REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2625/2025-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Igora Metelko, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaia Baučić, odvjetnice, dana 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl.23.F) Ugovora o kreditu br. 3204447071, kreditna partija 7102614626 od 18. svibnja 2005. sklopljen između tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, i tužitelja IK, kao korisnika kredita, potvrđen dana 20. svibnja 2005. po javnom bilježniku Vladimiru Marčinko pod poslovnim brojem OU-835/01-1 u dijelu u kojem glasi:

„Na zahtjev Kreditora Korisnik kredita dužan je osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine po ovom Ugovoru, do visine propisane važećim internim aktima Kreditora, te policu toga osiguranja vinkulirati u korist Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju IK isplati iznos od 1.118,76 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 0,21 eur od 24. svibnja 2005.,

- 12,63 eur od 20. svibnja 2009.,

- 40,04 eur od 15. svibnja 2010.,

- 109,73 eur od 19. svibnja 2011.,

- 144,44 eur od 17. svibnja 2012.,

- 138,03 eur od 6. svibnja 2013.,

- 98,72 eur od 7. svibnja 2014.,

- 124,06 eur od 1. lipnja 2015.,

- 95,45 eur od 21. svibnja 2016.,

- 95,16 eur od 16. svibnja 2017.,

- 66,16 eur od 24. svibnja 2018.,

- 86,29 eur od 9. svibnja 2019. te na iznos od

- 107,84 eur od 4. svibnja 2020., sve do isplate, sve po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju IK nadoknadi parnični trošak u iznosu od 13.243,56 eur zajedno sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18.5.2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204447071 na iznos od 200.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a da je navedenim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s internim Odlukama o kamatama i naknadama, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 2.064,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranke su dana 23.12.2005. sklopile Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu kojim su ugovorile smanjenje kamatne stope, dok su drugim Dodatkom od 25.3.2010. ugovorile produljenje roka otplate kredita. Tužitelj naglašava da nije izvršio konverziju predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dok je dana 14.6.2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Stoga tužitelj smatra da mu je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti uz koju je vezana glavica švicarski franak navodeći da se u slučaju valutne klauzule radi o bitnom sastojku ugovora bez kojeg isti ne može pravno egzistirati jer ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora pa se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. S druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju cijenu ugovora kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu, uz valutnu klauzulu, kao što to proizlazi iz odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima kojom je definiran pojam ugovora o kreditu. Pored toga, tužitelj navodi da ove dvije činjenice predstavljaju uvjete i odlučujuće pobude radi kojih je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, a na koje upućuje odredba čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, uslijed čijeg nepostojanja ugovor ne može pravno egzistirati. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti utvrditi ništetnim te naložiti zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda upis brisanja založnog prava pod poslovnim brojem Z-16698/05 u korist tuženika i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a ukoliko sud ocijeni da takav tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan, tada drugopostavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu s osnova stjecanja bez osnova zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tako da u tužbi potražuje isplatu ukupnog iznosa od 122.151,47 kn zajedno sa zateznom kamatom od uplate svake pojedine preplate do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U podnesku od 5.7.2020. (stranica 76-78) tužitelj je predložio donijeti privremenu mjeru kojom će se tuženiku zabraniti da od njega primi odnosno da raspolaže novčanim iznosom koji premašuje iznos mjesečne rate u kunskoj protuvrijednosti od 2.721,58 kn (koliko iznosi kunska protuvrijednost rate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan ugovaranja kredita) temeljem predmetnog Ugovora o kreditu smatrajući da je učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli imajući u vidu učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., a da postojanje opasnosti da će naplata tražbine biti otežana ili onemogućena nije potrebno dokazivati ukoliko bi protivnik osiguranja privremenom mjerom pretrpio samo neznatnu štetu.

3. Nadalje, u podnesku od 28.9.2020. (stranica 89-102) tužitelj je proširio drugopostavljeni tužbeni zahtjev tako da:

- od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 130.224,12 kn s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli

- traži utvrđenje ništetnosti i dijela odredbe čl. 23.F) predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kao korisnik kredita obvezuje osigurati od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine po ugovoru do visine propisane važećim internim aktima tuženika te policu osiguranja vinkulirati u korist tuženika tvrdeći da je tuženik uvjetovao sklapanje ove police osiguranja kod „prvorazrednog osiguravajućeg društva“ prihvatljivog tuženiku, a što je tužitelj i učinio tako što je po naputku i izboru tuženika s društvom Allianz Zagreb d.d. za svaku godinu trajanja Ugovora o kreditu sklapao policu osiguranja od nezgode pri čemu je plaćao premiju osiguranja u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s obzirom da je svota premije osiguranja bila vezana za valutnu klauzulu koja je bila ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu. Naime, tužitelj tvrdi da mu je sporna ugovorna odredba o dužnosti osiguranja od nesretnog slučaja i vinkuliranje police u korist tuženika bila plasirana bez prethodnog pregovaranja ili predočenja internih akata tuženika na koje se isti poziva u navedenoj odredbi, a temeljem kojih se navodno određivala visina osigurane svote pri čemu tužitelj nije imao izbora prilikom odabira osiguravajućeg društva pa po tom osnovu potražuje isplatu ukupnog iznosa od 8.470,79 kn zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate

- predlaže da se tuženiku naloži da mu u roku od 30 dana ponudi izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan ugovaranja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu od 4,20% godišnje, te da izradi novi otplatni plan sukladno navedenim uvjetima počevši od dana ugovaranja kredita jer da će u protivnom navedenu ponudu zamijeniti ova presuda.

4. Sud je ovakvu preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 28.9.2020. (stranica 89-102) dopustio rješenjem od 22.2.2021. (stranica 156) i to temeljem odredbe čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19), neovisno o tome što joj se je tuženik protivio, a sve jer ju je sud smatrao svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama s time da je na istom ročištu kao vrijednost predmeta spora temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) odredio iznos od 148.694,91 kn (19.735,21 eur) imajući u vidu da tužitelj tako preinačenim drugopostavljenim tužbenim zahtjevima potražuje isplatu ukupnog iznosa od 138.694,91 kn, a da pored toga traži i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pa da je stoga vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi bila očito suviše nisko naznačena.

5. Kako je pak tužitelj u podnesku od 9.3.2022. (stranica 211-218) nakon provedenog financijskog vještačenja drugopostavljenim tužbenim zahtjevom s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli konačno zatražio iznos od 329.790,74 kn i to za razdoblje do 16.11.2021. kada je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, čime je tužbeni zahtjev po tom osnovu povišen, sud je ovakvu preinaku tužbe dopustio rješenjem od 15.9.2022. (stranica 238) i to temeljem odredbe čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama jer je tužitelj na taj način ovaj tužbeni zahtjev postavio samo usklađujući ga s provedenim financijskim vještačenjem koje je upravo radi ekonomičnosti postupka provedeno sve do konačne otplate kredita pri čemu se napominje da je tužitelj kredit konačno otplatio tek nakon zaključenja prethodnog postupka. S obzirom na to da je tužitelj u tome podnesku od 9.3.2022. (stranica 211-218) nakon provedenog financijskog vještačenja s osnova ništetnosti dijela odredbe čl. 23. F) predmetnog Ugovora o kreditu konačno zatražio isplatu iznosa od 1.118,79 eur /8.429,29 kn pa je time tužba u tom dijelu povučena za iznos od 5,51 eur/41,50 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, to je temeljem odredbe čl. 193. ZPP-a rješenjem poslovni broj P-1794/2020-35 od 27.4.2023. pravomoćno odlučeno da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 5,51 eur/41,50 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, a kako je tužitelj u tome podnesku povukao zahtjev da se tuženiku naloži da mu u roku od 30 dana ponudi izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan ugovaranja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu od 4,20% godišnje, te da izradi novi otplatni plan sukladno navedenim uvjetima počevši od dana ugovaranja kredita jer da će u protivnom navedenu ponudu zamijeniti ova presuda, to je također temeljem odredbe čl. 193. ZPP-a rješenjem poslovni broj P- 1794/2020-35 od 27.4.2023. pravomoćno odlučeno da je tužba i u tom dijelu povučena.

6. Imajući u vidu da je tužitelj predmetni kredit prijevremeno otplatio dana 16.11.2021., kao što to sam navodi u podnesku od 1.12.2021. (stranica 165), to je sud rješenjem poslovni broj P-1794/2020-35 od 27.4.2023. odbacio kao bespredmetan prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere kojom bi se tuženiku/protivniku osiguranja Zagrebačka banka d.d. zabranilo da od njega primi odnosno raspolaže s novčanim iznosom koji premašuje iznos mjesečne rate u kunskoj protuvrijednosti od 2.721,58 kn temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve, kako glavni tako i eventualno kumulirani, kao i činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu te osporava iskazanu vrijednost predmeta spora i ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 8.4.2015. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti te dodataka od 23.12.2005. i 25.3.2010. tuženik ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu poslovni broj Gos 1/2019 od 4.3.2020. u kojem je rečeno da je u presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog u CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti. Tuženik smatra da ništenost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nema za posljedicu ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Nadalje, tuženik osporava potrošačka svojstva predmetnom Ugovoru o kreditu te tužitelju osporava svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača, dok tužitelj nije dokazao osobne kvalifikacije za vođenje ovoga spora. Što se tiče valutne klauzule, tuženik ističe da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom što je jasno navedeno u čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, a da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba pa ista ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora odnosno redovna kamata jer je ista zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Nadalje, tuženik navodi da on nije znao niti mogao znati za rast tečaja CHF jer je isti dugi niz godina bio izuzetno stabilan te kao što Hrvatska narodna banka štiti rast tečaja kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF što znači da činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tuženik tvrdi da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pružio tužitelju sve potrebne informacije jer je informacija da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema EUR bila javno dostupna iz niza novinskih članaka tijekom 2005. te je na isto upozorio tadašnji vice-guverner Hrvatske narodne banke, a osim toga je tuženik o toj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivane kredita u CHF u kreditnu ponudu. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška, a vezano uz prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere u podnesku od 16.2.2021. (stranica 129-138) navodi da ne postoje pretpostavke za određivanje iste jer da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine jer glavni tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, iako o tome nema govora sukladno važećoj sudskoj praksi, dok s druge strane tuženik može trpjeti štetu ako se tijekom višegodišnjeg spora krediti ne vraćaju i njihova naplata odgađa. Nadalje, tuženik smatra je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. nepravilna i nezakonita što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, dok je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Konačno, tuženik je u podnesku od 1.3.2022. (stranica 208-210) istakao prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zatraženu isplatu s osnova preplate iznosa godišnje premije naplaćene od strane Allianz Zagreb d.d. jer su navedene uplate izvršene u korist toga osiguravajućeg društva pa stoga nisu niti mogle ući u imovinu tuženika te i u odnosu na taj dio potraživanja tužitelja ističe prigovor zastare, dok je na ročištu od 3.3.2023. predložio o ovoj parnici obavijestiti društvo Allianz Hrvatska d.d., što je ovaj sud i učinio dopisom od 3.3.2023. (stranica 264).

8. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 13- 51), u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 65-70), u dokumentaciju priloženu uz podneske tužitelja od 5.7.2020. (stranica 79-85), od 28.9.2020. (stranica 104-125) te od 1.12.2021. (stranica 166-183), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 186-198), saslušana je svjedokinja OK (stranica 249 i 250), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stanica 251 i 252).

9. Napominje se da je presudom ovoga suda poslovni broj P-1794/2020-35 od 27.4.2023.:

- odbijen prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda upis brisanja založnog prava pod poslovnim brojem Z-16698/05 u korist tuženika i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja

- djelomično usvojen drugopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 43.693,64 eur zajedno da zatraženom zateznom kamatom zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica CHF, dok je drugopostavljeni tužbeni zahtjev po tom osnovu odbijen za isplatu iznosa od 76,99 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom,

pa kako je navedena presuda u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-924/2023-3 od 19.3.2025. te kako je ista ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-924/2023-3 od 19.3.2025. samo u dijelu:

- u kojem se utvrđuje da je ništetan dio odredbe čl.23.F) predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: „Na zahtjev Kreditora Korisnik kredita dužan je osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine po ovom Ugovoru, do visine propisane važećim internim aktima Kreditora, te policu toga osiguranja vinkulirati u korist Kreditora.“,

- kojim je tuženiku naloženo da tužitelju zbog ništetnosti ove odredbe plati iznos od 1.118,76 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom,

to je predmet ovog ponovljenog postupka samo:

- utvrđenje ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 23.F) predmetnog Ugovora o kreditu te

- zahtjev za isplatu iznosa od 1.118,76 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom,

s time da je ovome sudu ostavljeno odlučiti i o cjelokupnom trošku postupka imajući u vidu konačni uspjeh stranaka u sporu kao i troškove žalbenog postupka pa je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-924/2023-3 od 19.3.2025. ukinuto i rješenje ovoga suda o trošku postupka.

10. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204447071, kreditna partija 7102614626 od 18.5.2005. (stranica 15-19, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 200.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kao i to da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu od 23.12.2005. (stranica 22-24) te Dodatak ugovoru o kreditu od 25.3.2010. (stranica 26-28). Nadalje je nesporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu u čl. 23. F) ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita na zahtjev tuženika, kao kreditora, dužan osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine po tome Ugovoru o kreditu i to do visine propisane važećim internim aktima tuženika, te policu toga osiguranja vinkulirati u njegovu korist.

11. U ovom ponovljenom postupku ostalo je sporno je li navedena ugovorna odredba iz čl. 23.F) protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske i time ništetna te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju nadoknaditi štetu u vidu razlike između godišnjih premija uplaćenih na temelju polica osiguranja nezgode (stranica 106-125) ako je iste preplatio upravo zbog ugovorenog tečaja CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare, a sporna je i pasivna legitimacija tuženika jer tuženik ukazuje da su navedene uplate izvršene u korist osiguravajućeg društva Allianz Zagreb d.d. pa da stoga nisu niti mogle ući u imovinu tuženika.

12. Tužitelj u svom iskazu (stranica 251 i 252) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji koristi za stanovanje, a da u to vrijeme nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, već je bio zaposlen u društvu Croatia osiguranje d.d. Navodi da se je odlučio sklopiti predmetni Ugovor o kreditu upravo s tuženikom jer je u toj banci od ranije imao tekući račun s time da je njegova osobna bankarica bila PK s kojom je i razgovarao o uvjetima kreditiranja i koja mu je rekla da mu se s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost za iznos koji je trebao, kredit može odobriti samo vezano uz valutu CHF radi čega niti ne zna kakvi su se drugi krediti nudili pa mu je slijedom toga napravljen izračun mjesečnih anuiteta vezano uz tu valutu pri čemu mu nije ništa pojašnjeno o toj valuti odnosno o tome da tečaj te valute Hrvatska narodna banka ne štiti. Navodi i to da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezano uz što mu je samo rečeno da ista mora biti ugovorena kao promjenjiva, ali mu o istoj nije ništa drugo pojašnjeno. Tvrdi da je predmetni kredit u cijelosti otplatio 2021. te da ga je otplaćivao putem trajnog naloga sa svog tekućeg računa u korist tuženika. Nadalje, navodi da ni na koji način nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog Ugovora o kreditu, a na pitanje tuženika je li pri sklapanju toga Ugovora o kreditu uopće pokušao utjecati na sadržaj istoga navodi da je pitao može li se ugovor sklopiti uz nižu kamatnu stopu na što mu je odgovoreno da ne može jer da su takvi uvjeti banke, a na pitanje je li se prije sklapanja toga Ugovora o kreditu sam informirao o povijesnom tečaju CHF u odnosu na HRK navodi da nije jer je vjerovao banci. Nadalje, na pitanje tuženika je li mu u predmetnom Ugovoru o kreditu bilo što nerazumljivo i nejasno, navodi da mu je cijeli ugovor bio teško razumljiv, ali da ga je potpisao jer je vjerovao banci i zato što mu je bilo elementarno riješiti svoje stambeno pitanje pri čemu smatra da nije niti imao mogućnost da mu se bilo što pojašnjava nakon što mu je rečeno da su takvi uvjeti kreditiranja na koje može pristati ili ne pristati. Nadalje, tužitelj tvrdi da je morao sklopiti policu osiguranja od nesretnog slučaja u korist banke jer da mu ovaj kredit inače ne bi bio odobren pri čemu mu je upravo društvo Allianz Zagreb d.d. ponuđeno kao jedino osiguravajuće društvo s kojim ovakve police mora sklopiti s time da bi on inače odabrao Croatia osiguranje d.d. čiji je zaposlenik tada bio pri čemu su ove police osiguranja bile vezane uz valutu CHF jer su morale pratiti predmetni Ugovor o kreditu, ali mu vezano uz to nije ništa posebno pojašnjeno, dok je visinu osigurane svote odredila banka. Stoga tvrdi da je time pretrpio istovrsnu štetu kao i sklapajući predmetni Ugovor o kreditu jer je oboje vezano uz valutu CHF.

13. Ovakav iskaz tužitelja u kojem isti tvrdi da je ovaj Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji isključivo koristi za stanovanje, a da tada nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva te da mu je zaposlenica banke ponudila sklapanje ugovora o kreditu samo vezano uz valutu CHF navevši da mu se samo takav kredit može odobriti s obzirom na iznos koji mu je trebao, a imajući u vidu njegovu kreditnu sposobnost pri čemu mu zaposlenica tuženika nije ništa posebno pojasnila o samoj valuti CHF odnosno o tome da tečaj te valute Hrvatska narodna banka ne štiti uz napomenu da on ni na koji način nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog Ugovora o kreditu niti je imao mogućnost bilo što mijenjati nakon što mu je rečeno da su takvi ugovori kreditiranja na koje može pristati ili ne pristati, a da je morao sklopiti policu osiguranja od nesretnog slučaja u korist banke jer da mu ovaj kredit inače ne bi bio odobren pri čemu mu je upravo društvo Allianz Zagreb d.d. ponuđeno kao jedino osiguravajuće društvo s kojim ovakve police mora sklopiti s time da bi on inače odabrao Croatia osiguranje d.d. čiji je zaposlenik tada bio pri čemu su ove police osiguranja bile vezane uz valutu CHF jer su morale pratiti predmetni Ugovor o kreditu, ali mu vezano uz to nije ništa posebno pojašnjeno, dok je visinu osigurane svote odredila banka pa je zbog sklapanja ovih polica osiguranja pretrpio štetu jer su i one bile vezane uz valutu CHF, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen vrlo uvjerljivo i životno logično.

14. S druge strane, iz iskaza svjedokinje OK (stranica 249 i 250) proizlazi da je ona, kao zaposlenica tuženika, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu obavljala poslove osobnog bankara te da inače poznaje tužitelja, ali da on nije bio njen klijent nego klijent njene kolegice pa iako zna da je tužitelj u Zagrebačkoj banci sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana, ona s njime nije razgovarala o uvjetima sklapanja toga ugovora. Stoga može samo generalno reći da je tuženik u to vrijeme za kupnju nekretnina nudio kredite bilo u kunama bilo vezano uz eur ili CHF pri čemu je tuženik bio zadnja banka koja je u svoju ponudu stavila kredite u CHF s time da je upravo kredit vezan uz CHF bio tada za klijente najpovoljniji zbog niže kamatne stope, a na pitanje punomoćnika tužitelja navodi da ona u to vrijeme nije znala za pojam „valuta utočišta“ te koje su specifičnosti valute CHF, ali tvrdi da su oni tada klijente upozoravali na rizik sklapanja takvih ugovora govoreći im da Hrvatska narodna banka kontrolira tečaj eur, ali ne i tečaj CHF. U svakom slučaju, navodi da su klijenti tada imali dovoljno vremena pročitati sve ugovorne odredbe odnosno upoznati se s uvjetima kreditiranja jer su ugovor potpisivali kod javnog bilježnika u nekom određenom roku, misli od oko 6 mjeseci.

15. Stoga niti iz iskaza ove svjedokinje ne proizlazi da bi tuženik tužitelja prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a imajući u vidu da ista uopće nije bila u neposrednom kontaktu s tužiteljem pa je jasno da ona niti ne može znati kakve su točno informacije tužitelju prije sklapanja ovog konkretnog Ugovora o kreditu dane odnosno je li isti i na što upozoren.

16. Slijedom navedenoga, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da ga tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao potrošača, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti kao što to ne proizlazi niti iz iskaza svjedokinje OK jer je ista jasno i izričito navela da ona s tužiteljem nije razgovarala o uvjetima sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pa stoga niti ne može znati kakve su točno informacije tužitelju prije sklapanja ovog konkretnog Ugovora o kreditu dane odnosno je li isti i na što upozoren pri čemu to što ova svjedokinja tvrdi da su klijenti tada mogli birati kod kojeg osiguratelja će takve police osiguranja od nesretnog slučaja sklopiti, po stavu ovoga suda niti ne utječe na valjanost predmetne ugovorne odredbe imajući u vidu da su ove police osiguranja u svakom slučaju bile vezane uz valutu CHF, a da tuženik nije dokazao da je tužitelja upozorio na rizik sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u tom smislu pa tako niti na rizik sklapanja predmetnih polica osiguranja vezanih uz tu istu valutu. Naime, nije sporno da je u čl. 23.F) toga Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja, kao korisnika kredita, osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine po tome Ugovoru o kreditu i to do visine propisane važećim internim aktima Kreditora te policu toga osiguranja vinkulirati u korist tuženika, kao kreditora, ali je sporno je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan tužitelju isplatiti razliku između godišnjih premija uplaćenih na temelju polica osiguranja nezgode (stranica 106-125) ako je iste preplatio zbog ugovorenog tečaja CHF i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara kao i to je li tuženik za navedenu isplatu pasivno legitimiran s obzirom na to da nije sporno da tuženik nije stjecatelj preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja CHF, nego je to osiguravajuće društvo s kojim su i sklopljene predmetne police osiguranja od nesretnog slučaja.

17. Iz odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a uvidom u spornu odredbu čl.23.F) predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem glasi: „Na zahtjev Kreditora Korisnik kredita dužan je osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine po ovom Ugovoru, do visine propisane važećim internim aktima Kreditora, te policu toga osiguranja vinkulirati u korist Kreditora.“, utvrđeno je da je ista lako uočljiva, ali kako je također vezana uz valutu CHF, a tuženik nije dokazao da je tužitelja upozorio na rizik sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u tom smislu pa tako niti na rizik sklapanja predmetnih polica osiguranja vezanih uz tu istu valutu, to je i ova ugovorna odredba nerazumljiva i nedorečena, a time i nejasna radi čega je dopušteno ocjenjivati je li ista nepoštena.

18. Temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvom tipskom (formalnom) ugovoru opisanom u čl. 142. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05). Osim toga je odredbom čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano da ako se je pojedinačno i pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP-a propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZZP-a, a to su, između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Konačno, prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, navedenu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, a kako je odredbom čl. 108. ZOO/91 propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti, a tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pa tako i u vrijeme sklapanja predmetnih polica osiguranja, nije znao za postojanje rizika sklapanja ugovora vezanih uz valutu CHF jer na to nije bio upozoren od strane tužene banke, kao trgovca i jače ugovorne strane, to je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi štetu temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZOO/91 i čl. 1045. st. 1. ZOO/05 u iznosu od 1.118,76 eur jer je financijskim vještačenjem provedenim u ovome postupku po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 186-198), a kojeg je sud prihvatio kao stručan i objektivan, utvrđeno da ukupna razlika u iznosu plaćene premije osiguranja prema sintetičkoj knjigovodstvenoj kartici premije po policama osiguranja nezgode (stranica 106-125) u odnosu na iznos premije osiguranja primjenom tečaja na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosi upravo 8.429,29 kn/1.118,76 eur, a koju preplatu je tužitelj učinio u razdoblju od 24.5.2005. do 4.5.2020.

20. Na navedeni iznos tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine preplate do isplate temeljem odredbe čl. 186. ZOO/91 i čl. 1086. ZOO/05 jer se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

21. Naime, ovaj sud smatra da je upravo tuženik pasivno legitimiran za naknadu ove štete neovisno o tome što nije sporno da on nije stjecatelj ovako preplaćenih iznosa, a sve iz razloga što je upravo tuženik uvjetovao sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu s time da tužitelj sklopi predmetne police osiguranja od nesretnog slučaja s visinom osigurane svote koja je morala odgovarati kunskoj protuvrijednosti odobrenog kredita u CHF kao i s valutnom klauzulom koja je vezana na spornu valutu CHF koja je korištena u predmetnom Ugovoru o kreditu.

22. Što se pak tiče utvrđivanja potrošačke namjene predmetnog kredita, ukazuje se da je već iz navedenog Ugovora o kreditu (stranica 15-19) vidljivo da ga je tužitelj potpisao kao fizička osoba radi kupnje stana pa kako tužitelj u svom iskazu jasno navodi da je taj stan kupio isključivo za stanovanje jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, to iz navedenoga proizlazi njegovo svojstvo potrošača pa ako tuženik smatra da tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nema svojstvo potrošača, tada je teret dokaza na njemu jer tužitelj na neki drugi način niti ne može dokazivati takozvane negativne činjenice.

23. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare ovoga potraživanja imajući u vidu da je ništetnost predmetne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom radi čega subjektivni i objektivni zastarni rok od tri odnosno pet godina propisan odredbom čl. 376. st. 1. ZOO/91 i odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO/05, još nije niti počeo teći.

24. Pri donošenju odluke o trošku postupka sud nije uzeo u obzir to što je u ranijem postupku u cijelosti odbijen prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda upis brisanja založnog prava pod poslovnim brojem Z-16698/05 u korist tuženika i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a to iz razloga što za utvrđivanje osnovanosti istoga nisu nastali nikakvi posebni troškovi, već je odluka o trošku tog ranijeg postupka donijeta temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga drugopostavljenog tužbenog zahtjeva, a zbog kojeg neznatnog dijela također nisu nastali posebni troškovi. Naime, tužitelju je zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica CHF pravomoćno dosuđen iznos od 43.693,64 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom pa je po tom osnovu taj drugopostavljeni tužbeni zahtjev odbijen samo za isplatu iznosa od 76,99 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom. S druge strane, tužitelj je u ponovljenom postupku uspio u cijelosti u parnici pa je odluka o trošku toga dijela postupka donijeta temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

25. Trošak tužitelja se odnosi zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23), prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 17.5.2021. u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), a za sastav podnesaka od 9.3.2022., 20.9.2022. i 23.1.2023. u iznosima od po 1.000,00 eur (500 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 4. za sastav podneska od 1.12.2021. u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištu od 22.2.2021. u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), za zastupanje na ročištima 15.9.2022., 19.1.2023. i 3.3.2023. u iznosima od po 1.000,00 eur (500 bodova x 2,00 eur), a za zastupanje na ročištu 25.4.2025. u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 11. toč. 1. za sastav podneska od 5.7.2020. u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 9.350,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 2.337,50 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 208,56 eur, trošak sudske pristojbe na presudu od 27.4.2023. iznosi 507,85 eur te trošak sudske pristojbe na žalbu od 5.5.2023. protiv presude od 27.4.2023. iznosi 507,85 eur, a trošak financijskog vještačenja iznosi 331,80 eur pa to sveukupno daje iznos od 13.243,56 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 8.9.2020., 28.9.2020., 28.9.2020., 14.1.2021., 5.3.2021. i 10.5.2021. i to iz razloga što podnesci od 8.9.2020., 28.9.2020., 28.9.2020., 14.1.2021. i 5.3.2021. nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka, dok podneska od 10.5.2021. nema u spisu. Naime, tužitelj u podnescima od 8.9.2020. i 14.1.2021. nepotrebno požuruje rad suda, a uz podnesak od 5.3.2021. samo dostavlja dokaz o uplaćenom predujmu za vještačenje, iako sud takvim podatkom sam raspolaže. S druge strane, dva podneska predana istoga dana tj. 28.9.2020. nisu bila potrebna iz razloga što je tužitelj navode iz tih podnesaka mogao/trebao iznijeti u svom ranijem podnesku od 5.7.2020. za koji mu je i priznat trošak.

26. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 9.6.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku presude do isplate.

3277. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Zagrebu, 9. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika