Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-657/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VOČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dalia Hećimović, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-1057/2023-37 od 27. ožujka 2025., u sjednici održanoj 9. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1057/2023-37 od 27. ožujka 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška ovog žalbenog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9011436970 od 29. svibnja 2006. i to:

- čl. 4. koji glasi: “obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom).“

- čl. 5. koji glasi: “obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- čl. 6.2. koji glasi: “Kredit u iznosu od 23.715,47 CHF (slovima: dvadesettritisućesedamstopetnaest CHF i četrdesetsedam C) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja."

- čl. 11.3. koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% ( slovima: nula cijelih pedeset posto ) od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

- čl. 11.9. koji glasi:“ Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb isplatiti tužiteljici VOČ iznos od 2.573,77 EUR (dvijetisućepetstosedamdesettri eura i sedamdesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 2,78 EUR od 11.10.2006.,

-na iznos od 4,81 EUR od 11.11.2008.,

-na iznos od 11,13 EUR od 11.01.2009.,

-na iznos od 12,31 EUR od 11.02.2009.,

-na iznos od 19,62 EUR od 11.03.2009.,

-na iznos od 9,31 EUR od 11.04.2009.,

-na iznos od 9,83 EUR od 11.05.2009.,

-na iznos od 7,68 EUR od 11.06.2009.,

-na iznos od 9,40 EUR od 11.07.2009.,

-na iznos od 6,57 EUR od 11.08.2009.,

-na iznos od 8,65 EUR od 11.09.2009.,

-na iznos od 5,66 EUR od 11.10.2009.,

-na iznos od 7,36 EUR od 11.11.2009.,

-na iznos od 7,13 EUR od 11.12.2009.,

-na iznos od 12,17 EUR od 11.01.2010.,

-na iznos od 15,70 EUR od 11.02.2010.,

-na iznos od 14,54 EUR od 11.03.2010.,

-na iznos od 19,37 EUR od 11.04.2010.,

-na iznos od 22,39 EUR od 11.05.2010.,

-na iznos od 28,77 EUR od 11.06.2010.,

-na iznos od 34,87 EUR od 11.07.2010.,

-na iznos od 27,49 EUR od 11.08.2010.,

-na iznos od 47,66 EUR od 11.09.2010.,

-na iznos od 37,79 EUR od 11.10.2010.,

-na iznos od 38,60 EUR od 11.11.2010.,

-na iznos od 47,19 EUR od 11.12.2010.,

-na iznos od 59,86 EUR od 11.01.2011.,

-na iznos od 46,40 EUR od 11.02.2011.,

-na iznos od 50,36 EUR od 11.03.2011.,

-na iznos od 44,70 EUR od 11.04.2011.,

-na iznos od 56,66 EUR od 11.05.2011.,

-na iznos od 65,64 EUR od 11.06.2011.,

-na iznos od 68,38 EUR od 11.07.2011.,

-na iznos od 113,31 EUR od 11.08.2011.,

-na iznos od 70,67 EUR od 11.09.2011.,

-na iznos od 66,63 EUR od 11.10.2011.,

-na iznos od 67,51 EUR od 11.11.2011.,

-na iznos od 67,21 EUR od 11.12.2011.,

-na iznos od 73,18 EUR od 11.01.2012.,

-na iznos od 76,41 EUR od 11.02.2012.,

-na iznos od 76,30 EUR od 11.03.2012.,

-na iznos od 74,50 EUR od 11.04.2012.,

-na iznos od 75,49 EUR od 11.05.2012.,

-na iznos od 77,45 EUR od 11.06.2012.,

-na iznos od 75,25 EUR od 11.07.2012.,

-na iznos od 75,45 EUR od 11.08.2012.,

-na iznos od 69,19 EUR od 11.09.2012.,

-na iznos od 72,04 EUR od 11.10.2012.,

-na iznos od 75,51 EUR od 11.11.2012.,

-na iznos od 74,84 EUR od 11.12.2012.,

-na iznos od 76,25 EUR od 11.01.2013.,

-na iznos od 71,36 EUR od 11.02.2013.,

-na iznos od 70,32 EUR od 11.03.2013.,

-na iznos od 75,03 EUR od 11.04.2013.,

-na iznos od 71,27 EUR od 11.05.2013.,

-na iznos od 67,82 EUR od 06.06.2013.,

sve do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb isplatiti tužiteljici VOČ iznos od 73,32 EUR (sedamdesettri eura i tridesetdva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb naknaditi tužiteljici VOČ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 EUR (dvijetisućečetristo eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

VI. Utvrđuje se da ne postoji novčano potraživanje tuženika Privredna banka Zagreb d.d. prema tužiteljici VOČ u iznosu od 179,66 EUR."

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, te tužba odbaci ili odbije a podredno presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražio je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi članka 359. st.1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim dijelova odredbi Ugovora o kreditu broj 9011436970 od 29. svibnja 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora i to:

- čl. 4. koji glasi: “obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom).“

- čl. 5. koji glasi: “obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

7. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, razlozi o ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženika.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da se iz njih mogu utvrditi odlučne činjenice.

10. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

11. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 29. svibnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011436970 temeljem kojega ugovora je tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 23.715,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora na rok otplate od 86 mjeseci u svrhu kupnje vozila. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

12. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kredita odnosno da li je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, da li je bez osnove stekao iznos u visini uplaćene naknade za obradu kredita te da li je tužiteljica potrošač.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena namjenskim kreditom utrošena u svrhu kupnje vozila za osobne potrebe.

14. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu kupnje vozila, kako to proizlazi iz ugovora o kreditu, kojeg je tužiteljica zaključila kao fizička osoba.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Točno je da je teret dokazivanja na tužiteljici da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila, a i pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjen iskaz tužiteljice u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njezinog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključila kao fizička osoba kupljeno vozilo za osobne potrebe.

17. Prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužiteljica kao fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe, a ne u kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude VO i IO, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i V, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

18. Kako je tužiteljica ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazala svojstvo potrošača, to ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač.

19. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, naknada za obradu kredita te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, te da stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, naknadu za obradu kredita jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je ukazala na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na ugovorenu naknadu za prijevremenu obradu kredita da tužiteljica na njih nije mogla utjecati niti se s njom o njima pregovaralo, pa su i po mišljenju ovog suda sporne odredbe ugovora nepoštene i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 2.394,11 eura, a visina plaćene naknade za obradu kredita da iznosi 73,32 eura.

21. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

22. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

23. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

24. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 2.394,11 eura pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava. Pri tome valja reći da je čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

25. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

26. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

27. Predmetnim dijelom spornog ugovora o kreditu valutna klauzula je sadržajno izražena na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja valutne bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužiteljicu informirao o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužiteljica imala mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužiteljica svojim potpisom prihvatila sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužiteljice te da je prilikom sklapanja ugovora poštivao sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

28. U smislu odredbe čl. 81. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% iznosa kredita te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 8. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

29. Sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

30. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

31. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

32. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

33. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i naknadi za obradu kredita jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

34. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

35. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

36. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

37. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

38. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

39. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

40. Nadalje, zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i naknada za obradu kredita ništetne.

41. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

42. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule te od strane tužiteljice uplaćenu naknadu za obradu ugovora pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva, a kojoj visini tuženik u žalbi niti ne prigovara.

42.1. Protivno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku za vrijeme kada je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži. Ukoliko je tuženik imao potraživanje po navedenoj osnovi, tada je u tijeku postupka trebao postaviti određen zahtjev o kojem bi onda prvostupanjski sud odlučio (protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja), a što je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u presudi poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Kako to tuženik nije učinio to je pravilno prvostupanjski sud odlučio i u tom dijelu. Vještačenjem je utvrđena preplata koju je tužitelj izvršio u korist tuženika i upravo taj iznos tuženik treba platiti temeljem pravnog instituta stjecanja bez osnove.

43. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (12. lipnja 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

44. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare i u odnosu na zahtjev za isplatu uslijed ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određen zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog duga.

45. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

46. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako u osnovi tako i u visini odmjerenih troškova (čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP). Sud prvog stupnja je osnovano tužiteljici priznao one troškove koji su bili nužni za vođenje parnice i to pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa).

47. Odredbom Tbr. 52./3. Tarife je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je prvostupanjski sud u smislu navedenih odredbi Tarife nagradu i naknadu troškova pravilno odmjerio temeljem Tarife važeće u vrijeme donošenja odluke.

48. Tuženik neosnovano smatra da tužitelju ne pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude, kojem je punomoćnik tužitelja pristupio budući je odredbom čl. 335. ZPP propisano da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koje ročište zakazuje sud i na isto poziva stranke, a stranke su se dužne ročištu odazvati i od tada za stranku počinju teći određeni rokovi (paricijski). Osim toga Tarifom je za tu radnju propisana naknada za taj trošak. Treba dodati da je navedeno sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (npr. Rev-832/2022., Rev-935/2022., Rev-1222/2022., Rev-772/2023.).

49. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer nije uspio sa žalbom.

50. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

U Puli 9. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte