Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-423/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja GC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak,odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 21. svibnja 2025.g. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, a odluke objavljene dana 9. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. d t.1 Ugovora o kreditu broj: 52027/06, sklopljenog dana 25. rujna 2006. g., a solemniziranog kod Javnog bilježnika Nataše Jelić- Veršić iz Križevaca, pod poslovnim brojem: OU-405/06, između tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split i to u dijelu koji glasi: „Mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.“

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split da tužitelju GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 6.051,65 € (slovima: šesttisućapedesetjedaneura i šezdesetpeteura), sa zakonskom zateznom kamatom koja se na navedeni novčani iznos obračunava od 01. listopada 2015. godine pa do konačnog plateža, po stopama kako slijedi:

- za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g., po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 %-tna poena, koju kamatu utvrđuje HNB,

- za razdoblje od 01. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a

- za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 2.692,59 € (slovima:dvijetisućešestodevedesetdvaeura i pedesetdevetcenta), sa zakonskom zateznom kamatom na trošak koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana presuđenja 9. lipnja 2025. pa do konačnog plateža, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 7.220,50 € (slovima: sedamtisućadvjestodvadeseteura i pedesetcenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom dana 25.rujna 2006. g., tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 52027/06 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu 63.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan korištenja kredita. U pogledu predmetnog ugovora, tužitelj smatra kako je istim povrijeđeno njeno pravo kao potrošača, jer je tuženik nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke čime je omogućena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj kao potrošač. Takvo ponašanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu a samim tim takva nepoštena ugovorna odredba koja je u Ugovoru je ništetna. Tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj jer su ove odredbe bile sastavni dio ugovora. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.g. takav način utvrđen je nepoštenim odnosno time su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača budući je na štetu tužitelja tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača a dana 13.6.2014.g. Vrhovni sud je povodom revizije banaka u predmetu broj Rev-2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge potrošač utvrdio da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna a navedenom odlukom potvrđena je Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/16 od 14.6.2018.g. Tužitelj stoga traži da tuženik vrati preplaćeni iznos od 13.272,15 EUR-a, a nakon nalaza i mišljenja sredio je po punomoćniku podnesak od dana 14.svibnja 2025.g. tužbeni zahtjev na iznos od 6.051,65 €. Tužitelj je prihvatio ponudu tuženika i sklopio Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovora iz CHF U valutu EUR.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te stavlja prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva jer je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu jer se ne može preslikati utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini odnos. tuženik stavlja prigovor promašene aktivne legitimacije jer proizlazi iz prometa po kreditu da za veliki broj anuiteta nema podataka o osobi uplatitelja. Tuženik navodi kako je valutna klauzula dopuštena a tužitelj je potpisao Sporazum tako i akt o solemnizaciji što dokazuje da nema pretpostavki za ništetnost jer ni sam tuženik nije mogao niti morao znati za rast tečaja. Tuženik je tužitelju pružio sve potrebne i dostupne informacije je sam po svojim potrebama i mogućnostima mogao procijeniti da li mu odgovara ugovor te ga nije morao niti potpisati.

3. U svrhu dokaza pročitani su potvrda privatne isprave Ugovora o kreditu (list 8-10), Ugovor o kreditu (list 12-17), izvadak iz z.k. (list 20), dodatak ugovora o kreditu (list 21- 24), izvadak iz z.k. (list 24-26), prilozi tužitelja (list 28-274), izračun te otplatni (list 276- 281), prilozi tuženika (list 300-356), te podnesak s prilozima od 1.10.2024., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje, saslušan tužitelj kao stranke u svrhu dokazivanja, te je dodatno saslušana knjigovodstveno-financijski vještak Slađana Srnec.

4. Analizirajući provedene dokaze, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrđeno je da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da su stranke sklopile dana 25.rujna 2006. g., tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 52027/06 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 63.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan korištenja kredita.

6.1. Sud smatra kako je ugovorna odredba predviđena člankom 10.1. Ugovora o kreditu a koja se odnosi na valutnu klauzulu nepoštena, što proizlazi iz kolektivnog postupka u kojem je ništetnost utvrđena Odlukom trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.g. jer je takav način ugovaranja utvrđen nepoštenim odnosno time su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača budući je na štetu tužiteljice tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je povodom revizije banaka u predmetu broj Rev-2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge potrošač utvrdio da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna a navedenom odlukom potvrđena je Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/16 od 14.6.2018.g. Vrhovni sud je već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok pa podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan. Naime, iako tuženik u odgovoru na tužbu osporava ugovorenu kamatnu stopu u konkretnom slučaju tužitelj je tužio zbog razlike preplate koja je nastala radi valutne klauzule, a ne kamatne stope.

6.2. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Tuženik je odredbu o valutnoj klauzuli u CHF sadržao u ugovoru, koji je tužitelju predočen i dan na potpis, napisao na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu jer se o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Banka je za razliku od tužitelja raspolagala stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogla utjecati.

8. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91…35/05) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a prema odredbi čl. 105. st. 1. tog zakona, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojih je ugovor sklopljen, dok po stavku 2., ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

9. Nesporno je da su stranke provele konverziju predmetnog ugovora o kreditu odnosno sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim su izmijenile ugovorne odredbe glavnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. Međutim, s obzirom na navedeno u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru iurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

11. Dakle, nije sporno da je konverzija provedena sukladno zakonskim okvirima koji su bili važeći u vrijeme sklapanja dodatka Ugovora, međutim sud smatra kako je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

12.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije Slađani Srnec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platila više iznos od 6.051,65 €. Punomoćnik tuženika je prigovorila izračuna visine dugovanja pa je dodatno obrazložila nalaz zajedno s obračunom u koji je uračunat i iznos priznat od strane banke prilikom ugovaranja "konverzije" no nakon toga punomoćnici stranaka nisu imali prigovor na ovakav nalaz i mišljenje kojeg u cijelosti prihvaća i sud jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke.

13. Sud je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja koja navodi kako je kredit podignut za uređenje kuće koju nije iznajmljivao niti je prilikom podizanja kredita imao svoju firmu ili obrt. Tvrdi kako su mu djelatnici banke sami ponudili kredit u CHF i on nije imao druge opcije, a vjerovao je tuženiku u kojoj je bio klijent. Ugovor je bio pisan na špranci, a iako je pročitao ugovor ne sjeća se, zbog proteka vremena, što je bilo sve pisano u tom ugovoru, no sjeća se da mu nisu objasnili niti upozorili da je švicarac "valuta utočišta" a niti je mogao pregovarati o pojedinim uvjetima ugovora. Konverziju, odnosno dodatak ugovoru potpisao je jer nije imao druge mogućnosti jer je morao olakšati otplatu kredita.

14. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, te iz svih provedenih i utvrđenih dokaza sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 6.051,65 €, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja zadnjeg iznosa kako ga je postavio tužitelj, a budući da se tuženik usprotivio povlačenju tužbe sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvopostavljeni u iznosu od 7.220,50 €.

15. Sud je dosudio troškove tužitelju u cijelosti jer iako tužitelj nije uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom, u konkretnom slučaju radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelju kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Tužitelju je stoga u cijelosti priznat parnični trošak prema VPS-u i Odvjetičkoj tarifi pa je sud dosudio trošak tužiteljici u cijelosti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprave koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, za zastupanje na ročištima od 2.10.2025.g., 18.4.2025.g., 21.5.2025.g., svakog u iznosu od 200,00 €, za sastav podnesaka od dana 21.8.2024.g., 18.3.2025.g., svakog u iznosu od 100,00 €, za sastav podnesaka od dana 8.3.2025.g, 14.5.2025.g. svakog u iznosu od 200,00 €, za predujam za vještačenja u iznosu od ukupno 560,00 €, te za objavu u iznosu od 100,00 €, te na odvjetnički trošak obračunat je PDV od 25% u iznosu od 375,00 € te troškovi tužitelja za dolazak na ročište dana 16.4.2025.g. radi saslušanja kao stranke u svrhu dokazivanja u iznosu od 257,59 € a koji se odnose na troškove za putovanje iz Njemačke gdje tužitelj radi a za što je dostavio dokaz (list 441-448) pa ukupni trošak iznosi 2.692,59 €.

16.Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 9. lipnja 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Sonja Dušić-Poljak, Koprivnica, neposredno

2. Odvj. Miroslav Plešćar, OD Žurić i partneri, Zagreb, Savska c. 22-preko e-oglasne ploče