REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-529/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Nebojša Krce-Ivančić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Krce i partneri d.o.o., protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-749/2019-16 od 5. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćanjem kao osnovane žalbe tužiteljice ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-749/2019-16 od 5. listopada 2020. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

¨Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi iz članka 2,3 i 4 Ugovora o kreditu broj 266- 334/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenim po javnom bilježniku Luciji Carić dana 23.10.2006. pod poslovnim brojem OU-895/06 kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, kamate i mjesečni anuiteti, a da prije sklapanja nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.¨

II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

¨Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-334/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenim po javnom bilježniku Luciji Carić dana 23.10.2006. pod poslovnim brojem OU-895/06 kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Utvrđuje se da u odnosu na tužiteljicu ne proizvodi pravni učinak nijedna odluka tuženika kojom se bez dozvole ili suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visina kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora: ugovora o kreditu broj 266-334/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenim po javnom bilježniku Luciji Carić dana 23.10.2006. pod poslovnim brojem OU-895/06, bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijabilne i njihove uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope u razdoblja promjene kamatnih stopa.¨

III. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

¨Utvrđuje se da ništetnom odredba čl. 3. Aneksa ugovora o kreditu broj 266-334/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 23.10.2006. pod poslovnim brojem OV-585/16 od 28.01.2016. u dijelu kojom je ugovorena primjena ugovorene redovne kamatne stope, te odredba čl. 12. istog aneska u dijelu u kojem je navedeno da ugovorne strane u cijelosti prihvaćaju jednostrane odluke banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.¨

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 157.203,52 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 15.625,00 kuna.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje se i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Odgovor na tu žalbu podnio je tuženik navodeći u bitnome da njome nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa predlaže da se žalba odbije kao neosnovana. Potražuje i trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

5. Žalba tužiteljice ČV je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda nije zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tužiteljice, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi i rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude i rješenja nije proturječno niti nejasno o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

7.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Zahtjev tužiteljice usmjeren na isplatu iznosa od 20.864,50 eura/157.203,52 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to po pravilima o stjecanju bez osnove, jer je ovaj iznos tuženik od nje neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj:266-334/2006, sklopljenim 23. listopada 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018., odnosno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 03.09.2019., prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP), kao neosnovan odbio ovakav zahtjev tužiteljice zaključujući u bitnome, da imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi članka 19. c i e Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK) i nespornu činjenicu da je tužiteljica 28. siječnja 2016. sa tuženikom sklopila Aneks uz ugovor o kreditu broj: 266-334/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks) temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Aneks sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužiteljici u okolnostima konkretnog slučaja ne pripada pravo na zahtijevanu isplatu. Navedeno iz razloga što su sklapanjem Aneksa uredile postojeći odnos koji je nastao temeljem osnovnog ugovora o kreditu te su sukladno izričitim zakonskim odredbama, slobodnom voljom uredili sva prava i obveze nastale temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da je ovim Aneksom nastala nova pravna osnova u vezi potraživanja po otplati predmetnog kredita, zbog čega je tvrdnja tužitelja da je tuženik po ugovoru o kreditu stekao nešto bez osnove u potpunosti neutemeljena. Sve uplate koje je tužitelj vršio tijekom otplate kredita svoju osnovu imaju u osnovnom ugovoru o kreditu i njegovim aneksom.

9. Ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije pravilno i posljedično tome, bar za sada, jer ovaj sud ocjenjuje da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude.

10. Prije svega, valja ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/19, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

10.1. Pri tome, korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

11. U odnosu na zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice obzirom na činjenicu da je sa tuženikom sklopila navedeni Aneks sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015 –dalje: ZID ZPK/15), valja istaknuti da, suprotno takvom zaključku, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i oni potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11.1. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanje navedenog Aneksa utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom

njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

11.2. Pri tome, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da su sklapanjem navedene dopune ugovora o kreditu otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu čl. 19.c st. 1. točku 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije ( kao što je to izgleda riječ i u konkretnom slučaju).

11.3. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene, kako u odnosu na valutu CHF tako i u odnosu na valutu Euro.

11.4. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i ona o nepoštenim postupanjima banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedene dopune ne proizlazi da se prilikom njenog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

11.5. Ovakvo pravo potrošača, da korisnik kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

11.6. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ono nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun.

11.7. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

12. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari, valjalo je kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 370. ZPP riješiti kao izreci pod točkom I. ovog rješenja.

13. U nastavku postupka prvostupanjski sud će ponovno u cijelosti raspraviti zahtjev tužiteljice na način da će utvrditi jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, pozivom na navedena pravna shvaćanja iz tzv. sporova o kolektivnoj zaštiti potrošača, da će provesti odgovarajućeg vještačenja po vještaku financijske struke, da će utvrditi je li uz primjenu navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik od nje više naplatio određeni novčani iznos, koji se u ovom postupku zahtjeva i da li joj je tuženik dužan isplatiti taj iznos po pravilima o stjecanju bez osnove. Za slučaj takvih utvrđenja treba utvrditi je li tako utvrđen novčani iznos ( više plaćen uz primjenu navedenih ugovornih odredbi ) u cijelosti uračunat u izračun konverzije prilikom sklapanja navedene dopune ugovora o kreditu, a sve uz pravilnu primjenu odredaba ZID ZPK/15, na način kako je prethodno navedeno. Osim toga, za slučaj osnovanosti zahtjeva tužiteljice, prvostupanjski sud pravilno će odlučiti i o ostalim prigovorima.

14. Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Puli 9. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić