REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-2421/2023-29
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasminki Vukić Šimičević, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Gluić i Ninčević odvjetničko društvo, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva i brisanja uknjižbe, nakon održane glavne rasprave dana 19. svibnja 2025. godine, te objave dana 9. lipnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se brisanje upisa prava vlasništva ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na novoformiranoj čest. 1690/6 k. o. [katastarska općina] nastala od dijela čest. 1690/1 k. o. [katastarska općina] u površini od 143m2 na Skici lica mjesta od 29. studenog 2024. godine označeno slovima A-B-C-J-H-I-A i obojana žutom bojom (šrafirano točkicama) i na novoformiranoj čest. 1691/452 k. o. [katastarska općina] nastaloj od dijela čest. 1691/3 k. o. [katastarska općina] u površini od 246m2 na Skici lica mjesta od 29. studenog 2024. godine označeno slovima C-D-E-F-J-C i obojano plavom bojom (šrafirano točkicama) te se istovremeno nalaže uknjižba prava vlasništva na novoformiranim nekretninama u korist tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], za cijelo, sve po pravomoćnosti ove presude."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi, podnesenoj ovom sudu dana 13. listopada 2023. godine, navodi da je temeljem kupoprodajnog ugovora od dana 6. svibnja 1985. zaključenog između tužiteljevog pravnog prednika s jedne strane i tuženikovog pravnog prednika AK s jedne strane stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na točno utvrđenom dijelu nekretnina čest. 1691/3, 1690/1 i 1689/1 sve k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je 2013. godine podignuo tužbu protiv pravnog prednika tuženika tada upisanog zk. vlasnika AK, kako bi se na temelju valjanih pravnih poslova utvrdio vlasnikom na točno određenim dijelovima nekretnina čest. 1691/3, 1690/1 i 1689/1 sve k. o. [katastarska općina]. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1437/13 os 26. travnja 2017. pod točkom II. utvrđeno je da je tužitelj ŠK stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dijela čest. 1690/1,1689/1 i 1691/3 sve k. o. [katastarska općina] na skici sudskog očevida geometra CK od 13. lipnja 2016. označene likom i točkama I-J-K-L-I u ukupnoj površini od 400m2, a što je tuženik zk vlasnik AK dužan priznati tužitelju njegovo pravo vlasništva i trpjeti da isti po pravomoćnosti presude te provedene parcelacije izvrši upis prava vlasništva na svoje ime i u svoje vlasništvo. Zk vlasnik i tada tuženik AK je za cijele nekretnine oznake čest. 1691/3 i 1690/1 k. o. [katastarska općina] dana 24. travnja 2017. (dakle dva dana prije objave navedene presude), znajući da ga ne pripadaju cijele nekretnine, postupajući prijevarno, zaključio ugovor u kupoprodaji nekretnina sa kupcem Nikpalj KK, koji ugovor o kupoprodaji je ovjeren kod javnog bilježnika pod brojem Ov-2680/2017, a prijedlog za uknjižbu od stjecatelja na zemljišnoknjižnom sudu je zaprimljen dana 26. travnja 2017. odnosno, u tijeku trajanja žalbenog roka. Posebno se napominje a su tuženik i stjecatelj bili u prijateljskom i poslovnom odnosu te je stjecatelj KK znao, odnosno morao znati da prodavatelju AK ne pripadaju nekretnine koju je prodao stjecatelj u cijelosti, a AK, zk vlasnik i otuđivatelj, s obzirom da je aktivno sudjelovao u parničnom postupku utvrđenja prava vlasništva znao je da mu ne pripada pravo na nekretnine u cijelosti koje je otuđio KK. AK je, a nakon što je otuđio obje nekretnine u cijelosti, izjavio žalbu na naprijed navedenu presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1437/13. Županijski sud u Zagrebu donio je presudu i rješenje posl. br. Gž-3694/17 od 7. srpnja 2020., kojom je u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P1437/13 os 26. travnja 2017. u trenutku kada je prvostupanjska presuda postala pravomoćna, ovdje tužitelj ŠK predao je na izradu Geodetski elaborat kojim elaboratom bi se sukladno navedenoj pravomoćnoj presudi cijepale nekretnine oznake čest. 1691/3, 1690/1 i 1689/1 sve k-.o. Crno u dijelu kako je to označeno u predmetnoj presudio te kako bi se mogao uknjižiti kao vlasnik na novoformiranoj nekretnini. Međutim, par mjeseci nakon, točnije 29. listopada 2020., stjecatelj KK zaključuje s tuženikom ad. 2) ŽK, Ugovor o kupoprodaji nekretnine predmet kojeg ugovora su cijele nekretnine oznake čest. 1691/3 i 1690/1 obje k. o. [katastarska općina], koji ugovor je uz prijedlog za uknjižbu zaprimljen na zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru dana 30. listopada 2020. posebno se napominje da je tuženik Š zet AK, čija kćer ŠKF je u trgovačkom registru označena kao jedini član i direktor tvrtke Stipčević d.o.o., koja sjedište ima na adresi [adresa], odnosno na nekretnini koja neposredno graniči s nekretninama koje su predmet otuđenja odnosno stjecanja u korist ŽK (zeta AK). Iz navedenog slijedi da je tuženik ŽK stekao nekretnine od stjecatelja koji je ranije iste stekao od otuđivatelja , ujedno i punca tuženika, i to znajući da prvotnom otuđivatelju, njegovom puncu ne pripadaju predmetne nekretnine u cijelosti. Također se posebno ističe da su nekretnine ograđene, te se na dijelu jedne nekretnine nalazi građevinski materijal tužitelja ŠK, budući je isti ušao u posjed predmetnih nekretnina, pa slijedi da niti AK, niti KK, a naposljetku niti ŽK, čija supruga upravo ima firmu koja se nalazi na nekretnini koja neposredno graniči s predmetnim nekretninama nije moglo ostati nepoznato da nekretnine ne pripadaju u cijelosti otuđivatelju, već ih je ogradio netko drugi u konkretnom slučaju tužitelj. Odredba čl. 125. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje ZVDSDP) uređuje institut višestrukog otuđenja nekretnine, odnosno kvazibrisovnu tužbu. Dakle, tužitelj podiže kvazibrisovnu tužbu kojom zahtijeva brisanje zadnjeg upisa u zemljišnim knjigama i uknjižbu na svoje ime i to temeljem pravomoćne presude. Odredbom čl. 125. st. 2. ZVDSP propisano je da brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri jer je u trenutku kada je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugome već valjano otuđena i predana u samostalni posjed Odredbom čl. 122 ZVDSP stavkom 1. propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Dok je stavkom 2. istog članka propisano da je Stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Odredbom čl. 123. st. 1. ZVDSP propisano je da Stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Kako je u konkretnom slučaju izostala dobra vjera stjecatelja, kao i svih sudionika u postupku višestrukog otuđenja nekretnine, a tužitelj ŠK je u posjedu dijelova predmetnih nekretnina, a valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva je stekao na temelju pravomoćne presude, isti ima zakonom propisano pravo na podizanje ove tužbe. Tužitelj ističe još jednom da ovo nije brisovna tužba već kvazibrisovna tužba. Dakle, kod kvazibrisovne tužbe relevantno je postupanje u dobroj vjeri s trenutkom kada je stjecatelj sklopio pravni posao s otuđivateljem. Posebno se napominje da pravni poredak u Republici Hrvatskoj ne dopušta i ne trpi nekorektno ponašanje u pravnom prometu (nepošteno ponašanje, nepostupanje u dobroj vjeri). Tužitelj je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-1437/2013 dao sačiniti Geodetski elaborat o cijepanju nekretnina kojih je pravomoćno utvrđen vlasnikom. Temeljem predmetnog Elaborata formirane su slijedeće nekretnine i to. -novoformirana čest. 1689/6 nastala od čest. 1689/1 k. o. [katastarska općina] -novoformirana čest. 1690/6 nastala od 1690/1 k. o. [katastarska općina] - novoformirana čest. 1691/452 nastala od čest. 1691/3 k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve naprijed navedeno kao i citirane odredbe Zakona predlaže se Naslovnom sudu donijeti presudu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24. studenog 2023. godine (l.s. 37-38) se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu i svim dokaznim prijedlozima tužitelja te stoga osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva te predlaže da Naslovni sud odbije tužitelja u postavljenom tužbenom zahtjevu i naloži mu da naknadi troškove postupka tuženiku zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate. Netočan je navod tužitelja da bi tuženik stekao predmetne nekretnine znajući da AK ne pripadaju predmetne nekretnine, kao i da se tuženik "nekorektno ponašao u pravnom prometu" kako to pogrešno navodi tužitelj. Netočan je navod tužitelja da bi tuženiku bilo poznato da KK ne bi pripadalo pravo vlasništva nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] kako to pogrešno navodi tužitelj. Netočan je navod tužitelja da KK nije pripadalo pravo vlasništva obzirom da ova teza ne proizlazi iz niti jednog dokaza priloženog u predmetu niti je ova teza tužitelja na niti jedan način obrazložena, a kamo li dokazana. Tuženik je predmetne nekretnine kupio od uknjiženog zk vlasnika i posjednika te je vlasništvo istih nekretnina, u zakonom propisanom postupku, i uknjižio kao svoje za cijelo bez ikakvih tereta i/ili upisa trećih osoba, a tvrdnje tužitelja su potpuno promašene. U vrijeme sklapanja pravnog posla tuženika i KK u zemljišnoj knjizi nije bilo nikakvih zabilježbi i/ili upisa koji bi dali do znanja tuženiku da postoji nekakav spor tužitelja i KK ili čak i ranijeg vlasnika AK. Netočan je navod tužitelja kako se on osobno nalazi u posjedu predmetnih nekretnina obzirom da navedeno ne proizlazi iz niti jednog dokaza, osim navoda tužitelja, a taj navod je u suprotnosti sa ispravama koje je sam priložio uz tužbu. Iako se tužitelj poziva na navodnu pravnu narav kvazibrisovne tužbe, ukazuje se sudu kako ovako postavljeni tužbeni zahtjev na brisanje vlasništva tužitelja te istodoban upis vlasništva tužitelja nije pravni smisao kvazibrisovne tužbe obzirom da je raniji vlasnik KK bio uknjiženi vlasnik predmetnih nekretnina te se njegova navodna nesavjesnost ne može samo paušalno utvrđivati bez njegovog sudjelovanja u postupku kao stranke. Tuženik osporava sve činjenične i pravne navode tužitelja u pogledu njegovog polaganja prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], a tuženik će do zaključenja prethodnog postupka dostaviti odgovarajuće dokaze kojim će pobiti činjenične i pravne navode tužitelja.
3. U ovoj pravnoj stvari sud je izveo sljedeće dokaze: izvršio uvid i pročitao zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 6), kupoprodajni ugovor sklopljen između AK kao prodavatelja i KK kao kupca **.**.2017. (l.s. 7-8), kupoprodajni ugovor sklopljen između KK kao prodavatelja i tuženika kao kupca dana 29. listopada 2020. (l.s. 9-10), presudu Općinskog suda u Zadru P- 1437/13 od 26. travnja 2017. (l.s. 11-27), održao očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika dana 13. ožujka 2024. (l.s. 50-60), u ispravak skice lica mjesta od 28. studenog 2024. (l.s. 74), rješenje DGU Klasa UP/II-932-07/24-07/173, Ur broj:541-
11/5-25-2 od 3. ožujka 2025. (l.s. 84-90) te na ročištu pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem tužitelja ŠK dana 16. svibnja 2025. (l.s. 91-96).
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za brisanje upisa prava vlasništva tuženika ŽK na novoformiranoj čest. 1690/6 k. o. [katastarska općina] nastaloj od dijela čest. 1690/1 k. o. [katastarska općina], u površini od 143 m2, prikazanoj na skici lica mjesta od 29. studenog 2024. žutom bojom te označenoj slovima A-B-C-J-H-I-A, kao i na novoformiranoj čest. 1691/452 k. o. [katastarska općina], nastaloj od dijela čest. 1691/3 k. o. [katastarska općina] u površini od 246 m2, prikazanoj na skici lica mjesta od 29. studenog 2024. plavom bojom i označenoj slovima C-D-E-F-J-C te istovremeno za uknjižbom prava vlasništva na novoformiranim nekretninama u korist tužitelja. Svoje tužbeno traženje tužitelj temelji na tvrdnji da je u postupku pred Općinskim sudom u Zadru u predmetu P- 1437/13 u pravnoj stvari tužitelja ŠK, protiv tuženika AK, presudom od 26. travnja 2017. utvrđeno da je tužitelj stekao, u odnosu na tamo označenog tuženika, valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na dijelovima čest. koji su označene i u tužbenom zahtjevu i u ovoj pravnoj stvari.
5. Tužitelj se, slijedom činjenice da je AK navedene nekretnine otuđio KK, kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 24. travnja 2017., a ovaj ih je prodao tuženiku 29. listopada 2020., poziva na odredbu čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje ZVDSP) koja uređuje višestruko ugovaranje otuđenja, odnosno podnosi brisovnu tužbu sukladno čl. 125. st. 2. ZVDSP.
6. Odredbom čl. 125. ZVDSP propisano je kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Odredba čl. 125. st. 2. ZVDSP propisuje da brisanje upisa vlasništva osobe iz st. 1. toga čl. i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od 3 godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obvezno pravna pravila.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđene su sljedeće činjenice:
- Da je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na koje se odnosi zahtjev tužitelja za brisanje prava vlasništva u ovoj pravnoj stvari, kako to slijedi iz sadržaja pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru P-1437/13 od 26. travnja 2017., pravomoćna 7. srpnja 2020. (l.s. 11-24), donesene u pravnoj stvari tužitelja ŠK protiv tuženika AK. .
- Da je dana 24. travnja 2017. sklopljen kupoprodajni ugovor između AK kao prodavatelja i KK kao kupca, predmet kojega su nekretnine oznake 1691/3 i 1690/1 k. o. [katastarska općina] (l.s. 7-8), dakle, nekretnine na koje se odnosi utvrđenje iz gore citirane pravomoćne presude.
- Da je dana 29. listopada 2020. sklopljen kupoprodajni ugovor između KK kao prodavatelja i ovdje tuženika kao kupca, predmet kojega su čestice 1691/3 i 1690/1 k. o. [katastarska općina] (l.s. 9-10), dakle, nekretnine na koje se odnosi utvrđenje iz gore citirane pravomoćne presude.
- Da su čest. 1690/1 i 1691/3 k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 6) kao vlasništvo tuženika od dana 30. listopada 2020., temeljem gore citiranog kupoprodajnog ugovora od 29. listopada 2020. (prodavatelj KK), dok je prednik tuženika KK svoje pravo vlasništva na istim nekretninama upisao 26. travnja 2017. temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa AK kao prodavateljem, dana 24. travnja 2017., kao i da u navedenom ulošku nije postojala zabilježba spora u vrijeme sklapanja kupoprodajnih ugovora između AK i KK, te KK i ŽK.
- Da nekretnina oznake 1690/1 i 1691/3 k. o. [katastarska općina], na dijelovima kojih je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru P-1437/13, da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva u odnosu na tamo označenog tuženika AK, u naravi predstavljaju asfaltirano dvorište u posjedu tuženika, što je ovaj sud utvrdio neposrednim opažanjem na očevidu na licu mjesta održanom 13. ožujka 2024. (l.s. 50- 58).
- Da je rješenjem DGU, Samostalne službe za drugostupanjski postupak Klasa: UP/II-932-07/24-07/173, Ur. broj: 541-11/5-25-2 od 3. ožujka 2025. (l.s. 84-90) poništeno rješenje PUK Zadar Klasa: UP/I-932-07/23-02/3063, Ur. broj: 541-24-02/12-23-2 od 29. prosinca 2023. i predmet je vraćen na ponovni postupak. Radi se o rješenju prvostupanjskog upravnog tijela kojim su promijenjeni podaci u katastarskom operatu k. o. [katastarska općina] na čest. 1690/1 i 1691/3.
8. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom 16. svibnja 2025. (l.s. 91-95) utvrđeno je da ni tužitelj, niti njegovi prednici LK i MK te EK, nisu bili u posjedu nekretnina na kojima egzistira upis prava vlasništva ovdje tuženika. Ovo sud zaključuje na temelju navoda samog tužitelja, koji opisujući da je kupio čest. 1691/3 i 1690/1 k. o. [katastarska općina], navodi da su njegovi prednici imali sklopljen kupoprodajni ugovor, ali da nisu radili prijepis kupljenog, kao što ni tužitelj, a nakon što je ove nekretnine prema svojim tvrdnjama kupio od MK i EK, tu činjenicu nije evidentirao ni u Katastru ni u zemljišnoj knjizi (prvi dio iskaza tužitelja na l.s. 92). Tužitelj nadalje opisuje kako je nekretninu koja je u ovoj pravnoj stvari sporna, kupio LK i ista da je bila ograđena samo s istočne strane susjedovim ogradnim betonskim zidom, a sa triju strana da je bila neograđena, Da tužitelj nije u posjedu spornih nekretnina, utvrđeno je i na temelju viđenog na terenu jer se do spornih nekretnina pristupilo kroz zaključana dvorišna vrata i to po dozvoli tuženika. Tužitelj je naveo da je LK živio i radio u Austriji i da je on ušao u posjed te nekretnine. Upravo ovdje sporne nekretnine da je 2000. godine LK ponudio AK. Isti da ju je kupio od LK i da su to napisali u kupoprodajnom ugovoru. Tužitelj navodi da AK nije ušao u posjed te nekretnine jer da je nije platio, nakon čega da je ovaj tužitelj tu nekretninu kupio od LK. Navedenu nekretninu da je negdje 2003. ili 2004. asfaltirao AK, bez da se o tome konzultirao s LK ili sa ovdje tužiteljem ili njegovom suprugom. Tužitelj navodi kako on u to vrijeme i nije imao ništa sa tom nekretninom. Navodi da ga je AK prevario jer da su pregovarali da će po pola kupiti ovdje sporne nekretnine koje da su bile od stanovitog Ž, ali da je AK kupio dio parcele od Ž i to onaj dio koji je na skici označen kao tuženikov posjed, a identificiran kao čest. 1690/1. S obzirom na to da AK LK nije bio platio tu nekretninu, nekretninu da je od LK kupio ovaj tužitelj. To da je bilo 1995. ili 1996. godine, a tada da je nekretnina već bila asfaltirana i asfaltirao ju je AK. LK tužitelju nudi da kupi čest. koja je već prije toga asfaltirana po Stipčeviću. Dogovor da je i bio da će ovdje spornu parcelu kupiti AK, a tužitelj je trebao kupiti parcelu od Ž. AK da je tužitelja prevario jer je kupio i parcelu od Ž. Nitko da nije imao primjedbi na to što AK asfaltira spornu nekretninu, tada je LK bio u Austriji, a ovaj tužitelj da se nije htio miješati jer s tim nije imao ništa. Tužitelj dalje tvrdi da je ipak od LK kupio ovdje spornu nekretninu, već asfaltiranu i to zato jer je bio siguran da BK nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Ovo da je kupio od LK ne gledajući u Katastar ni u zemljišnu knjigu 2005. ili 2006. godine. Betonski zid sa željeznom ogradom koju je na skici lica mjesta označen i omeđen pravcem A-I, da je također napravio AK i to prije nego što je asfaltirao sporni dio, a svakako prije 2000. Tužitelj dalje navodi da je prije tužbe na utvrđenje koje je 2013. podnio i u kojem je donesena pravomoćna presuda P-1437/13, bio pokrenuo još jedan parnični postupak 2009. u kojem da je tražio da se utvrdi da je vlasnik na svim kupljenim parcelama, pa i na ovdje spornim, a spor da je izgubio. Tužitelj tvrdi da je pokušavao upisati pravo vlasništva na ovim nekretninama još 2005. ili 2006. godine, što da nije uspio te je opisivao i svoj sukob sa AK, odnosno KK, zbog kojeg sukoba da je ovaj tužitelj čak i bio u zatvoru zbog prijetnji. LK da se obraćao AK pozivajući ga da mu plati ovu nekretninu, koja da je tada već bila asfaltirana od strane AK, što da je LK vidio, ali nije tužio AK. Tužitelj tvrdi da LK nije tužio AK zato jer je tužitelju ponudio da kupi ovu parcelu na što da je on pristao. Tužitelj je smatrao da je nebitno za prodavatelja LK je li AK asfaltirao nekretninu koju je tužitelj kupio od LK i zato da je kupio nekretninu. Potvrdio je da nije u posjedu sporne nekretnine već da je to AK. KK i AK da su prijatelji od djetinjstva, a tuženik ŽK je zet KK.
9. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke, da je spornu nekretninu asfaltirao AK, o čemu da se nije konzultirao sa LK ili ovdje tužiteljem, kao i da je ta činjenica, da je nekretninu asfaltirao DK bila poznata LK na što ovaj nije imao primjedaba, a isto je bilo poznato i samom tužitelju, ovaj sud zaključuje da je upravo AK, a ne LK, bio u posjedu spornih nekretnina te da je tužiteljev rizik bio sklopiti kupoprodajni ugovor s LK, bez prethodne provjere u javnim upisnicima, a kod činjenice vidljive vanjskom svijetu – da nekretninu posjeduje AK.
10. S obzirom na gore utvrđene činjenice, ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 125. ZVDSP, kako to traži tužitelj, s obzirom da je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o višestrukom otuđenju nekretnine. Naime, o višestrukom otuđenju nekretnine može se govoriti samo ako postoje dva ili više valjana pravna posla s istim otuđivateljem (što ovdje nije slučaj jer tužitelj svoje pravo izvodi iz ugovora sklopljenog s LK, a ne AK) i u takvom slučaju redovito se daje prednost načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.
11. Što se tiče utvrđenja iz pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru P- 1437/13 od 26. travnja 2017., istom je utvrđeno da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na koje se odnosi tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari, i to temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa prodavateljem LK, sinom A od 20. srpnja 2006. te Aneksa istom ugovoru od 31. listopada 2006. te Ugovora o dopuni istog ugovora od 14. siječnja 2008. Ne radi se dakle o situaciji iz čl. 125. ZVDSP jer ovdje tužitelj nije s tuženikom, odnosno s njegovim pravnim prednikom KK, a niti s AK, sklopio kupoprodajni ugovor u pogledu ove nekretnine, već ga je sklopio s prodavateljem LK, za kojega je već utvrđeno da u trenutku sklapanja tog pravnog posla i nije bio u posjedu prodane nekretnine, već je u posjedu ove nekretnine bio DK, sve do sklapanja kupoprodajnog ugovora sa KK 2017. godine, koji ugovor je pak poslužio pravnom predniku ovdje tuženika, kao temelj za uknjižbu njegovog prava vlasništva te je ovdje tuženik, sklapanjem kupoprodajnog ugovora s KK kao prodavateljem i zemljišnoknjižnim vlasnikom, 2020. svoje pravo vlasništva uknjižio u zemljišnu knjigu.
12. Stoga se tužitelj u konkretnom slučaju ne može pozivati na odredbe čl. 125. ZVDSP koje uređuju višestruko ugovaranje otuđenja, niti može s uspjehom tražiti brisanje upisa prava vlasništva tuženika, koji je svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu upisao temeljem valjanog kupoprodajnog ugovora sklopljenom sa KK, knjižnim prednikom.
13. Tužitelj također nije aktivno legitimiran ni za podnošenje brisovne tužbe pozivom na odredbu čl. 150. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24, dalje: ZZK). Radi se o tužbi u kojoj nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba), sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drugačije određeno. Tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe iz čl. 150. ZZK jer je u postupku utvrđeno (a između stranaka i nije bilo sporno), da ni tužitelj, a niti njegov pravni prednik LK, nikada nisu bili upisani u zemljišnim knjigama kao nositelji knjižnih prava na utuženim nekretninama. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i valjalo ga je odbiti na način kako je to određeno u izreci ove presude.
14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 dalje: Tarifa) te je tuženiku kod označene vrijednosti predmeta spora od 1.327,22 EUR, valjalo priznati zatraženi trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 17. travnja 2025. 100 bodova te za pristup ročištima na kojima su se izvodili dokazi održanima na dane 10. siječnja 2024., 13. ožujka 2024. i 16. svibnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura, te kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25%, dođe se do ukupnog iznosa od 1.250,00 eura, koliko je tužitelj dužan naknaditi tuženiku na ime parničnog troška nastalog za zastupanje po punomoćnika iz reda odvjetnika.
U Zadru, 9. lipnja 2025. godine
Sutkinja
Ivana Klišmanić
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
