Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2666/2023-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐLC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 9. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 109.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 109.000,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 624,15 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 14.664,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% do 31.12.2007.godine; od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena; od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; te od 1.1.2023.godine do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koja teče na iznos od:

-4,68 EUR od 31.8.2007.godine do isplate,

-2,95 EUR od 30.11.2007. godine do isplate,

-0,17 EUR od 21.12.2007. godine do isplate,

-0,89 EUR od 31.12.2007. godine do isplate,

-8,05 EUR od 31.1.2008. godine do isplate,

-12,86 EUR od 29.2.2008. godine do isplate,

-22,15 EUR od 1.4.2008. godine do isplate,

-9,23 EUR od 30.4.2008. godine do isplate,

-5,09 EUR od 30.5.2008. godine do isplate,

-10,22 EUR od 30.6.2008. godine do isplate,

-2,44 EUR od 31.7.2008. godine do isplate,

-3,73 EUR od 29.8.2008. godine do isplate,

-7,44 EUR od 30.9.2008. godine do isplate,

-42,36 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

-20,29 EUR od 28.11.2008. godine do isplate,

-29,12 EUR od 23.12.2008. godine do isplate,

-47,59 EUR od 30.1.2009. godine do isplate,

-58,85 EUR od 27.2.2009. godine do isplate,

-49,65 EUR od 31.3.2009. godine do isplate,

-50,74 EUR od 30.4.2009. godine do isplate,

-41,34 EUR od 29.5.2009. godine do isplate,

-35,62 EUR od 30.6.2009. godine do isplate,

-42,52 EUR od 31.8.2009. godine do isplate,

-42,22 EUR od 30.9.2009. godine do isplate,

-37,90 EUR od 30.10.2009. godine do isplate,

-45,34 EUR od 30.11.2009. godine do isplate,

-45,76 EUR od 23.12.2009. godine do isplate,

-56,05 EUR od 29.1.2010. godine do isplate,

-57,50 EUR od 26.2.2010. godine do isplate,

-66,96 EUR od 31.3.2010. godine do isplate,

-64,99 EUR od 30.4.2010. godine do isplate,

-68,82 EUR od 31.5.2010. godine do isplate,

-101,99 EUR od 30.6.2010. godine do isplate,

-88,78 EUR od 30.7.2010. godine do isplate,

-116,02 EUR od 31.8.2010. godine do isplate,

-108,81 EUR od 30.9.2010. godine do isplate,

-98,09 EUR od 29.10.2010. godine do isplate,

-121,68 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

-146,30 EUR od 7.1.2011. godine do isplate,

-130,26 EUR od 7.3.2011. godine do isplate,

-121,24 EUR od 7.4.2011. godine do isplate,

-137,52 EUR od 6.5.2011. godine do isplate,

-167,48 EUR od 7.6.2011. godine do isplate,

-171,23 EUR od 7.7.2011. godine do isplate,

-228,07 EUR od 4.8.2011. godine do isplate,

-182,57 EUR od 7.9.2011. godine do isplate,

-164,14 EUR od 7.10.2011. godine do isplate,

-170,25 EUR od 7.11.2011. godine do isplate,

-162,65 EUR od 9.11.2011. godine do isplate,

-163,44 EUR od 7.12.2011. godine do isplate,

-184,39 EUR od 7.2.2012. godine do isplate,

-183,21 EUR od 7.3.2012. godine do isplate,

-178,69 EUR od 6.4.2012. godine do isplate,

-177,65 EUR od 13.4.2012. godine do isplate,

-180,49 EUR od 7.5.2012. godine do isplate,

-184,93 EUR od 6.6.2012. godine do isplate,

-179,44 EUR od 6.7.2012. godine do isplate,

-182,14 EUR od 7.8.2012. godine do isplate,

-179,72 EUR od 14.8.2012. godine do isplate,

-169,87 EUR od 13.9.2012. godine do isplate,

-171,38 EUR od 5.10.2012. godine do isplate,

-176,23 EUR od 7.12.2012. godine do isplate,

-181,15 EUR od 7.1.2013. godine do isplate,

-170,57 EUR od 7.2.2013. godine do isplate,

-172,91 EUR od 7.3.2013. godine do isplate,

-181,37 EUR od 5.4.2013. godine do isplate,

-173,21 EUR od 7.5.2013. godine do isplate,

-165,57 EUR od 7.6.2013. godine do isplate,

-161,69 EUR od 5.7.2013. godine do isplate,

-166,76 EUR od 7.8.2013. godine do isplate,

-168,20 EUR od 6.9.2013. godine do isplate,

-177,65 EUR od 7.10.2013. godine do isplate,

-174,45 EUR od 7.11.2013. godine do isplate,

-178,81 EUR od 6.12.2013. godine do isplate,

-172,84 EUR od 8.1.2014. godine do isplate,

-181,83 EUR od 7.2.2014. godine do isplate,

-141,41 EUR od 7.3.2014. godine do isplate,

-139,02 EUR od 7.4.2014. godine do isplate,

-135,54 EUR od 16.5.2014. godine do isplate,

-136,61 EUR od 20.6.2014. godine do isplate,

-140,26 EUR od 16.7.2014. godine do isplate,

-142,46 EUR od 19.8.2014. godine do isplate,

-142,90 EUR od 16.9.2014. godine do isplate,

-146,46 EUR od 17.10.2014. godine do isplate,

-148,21 EUR od 19.12.2014. godine do isplate,

-149,77 EUR od 24.2.2015. godine do isplate,

-542,35 EUR od 1.8.2015. godine do isplate,

-4.102,35 EUR od 30.9.2015. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.381,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 6.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 9.7.2007.godine, sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 3210157120, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 109.000,00 CHF, a isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju HNB-a te Dodatak Ugovoru o kreditu dana 29.12.2015. godine kojim je provedena konverzija kredita u valutu Euro. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,90% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13.6.2014., da je, odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa jda e time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita da je izrađen izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te ida znos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način, a prema rekapitulaciji na dan provedbe konverzije, iznosi 77.766,59 kuna kao više plaćeno po valuti te kroz razliku glavnice 30.909,18 kuna, ukupno 14.423,75 Eura/108.675,77 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese sljedeću:

"I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 109.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 109.000,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 624,15 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate." Tužitelj ujedno traži od tuženika da mu isplati iznos od 14.423,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje je uredno, po tijeku istih, specificirao u svom zahtjevu pod br.3. istog.

2. U svom odgovoru na tužbu na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 3210157120 od 9.7.2007. godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 109.000,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 10.321,4 EUR / 77.766,59 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te s osnove razlike glavnice postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.102,35 EUR / 30.909,18 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, što čini sveukupan iznos od 14.423,75 EUR/108.675,77 kuna. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj da ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te da bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita da je razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ĐL, ELC i EL. Dodatno tuženik ističe da je JL sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno da zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te da je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa da jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, da nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač da je nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 16.05.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je djelomično potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 16.05.2018. godine nastupila zastara. Nadalje, odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da je okolnost da su tužitelj i tuženik dana 29.12.2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Nadalje, tuženik u svom odgovoru na tužbu opsežno obrazlaže način provođenja konverzije, izračun konverzije, te da je ista u potpunosti napravljena u skladu sa navedenim pozitivnim propisom. Nadalje, tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Tuženik daje svoj zaključak te navodi da je:

Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika da je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora da ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik se očituje, i u tom dijelu se protivi zahtjevu tužitelja, na zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da je jasno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatu razlike glavnice, tuženik ističe da iznos od 4.102,35 EUR koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već da je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Radi navedenoga, tužitelj da nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 4.102,35 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Ističe i prigovor zastare na ovo potraživanje. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja i predlaže zadatak vještačenja.

3. Svojim podneskom od dana 28.travnja 2025.godine tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude, navodi da nema primjedbi na nalaza i mišljenje sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Ines Lozić, drži da je vještak pravilno utvrdio mjesečno više plaćeno po valuti u ukupnom iznosu od 10.561,93 Eura i razliku glavnice od 4.102,35 Eura, ukupno 14.664,28 Eura, pa ovaj iznos potražuje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tuženik u svom podnesku od dana 14.siječnja 2025.godine navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka iz vještva, u dijelu kojim je vještak izračunao razliku glavnice, međutim, da i dalje osporava osnov potraživanja tužitelja. Osporava nalaz i mišljenje vještaka u dijelu kojim je vještak izračunao tečajnu razliku po osnovu ništetnosti valutne klauzule zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški, pa to i obrazlaže. Tuženik ističe da tužitelj nema pravo ni na kakvu restituciju, da predmetni nalaz vještaka uopće nije relevantan u ovoj pravnoj stvari, a ističe i to da je tužitelj postavio zahtjev bez da je isti umanjio za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl.5. Aneksa Ugovora o kreditu da je utvrđeno da je na dan 30.rujna 2015.godine tužitelju priznata preplata u konverziji u iznosu od 5.356,04 EUR, drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj da bi dovelo do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja.

5. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210157120 zaključenog između stranaka dana 9.srpnja 2007.godine sa pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom ugovoru zaključenog 29.prosinca 2015.godine sa pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je imala potrebu podizanja kredita zbog obiteljske potrebe adaptacije tadašnjeg svekrovog stana, a kojeg je kasnije vlasnik postao njen suprug, a nakon podizanja predmetnog kredita. Navodi da se radi o ovom stanu u [adresa], stan da su adaptirali i u stanu čitavo vrijeme žive, da ga koriste za potrebe stanovanja i ovaj stan da nisu nikada iznajmljivali trećim osobama. U vrijeme podizanja kredita da je bila zaposlenica osiguravajućeg društva Euroherc i klijentica OTP banke, kako je u toj banci imala manji eurski kredit za kupnju automobila, a suprug je bio klijent tuženika, to da je otišla u banku – tuženika i tamo zatražila ponudu za kredit odnosno kazala da joj treba kredit za adaptaciju stana, da se radilo o poslovnici banke u [adresa], predio Vrilo i da se sjeća da je službenica banke bila Đ, njoj nepoznata od prije, da je poznaje samo iz banke vezano za ovaj kredit. Ista da joj je ponudila upravo kredit vezan za valutu švicarski franak i za taj kredit da joj nije tražila jamce, samo hipoteku na ovaj stan, da je navela da se radi o najjeftinijem kreditu i najsigurnijoj valuti švicarski franak, navodi da je tako predstavila ovaj kredit i da se tužiteljici tada činilo da je to u redu jer je kredit zaista i po kamati bio povoljan u tom trenutku i da joj nisu trebali jamci. Što se tiče eurskog kredita, za taj kredit da su trebali jamci i ista da joj taj kredit nije niti nudila. Navodi da nije imala nikakvih pitanja, da nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, kredit da je podigla, bila kod javnog bilježnika i tamo da nije bilo nikakve posebne priče o uvjetima kredita, mjesečno da joj se rata kredita skidala sa plaće i u početku da je rata kredita bila cca 1.600,00 kn, da bi kroz vrijeme narasla duplo. Kada se stvorila mogućnost konverzije kredita, banka, odnosno tuženik da ju je pozvao i da je ona pristupila konverziji kredita, da joj je ponuđena konverzija po izračunu banke i po njihovim uvjetima i da je ona to mogla ili prihvatiti ili odbiti, uglavnom, da je pristupila konverziji i prilikom konverzije da joj je od banke priznata preplata u iznosu od nekih 7.000,00 EUR, ugovoreno je po savjetu službenice banke da se za budućnost taj iznos preplate iscrpi na način da se preplatom zatvori pola mjesečne rate, a pola da plati tužiteljica, da je tako i bilo.

9. Za navesti je da sud drži iskaz tužiteljice uvjerljivim, životnim i logičnim, iskaz tužiteljice u skladu je sa svim ostalim izvedenim dokazima i sud ga u potpunosti prihvaća kao vjerodostojan.

10. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 9.srpnja 2007.godine zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210157120 i to na iznos od 109.000,00 CHF, na rok otplate od 25 godina, uz početnu kamatnu stopu, promjenjivu, od 4,90% godišnje, namjena kredita je adaptacija stana i refinanciranje stambenog kredita kod OTP banke. Stranke su dana 29.prosinca 2015.godine zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 56.401,39 EUR na dan 30.rujna 2015.godine, utvrđen je i iznos preplate na dan 30.rujna 2015.godine u iznosu od 5.356,04EUR. Ništa od navedenog nije sporno među parničnim strankama.

11. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, te je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i CHF i na ime više plaćene glavnice, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

12. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj čitavo vrijeme sa članovima obitelji stanuje. U ugovoru o kreditu je i navedeno da se radi o takvoj vrsti kredita, namjenskog, u biti stambenog kredita. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Dakle, obje ove odredbe su ništetne i valjalo je radi navedenog odlučiti kao u izreci ove presude i ovaj zahtjev tužitelja prihvatiti, pravo na ovo utvrđenje ne zastarijeva.

16. Dakle, i što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

17. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetnih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

18. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

"Ugovor o kreditu je sklopljen dana 09.07.2007. godine te je sukcesivno isplaćivan u 2 tranše isplata na dane 11.07. i 19.07.2007. godine.

Dana 11.07.2007. godine isplaćen je iznos od 57.592,46 CHF, odnosno primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan isplate (1 CHF = 4,406306 HRK) iznos od 253.770,00 kn, te dana 19.07.2007. godine iznos od 51.407,54 CHF, odnosno 226.095,65 kn primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan isplate (1 CHF = 4,398103 HRK). Obzirom na prethodno navedeno, vještak napominje kako je kao početni tečaj, odnosno tečaj na dan isplate kredita, koristio prosječni tečaj za ukupno isplaćeni iznos kredita kako se prikazuje u slijedećem prikazu.

Iz prethodnog prikaza je razvidno da prosječni tečaj po kojem je isplaćen kredit iznosi 4,402437 HRK za 1 CHF, a koji će vještak primijeniti u daljnjim izračunima. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je inicijalno iznosila 4,90% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 300 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu je bilo 01.09.2007. godine u iznosu 624,15 CHF što primjenom prosječnog tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.747,78 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

Nadalje, iz čl. 2 Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da je tužitelj s tuženikom prethodno već sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je ugovorena odgoda otplate kredita. Navodi se da je redovna kamata koja je obračunata za vrijeme trajanja odgode otplate kredita i koja je dospjela istekom odgode otplate formirala glavnicu novog kredita i evidentirana je u iznosu od 1.469,34 CHF uz valutnu klauzulu u CHF.

Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o namjenskom kreditu te Prometi po kreditu/Specifikacija uplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 4,90% godišnje do 01.10.2007.,

- 5,55% godišnje do 01.02.2008.,

- 6,30% godišnje do 01.07.2009.,

- 6,80% godišnje do 01.07.2011.,

- 6,55% godišnje do 31.12.2013.,

- 3,23% godišnje do dana provođenja konverzije kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet korisnika se mijenjao od 624,14 CHF početno do 753,64 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta.

U razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Uvidom u dokumentaciju u spisu, Prometi po kreditu/Specifikacija uplata i Dodatak Ugovoru o kreditu, razvidno je da je tužitelj s tuženikom ugovorio odgodu otplate kredita u razdoblju od 01.03.2015. godine do 01.08.2015. godine za koje razdoblje mu je obračunata redovna kamata u iznosu od 1.469,34 CHF. Iz istog dokumenta je razvidno da je s danom 01.08.2015.g. tužitelj uplatio dužni iznos pri čemu je obračun izvršen prema tečaju na dan plaćanja odnosno kod te uplate nije primijenjen tečaj 6,39 kn/1CHF. U razdoblju od dana uplate kamata za vrijeme počeka do dana 29.12.2015. godine kada je izvršena konverzija kredita ne iskazuju se zaduženja anuiteta kao ni plaćanja tužitelja. Slijedom navedenog, anuitet koji je dospio dana 01.02.2015. godine ujedno čini i posljednji redovni anuitet koji je dospio za vrijeme otplate kredita u valuti CHF.

U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 10.561,24 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 10.561,93 EUR, te zbog pada tečaja ispod prosječnog tečaja na dan isplate kredita iznos od 0,69 EUR.

Dana 29.12.2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. iznosi 56.401,39 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015.g. iznosi 430.459,81 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj na dan 30.09.2015. g. uplatio više sredstava u iznosu od 5.356,04 EUR. Nadalje, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik zaključno s uplatom tužitelja u kolovozu 2015.g. vršio obračun po kreditu u CHF te je dana 29.12.2015.g. započeo s otplatom kredita u EUR. Iz dokumenta Prometi po kreditu/Specifikacija uplata razvidno je da je iskazana glavnica po kreditu u CHF na dan stvarne provedbe konverzije iznosila 90.980,85 CHF, a koji iznos nedospjele glavnice odgovara glavnici nakon dospijeća anuiteta 01.02.2015.g, odnosno stanju glavnice prije ugovorene odgode otplate kredita.

Temeljem raspoložive dokumentacije proizlazi da je tuženik izvršio izračun konverzije kao da je kredit prilikom ugovaranja ugovoren u EUR s kamatnom stopom 6,30%. Simulirani otplatni plan za kredit u EUR iskazuje da bi moguće tužitelju bila početna kamatna stopa za kredit u EUR 6,30% (veća od kamatne stope za kredit u CHF koja je inicijalno iznosila 4,90% godišnje) te da bi u tom slučaju početni anuitet za kredit u EUR iznosio 429,10 EUR što primjenom prosječnog tečaja za EUR na dan isplate kredita, koji se navodi u dokumentu Izračun konverzije, iznosi 3.128,67 kn. S obzirom da je prvi primijenjeni anuitet za kredit u CHF preračunato u kune iznosio 2.747,78 kn to bi značilo da bi prvi primijenjeni anuitet za kredit u EUR bio za 13,86% veći od iznosa anuiteta, preračunato u kune, koji je tužitelj imao za kredit u CHF na dan isplate kredita. Vještak prvotno ističe da ne raspolaže informacijama je li tuženik u vrijeme kada je odobren kredit tužitelju imao u ponudi kredit u EUR, a koji bi se točno primijenio na tužitelja te bi li došlo do sklapanja ugovora o kreditu u EUR, a ne u CHF. Također, vještak nema saznanja da li bi tuženik tužitelju odobrio i pod kojim točno uvjetima kredit bilo u kunama ili EUR na dan odobrenja kredita u CHF, a s obzirom na razlike u inicijalnim iznosima anuiteta primjenom mogućih uvjeta za kredite u EUR i odobrenih uvjeta za kredit u CHF, što sve predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Prema raspoloživoj dokumentaciji proizlazi da je tuženik u skladu s čl.19. c Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršenih po kreditu u CHF, a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu, te je za izvršene uplate u kunama od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate.

Tuženik je preračunom izvršio umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kn na dan konverzije te sveo iznose glavnice sukladno simuliranom otplatnom planu za EUR po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za EUR kredit. Slijedom navedenog prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom prosječnom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita. Na kunski iznos je primjenom prosječnog tečaja za EUR koji je vrijedio na dan isplate kredita izračunata početno odobrena glavnica kredita u EUR. Početna kamatna stopa za simulirani kredit u EUR, ali i naknadne (do primjene snižene kamatne stope koja se odnosila za korisnike kredita u CHF kako je prethodno opisano) su u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR više od primijenjenih, promjenjivih, kamatnih stopa po obračunu banke za kredit tužitelja u CHF. Prilikom izračuna je korišten promjenjivi tečaj EUR kao i promjenjiva kamatna stopa koja bi se moguće odnosila na tužitelja da je imao kredit u EUR.

Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana provođenja konverzije 29.12.2015.g., te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 6,30%, te je iskazao u dokumentu Obavijest o izračunu efekata konverzije koji prilaže Dodatku Ugovoru o kreditu više uplate (preplatu) tužitelja na dan 29.12.2015.g. u iznosu 5.356,04 EUR (40.971,43 kn). Dodatak navodi da je predviđeno da se za iznos priznate preplate umanjuju budući iznosi obveze plaćanja anuiteta kredita konvertiranog u valutu EUR. Tuženik je izračunom konverzije izvršio umanjenje dijela obračunatog iznosa glavnice te je konverzijom ista utvrđena u iznosu 56.401,39 EUR što je preračunato iznosilo 431.446,66 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi iznosila 400.537,47 kn.

Slijedom navedenog razlika u glavnici na dan provođenja konverzije primjenom stvarnog otplatnog plana i prosječnog tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 4.102,35 EUR.

Tuženik je prilikom izračuna konverzije primijenio odredbe čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, sve iznose uplaćene u kunama je preračunao po primjenjivim tečajevima za EUR te utvrdio pretplatu po konverziji, koja prema Dodatku Ugovora o kreditu i dokumentu Obavijest o izračunu efekata konverzije iznosi 40.971,43 kn što primjenom tečaja EUR na dan provođenja konverzije (29.12.2015.) daje iznos od 5.356,04 EUR, kako je prethodno u Nalazu i obrazloženo.

Za iznos tako utvrđene preplate su prema Dodatku ugovora, nakon provedene konverzije, umanjene obveze plaćanja tužitelja po kreditu u EUR nakon konverzije. Slijedom navedenog, izračun i način izračuna preplate tuženika se ne odnose na preplate po kreditu u CHF posljedično na rast tečaja za otplatu CHF već na više plaćeno po simuliranom kreditu u EUR.

Uzevši u obzir prethodno navedeno, pravno je pitanje mogućeg uspostavljanja ekonomske ravnoteže, i obeštećenja tužitelja priznatom preplatom prilikom konverzije, u koje pitanje vještak ne ulazi jer ovisi o stavu Suda da li se tužitelju za vrijeme otplate kredita vezano uz valutu CHF mogao mijenjati tečaj CHF ili se na tužitelja mogao primijeniti simulirani otplatni plan kao da je od dana isplate kredita u primjeni bila otplata kredita vezano za valutu EUR. U oba slučaja izračuni polaze od stvarnih uplata tužitelja, ali s bitno različitim pretpostavkama izračuna preplate, a time i moguće ekonomske ravnoteže odnosno obeštećenja.

U slučaju da Sud zauzme stav da se tužitelju nije mogla mijenjati visina anuiteta u odnosu na početnu vrijednost po kreditu u CHF preračunato u kune, posljedično na promjenu tečaja, tad konverzijom i priznatom preplatom ne bi bila uspostavljena ekonomska ravnoteža niti bi tužitelj priznatom preplatom bio obeštećen, obzirom da je iznos preplate priznat po konverziji niži od iznosa više plaćenog po kreditu u CHF, posljedično na promjenu tečaja, do dana provođenja konverzije (prikazano u prethodnoj točki Nalaza). Također, s obzirom da bi iz dokumentacije, Dodatka ugovoru o kreditu i Obavijesti o izračunu efekata konverzije, proizišlo da je iznos preplate po konverziji, koji je tuženik utvrdio, polazivši od pretpostavke da su se uplate tužitelja u kunama odnosile na podmirenje obveze po simuliranom otplatnom planu za kredit u EUR, tužitelj iskoristio tijekom razdoblja otplate kredita nakon konverzije (umanjene uplate) i dalje bi preostao iznos preplate nastao do konverzije.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se sa iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu tečaja iznosio 5.205,89 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 10.561,93 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 5.356,04 EUR).

U tom slučaju bi na dan konverzije preostao više plaćeni iznos posljedično na promjenu tečaja od 5.205,89 EUR (s pretpostavkom umanjenja od najstarijeg datuma bi stoga preostao iznos više plaćenog zbog rasta tečaja od uplate dana 13.09.2012. u iznosu od 18,53 EUR te nadalje kako je prikazano u Tabeli 1, stupac '16') te bi ukoliko Sud zauzme stav preostala i razlika u glavnici utvrđenoj konverzijom u odnosu na glavnicu po kreditu u CHF po prosječnom tečaju na dan isplate u iznosu od 4.102,35 EUR.

Napominje se i da logika konverzije nije obeštećenje na način da se potrošaču prizna cjelokupni iznos više plaćenog po osnovi odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli u CHF, što je predmet ovog spora, već svođenje kredita na drugačiji ugovorni odnos. Naime, Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) navodi u čl. 19.b., u glavi Načelo konverzije kredita: Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zaključno, prilikom konverzije je došlo do izjednačavanja plaćanja u kunama izvršenim po kreditu u CHF sa plaćanjima prema simuliranim kreditom u EUR, a ne s priznavanjem preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja po kreditu u CHF u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su vrijedili prilikom isplate kredita vezanog uz valutu CHF. Slijedom navedenog, priznata preplata u konverziji proizlazi iz razlike u ukupno plaćenom u kunama po kreditu u CHF ali u odnosu na obvezu plaćanja koja bi bila po simuliranom EUR kreditu.

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi."

20. Dakle, sukladno opsežnom i obrazloženom nalazu sa tablicama, sudski vještak Ines Lozić daje konačno mišljenje i zaključak te navodi:

"Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.561,93 EUR,

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,69 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 10.561,24 EUR.

Ad 2)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 29.12.2015. godine je utvrđena glavnica u iznosu 56.401,39 EUR što primjenjivim tečajem na dan 29.12.2015.g. iznosi 431.446,66 kn (tečaj 7,649575 kn za 1 EUR).

Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 29.12.2015. g. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja od utvrđene konverzijom za 4.102,35 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogao mijenjati tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu tečaja CHF.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja na dan 29.12.2015. godine u ukupnom iznosu od 5.356,04 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu tečaja iznosio 5.205,89 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 10.561,93 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 5.356,04 EUR)."

21. Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je i matematički i tehnički tuženik konverziju proveo u potpunosti u skladu sa pozitivnim propisom – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), što među strankama nije bilo niti sporno tijekom postupka.

22. Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 14.664,28 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dakle, tužitelj zbraja utvrđene preplate od strane sudskog vještaka na ime preplate s naslova valute CHF u iznosu od 10.561,93 EUR i glavnice u iznosu od 4.102,35 EUR koja je trebala sa te osnove biti manja u vrijeme konverzije i tako dolazi do ukupno zatraženog iznosa od 14.664,28 EUR, za navesti je da je preinaka tužbe povećanjem zahtjeva nakon vještačenja dopuštena i sud je odlučio o zahtjevu tužitelja koji je uređen podneskom tužitelja od 28.travnja 2025.godine. Prema stavu suda ove dvije osnove i iznosi su neodvojivi i pripadaju tužitelju jer se radi o više plaćenom s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i posljedica su ništetnosti te odredbe pa ukupno zatraženi iznos sa kamatama tuženik prema stavu ovog suda treba isplatiti tužitelju.

23. Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

24. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

25. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 6.lipnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF i više plaćene glavnice, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 14.664,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo. Dakle, tužitelju pripada i utvrđeni iznos na ime veće utvrđene glavnice kod konverzije jer je kod konverzije za ovaj iznos glavnica kredita u vrijeme konverzije veća nego što je trebala biti da nije bilo ništetnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF, radi se upravo o ovom iznosa utvrđene razlike glavnice koju tužitelj i potražuje. Dakle, zbroj ove dvije preplate daje iznos od 14.664,28 EUR koliko bi tužitelju pripadalo na ime preplate s naslova predmetnih ništetnih odredbi o valuti CHF.

26. Sudski vještak je u vještvu iskazao iznos koji je tuženik kod konverzije priznao tužitelju kao preplatu u iznosu od 5.356,04 EUR, ovaj iznos zaista tužitelju ne bi pripadao dva puta, radilo bi se o obeštećenju (nepotpunom), za budućnost, svakako, tužitelju je ovaj iznos obeštećenja priznat kod konverzije, iako tada još tužitelju nije vraćen na račun, nego sukcesivno svaki mjesec, nakon konverzije, što nije posebno niti utvrđivano, a za navesti je da tuženik nije podnio protutužbu za ovaj iznos niti je izjavio prigovor radi prebijanja ovog iznosa sa iznosom koji na ime preplate pripada tužitelju, tako da sud ovaj iznos nije umanjio od dosuđenog iznosa tužitelju, jer bi trebalo primijeniti pravilo o djelomičnom ispunjenju odnosno uračunavanju u kojem se prvo plaćaju kamate, a zatim glavnica, kako dosuđenje preplate po zahtjevu tužitelja nije pravomoćno, a kamate su dosuđene do isplate na iznose preplate, onda se i ne zna do kada će teći kamate na preplaćeni iznos i koliki će biti uglavničeni iznos kamata, dakle, za ponoviti je, kod okolnosti da nema protutužbe za priznati iznos preplate i nema prigovora radi prebijanja, sud nije umanjio na svoju ruku dosuđeni iznos preplate tužitelju, a tuženik može svoja prava pokušati ostvariti u drugom postupku, ukoliko ova presuda postane pravomoćna po pitanju isplate tužitelju, jer bi se tek u tom slučaju i tada radilo o stjecanju bez osnove na strani tužitelja. Svakako, sudski vještak je utvrdio iznos priznate preplate od 5.356,04 EUR, za slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda, pa ova presuda može biti preinačena i ovaj iznos umanjen od dosuđenog iznosa tužitelju, po stavu višeg suda ili sud može u ukidnoj odluci dobiti nalog drugostupanjskog suda po pitanju zadatka vještačenja, a tako će prvostupanjski sud i postupiti. Za navesti je da bi lako bilo izračunati odnosno uglavničiti zakonske zatezne kamate od stjecanja svog pojedinog iznosa preplate do 30.rujna 2015.godine, međutim, za navesti je da se ovdje radi o drugačijem slučaju, naime, kamate su na dosuđene iznose preplate dosuđene od dospijeća do isplate, a ne zna se do kada kamate teku, a za navesti je i to da priznati iznos preplate 30.rujna 2015.godine nije odmah tada isplaćen tužitelju pa da bi i ta činjenica bila notorna i poznata, kao jedna od bitnih tč. u presuđenju, nego je taj iznos vraćan tužitelju nakon tog datuma, mjesečnim smanjenjem rate po konvertiranom kreditu i tužitelj taj iznos preplate nije stekao 30.rujna 2015.godine nego naknadno, kroz određeno vrijeme, a to tuženik nije niti naveo niti smatra bitnim, a ovaj sud drži da je ovo od važnosti da se dosuđeni iznos tužitelju u ovom trenutku ne može umanjiti za iznos priznate (samo priznate, ne i isplaćene preplate), jer nije poznat iznos zakonskih zateznih kamata niti to može biti, a uračunavanje ispunjenja ne može ići na način, pravilno, da se prvo zatvara glavnica pa onda kamate. Dakle, ovaj sud drži da je tuženik trebao izjaviti pravovremeni prigovor radi prebijanja, što ovdje nije napravio, kao što nije podnio niti pravovremenu protutužbu, a konverzija je bila 2015.godine, dok je tužbu u ovom postupku zaprimio na odgovor 11.prosinca 2023.godine pa su mu sve odrednice i ugovora i dodatka ugovoru bile poznate. Dakle, ukratko rečeno, od dosuđenog iznosa tužitelju sud nije odbio iznos priznat tužitelju kod konverzije.

27. Na dosuđene iznose koji zbrojeni tvore glavnicu tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

28. Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

29. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, za navesti je da ovaj prigovor tuženika nije osnovan, naime, za ponoviti je da se radi o stambenom kreditu tužiteljice, za potrebe stanovanja nje i njezine obitelji, tužiteljica je potrošač, korisnik kredita i dužnik, bez obzira tko je od sudužnika, članova obitelji, za nju plaćao rate kredita odnosno polagao neke iznose tuženiku, to je vršeno isključivo u ime i za račun tužiteljice, kao potrošača i dužnika u ovom pravnom poslu, dakle, ispunjenje obveze od strane trećih osoba u ovom slučaju ima apsolutno i jedino mogući učinak, kao da je tu obvezu ispunila tužiteljica.

30. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; podnesaka od 26.travnja 2024.godine i 28.travnja 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 9.svibnja 2024.godine i 6.svibnja 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 375,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 506,25 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.381,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 9. lipnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte