Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1205/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. CB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 5. svibnja 2025., u nazočnosti 1. i 2. tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 9. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka:
- dio odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103532510 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 25. travnja 2007. koji je solemniziran od Radosna Mavrinac, javnog bilježnika u Kastvu pod brojem OU- 2403/07 dana 26. travnja 2007. koja glasi:
"Kamatna stopa je promjenjiva ... ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke."
II. Nalaže se tuženome ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka isplatiti tužiteljima 1. CB i 2. GB iznos od 1.435,70 Eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:
na iznos od 0,01 EUR od 15.06.2007 do isplate
na iznos od 0,01 EUR od 11.07.2007 do isplate
na iznos od 0,01 EUR od 11.09.2007 do isplate
na iznos od 0,01 EUR od 10.11.2007 do isplate
na iznos od 19,83 EUR od 12.02.2008 do isplate
na iznos od 19,83 EUR od 11.03.2008 do isplate
na iznos od 19,82 EUR od 11.04.2008 do isplate
na iznos od 19,82 EUR od 10.05.2008 do isplate
na iznos od 19,81 EUR od 11.06.2008 do isplate
na iznos od 19,80 EUR od 11.07.2008 do isplate
na iznos od 19,80 EUR od 12.08.2008 do isplate
na iznos od 19,79 EUR od 11.09.2008 do isplate
na iznos od 19,79 EUR od 11.10.2008 do isplate
na iznos od 19,78 EUR od 11.11.2008 do isplate
na iznos od 19,77 EUR od 11.12.2008 do isplate
na iznos od 19,77 EUR od 10.01.2009 do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 11.02.2009 do isplate
na iznos od 19,75 EUR od 21.03.2009 do isplate
na iznos od 19,75 EUR od 21.04.2009 do isplate
na iznos od 32,10 EUR od 14.05.2009 do isplate
na iznos od 32,09 EUR od 11.06.2009 do isplate
na iznos od 32,08 EUR od 11.07.2009 do isplate
na iznos od 32,07 EUR od 11.08.2009 do isplate
na iznos od 32,06 EUR od 11.09.2009 do isplate
na iznos od 32,05 EUR od 10.10.2009 do isplate
na iznos od 32,04 EUR od 11.11.2009 do isplate
na iznos od 32,03 EUR od 11.12.2009 do isplate
na iznos od 32,02 EUR od 12.01.2010 do isplate
na iznos od 32,00 EUR od 11.02.2010 do isplate
na iznos od 32,00 EUR od 11.03.2010 do isplate
na iznos od 31,98 EUR od 10.04.2010 do isplate
na iznos od 31,97 EUR od 11.05.2010 do isplate
na iznos od 31,96 EUR od 11.06.2010 do isplate
na iznos od 31,94 EUR od 10.07.2010 do isplate
na iznos od 31,93 EUR od 11.08.2010 do isplate
na iznos od 31,92 EUR od 17.09.2010 do isplate
na iznos od 31,91 EUR od 12.10.2010 do isplate
na iznos od 26,72 EUR od 11.11.2010 do isplate
na iznos od 26,71 EUR od 11.12.2010 do isplate
na iznos od 26,70 EUR od 11.01.2011 do isplate
na iznos od 26,68 EUR od 11.02.2011 do isplate
na iznos od 26,67 EUR od 11.03.2011 do isplate
na iznos od 26,65 EUR od 12.04.2011 do isplate
na iznos od 26,65 EUR od 22.05.2011 do isplate
na iznos od 19,81 EUR od 11.06.2011 do isplate
na iznos od 19,80 EUR od 12.07.2011 do isplate
na iznos od 19,79 EUR od 11.08.2011 do isplate
na iznos od 19,77 EUR od 10.09.2011 do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 11.10.2011 do isplate
na iznos od 9,62 EUR od 11.11.2011 do isplate
na iznos od 9,61 EUR od 10.12.2011 do isplate
na iznos od 9,60 EUR od 11.01.2012 do isplate
na iznos od 9,59 EUR od 11.02.2012 do isplate
na iznos od 9,59 EUR od 10.03.2012 do isplate
na iznos od 9,58 EUR od 02.04.2012 do isplate
na iznos od 9,57 EUR od 02.05.2012 do isplate
na iznos od 9,57 EUR od 02.06.2012 do isplate
na iznos od 9,55 EUR od 02.07.2012 do isplate
na iznos od 9,55 EUR od 02.08.2012 do isplate
na iznos od 9,54 EUR od 02.09.2012 do isplate
na iznos od 9,53 EUR od 02.10.2012 do isplate
na iznos od 9,52 EUR od 02.11.2012 do isplate
na iznos od 9,52 EUR od 02.12.2012 do isplate
na iznos od 9,51 EUR od 02.01.2013 do isplate
na iznos od 9,50 EUR od 02.02.2013 do isplate
na iznos od 9,49 EUR od 02.03.2013 do isplate
na iznos od 9,48 EUR od 02.04.2013 do isplate
na iznos od 9,47 EUR od 02.05.2013 do isplate
na iznos od 9,46 EUR od 02.06.2013 do isplate
na iznos od 9,45 EUR od 02.07.2013 do isplate
na iznos od 9,45 EUR od 02.08.2013 do isplate
na iznos od 9,44 EUR od 02.09.2013 do isplate
na iznos od 9,43 EUR od 02.10.2013 do isplate
na iznos od 9,42 EUR od 02.11.2013 do isplate
na iznos od 9,40 EUR od 02.12.2013 do isplate
na iznos od 9,40 EUR od 02.01.2014 do isplate
na iznos od 1,03 EUR od 02.02.2014 do isplate
na iznos od 1,03 EUR od 02.03.2014 do isplate
na iznos od 1,02 EUR od 02.04.2014 do isplate
na iznos od 1,02 EUR od 02.05.2014 do isplate
na iznos od 1,02 EUR od 02.06.2014 do isplate
na iznos od 1,01 EUR od 02.07.2014 do isplate
na iznos od 1,02 EUR od 02.08.2014 do isplate
na iznos od 1,01 EUR od 02.09.2014 do isplate
na iznos od 1,01 EUR od 02.10.2014 do isplate
na iznos od 1,01 EUR od 02.11.2014 do isplate
na iznos od 1,01 EUR od 02.12.2014 do isplate
na iznos od 1,00 EUR od 02.01.2015 do isplate
na iznos od 0,99 EUR od 02.02.2015 do isplate
na iznos od 0,99 EUR od 02.03.2015 do isplate
na iznos od 0,99 EUR od 11.04.2015 do isplate
na iznos od 0,99 EUR od 12.05.2015 do isplate
na iznos od 0,99 EUR od 12.06.2015 do isplate
na iznos od 0,99 EUR od 11.07.2015 do isplate
na iznos od 0,98 EUR od 12.08.2015 do isplate
na iznos od 0,98 EUR od 11.09.2015 do isplate
i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženome ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka naknaditi tužiteljima 1. CB i 2. GB troškove postupka u iznosu od 2.803,86 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od presuđenja tj. 9. lipnja 2025. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor prijeboja tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d u ukupnom iznosu od 621,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi od 30. svibnja 2019. navode da su stranke zaključile 17. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103532510. Citirana isprava da sadrži odredbu koja je omogućavala tuženom da jednostrano povećava kamatnu stopu. Radi da se o odredbi čl. 8 Ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženi da su 17. veljače 2016. zaključili Aneks br. 1 ugovora o kreditu broj 5103532510. Poziva se tužitelj na odluke viših sudova koje su zauzele stajalište da konverzija ne utječe na pravo tužitelja da od tuženika potražuje isplatu iznosa kojeg je pretplatio zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika. Ugovor i dodatke je pripremio tuženik. Prilikom zaključenja ugovora i dodataka da se nije pojedinačno pregovaralo o svakoj odredbi, a niti o ovlastima tuženika da jednostrano mijenja visinu kamatne stope. Tužitelju da nije objašnjeno na koji način i po kojim kriterijima će tuženik mijenjati kamatnu stopu, stoga da je odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovorne strane na štetu potrošača ovdje tužitelja. On nije mogao utjecati na promjenu, a niti predvidjeti i provjeriti da li je pravilna. Nije mu nitko objasnio zašto do promjene dolazi. Poziva se na odredbu čl. 4 Zakona o obveznim odnosima, smatra da je temeljem iste odredba protivna načelu savjesnosti. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Poziva se i na presude drugih sudova, te presude Europskog suda za ljudska prava, njima da je potvrđeno da konverzija ne utječe na pravo tužitelja na podnošenje tužbe, da nije obeštećen za iznos kojeg je pretplatio zbog jednostranog povećanja kamatne stope, da ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Osnovnim ugovorom da je ugovorena kamatna stopa od 4,25% godišnje, istu je kasnije mijenjao tuženik, a tužitelj je plaćao rate kredita koje su se povećavale kako se povećavala kamatna stopa. Smatra da je zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika platio iznos od 12.986,88 kn više nego što je trebao platiti. Tuženik da je taj iznos stekao bez valjanog osnova. Ukoliko bi tuženik osporio obračun tužitelj će predložiti provođenje vještačenja, pa osim tog iznosa potražuje zakonsku zateznu kamatu, a također i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu 5103532510 od 25. travnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 17. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka
– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
2.2. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.4.1993.
2.3. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
2.4. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,25%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,25 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.
2.5. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
2.6. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.
2.7. Navodi tuženik, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,25, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.050,85 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 6.654,17 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.
3. Tijekom postupka sud je donio rješenje 4. travnja 2022. o prekidu do okončanja postupka koji se vode pred sudom Europske unije, a naknadno je doneseno i rješenje o nastavku postupka 10. lipnja 2022.
4. Tuženik u podnesku od 4. lipnja 2022. se očituje na dosadašnji tijek postupka i poziva na odluke viših sudova, odnosno suda Europske unije. U podnesku od 23. veljače 2024. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, ne prigovara matematičkom izračunu i ne traži saslušanje, ali i dalje ustraje kod svojih navoda kojim osporava osnovu potraživanja. Ujedno u podnesku uređuje prigovor radi prijeboja sukladno nalazu i mišljenju vještaka. U podnesku od 29. veljače 2024. tužitelj navodi da nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, da uređuje točku II. i III. tužbenog zahtjeva. U podnesku od 17. ožujka 2024. tužitelj se očituje na podnesak tuženog od 23. veljače 2024., te osporava njegove navode. U podnesku od 12. prosinca 2024. tužitelj se ponovno očituje o postupku, poziva se na sudsku praksu. Tuženik u podnesku od 23. prosinca 2024. se očituje na podnesak tužitelja, te osporava navode tužitelja. U podnesku od 5. siječnja 2025. tužitelj se očituje na navode tuženika i osporava iste. U podnesku od 17. siječnja 2025. tuženik se očituje na podnesak tužitelja, poziva se na odluke viših sudova i osporava navode tužitelja. Tužitelj se u podnesku od 5. veljače 2025. očituje na navode iz podneska tuženika, te iste osporava.
5. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103532510 (list 11 – 19 spisa), Aneksa br. 1 ugovora o kreditu broj 5103532510 uz otplatni plan (list 20 - 27 spisa), pregleda prometa po predmetnom kreditu (list 28 - 33 spisa), dopisa tuženika tužitelju (list 34 – 35 spisa), izračuna potraživanja tužitelja (list 36 – 39 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope sa otplatnim planom (list 94 – 98 spisa), Prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 103 spisa), Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 104 - 110 spisa), Priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a (list 112 - 113 spisa), Obavijesti o obračunu konverzije i izračun (list 114 – 121, 127 - 136 spisa), pregleda prometa po kreditu (list 122 – 126 spisa), ), Priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 137 spisa), Obrasca za prihvat izračuna konverzije (list 150 - 151 spisa), provedeno je financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Goranki Šmer Maraš, dipl.oec. (list 246 - 272 spisa), saslušani su tužitelji (list 372 – 373 spisa).
6. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 25. travnja 2007. za iznos od 73.955,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,25% godišnje. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks 1 uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.
7. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 8. koji se odnosi na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, da li je potraživanje u zastari, da li tužitelji imaju pravo na isplatu iznosa koji potražuju.
8. 1.tužitelj VB u svom iskazu naveo je da su supruga i on trebali kredit da bi kupili stan u kojem će živjeti njihova obitelj. On je bio nositelj kredita, a supruga sudužnik. U banci kod koje je inače bio klijent mu je rečeno da je najpovoljniji ovaj kredit koji je vezan za valutu CHF, rečeno je da je to najsigurnija valuta, a ovaj kredit da ima najmanju kamatu. Nije bankarica ništa objašnjavala o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne zna da li je znao da mu je promjenjiva kamatna stopa. Pročitao je ugovor. Kada ga se pita što bi značilo promjenjiva kamatna stopa odgovora da je moguće da će se povećati ili snižavati. Početni anuiteti su iznosili oko 1.400,00 kn, a kasnije su narasli do 2.700,00 kn. Koliko se sjeća novac koji je isplaćen na ime kredita je odmah proslijeđen tvrtci koja je gradila stan koji su kupili. Redovito je otplaćivao kredit. Kasnije je kredit konvertiran. Koliko se sjeća nije imao preplatu već nije bio ništa dužan, bila je nešto manja glavnica, ali nije bio u cijelosti obeštećen. Sada dolaze anuiteti u visini od 220,00 EUR. Misli da još nekih sedam godina mora plaćati taj kredit. Javni bilježnik nije ništa pojašnjavao vezano za ugovor. Dio novaca za stan koji je kupljen su imali oni, a samo dio novca je bio za kupoprodajnu cijenu iz ovog ugovora o kreditu. Da bi sklopio ovaj ugovor o kreditu bilo mu je odlučujuće to što mu je rečeno da je kredit jako povoljan i da se radi o stabilnoj valuti, a nije mu se ustvari ni nudio kredit u nekoj drugoj valuti kao npr. EUR ili kune. Njega u banci nije nitko upozorio da se ne štiti kuna u odnosu na ovu valutu CHF kao što se štiti u odnosu na EUR. Ova nekretnina koju su kupili se koristi samo za stanovanje i nije se nikada iznajmljivala, niti koristila u poslovne svrhe. Banka mu je nudila već pripremljeni gotovi ugovor, nije sudjelovao u njegovom sastavljanju. Prilikom konverzije nije se odrekao bilo kakvog prava. Banka mu nije prezentirala koliko je dužan po osnovi ništetnih odredbi. Banka ga nije informirala da je valuta CHF valuta utočišta kapitala u slučaju ekonomske krize.
9. 2.tužiteljica GB u svom iskazu navela je da suglasna sa svime što je izjavio suprug i slušala je njegov iskaz. Odlazila je s njim u banku. Bili su nekih dva do tri puta i sjeća se da su pitali za kredite u kunama i eurima, ali su im rekli da nisu kreditno sposobni.
10. Iskaze tužitelja sud cijeni kao uvjerljive, životne, logične. Iz iskaza proizlazi da tužitelji nisu od tuženika dobili potrebne informacije o rizičnosti kredita, nisu mogli pregovarati o odredbama, a njihovo ponašanje prilikom uzimanja kredita je ponašanje prosječnog potrošača.
11. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tužitelj nije osporavao svojstvo potrošača tužiteljima.
12. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
13.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
13.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
13.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
13.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
13.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
13.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Šteta koju su tužitelji pretrpili postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.
15. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja iz točki I. izreke je osnovan.
16. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
16.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
17. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelji traže utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 8 predmetnog Ugovora i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom, kako je to navedeno u točki I. izreke, a zbog istog i novčane iznose.
18. Tužitelji nisu podnijeli zahtjev radi naknade štete, već potražuju isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ustvari tvrde da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njihovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, Tužbu su tužitelji podnijeli 30. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
19. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Goranka Šmer Maraš, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna pozitivne razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope time da se od 1. siječnja 2014. pa nadalje kao referentna stopa uzme 3,23%. Zadaća vještaka je bila i da izračuna novčani iznos, izražen u CHF i HRK po mjesecima, kao razliku između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2015., te da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15.
20.1. Vještak u nalazu i mišljenju zaključno navodi da:
- pozitivne razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope i od 01. siječnja 2014. godine primjenom kamatne stope 3,23% p.a. ukupno iznose *1.435,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5,
- razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2015. godine ukupno iznose 1.050,85 CHF kako je specificirano u stupcu 15, odnosno *621,62 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,
- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.
21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a na što upire tuženik.
22. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te u danas važećoj valuti, a također i tuženik prigovor prijeboja. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke, te u rješenju.
23. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
24. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
25. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
26. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 C protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
27. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.
28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelji su uspjeli u postupku, zastupani su po punomoćniku iz reda odvjetnika i njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na sastav pet podnesaka (29. veljače 2024. 200,00 EUR, 17. ožujka 2024. 200,00 EUR, 12. prosinca 2024. 200,00 EUR, 5. siječnja 2025. 200,00 EUR, 5. veljače 2025. 100,00 EUR) u iznosu od 900,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 i 3), na zastupanje na tri ročišta (2. listopada 2023. 200,00 EUR, 4. travnja 2022. 200,00 EUR, 2. lipnja 2023. 200,00 EUR) u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 425,00 EUR, a ovi iznosi uvećani za 10% prema Tbr. 40 u iznosu od 212,50 EUR. Tužitelji su imali i trošak sudske pristojbu na tužbu u visini od 66,36 EUR, te za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR. Slijedom navedenog valjalo je obavezati tuženika da tužiteljima plati iznos od 2.803,86 EUR. Tužitelji su oslobođeni od obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelji se odbijaju jer je to trošak koji je nastao samo zbog razloga na strani tužitelja, pa ga ne treba snositi tuženik.
U Opatiji 9. lipnja 2025.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti pristojbe za odgovor na tužbu i presudu
