REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5268/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice UV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Dozet, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Sanje Dozet, odvjetnice u Zagrebu i zamjenika punomoćnice tuženika FV, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 09. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te odredba o jednokratnoj naknadi iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50-2742962 od 4. travnja 2005. solemniziranog /potvrđenog kod Javnog bilježnika mr. sc. Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, Argentinska 4, dana 22. travnja 2005. pod poslovnim brojem: OU-331/2005-1, a koji ugovor je sklopljen između tužiteljice UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora i to:

-čl. 1. –iznos kredita – kunska protuvrijednost CHF 33.312,71 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

-čl. 2. – kamatna stopa – Redovna kamata 5,55% godišnja, promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

-čl. 3. – naknada – 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da sa osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati tužiteljici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.686,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-8,33 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

-11,44 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

-12,85 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

-9,11 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

-9,87 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

-3,83 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

-0,57 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

-2,92 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

-2,71 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

-0,34 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

-4,79 eura od 30. studenoga 2009. do isplate,

-8,35 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

-13,41 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

-12,25 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

-19,13 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

-17,82 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

-20,37 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

-42,37 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

-37,84 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

-51,67 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-46,89 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

-39,20 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

-6,29 eura od 30. studenoga 2010. do isplate,

-8,93 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

-7,21 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

-7,07 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

-7,05 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

-6,95 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

-88,90 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

-91,60 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

-114,50 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

-102,65 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-89,68 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

-87,88 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

-86,88 eura od 30. studenoga 2011. do isplate,

-93,04 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

-98,42 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

-99,13 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

-95,42 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

-97,93 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

-667,98 eura od 17. svibnja 2012. do isplate

i to za razdoblje od 31. prosinca 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 sa osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplati tužiteljici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 697,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.285,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. lipnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom, kao kreditorom 04.04.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 045-50-2742962 za iznos kredita od 33.312,71 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja i to sa namjenom korištenja za kupnju automobila te je predmetni ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina 22. travnja 2005. pod brojem OU-331/2005, a navedeni iznos od 33.312,71 CHF odgovarao je na dan isplate kredita iznosu od 159.355,38 kuna prema srednjem tečaju tuženika. Tužiteljici je iznos od 33.312,71 CHF umanjen za iznos ulazne naknade 3,30% što iznosi 1.099,32 CHF protuvrijednosti 5.258,73 kuna prema važećem tečaju za 1 CHF 4,783621 na dan isplate kredita 03. svibnja 2005. Člankom 2. Ugovora o kreditu bila je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u iznosu od 5,5% godišnje, ali se ista tijekom otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Zbog jednostrane izmjene početno ugovorene kamatne stope i znatnog porasta tečaja valute švicarski franak u odnosu na datum sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici je znatno porastao mjesečni iznos anuiteta. Kod naznačenog postupanja tuženika prema tužiteljici u odnosu na navedeni ugovor o kreditu riječ je o jednostranom postupanju tuženika kao kreditora koje je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, prilikom ugovaranja kredita tužiteljica nije bila upozorena da bi moglo doći do znatne promjene tečaja švicarskog franka to bi znatno utjecalo na povećanje mjesečnog obroka otplate te prilikom sklapanja ugovora nije se pregovaralo, niti je tužiteljica bila upozorena na bitne elemente ugovora o kreditu, visini kamatnih stopa i valutnoj klauzuli te drugim bitnim uvjetima odnosno jednokratnoj naknadi koju je tuženik naplatio od tužiteljice prilikom isplate kredita. Kako je osporavani ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed pripremljenim obrascima i uvjetima tuženika o kojima tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati riječ je o jednostranom postupanju tuženika koje je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Da je navedeno postupanje tuženika protupravno dokazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 16. srpnja 2014. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje, ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je također nepoštena i ništava odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužiteljica tvrdi da je po osnovi ništavosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te da joj tuženik s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati utuženi iznos te iznos sa naslova jednokratno naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sve sa zakonskim zateznim kamatama, u visini i stopi pobliže navedenoj u petitu tužbenog zahtjeva kao i da joj isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da se presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa ne mogu primijeniti na ovaj postupak, jer predmetni kredit nije stambeni već je zaključen za kupnju vozila te da tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika te odredbe čl. 3. kojim je ugovorena jednokratna naknada. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje da je tužiteljica pristala. Tužiteljica da je mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu uz CHF ili EUR. Da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Nadalje, tuženik smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je ista sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu pisana jednakim slovima kao i ostatak ugovora, razumljivost riječi promjenjiva tuženik ne smatra spornim, a razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužiteljici ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika zbog čega smatra da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naglasio je i da je mijenjao kamatnu stopu zbog objektivnih tržišnih okolnosti. U odnosu na naknadu za korištenje kredita iznos sporne naknade točno je i jasno određen u članku 3. Ugovora o kreditu zbog čega tuženik smatra da svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze zbog čega smatra neosnovane navode tužitelja da je tuženik trebao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Prigovora visini zahtjeva i ističe prigovor zastare. Ukazao je na činjenicu da je predmetni ugovor u cijelosti otplaćen, a povrede na koje ukazuje tužiteljica predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Na pripremnom ročištu održanom 6. svibnja 2024. tuženik je povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva u odnosu na preplaćene iznose s osnove valutne klauzule navodeći da ne osporava datume kada je tužiteljica izvršila uplatu anuiteta, ali ostaje kod osporavanja osnovanosti. Nakon što je sud zaključio prethodni postupak i odredio izvođenje dokaza razgledavanjem priložene dokumentacije, saslušanjem tužiteljice i provođenjem financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik je podneskom od 21. svibnja 2024. dostavio potvrdu u odnosu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naveo da ne osporava da bi tužiteljici 3. svibnja 2005. bila naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.258,73 kuna, navodeći da i dalje ostaje kod navoda kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kao i zahtjev tužiteljice kojim traži zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1112. ZOO tekuće od dana naplate spone naknade obzirom na to da tuženik nije bio nesavjestan. Obzirom na to da je riječ o prigovoru pravne, a ne matematičke naravi smatra da nije potrebno izvođenje dokaza vještačenjem.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 13-17 spisa), presliku osobne iskaznice tužiteljice (stranica 18 spisa), dopis tuženika od 29.05.2023. o dostavi zatražene dokumentacije (stranica 19 spisa) otplatni plan (stranica 20-24 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 03.05.2005. do 29.05.2023. (stranica 25-29 spisa), potvrdu tuženika od 29.05.2023. o korištenju kredita (stranica 30 spisa), otplatni plan (stranica 31-34 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica 35 spisa), obavijest tuženika tužiteljici od 19.11.2007. o promjeni kamatne stope po kreditu (stranica 36 spisa), obavijest tuženika tužiteljici od 14.05.2008. o promjeni kamatne stope po kreditu (stranica 37 spisa), obavijest tuženika tužiteljici od 15.06.2011. o sniženju kamatne stope po kreditu (stranica 38- 39 spisa), obavijest tuženika tužiteljici od 15.09.2011. o sniženju kamatne stope po kreditu (stranica 40-41 spisa), Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Renault (stranica 60-65 spisa), potvrdu tuženika o naplati naknade za obradu kredita (stranica 79 spisa) i saslušanjem tužiteljice (stranica 82- 83 spisa), dok nije izveo dokaz financijskim vještačenjem u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva obzirom na to da među strankama nije sporna visina zahtjeva u odnosu na predmetnu naknadu već osnovanost zahtjeva.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s naslova valutne klauzule i naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Uvidom u Ugovor o utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 4. svibnja 2005., a istim je člankom 1. Ugovora tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 33.312,71 CHF, da je člankom 2. određena kamatna stopa i to redovna kamata od 5,55% godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora, da je člankom 7. ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita, da je člankom 3. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narod ne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

12. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

16. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

17. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". zbog čega sud u ovom postupku nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu…

18. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

19. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

20. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su ona i suprug imali stari automobil koji se stalno kvario i odlučili kupiti novi te kako je bila akcija u autokući u kojoj su namjeravali kupiti automobil te je bila povoljna kamata do 31.3.2005., tužiteljica da je u autokući potpisala ugovor o kreditu sa tuženikom te ovjerila svoj potpis na ugovor kod javnog bilježnika. Tužiteljica je nadalje, navela da je prije potpisivanja pročitala predmetni ugovor te da je znala što znači odredba o valutnoj klauzuli, a u odnosu na naknadu za obradu kredita znala je za njezino postojanje, ali nije znala da se naplaćuje i s kreditom kao i da nikoga nije pitala u vezi odredbi ugovora o kreditu jer je isti ugovor bio već unaprijed pripremljen i prezentiran od strane autokuće u kojoj je odlučila kupiti automobil. U odnosu na očekivanja rasta tečaja valute tužiteljica je navela da nije očekivala da će rasti već joj je rečeno da je to najpovoljniji kredit, s time da je početku otplate rata kredita bila 2.000,00 kn, a kasnije preko 3.000,00 kn te joj je to bilo opterećenje za plaćati, dok je nitko nije upozorio da bi moglo doći do porasta tečaja, a time i rate kredita zbog čega je tijekom razdoblja otplate kredita uzela moratorij na otplatu u razdoblju od šest mjeseci jer nije bila u mogućnosti otplaćivati rate kredita. Tužiteljica je nadalje iskazala da nije imala mogućnost ugovaranja kredita u eurima ili kunama jer je u toj autokući u kojoj je kupila automobil bila akcija do 31.3.2005. pri čemu je pojasnila da je bila riječ o akciji na kreditu u švicarcima u odnosu na eurski kredit, dok je kredit ona osobno otplaćivala.

21. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen, da je imao kreditne uvjete koje je banka odredila i o kojima nije mogla pregovarati, iako je tužiteljica znala što znači valutna klauzula sud prihvaća njezin iskaz kao istinit i uvjerljiv da nije očekivala da će tečaj valute u toj mjeri rasti da će zbog navedenih okolnosti biti u nemogućnosti otplaćivati kredit i uzeti određeno vrijeme moratorija na otplatu kredita zbog čega sud zaključuje da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi ugovora o kreditu jer tužiteljica kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak, kao ni sa parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, kao i da nije imala saznanja da će se naknada za obradu kredita ustegnuti od samog iznosa kredita.

22. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

23. Dakle sud zaključuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer joj nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

24. Pri tome se ističe da prema shvaćanju ovog suda nije odlučno to što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, navela da je novcem od kredita kupila automobil koji je koristila za osobne potrebe

25. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužiteljici kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

26. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovoreno da se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom banke te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO)

27. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnima dijelove odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostrano te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

28. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje zahtjeva za utvrđenje da je točno određena odredba (ili dio odredaba), točno određenog ugovora ništetna, kao niti kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužitelja nije podmireno.

29. Također, za dodati je i da budući da spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 105. st. 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

30. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je plaćen na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi te pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

31. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare. Prema odredbi čl. 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a.

32. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

33. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u pogledu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika zastara teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

34. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 06. lipnja 2023., to zastara utuženog potraživanja po osnovi valutne klauzule nije nastupila, a tužiteljica potražuje upravo iznos s naslova preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika sukladno podnesku od 09.03.2025. (stranica 89-92 spisa). Međutim, obzirom na to da je tuženik na pripremnom ročištu (stranica 76 spisa) povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva iz točke II. u odnosu na preplaćene iznose sa osnova valutne klauzule ne osporavajući datume kada je tužiteljica izvršila uplatu anuiteta zbog čega nije ni izveden dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine zahtjeva, to je sud dosudio navedene iznose u zatraženoj visini sa naslova valutne klauzule (točka II. izreke presude).

35. Prema odredbi čl. 210. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan plaćanja tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je zatraženo.

37. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

38. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule u iznosu 1.686,47 eura te je odlučeno kao u točkama II izreke presude.

U odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita

39. Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

40. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada, jer tu činjenicu priznaje tuženik koji je i dostavio potvrdu iz koje proizlazi da je tužiteljici naplaćena za obradu kredita prilikom isplate kredita u iznosu od 5.258,73 kuna i to od iznosa odobrenog kredita (stranica 79 spisa).

41. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

42. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

43. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

44. Tužiteljica je iskazala da je znala za postojanje obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ali da nije znala da se to naplaćuje od iznosa odobrenog kredita.

45. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije bila informirana o naknadi za obradu kredita, jer takav iskaz sud ocjenjuje uvjerljivim, a tuženik nije predočio ili predložio bilo koji dokaz koji bi upućivao na suprotno.

46. Odredbe članaka 1065. do 1068. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

47. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

48. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

49. Nadalje, prema članku 142. ZOO/91 opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

50. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

51. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

52. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

53. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 101/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

54. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav članak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% iznosa kredita.

55. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u članku 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

56. Nije sporno da je tužiteljici 3. svibnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 697,95 eura, odnosno u tom iznosu je isplaćen manji iznos kredita, jer su ove činjenice nesporne među strankama i tuženik ih je priznao u podnesku od

21. svibnja 2024. na pripremnom ročištu.

57. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 697,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2005. do isplate primjenom članka 214. ZOO/91 budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO/05.

58. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništavosti članka 3. Ugovora o kreditu.

59. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

60. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćnici sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 06.06.2024. (Tbr. 9/1- 100 bodova), zastupanja na ročištu 29.01.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 09.03.2025. (Tbr. 8/1-OT-a 100 bodova) i zastupanja na ročištu od 25.04.2025. (Tbr. 9/1 OT-a 100 bodova), što iznosi 500 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, 1.000.00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 250,00 eura, trošak iznosi 1.250,00 eura uvećano za trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,15 eura iznosi ukupno 1.285,15 eura, dok nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 11. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine„ broj 118/18 i 51/23) oslobođena od plaćanja iste.

61. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05 tekuće od presuđenja do isplate.

62. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 09. lipnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.