REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-277/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE (OIB:84397956623) iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika LM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10225/2023-15 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 09. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10225/2023-15 od 14. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja: "LM, [adresa], dužan je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3. Zagreb, platiti iznos od 5.539,31 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe sudu do isplate, a obračunava se po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana, kao i eventualne druge troškove."

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj, istu pobija iz svih žalbenih razloga. Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje ZMO) propisuje da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja kao i nasljednici te osobe prema propisima o nasljeđivanju dužni su ga vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Po ZMO-u ne postoji pravno uporište koje bi pretpostavilo da je osoba koja je primila nepripadnu isplatu morala znati da joj ne pripada, odnosno da je pretpostavka prava potraživanja tužitelja na povrat nepripadne isplate – svijest primatelja isplate, odnosno znanje ili namjera da se prihvati nepripadna isplata. Tužitelj isto tako nije kao ni tuženik nije imao osnove niti načina utvrditi da se isplaćuje istovremeno i obiteljska i starosna mirovina na što prednica tuženika nije imala pravo. Stoga je tužitelj ustao sa ovom tužbom da zaštiti svoju imovinu koja je neosnovano ušla u imovinu prednice tuženika, a pri procjeni razmjernosti tužitelj se poziva na to da je on tijelo državne vlasti koji štiti javni interes. Javni interes u nekim situacijama ipak ima prednost, o tome govori i sam Protokol I. Konvencije koji propisuje da odredbe Protokola koje se odnose na zaštitu prava vlasništva ni na koji način ne smanjuju pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu prava vlasništva u skladu sa općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Tužitelj nije znao niti je mogao znati da vrši nepripadne isplate i stoga mu pripada pravo na zahtijevanje povrata neosnovano isplaćenog temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) dok se u ovom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 1112. ZOO-a.

2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači pobijana presuda "donese odluka kojom se usvaja tužbeni zahtjev", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev za isplatu iznosa od 5.539,31 euro na ime nepripadne isplate prednici tuženika LMC razmjernog dijela starosne mirovine i razmjernog dijela obiteljske mirovine u razdoblju od 01. rujna 2015. do 30. studenog 2017. sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Tužitelj ne navodi niti ne obrazlaže koje je to bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud, a ovaj sud pazeći po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. ZPP-a pa je ovaj žalbeni razlog tužitelja neosnovan.

8. Provedenim dokazima u ovom postupku sud je utvrdio za ovaj spor bitne činjenice:

-da je rješenjem od 25. kolovoza 2012. pod brojem 9972 priznato JM od strane tužitelja razmjerni dio obiteljske mirovine u iznosu od 1.549,00 kuna mjesečno dok je rješenjem od 04. prosinca 2017. pod brojem 244989 utvrđeno da se JM ubuduće mirovina isplaćuje na novo prezime L;

-da je rješenjem od 04. prosinca 2017. pod brojem 310175 utvrđeno je da se LMC obustavlja s danom 30. travnjem 2011. isplata razmjernog dijela starosne mirovine dok je prema nalogu za uspostavu isplate obiteljske mirovine od 04. prosinca 2017. utvrđeno da je LMC započeta isplata razmjernog dijela obiteljske mirovine od prosinca 2017.;

-da je tužitelj svojem pravnom odjelu dana 25. travnja 2018. naložio pokretanje postupka za naplatu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja protiv LMC;

-da je prema obavijesti inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja od 02. svibnja 2021. utvrđeno da je LMC preminula **.**.2018. te da je njezin nasljednik LM odnosno ovdje tuženik koji je 26. kolovoza 2021. pozvan na povrat nepripadno isplaćene mirovine njegovoj majci.

9. Temeljem navedenih činjenica, koja su u biti nesporne između stranaka, sud prvog stupnja utvrđuje da je korisnica mirovine LMC istovremeno primala razmjerni dio starosne i razmjerni dio obiteljske mirovine te da joj je za razdoblje od 01. rujna 2015. do 30. studenog 2017. nepripadno isplaćen iznos od 41.735,96 kuna, odnosno 5.539,31 euro.

9.1. Prvostupanjski sud zaključuje da pravni prednik tuženika nije dao netočne podatke niti je prikrivanjem činjenica nepripadno ostvario pravo na isplatu mirovine u utvrđenom iznosu, odnosno mirovinu je primao u dobroj vjeri i nije imao razloga posumnjati da mu priznata mirovina ne pripada – pa da bi nalog da tuženik vrati primljeni iznos mirovine predstavljao prekomjeran teret na strani tuženika i da bi takva odluka bila neproporcionalna i predstavljala povredu čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija) te da stoga nema ni mjesta primjeni čl. 1111. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

9.2. Isto tako da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP) u predmetima Solomun protiv Hrvatske i Čakarević protiv Hrvatske. Nadalje da je najvažniji zahtjev iz čl. 1. Protokola I.- da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Međutim, da ukoliko bi sud udovoljio tužbenom zahtjevu da bi miješanje bilo pravno utemeljeno i usmjereno na postizanje legitimnog cilja koji bi se u ovom konkretnom slučaju sastojao u ispravljanju pogreške tužitelja "ali da ne postoji razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići". Tužitelj je ustao sa tužbom protiv tuženika 09. studenog 2023., a iznos mirovine isplatio je zaključno sa 30. studenim 2017. pa bi cjelokupno financijsko opterećenje ispravljanja greške tužitelja tuženik trebao sam snositi.

10. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita te nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja. Naime, osnovano tužitelj navodi da je čl. 166. ZMO-a ("Narodne novine" broj 157/13 i dr.) propisana dužnost osobe koja primi mirovinu koja joj ne pripada na vraćanje primljenog zbog stečenog bez osnove (st. 1.) između ostalog i kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ZMO-u (st. 2. t. 1.), o čemu Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema tom članku i razdoblje na koje se nepripadna isplata odnosi (st. 3.).

11. Međutim, ovdje valja reći da razmjerni dio starosne i obiteljske mirovine koje je prednici tuženika isplaćivano u razdoblju od 01. rujna 2015. do 30. studenog 2017. potpada pod pojam vlasništva iz čl. 48. Ustava RH ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 74/10, 85/10 i 05/14) i čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju. Sud prvog stupnja je pravilno ispitao da li je tužitelj postupao u skladu sa načelom dobrog upravljanja i pravovremeno uočio da prednica tuženika u navedenom razdoblju ne ispunjava uvjete za isplatu razmjernog dijela starosne mirovine i obiteljske mirovine te je li miješanje tužitelja u vlasništvo tuženika utemeljeno na zakonu, teži li legitimnom cilju i je li razmjerno cilju kojem služi pri tome imajući u vidu i odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO-a koja se na temelju odredbe čl. 170. ZMO-a na odgovarajući način primjenjuje na nepripadne isplate, odnosno stjecanje bez osnove po odredbama ZMO-a.

12. Iz nespornih činjenica proizlazi da tužitelj nije postupao u skladu sa načelom dobrog upravljanja (na vrijeme i na prikladan odnosno dosljedan način) kada je za sporno razdoblje isplaćivao prednici tuženika nepripadne iznose odnosno razmjerni dio starosne i razmjerni dio obiteljske mirovine jer je tek rješenjem od 04. prosinca 2017. utvrdio da istoj tako nešto ne pripada.

13. Dakle, navedena isplata od 5.539,31 eura predstavlja vlasništvo prednice tuženika koje joj je zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava i čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju. Nametanjem isplate zatraženog iznosa sa zateznim kamatama kao stečenog bez osnove, odnosno osnove koja je kasnije otpala, a koje stjecanje bez osnove je nastalo kao posljedica greške tužitelja na koje prednica tuženika nije ni na koji način doprinijela - došlo bi do izostanka pravične ravnoteže između javnog interesa i interesa tuženika. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno imao u vidu odluku ESLJP koja povodom zahtjeva broj 48921/13 (Čakarević protiv Hrvatske) donesena 26. travnja 2018. ESLJP je u toj odluci zaključio da odluka suda kojom se nalaže povrat naknade koje su nepripadno isplaćene greškom nadležnog tijela nakon što su protekli zakonski rokovi u kojem se je takva naknada mogla zakonito primati predstavlja prekomjeran teret na strani podnositeljice i zbog toga je odluka o povratu neproporcionalna i predstavljala povredu čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju.

14. Slijedom iznijetog valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu suda prvog stupnja (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 09. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus