REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-471/2021-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po odvjetniku Mati Šimunović, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mate Šimunović, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ČT, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu AT, dana 9. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012638897 od 19. lipnja 2007., sklopljenog između tužitelja FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 22.687,60 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. i čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu).
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.966,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:
– 1,04 EUR od 1. kolovoza 2007. godine do isplate
– 1,99 EUR od 1. rujna 2007. godine do isplate
– 1,03 EUR od 1. prosinca 2007. godine do isplate
– 2,95 EUR od 1. veljače 2008. godine do isplate
- 5,57 EUR od 1. ožujka 2008. godine do isplate
– 8,97 EUR od 1. travnja 2008. godine do isplate
– 3,36 EUR od 1. svibnja 2008. godine do isplate
– 2,13 EUR od 1. lipnja 2008. godine do isplate
– 3,96 EUR od 1. srpnja 2008. godine do isplate
– 0,32 EUR od 1. kolovoza 2008. godine do isplate
– 0,53 EUR od 1. rujna 2008. godine do isplate
– 2,67 EUR od 1. listopada 2008. godine do isplate
– 20,64 EUR od 1. studenog 2008. godine do isplate
– 8,52 EUR od 1. prosinca 2008. godine do isplate
– 21,45 EUR od 1. siječnja 2009. godine do isplate
– 23,43 EUR od 1. veljače 2009. godine do isplate
– 24,30 EUR od 1. ožujka 2009. godine do isplate
– 21,57 EUR od 1. travnja 2009. godine do isplate
– 22,01 EUR od 1. svibnja 2009. godine do isplate
– 18,46 EUR od 1. lipnja 2009. godine do isplate
– 15,43 EUR od 1. srpnja 2009. godine do isplate
– 16,11 EUR od 1. kolovoza 2009. godine do isplate
– 17,85 EUR od 1. rujna 2009. godine do isplate
– 17,66 EUR od 1. listopada 2009. godine do isplate
– 15,99 EUR od 1. studenog 2009. godine do isplate
– 19,11 EUR od 1. prosinca 2009. godine do isplate
– 21,38 EUR od 1. siječnja 2010. godine do isplate
– 25,04 EUR od 1. veljače 2010. godine do isplate
– 24,08 EUR od 1. ožujka 2010. godine do isplate
– 28,80 EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate
– 27,77 EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate
– 29,92 EUR od 1. lipnja 2010. godine do isplate
– 44,21 EUR od 1. srpnja 2010. godine do isplate
– 41,16 EUR od 1. kolovoza 2010. godine do isplate
– 49,40 EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate
– 46,75 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate
– 41,14 EUR od 1. studenog 2010. godine do isplate
– 51,99 EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate
– 65,49 EUR od 1. siječnja 2011. godine do isplate
– 56,18 EUR od 1. veljače 2011. godine do isplate
– 59,56 EUR od 1. ožujka 2011. godine do isplate
– 55,02 EUR od 1. travnja 2011. godine do isplate
– 55,71 EUR od 1. svibnja 2011. godine do isplate
– 73,75 EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate
– 74,97 EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate
– 90,54 EUR od 1. kolovoza 2011. godine do isplate
– 82,99 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate
– 74,66 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate
– 73,63 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate
– 72,88 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate
- 76,54 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate
– 80,39 EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate
– 80,68 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate
– 78,10 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate
– 79,38 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate
– 80,59 EUR od 1. lipnja 2012. godine do isplate
– 80,63 EUR od 1. srpnja 2012. godine do isplate
– 79,31 EUR od 1. kolovoza 2012. godine do isplate
– 78,24 EUR od 1. rujna 2012. godine do isplate
– 75,50 EUR od 1. listopada 2012. godine do isplate
– 78,39 EUR od 1. studenog 2012. godine do isplate
– 79,99 EUR od 1. prosinca 2012. godine do isplate
– 79,43 EUR od 1. siječnja 2013. godine do isplate
– 73,23 EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate
– 78,51 EUR od 1. ožujka 2013. godine do isplate
– 78,77 EUR od 1. travnja 2013. godine do isplate
– 76,55 EUR od 1. svibnja 2013. godine do isplate
– 70,64 EUR od 1. lipnja 2013. godine do isplate
– 70,48 EUR od 1. srpnja 2013. godine do isplate
– 71,75 EUR od 1. kolovoza 2013. godine do isplate
– 74,14 EUR od 1. rujna 2013.godine do isplate
– 77,80 EUR od 1. listopada 2013. godine do isplate
– 75,91 EUR od 1. studenog 2013. godine do isplate
– 77,00 EUR od 1. prosinca 2013. godine do isplate
– 78,23 EUR od 1. siječnja 2014. godine do isplate
– 79,40 EUR od 1. veljače 2014. godine do isplate
– 81,04 EUR od 1. ožujka 2014. godine do isplate
– 80,54 EUR od 1. travnja 2014. godine do isplate
– 78,62 EUR od 1. svibnja 2014. godine do isplate
– 77,83 EUR od 1. lipnja 2014. godine do isplate
- 74,76 EUR od 1. srpnja 2014. godine do isplate,
u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.941,36 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 504,65 eura kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio 19. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012638897 na iznos od 22.687,60 CHR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca i visinom prvog anuiteta utvrđenom u iznosu od 326,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je kredit u cijelosti otplaćen.
1.1. Poziva se ne presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4.,5., 6. i 7. izreke kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.
1.2. Navodi da su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
1.3. Svoje traženje povrata preplaćenih iznosa temelji na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 1111 ., čl. 1115., te čl. 1046 istog Zakona.
1.4. Poziva se i na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i , čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojima je predviđeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
1.5. Poziva se i na utvrđenja i pravna shvaćanja Suda EU u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98 kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom.
1.6. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa po osnovu primijenjene valutne klauzule u periodu od 31.7.2007. do 30.6.2014. u iznosu od 30.079,95 kn (sada 3.992,30 eura).
2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno ističe kako sukladno odredbama ZZP interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno budući se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Tužba se ukazuje u cijelosti promašena budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.
2.1. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.
2.2. Dalje navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati zbog čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.
2.3. Tuženik navodi da u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Smatra a je valutna klauzula dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima koji u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu. Nadalje se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio i u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Smatra da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
2.4. Tuženik smatra da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.
2.5. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Kako ugovor predstavlja javnobilježnički akt, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora je neosnovan. Poziva se na praksu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske iz presude Rev 895/2003, od dana 09.02.2005. Za tužitelja tvrdi da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Smatra da se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njenim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.
2.6. U svezi prethodnog postupka prije sklapanja ugovora o kreditu, tuženik ističe da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem i da to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Pri tome ponovno ukazuje da je korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije kao i da je ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je rastumačen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.
2.7. U odnosu na zahtjev za isplatom, smatra da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.
2.8. Završno ističe i prigovor zastare te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
3. Naknadno podneskom od 10. studenog 2021. tužitelj je preinačio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tako da pored preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, potražuje i daljnje preplaćene iznose po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
4. Tuženik se protivio navedenoj preinaci od koje je tužitelj odustao do pripremnog ročišta i ostao kod svog prvotnog traženja preplata samo po osnovi valutne klauzule.
5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012638897 od 19. lipnja 2007. kojim je kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 22.687,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju vozila te da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci. Nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
6. Sporno je jesu li u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu stečenog bez osnove na ime valutne klauzule. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan je Ugovor o kreditu broj 9012638897 od 19. lipnja 2007. (str. 8-12 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 13-14 spisa), plan otplate (str. 16-17 spisa), knjigovodstvena kartica (str.18-29 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od **.**.2024. JT od 30.rujna 2024. (str. 86-99 spisa) kao i u svu ostalu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu. Osim toga, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužitelj je u skladu s istim postavio konačni tužbeni zahtjev.
9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
10. Iz Ugovora o kreditu broj 9012638897 od 19. lipnja 2007. (str. 8-12 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u svrhu kupnje vozila (čl. 2.1.) u iznosu od 22.687,60 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).
11. Istovremeno, odredbom čl. 7.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja.
12. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2007. za kupovinu motornog vozila u banci tuženika gdje su mu preporučili realizaciju kredita vezanog uz CHF naglašavajući da se radi o najpovoljnijem kreditu s najnižom kamatnom stopom. Nije se mogao sjetiti s kime je razgovarao jer je prošlo dugo vremena ali se sjeća da su bili krediti vezani uz euro i kune, ali da mu je ovaj preporučen kao najpovoljniji. Realizacija kredita je išla dosta brzo i dobio je unaprijed sačinjeni ugovor na potpis. Ugovor je pročitao i on mu je u tom trenutku u cijelosti odgovarao, odnosno odgovarao mu je iznos kredita, visina rate i period otplate. Imao sam trajni nalog na plaći i sjeća se da mu je u početku na ratu kredita odlazila 1/3 plaće, a naknadno je to bilo i preko ½ plaće. Pitao je u banci zbog čega je to tako, a oni su mu odgovorili da je to zbog rasta tečaja i rasta kamatne stope. Nikada do tada nije imao kredit i nije mu baš bilo previše jasno što to znači vezati kredit uz valutu CHF, a o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti razmišljao niti ga je tko na nju upozorio. Nitko ga nije upozorio na niti jedan rizik vezan uz kredite koji se ugovaraju u valuti CHF i s promjenjivom kamatnom stopom. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe i za osobne potrebe. U to vrijeme sam je bio zaposlenik u automehaničarskoj radionici.
13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem je iskazao da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov iskaz je suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, knjigovodstvenoj kartici kredita i specifikaciji uplata iz kojeg je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.
14. Iz iskaza tužitelja te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realizirao radi kupovine motornog vozila koji je koristio za privatne svrhe pa je isti u ugovornom odnosu s tuženikom u statusu potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Tužitelj je sklopio pravni posao s tuženikom u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
15. Sud je nedvojbeno utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018., kao i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/1811 od 16. rujna 2019. utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u navedenom razdoblju, kojim je obuhvaćeno i vrijeme sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
16. Tuženik nije niti pokušao dokazati da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Na pripremnom ročištu održanom 7. rujna 2023. odustao je i od predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara.
17. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. istog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, pa je čl. 81. st. 1. i 2. tog zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
19. Stoga je i odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP/03), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja (po zanimanju automehaničar), te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.
21. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na nju, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene poštenja.
22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.
23. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. Tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, kredit uz valutnu klauzulu CHF prezentiran je najpovoljnijim. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).
24. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“
25. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.
26. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je ništena i ugovorna odredba sadržana u članku 1. temeljem koje je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu jer je u ovom postupu dokazano da tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama i rizičnosti ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stop i valutne klauzule.
27. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke presude.
28. Tužitelj ima pravo na isplatu temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a što potražuje u ovom postupku, što je osnovna posljedica ništetnosti.
29. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF a uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio 3.969,78 eura i istovremeno u razdoblju kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita, da je manje platio iznos od 3,34 eura.
30. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imala nikakvih primjedbi, te je u skladu s nalazom i mišljenjem podneskom od 4. veljače 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 3.966,44 eura, skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate.
31. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka. Sud navedeno nije cijenio osnovanim iz prethodno navedenih razloga. Naime, kako je odredba ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom to je za izračun potraživanja tužitelja osnovano i opravdano primijeniti tečaj CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita tužitelju.
32. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
33. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
34. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, a čemu tuženik prigovara. Isto bi naime, bili protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.
35. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7.2. Ugovora u iznosu od 3.966,44 eura, s tim da je zbroj pojedinačno navedenih anuiteta veći za 3,34 eura i iznosi ukupno 3.969,78 eura, kako je to i iskazano u nalazu vještaka (str. 83-84 spisa , stupac 5). Tužitelj je svoje ukupno traženje preplaćenih iznosa umanjio za tzv. negativne tečajne razliku u iznosu od 3,34 ali istovremeno nije umanjio iznose anuiteta za navedeni iznos. Slijedom navedenog, sud je od posljednjeg zatraženog anuiteta odbio iznos od 3,34 eura kako je to navedeno pod II. izreke presude.
36. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud je prigovor ocijenio neosnovanim u cijelosti.
37. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO).
38. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17- 10, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018., te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
39. Kako je tužba podnesena 26. kolovoza 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 225. ZOO, niti je nastupila zastara tražbine.
40. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude pod točkom II.
41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove ovoga postupka.
42. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.466,01 eura i njegov je zahtjev djelomično osnovan. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku, odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (3.966,44 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 4.2.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištima 7.9.2023., 4.2.2025. i 8.5.2025. za svako po 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište 4.3.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife), te trošak pristupa ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9/3). Tužitelju je tako na ime troškova zastupanja po punomoćniku priznat iznos od 1.200,00 eura skupa s pridodanim PDV-om od 300,00 eura, ukupno 1.500,00 eura.
43. Navedenom trošku pridodani su troškovi pristojbe na tužbu u iznosu od 43,19 eura i plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura tako da su ukupni priznati troškovi tužitelja u iznosu od 1.941,36 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.
44. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).
45. Tužitelju nisu priznati troškovi u iznosu od 504,65 eura, i to trošak sastava podneska od 10.11.2021. kojim je preinačio tužbeni zahtjev i odustao od istog do pripremnog ročišta, u iznosu od 200,00 eura, kao i trošak pristupa na ročište 4.3.2025. koje je priznato po Tbr. 9/2 Tarife u iznosu od 50% ili 100,00 eura, ukupno sa PDV-om 375,00 eura. Tuženiku dalje nije priznat niti dio zatražene pristojbe preko priznatog i plaćenog iznosa od 43,19 eura do zatraženih 172,84 eura. Tužitelju je priznata plaćena pristojba na tužbu a nije priznata pristojba na presudu jer je iste oslobođen sukladno čl.11. st. 1. t. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23).
46. Slijedom, odlučeno je kao pod IV. izreke presude.
U Slavonskom Brodu, 9. lipnja 2025.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj Mato Šimunović, Slavonski Brod,
2. OD Leko i partneri, Zagreb.
