- 1 -              Rev 925/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 925/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B., iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u K. K., protiv tuženika W. o. V. I. G. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. i p. u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-103/18-3 od 3. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-503/14 od 30. listopada 2017., u sjednici održanoj 23. kolovoza 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-103/18-3 od 3. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-503/14 od 30. listopada 2017. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 7.009,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, na način da se sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti iznos 7.009,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.441,59 Eur (10.861,64 kuna), u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 17. siječnja 2013. g. do isplate i to po stopi:

 

-od 12% godišnje u periodu od 17. siječnja 2013. g. do 31. srpnja 2015. g.,

-od 8,14 % godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015. g. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u visini od 8.983,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 30. listopada 2017. g. do isplate i to po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je ujedno odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2844/2020-2 od 10. veljače 2021. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

„1. je li osigurana svota koja treba biti isplaćena korisnicima osiguranja za slučaj smrti temeljem police (ugovora o osiguranju) ulazi odnosno može ulaziti u ostavinu kada su za korisnike osiguranja za slučaj smrti određeni zakonski nasljednici umrle osobe?“

„2. je li pravo korisnika osiguranja za slučaj smrti izvorno pravo koje nastaje sklapanjem ugovora o osiguranja uslijed čega se zahtjev korisnika osiguranja prema osiguratelju temelji na odredbama ugovora o osiguranju a ne temelji se na nasljednom pravu i samim time na rješenju o nasljeđivanju?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je za dosuđeni iznos 7.009,75 Eur u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama te za dosuđeni parnični trošak, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predložio je prihvatiti reviziju, preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev za iznos 7.009,75 Eur u kunskoj protuvrijednosti kao neosnovan, te donijeti novu odluku o trošku obzirom na uspjeh stranaka u sporu.

 

5. U odgovoru na reviziju, tužiteljica je predložila odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, uz dosudu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate osigurane svote 9.393,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama zbog nastupanja osiguranog slučaja, budući da je prednik tužiteljice bio osiguran policom grupnog osiguranja nezgode broj 02 0015609 kod prednika tuženika H. W. I. G. d.d., kao radnik društva B. d.d. S.

 

9. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su u polici osiguranja nezgode broj 02 0015609 od 21. ožujka 2012 kao korisnici osiguranja za slučaj smrti navedeni zakonski nasljednici,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću broj O-2823/12 od 13. studenog 2012. iza smrti pok. I. B., prednika tužiteljice, proizlazi da su njegovi zakonski nasljednici supruga J. (ovdje tužiteljica) i kćeri M., I. i M., koje su se prihvatile nasljedstva,

- da iz rješenja Općinskog suda u Splitu po sudskom povjereniku javnom bilježniku T. P. iz K. S. broj O-2823/12 od 10. veljače 2017. proizlazi da je istim utvrđena kao naknadno pronađena imovina pravo iz navedene police osiguranja nezgode, da su se zakonske sunasljednice, kćeri ostavitelja, prihvatile nasljedstva i svoj nasljedni dio ustupile jednoj zakonskoj sunasljednici, odnosno tužiteljici, te da se nasljednicom temeljem zakona i ustupa proglašava tužiteljica.

 

10. Odredbom čl. 14. Općih uvjeta za osiguranje osoba nesretnog slučaja (nezgode) tuženika (dalje: Opći uvjeti), određeno je da se korisnik za slučaj smrti osiguranika utvrđuje policom osiguranja, a ako u polici, Posebnim ili Dopunskim uvjetima nije drugačije određeno, korisnicima se smatraju, između ostalog, djeca i bračni drug osiguranika tako da se osigurana svota za slučaj smrti dijeli na jednake dijelove.

 

11. Odredbom čl. 982. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, propisano je da kad su za korisnike, odnosno osobe kojima će pripasti prava iz ugovora o osiguranje, određena djeca, potomci i uopće nasljednici, ako ugovaratelj osiguranja nije odredio kako će se izvršiti podjela između njih, podjela će se izvršiti razmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima, a ako korisnici nisu nasljednici, osigurani iznos bit će podijeljen na jednake dijelove.

 

12. Pozivajući se na odredbu čl. 14. Općih uvjeta tuženika, te odredbu čl. 982. ZOO, sudovi su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev, ocijenivši da su se rješenjem o naknadno pronađenoj imovini sunasljednice prihvatile nasljedstva i svoj nasljedni dio ustupile tužiteljici, te cesijom prenijele svoju tražbinu na tužiteljicu, sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO, čime je ona postala vjerovnik obveznopravnog odnosa. Stoga je prigovor tuženika da tužiteljici pripada samo ¼ utvrđene osigurane svote odbijen kao neosnovan.

 

13. Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

14. Odredbom čl. 984. st. 1. ZOO propisano je da osigurani iznos koji treba biti isplaćen korisniku ne ulazi u ostavinu ugovaratelja osiguranja, pa ni kad su korisnicima određeni njegovi nasljednici, st. 2. istog članka propisano je da pravo na osigurani iznos ima samo korisnik, i to od samog sklapanja ugovora o osiguranju, i bez obzira na to kako je i kad određen za korisnika, i bez obzira je li izjavio svoj prihvat prije ili poslije smrti osiguranika, pa se može obratiti neposredno osiguratelju sa zahtjevom da mu se isplati osigurani iznos, dok je st. 3. navedenog članka propisano da ako je ugovaratelj osiguranja odredio za korisnike svoju djecu, svoje potomke, ili nasljednike uopće, svakom tako određenom korisniku pripada pravo na odgovarajući dio osiguranog iznosa i ako se odrekne nasljedstva.

 

15. Ovaj sud je u odluci broj Rev 1160/11-3 od 3. veljače 2015. izrazio shvaćanje da sukladno odredbi čl. 960. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) osigurana svota koja treba biti isplaćena korisniku ne ulazi u ostavinu ugovaratelja osiguranja, pa ni kad su za korisnike određeni njegovi nasljednici.

 

16. U odluci broj Rev 166/11-2 od 20. travnja 2016. ovaj sud je izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

 

„Naime, u smislu odredbe čl. 981. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO), pod osiguranjem života u korist treće osobe smatra se ugovor o osiguranju života kojim se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja da će osiguranu svotu isplatiti osobi koju on odredi. Osoba koju ugovaratelj odredi stječe svojstvo korisnika osiguranja, što znači da stječe neposredan i samostalan zahtjev prema osiguratelju za isplatu osigurnine. Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, pravilno nižestupanjski sudovi ističu da se u ovom slučaju pravo na korist ne ostvaruje na temelju nasljednog prava (tužiteljice kao zakonske nasljednice osiguranika). I u okolnostima kada su za korisnike osiguranja određeni nasljednici ugovaratelja osiguranja, oni svoj zahtjev prema osiguratelju ne temelje na nasljednom pravu, već na odredbama ugovora o osiguranju. Tek u okolnostima ako ugovaratelj osiguranja za slučaj smrti ne odredi korisnika ili ako odredba o određivanju korisnika ostane bez učinka zbog opoziva, ili zbog odbijanja određene osobe, ili iz kojega drugog uzroka, a ugovaratelj osiguranja ne odredi drugog korisnika, osigurani iznos pripada ugovaratelju osiguranja, što znači njegovim nasljednicima (čl. 988. ZOO-a).“.

 

17. U odluci broj Rev 1742/14-3 od 20. travnja 2016. izraženo je pravno shvaćanje:

 

„Osoba koju ugovaratelj odredi stječe svojstvo korisnika osiguranja, što znači da stječe neposredan i samostalan zahtjev prema osiguratelju za isplatu osigurnine utvrđene u polici prema sporazumu ugovornih strana iz sklopljenog ugovora (čl. 966. ZOO-a).“.

 

18. Slijedom navedenog, suprotno shvaćanju na kojemu su utemeljene nižestupanjske odluke, odgovor na prvo pitanje je da osigurana svota koja treba biti isplaćena korisnicima osiguranja za slučaj smrti na temelju police (ugovora o osiguranju) ne ulazi u ostavinu kad su za korisnike osiguranja za slučaj smrti određeni zakonski nasljednici umrle osobe.

 

19. Na drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti da je pravo korisnika osiguranja za slučaj smrti izvorno pravo koje nastaje sklapanjem ugovora o osiguranju zbog čega se zahtjev korisnika osiguranja prema osiguratelju temelji na odredbama ugovora o osiguranju, a ne na nasljednom pravu i time na rješenju o nasljeđivanju.

 

20. Slijedom navedenog, budući da navedeno vlastito i neposredno pravo zakonskih nasljednika, korisnika osiguranja za slučaj smrti, ne ulazi u ostavinu osigurane osobe, zakonski nasljednici u ostavinskom postupku nisu mogli cesijom prenositi svoja prava koja im pripadaju kao korisnicima osiguranja, te u konkretnom slučaju, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, za odluku u ovoj pravnoj stvari nije od značaja način na koji je raspoređena ostavinska imovina rješenjem o naknadno pronađenoj imovini.

 

21. Dakle, svatko od zakonskih nasljednika osigurane osobe ima pravo na ¼ osigurane svote, pa tako i tužiteljica. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan za ¾ iznosa osigurane svote, ugovorene u iznosu 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate - što bi iznosilo 7.044,75 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Međutim, budući da tuženik u reviziji izričito navodi da drugostupanjsku presudu pobija za dosuđeni iznos 7.009,75 Eur u kunskoj protuvrijednosti i u tom dijelu predlaže odbiti tužbeni zahtjev, to ovaj sud nije mogao odlučiti preko granica stavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP).

 

22. Budući da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. 1. izreke.

 

23. Kako je preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP, preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

24. Po nižestupanjskim sudovima priznat trošak učinjenih parničnih radnji tužiteljice u visini 8.983,00 kuna, valjalo je preinačiti uzimajući u obzir ovom presudom izmijenjeni omjer uspjeha tužiteljice u sporu, po kojem je tužiteljica konačno uspjela u sporu sa 25,37 %, čime se došlo do iznosa 2.278,98 kuna (čl. 154. st. 2. ZPP, u svezi čl. 166. st. 2. ZPP).

 

25. Tuženiku je valjalo dosuditi troškove prvostupanjskog postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: OT) prema vrijednosti predmeta spora i to trošak odgovora na tužbu 1.000,00 kuna (Tbr. 8/1 OT)  te trošak zastupanja na ročištima 5. listopada 2016., 8. ožujka 2017., 5. travnja 2017., 10. svibnja 2017., 14. rujna 2017. po 1.000,00 kuna za svako ročište (Tbr. 9/1 OT), trošak zastupanja na ročištu 26. studenog 2015. i 30. studenog 2016. po 250,00 kuna za svako ročište (Tbr. 9/5 OT), trošak sastavljanja žalbe u iznosu 1.250,00 kuna po Tbr. 10/1 OT, kao i iznos PDV na gore navedene radnje od 25% što ukupno iznosi 9.687,50 kuna. Tuženiku je dosuđen i zatraženi iznos plaćene pristojbe na žalbu 2.108,00 kuna, te mu stoga obzirom na uspjeh u sporu od 74,63 % pripada iznos 8.802,98 kuna, čemu valja pribrojiti zatraženi trošak vještačenja u iznosu 1.575,00 kuna, što sveukupno čini iznos 10.377,98 kuna. Tuženiku nisu priznati trošak sastava podneska od 19. veljače 2016., 4. studenog 2016., 19. siječnja 2017., te podnesaka 22. ožujka 2017. i 20. travnja 2017. (kojim podnescima se je tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka što je mogao na ročištu na kojem je vještak dao usmeni nalaz i mišljenje),kao niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe na podnošenje odgovora na tužbu, jer iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je plaćen.

 

26. Tuženik je u cijelosti uspio s revizijom te mu je u zatraženom iznosu priznat trošak sastava revizije 1.500,00 kuna sukladno Tbr. 10/6 OT, što uz obračunati PDV od 25 % ukupno čini 1.875,00 kuna, čemu je pribrojen plaćeni iznos pristojbe na reviziju 887,64 kune, što čini sveukupno iznos 2.762,64 kune. Tuženiku nije dosuđen trošak podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije, jer ga nije zatražio.

 

27. Kada se trošak tužiteljice prebije sa troškom tuženika, tužiteljica je dužna platiti tuženiku trošak u iznosu 1.441,59 Eur (10.861,64 kuna), pri čemu valja istaknuti da je ovaj sud sukladno odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

 

28. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan, jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 23. kolovoza 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            mr. sc. Igor Periša, v.r.