REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4448/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ani Lovrinov, po prijedlogu više sudske savjetnice Stanke Ružević, u pravnoj stvari tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Poličić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.154,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

– 0,26 EUR od 8.8.2005. godine do isplate

– 9,35 EUR od 6.9.2005. godine do isplate

– 5,78 EUR od 7.10.2005. godine do isplate

– 5,41 EUR od 7.11.2005. godine do isplate

– 5,78 EUR od 6.12.2005. godine do isplate

– 5,13 EUR od 5.1.2006. godine do isplate

– 2,05 EUR od 10.11.2008. godine do isplate

– 19,02 EUR od 12.1.2009. godine do isplate

– 21,47 EUR od 11.2.2009. godine do isplate

– 18,77 EUR od 3.4.2009. godine do isplate

– 19,60 EUR od 10.4.2009. godine do isplate

– 16,54 EUR od 11.5.2009. godine do isplate

– 14,85 EUR od 10.6.2009. godine do isplate

– 18,24 EUR od 10.7.2009. godine do isplate

– 11,47 EUR od 10.8.2009. godine do isplate

– 14,54 EUR od 10.9.2009. godine do isplate

– 9,27 EUR od 12.10.2009. godine do isplate

– 13,96 EUR od 10.11.2009. godine do isplate

– 11,27 EUR od 10.12.2009. godine do isplate

– 22,19 EUR od 11.1.2010. godine do isplate

– 29,36 EUR od 10.2.2010. godine do isplate

– 34,72 EUR od 23.3.2010. godine do isplate

– 33,93 EUR od 12.4.2010. godine do isplate

– 42,70 EUR od 10.5.2010. godine do isplate

– 50,52 EUR od 10.6.2010. godine do isplate

– 65,51 EUR od 12.7.2010. godine do isplate

– 50,85 EUR od 10.8.2010. godine do isplate

– 68,20 EUR od 4.10.2010. godine do isplate

– 68,55 EUR od 11.10.2010. godine do isplate

– 74,11 EUR od 11.11.2010. godine do isplate

– 88,54 EUR od 10.12.2010. godine do isplate

– 109,95 EUR od 10.1.2011. godine do isplate

– 85,87 EUR od 10.2.2011. godine do isplate

– 93,35 EUR od 10.3.2011. godine do isplate

– 82,77 EUR od 11.4.2011. godine do isplate

– 106,70 EUR od 10.5.2011. godine do isplate

– 123,11 EUR od 10.6.2011. godine do isplate

– 130,55 EUR od 11.7.2011. godine do isplate

– 213,27 EUR od 10.8.2011. godine do isplate

– 134,81 EUR od 12.9.2011. godine do isplate

– 123,11 EUR od 10.10.2011. godine do isplate

– 125,99 EUR od 10.11.2011. godine do isplate

– 124,93 EUR od 12.12.2011. godine do isplate

– 135,14 EUR od 10.1.2012. godine do isplate

– 142,27 EUR od 10.2.2012. godine do isplate

– 144,47 EUR od 12.3.2012. godine do isplate

– 139,28 EUR od 10.4.2012. godine do isplate

– 142,05 EUR od 10.5.2012. godine do isplate

– 145,26 EUR od 11.6.2012. godine do isplate

od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.265,45 EUR sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. svibnja 2023. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. 27. lipnja 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 81694/05 kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 46.751,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Čl. 11.2. ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom deviznom tečaju tuženika važećeg na dan ispunjenja obveze. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Tužitelj navodi da, s obzirom da je utvrđena ništetnost navedenih odredaba, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti odredaba o valuti, stoga tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom (list 121-123 spisa) traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.154,82 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka nisu istovjetne onima o kojima je sud odlučivao o kolektivnom sporu. Tuženik navodi da je valutna klauzula jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je potpisom ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, predlaže da sud uzme u obzir tzv. negativne razlike.

3. Tužitelj je podneskom od 18. svibnja 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje preplaćeni iznos od 3.154,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od uplata pojedinih anuiteta. Navedenom se tuženik nije protivio.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Pročitana je ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), otplatni plan (list 14-19 spisa) kartica prometa po kreditu (list 20-33 spisa), potvrda o konačnoj otplati kredita (list 99 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem (list 109-116 spisa) te je saslušan tužitelj (list 125-126 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan plaćanja, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

7. Čitanjem ugovora o kreditu broj 81694/05 sklopljenog 27. lipnja 2005. između tužitelja kao fizičke osobe i prednika tuženika (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.751,17 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora o kreditu) s rokom otplate od 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan ispunjenja obveze (čl. 4. i 11. ugovora o kreditu).

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pod točkom 7. izreke utvrđeno da je prednik tuženika (kao 7. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. I. izreke, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio radi kupnje nekretnine u kojoj sada živi njegov sin. Ponuđen mu je kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a prilikom sklapanja ugovora nisu mu dana dodatna pojašnjenja niti mu je objašnjeno da je rata vezana za valutu. Kredit je otplaćivao osobno, trajnim nalogom, a početna rata je bila oko 3.000,00 HRK, a kasnije se povećala na cca 4.000,00 HRK. Kada je rata toliko porasla, pitao je u banci da li se može što učiniti, no rečeno mu je da je takav ugovor potpisao.

15. Takav iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao istinit, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu.

16. Dakle, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su parnične stranke pojedinačno pregovarale niti da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o riziku sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF. Stoga tuženik izvođenjem tog dokaza nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, te je, po ocjeni ovog suda, tužitelj samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača. Treba reći i da je teret dokaza okolnosti da tužitelj eventualno nije potrošač na strani tuženika što isti nije dokazao.

18. Slijedom svega navedenog, stav je ovog suda da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

19. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti te je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, tj. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je isti platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

20. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV- 47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. svibnja 2023. pa istaknuti prigovor zastare, s obzirom da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao, nije osnovan.

21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. tj. Darku Prpiću, dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (list 109-116 spisa).

22. Vještak je mišljenja da je ukupna razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita 3.154,82 EUR (=23.770,18 kn, fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7.53450 kn).

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a, a ni stranke nisu imale prigovora na isti.

24. U odnosu na prigovore tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužitelju (tzv. negativne razlike), treba reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (tj. ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužitelj manje platio zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP-a), ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske također je u presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 336. i 337. ZOO/91, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.

25. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 3.154,82 EUR s osnove rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke presude.

26. Čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Tužitelj konačno određenim tužbenim zahtjevom traži isplatu kamata od dana uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te je prihvaćen takav zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na temelju čl. 1115. ZOO-a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (3.154,82 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: OT).

29. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 30. svibnja 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 12. ožujka 2024. i 18. svibnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak pristupa na ročišta održana 15. ožujka 2024. i 27. svibnja 2025. u visini od 100 bodova za svaki (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 500 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Isto tako, tužitelju pripada i trošak za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 265,45 EUR. Dakle tužitelju pripada naknada troškova u ukupnom iznosu od 1.265,45 EUR. Isto tako, prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na trošak postupka od dana donošenja odluke do isplate.

30. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

31. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Tuženiku, uz rješenje o pristojbi na presudu