Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-881/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari I. tužitelja BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tužiteljice ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelj i tužiteljice, punomoćnika tužitelja i tužiteljice i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 9. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. 2. Ugovora o kreditu broj 9011072882 sklopljenog između I. tužitelja JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tužiteljice GD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, od dana 16.03.2006. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovoga ugovora."

II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da I. tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 2.844,88 EUR-a (dvijetisućeosamstočetrdesetčetirieura-osamdesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

0,63 € od 20.06. 2006.g. do isplate,

0,47 € od 16.09. 2006.g. do isplate,

1,82 € od 19.03. 2008.g. do isplate,

2,57 € od 18.11. 2008.g. do isplate,

15,18 € od 16.01. 2009.g. do isplate,

19,18 € od 19.02. 2009.g. do isplate,

10,71 € od 18.03. 2009.g. do isplate,

12,41 € od 16.04. 2009.g. do isplate,

10,77 € od 14.05. 2009.g. do isplate,

8,58 € od 17.06. 2009.g. do isplate,

8,52 € od 17.07. 2009.g. do isplate,

9,34 € od 16.09. 2009.g. do isplate,

8,81 € od 16.10. 2009.g. do isplate,

9,17 € od 17.11. 2009.g. do isplate,

9,49 € od 16.12. 2009.g. do isplate,

13,87 € od 16.01.2010.g. do isplate,

18,55 € od 16.02. 2010.g. do isplate,

19,09 € od 16.03. 2010.g. do isplate,

23,60 € od 16.04. 2010.g. do isplate,

30,24 € od 15.05. 2010.g. do isplate,

32,46 € od 16.06. 2010.g. do isplate,

41,53 € od 17.07. 2010.g. do isplate,

42,62 € od 17.08. 2010.g. do isplate,

55,81 € od 16.09. 2010.g. do isplate,

46,30 € od 16.10. 2010.g. do isplate,

51,37 € od 16.11. 2010.g. do isplate,

61,24 € od 16.12. 2010.g. do isplate,

64,69 € od 15.01.2011.g. do isplate,

57,10 € od 17.02.2011.g. do isplate,

64,22 € od 17.03.2011.g. do isplate,

57,21 € od 15.04.2011.g. do isplate,

69,78 € od 14.05.2011.g. do isplate,

83,26 € od 16.06.2011.g. do isplate,

100,48 € od 16.07.2011.g. do isplate,

117,89 € od 17.08.2011.g. do isplate,

89,55 € od 16.09.2011.g. do isplate,

80,76 € od 15.10.2011.g. do isplate,

79,55 € od 15.11.2011.g. do isplate,

81,39 € od 16.12.2011.g. do isplate,

87,55 € od 14.01.2012.g. do isplate,

91,68 € od 16.02.2012.g. do isplate,

90,14 € od 16.03.2012.g. do isplate,

89,18 € od 14.04.2012.g. do isplate,

90,56 € od 16.05. 2012.g. do isplate,

92,47 € od 15.06. 2012.g. do isplate,

91,51 € od 14.07. 2012.g. do isplate,

89,83 € od 15.08. 2012.g. do isplate,

85,95 € od 15.09. 2012.g. do isplate,

86,10 € od 15.09. 2012.g. do isplate,

90,14 € od 16.10. 2012.g. do isplate,

90,47 € od 15.11. 2012.g. do isplate,

88,39 € od 15.12. 2012.g. do isplate,

85,92 € od 16.01. 2013.g. do isplate,

84,93 € od 15.02. 2013.g. do isplate,

do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju II. tužiteljici GOMAN ANI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 2.844,87 EUR-a (dvijetisućeosamstočetrdesetčetirieura-osamdesetsedamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog i to:

0,62 € od 20.06. 2006.g. do isplate,

0,47 € od 16.09. 2006.g. do isplate,

1,82 € od 19.03. 2008.g. do isplate,

2,57 € od 18.11. 2008.g. do isplate,

15,18 € od 16.01. 2009.g. do isplate,

19,18 € od 19.02. 2009.g. do isplate,

10,71 € od 18.03. 2009.g. do isplate,

12,41 € od 16.04. 2009.g. do isplate,

10,77 € od 14.05. 2009.g. do isplate,

8,58 € od 17.06. 2009.g. do isplate,

8,52 € od 17.07. 2009.g. do isplate,

9,34 € od 16.09. 2009.g. do isplate,

8,81 € od 16.10. 2009.g. do isplate,

9,17 € od 17.11. 2009.g. do isplate,

9,49 € od 16.12. 2009.g. do isplate,

13,87 € od 16.01.2010.g. do isplate,

18,55 € od 16.02. 2010.g. do isplate,

19,09 € od 16.03. 2010.g. do isplate,

23,60 € od 16.04. 2010.g. do isplate,

30,24 € od 15.05. 2010.g. do isplate,

32,46 € od 16.06. 2010.g. do isplate,

41,53 € od 17.07. 2010.g. do isplate,

42,62 € od 17.08. 2010.g. do isplate,

55,81 € od 16.09. 2010.g. do isplate,

46,30 € od 16.10. 2010.g. do isplate,

51,37 € od 16.11. 2010.g. do isplate,

61,24 € od 16.12. 2010.g. do isplate,

64,69 € od 15.01.2011.g. do isplate,

57,10 € od 17.02.2011.g. do isplate,

64,22 € od 17.03.2011.g. do isplate,

57,21 € od 15.04.2011.g. do isplate,

69,78 € od 14.05.2011.g. do isplate,

83,26 € od 16.06.2011.g. do isplate,

100,48 € od 16.07.2011.g. do isplate,

117,89 € od 17.08.2011.g. do isplate,

89,55 € od 16.09.2011.g. do isplate,

80,76 € od 15.10.2011.g. do isplate,

79,55 € od 15.11.2011.g. do isplate,

81,39 € od 16.12.2011.g. do isplate,

87,55 € od 14.01.2012.g. do isplate,

91,68 € od 16.02.2012.g. do isplate,

90,14 € od 16.03.2012.g. do isplate,

89,18 € od 14.04.2012.g. do isplate,

90,56 € od 16.05. 2012.g. do isplate,

92,47 € od 15.06. 2012.g. do isplate,

91,51 € od 14.07. 2012.g. do isplate,

89,83 € od 15.08. 2012.g. do isplate,

85,95 € od 15.09. 2012.g. do isplate,

86,10 € od 15.09. 2012.g. do isplate,

90,14 € od 16.10. 2012.g. do isplate,

90,47 € od 15.11. 2012.g. do isplate,

88,39 € od 15.12. 2012.g. do isplate,

85,92 € od 16.01. 2013.g. do isplate,

84,93 € od 15.02. 2013.g. do isplate,

do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da da I. tužitelju JD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljici ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], plati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.258,36 EUR-a

(tisućudvjestopedesetosameura-tridesetšestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 9. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su sa Privrednom bankom Zagreb d.d.. sklopili ugovor o kreditu broj: 9011072882. Navedenim ugovorom u to u čl.1., određeno je da: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 60.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ Navedenim ugovorom u to u čl.5.2, određeno je da: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ Navedenim ugovorom u to u čl.7.2, određeno je da: „Kredit u iznosu od 60.100,00 CHF i kamata iz točke 4. Ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. “ Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020. se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen sa Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu, nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje. Ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnoti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. Tužitelji tužbom zahtijevaju povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., tužitelji su preplatili dio iznosa kredita te u ovom postupku traže razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom.

1.1. Tijekom postupka tužitelji navodi da tuženik nije prilikom sklapanja ugovora upoznao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan. Nadalje, iako je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, to se predpostavlja da je tužitelj bio upoznat s svim pojedinim ugovornim odredbama, odnosno ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Tužitelj je podneskom od 15. siječnja 2025., a nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelji tužbeni zahtjev temelje na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute."Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Prigovor zastare tuženik ističe u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

2.1. Podneskom od 21. siječnja 2025. tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju su tužitelji učinili 15. siječnja 2025., te ističe prigovor zastare na preinačeni dio.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Zahtjev za dostavom podataka upućen od strane pun. tužitelja tuženiku od 6. ožujka 2023. (list spisa 10), Ugovor o kreditu (list spisa 11-16), Otplatni plan – tablica (list spisa 17-18), Pregled uplata po kreditu (list spisa 48-50), Knjigovodstvena kartica (list spisa 55-66), Plan otplate (list spisa 67-69), Uplate po kreditu (list spisa 70-72), Plan otplate (list spisa 73-76), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 77-101), Očitovanje vještaka (list spisa 114), te je saslušao I. i II. tužitelja i vještakinju.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu br. 9011072882.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te, jesu li potraživanja tužitelja u zastari i jesu li ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelji i tuženik 10. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 60.100,00 CHF-a na rok otplate 84 mjeseci s kamatnom stopom od 4,30% godišnje. Nije sporno ni da je kredit otplaćen tj. u cijelosti u veljači 2013.

8. Iz Zahtjeva od 6. ožujka 2023. i Zahtjeva za dostavom podataka upućen od strane pun. tužitelja tuženiku od 6. ožujka 2023. (list spisa 10) proizlazi da su tužitelji uputili tuženiku zahtjev za povratom pretplaćenih iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule, da ja tužitelji zahtijevaju od tuženika dostavu podataka : prvi otplatni plan, pregled stvarnih uplata po predmetnoj partiji kredita, sve eventualne dodatke ugovoru.

9. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 11-16), proizlazi da je sklopljen 10. ožujka 2006. na iznos od 60.100,00 CHF-a a radi adaptacije stambenog objekta, na rok otplate 84 mjeseci, te da je odredbom čl. 7.2. ugovoreno "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora"

10. Iz Otplatnog plan – tablica (list spisa 17-18) proizlazi kada je trebalo biti dospijeće, i iznosi anuiteta koji su trebali biti isplaćivani.

11. Iz Pregleda uplata po kreditu (list spisa 48-50) i Knjigovodstvene kartica (list spisa 55-66) proizlazi kada i u kojem iznosu su isplaćivani anuiteti.

12. Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstve struke Tonke Vulić (list spisa 77-101), proizlazi da je preplaćeno je tečajnih razlika usljed CHF valutne klauzule u 54 anuiteta u kojima je srednji tečaj Kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja Kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 5.689,75 EUR-a.

12.1. Tuženik je prigovarao Nalazu i mišljenju vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, navodeći da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

12.2. Iz Očitovanja vještaka (list spisa 114) i iskaza vještaka proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja i kod očitovanja koji je dala u odnosu na podnesak tuženika, a kojeg sam podnijela 13. siječnja 2025. Tuženikove primjedbe nisu primjedbe na matematički izračun nego su primjedbe pravne naravi, te ističe da je nalaz sačinjen sukladno rješenju suda i temeljem dokumentacije Banke vezano za predmetni kredit.

12.3. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vuličć, dipl. oecc., sud je ocijenio vjerodostojnim jer je u skladu s pravilima struke, te je bez proturječnosti i nejasnoća.

13. Iz iskaza I. tužitelja BD proizlazi da se sjeća da ih je od supruge prijateljica, koja je bila djelatnica banke, nagovorila da sklope ugovor o kreditu u CHF-u, jer je taj kredit povoljniji i bolji. Prije toga su imali Ugovor o kreditu u EUR- ima. Prva rata im je bila oko 2.000,00 kn, kasnije su sami dizali ratu na 3.900,00 kn da bi ga što prije isplatili, a zbog valute i kamate rata im je čak rasla do 5.600,00 kn. Ugovor o kreditu je sastavila banka. Pročitao je Ugovor, razumio je toliko–koliko, ali ne u potpunosti. Nije tražio pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su mu djelatnici banke sve obrazložili. Ne sjeća se točno što su obrazlagali, ali mu sigurno nisu rekli da će rata toliko rasti. Sigurno ne bi sklopio Ugovor o kreditu da je znao da će mu rata toliko narasti. Ne razumije razliku između valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne sjeća se da su mu to u banci obrazložili. Kredit je dizao radi izgradnje obiteljske kuće, u kojoj još uvijek stanuje. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. U to vrijeme nije razmišljao da sklopi kredit u drugoj valuti, jer mu je rečeno da je CHF povoljniji. Kada je počela rata rasti nije se informirao zašto raste, samo su nastavili plaćati.

13.1. Iskaz I. tužitelja BD sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

14. Iz iskaza II. tužiteljice ZD proizlazi da se sjeća da su prvo imali kredit u EUR-ima, kada su počeli graditi kuću. Tada nije bilo Internet bankarstva i njezin suprug je svaki mjesec išao plaćati ratu kredita u banku. Sjeća se da se jednom vratio iz banke, rekao je da mu djelatnica banke, njezina poznanica iz naselja, predložila da sklopi Ugovor o kreditu u CHF-u, odnosno da ne bude u EUR-ima jer je CHF povoljniji tečaj i valuta. Nije bila za to, pa je otišla u banku pričati s tom djelatnicom, te ime je ona preporučila da sklope Ugovor u CHF-u. Ne razumije razliku između valutne klauzule i kamatne stope, a šturo se djelatnica osvrnula na tečaj i kamatnu stopu te je rekla da je tečaj stabilan. Ne sjeća se da li je njihov raniji kredit zatvaran tim kreditom u CHF-u ili su uzeli novi. Nije bila u banci prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, išao je njezin suprug sam, ona je išla samo kod javnog bilježnika, a čitala je Ugovor o kreditu kod kuće, koji je onako razumjela, mislili su da su ga o razumjeli, ali sad ne znaju. Rata sa 3.800,00 ili 3.900,00 kn narasla je u jednom trenutku na 5.600,00 kn. Da su joj obrazložili da toliko može rasti rata, apsolutno ne bi sklapala Ugovor o kreditu. Kredit su podigli za gradnju obiteljske kuće. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

14.1. Iskaz II. tužiteljice ZD sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

15. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

15.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

15.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

15.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

15.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelji nemaju svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

15.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

16. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu pregovarali s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli. Naime, I. tužitelj BD u svom iskazu navodi da nije tražio pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su mu djelatnici banke sve obrazložili. Ne sjeća se točno što su obrazlagali, ali mu sigurno nisu rekli da će rata toliko rasti. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelji bili u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješteni o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za adaptaciju stambenih objekata, te u to vrijeme nisu imali obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelji nemaju svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

16.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelje o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

16.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 10.ožujka 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženice, to se tužitelji na spomenute odluke i pozvali, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

17. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako su tužitelji u cijelosti otplatili kredit, navodi se kako tužitelji imaju pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

18. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika i da tužitelji nisu imali utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe čl. 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovoga ugovora." te u dijelu koji glasi: ". Ovdje je potrebno navesti da tužitelji tužbenim zahtjevom nisu naveli točno koja odredba ugovora je ništena, nego su zahtijevali da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan CHF, pa je ovaj sud stoga odlučio kao pod toč. I/ izreke.

19. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Tonki Vulić, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom otplate kredita preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 54 anuiteta u kojima je srednji tečaj Kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja Kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 5.689,75 EUR-a.

21. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a na način kako je to navedeno u izreci presude, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule od 5.689,75 EUR-a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ i III/ izreke (zbroj tužbenih zahtjeva u iznosu od 2.844,88 EUR-a i 2,844,87 EUR-a, iznosi 5.689,75 EUR-a).

23. Tužiteljima na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužna prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

24. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužiteljima pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

25. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog

Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

26. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

27. Nadalje, potrebno je reći i da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja, te da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, pa da sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4.).

28. Prema ocjeni ovoga suda konkretno uređenje tužbenog zahtjeva od 15. siječnja 2025. ne predstavlja preinaku zbog posebne primjene odredbe čl. 186 b ZPP-a (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-2688/2021 i Revd-3152/2021), pa je ovaj sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je to specificirano podneskom od 15. siječnja 2025.

28.1. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio. Budući da prema ocjeni ovoga suda uređenje tužbenog zahtjeva od 15. siječnja 2025. ne predstavlja preinaku, nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare na preinačeni dio. Osim toga, ovaj sud smatra potrebnim navesti i da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.).

29. Tužitelji su u cijelosti uspjeli u sporu pa im sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 22.listopada 2024., 13. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 29. srpnja 2024. i 15. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 800,00 EUR-a, uvećano za trošak predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR-a, što ukupno iznosi 1.131,81 EUR-a, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 26,55 EUR-a, što ukupno iznosi 1.158,36 EUR-a, te troškom pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 1.258,36 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 9. lipnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

30. Tužiteljima nije priznat sastava podneska od 31. srpnja 2014. i 27. siječnja 2025. jer nisu bili potrebni za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a navode iz podneska su mogli iznijeti na ročištu.

Osijek, 9. lipnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. I. i II. tužitelja

2. Pun. tuženika