Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž Ob-43/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tatjane Ledinšćak-Babić predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Branimiru Zmijanoviću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Dorbiću, odvjetniku u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P Ob-15/2021-29 od 5. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovna i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P Ob-15/2021-29 od 5. travnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijano rješenje o nedopuštenosti preinake tužbe iz podneska tužiteljice od 27. veljače 2024. ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 48.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 5. travnja 2024. do isplate, dok mu je točkom II. izreke naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 EUR. Nepobijanim rješenjem sadržanim u presudi nije dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 27. veljače 2024. (nakon zaključenja prethodnog postupka).

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i ukine presudu, te mu dosudi troškove postupka u sveukupnom iznosu od 2.298,50 EUR.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 48.000,00 EUR na ime ulaganja posebne imovine u kupnju zajedničkog stana u [adresa], sa tuženikom za vrijeme trajanja bračne zajednice, koji stan je tuženik nakon prestanka bračne zajednice samoinicijativno i bez znanja tužiteljice prodao te dobivenu kupoprodajnu cijenu u cijelosti zadržao za sebe.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem svjedoka HĆ, JĆ i RĆ, te tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da su parnične stranke bivši bračni drugovi, čiji brak je sklopljen 26. siječnja 2008., te razveden presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P Ob-43/2019-21 od 5. travnja 2022., time da je njihova bračna zajednica prestala u siječnju 2019.

- da je za vrijeme trajanja bračne zajednice i to 10. lipnja 2008. kupljen sporni stan, odnosno cijeli suvlasnički dio nekretnine uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] zgrada „Vidici“ E1 E2 površine 657 m2, što u naravi predstavlja stan u prizemlju, koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, WC- a, hodnika, degažmana i 2 lođe površine 84,21 m2, temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između prodavatelja FĆ i kupca ČĆ, za kupoprodajnu cijenu od 891.750,00 kn, od čega je odmah isplaćeno 746.650,00 kn, a za ostatak kupoprodajne cijene u ugovoru navedeno da će biti plaćen sredstvima kredita

- da je temeljem navedenog Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 10. lipnja 2008. u zemljišnoj knjizi kao vlasnik uknjižen tuženik

- da su novčana sredstva kojima je u trenutku sklapanja ugovora isplaćen pretežiti dio kupoprodajne cijene parnične stranke stekle darovanjem od roditelja, konkretno da je tužiteljici iznos od 48.000,00 EUR dala njezina majka HĆ nakon prodaje stana u [adresa]

- da su parnične stranke i njihovo zajedničko dijete NĆ, rođen **.**.2008., stanovali i imali prijavljeno prebivalište na adresi navedenog stana od kupnje do iseljenja tužiteljice s djetetom u siječnju 2019.

- da je tuženik navedeni stan prodao u rujnu 2019. i to prema Ugovoru o kupoprodaji stana od 25. rujna 2019. kupcu UĆ za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 105.000,00 EUR, koji je kao vlasnik upisan u z. k. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - da među strankama nije sporno da je tuženik ostvarenu kupoprodajnu cijenu u cijelosti zadržao za sebe

- da iz iskaza svjedokinje HĆ (majke tužiteljice) proizlazi da su kćerka i zet neposredno po zaključenju braka kupili stan, pri čemu je ona pomažući kćeri (koja se tek udala i iščekivala rođenje djeteta) da riješi stambeno pitanje prodala svoj stan u [adresa], te joj od kupoprodajne cijene za tu svrhu dala 48.000,00 EUR, koji novac je namijenila kćeri, međutim, kako je ista bila u visokom stupnju trudnoće, ne želeći ju opterećivati, novac je predala tuženiku, odnosno s njim išla u banku radi provedbe transakcije

- da iz iskaza svjedoka RĆ i JĆ (roditelja tuženika) proizlazi da su i oni svom sinu ČĆ dali novac radi pomoći kod kupnje stana, glede čega je svjedok CĆ naveo da je u tu svrhu uzeo kredit u iznosu od 50.000,00 ili 55.000,00 EUR, te mu je poznato da je i ČĆ podigao kreditu u potrebnom iznosu od 20.000,00 EUR, dok je svjedokinja RĆ izjavila da su sinu dali 65.000,00 EUR

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je stan kupljen 2008., i to tako da je njoj dio sredstava potrebnih za kupnju darovala majka, a dio sredstava da su ČĆ darovali njegovi roditelj, dok je za manji dio ČĆ podigao kredit, uglavnom zbog visokog stupnja trudnoće u to vrijeme, sve poslove oko kupoprodaje stana da je obavljao tuženik, koji je zaključio i kupoprodajni ugovor s prodavateljem i taj stan uknjižio na svoje ime, a nakon prestanka bračne zajednice istog je samoinicijativno i bez da ju je obavijestio prodao, za njoj nepoznati iznos, kojeg je u cijelosti zadržao za sebe.

7. Imajući u vidu da je novčani iznos od 48.000,00 EUR predstavljao posebnu imovinu tužiteljice, koju je ista tijekom braka uložila u rješavanje stambenog pitanja stranaka, konkretno u kupnju navedenog stana, kojeg je tuženik prodao i u cijelosti za sebe zadržao kupoprodajnu cijenu, dakle i novac tužiteljice bez valjanog osnova, odnosno bez uporišta za to u pravnom poslu ili zakonu, čime je prodajom stana tuženik u posjed dobio i dio imovine tužiteljice, odnosno dio posebne imovine tužiteljice prešao je u imovinu tuženika kao nepoštenog posjednika, prvostupanjski sud je pozivajući se na odredbu čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP-a) obvezao tuženika da tužiteljici isplati zatraženi novčani iznos, te da joj plati zatraženu zateznu kamatu od donošenja presude do isplate. Pri tome je prigovor zastare potraživanja ocijenio neosnovanim, jer vlasnikovo pravo zahtijevati predaju svoje stvari od osobe koja ju posjeduje ne zastarijeva, time da ni protek vremena od prestanka bračne zajednice, odnosno otuđenja stana do podnošenja predmetne tužbe, ne rezultira zastarom potraživanja. Također, utvrdivši da je majka tužiteljice iznos od 48.000,00 EUR darovala svojoj kćeri (kao i roditelji tuženika određena novčana sredstava svom sinu), dakle da se radi o imovini koju je tužiteljica stekla tijekom braka na pravnom temelju različitom od onog navedenog u čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, dalje: ObZ-a), slijedom čega se radi o njezinoj vlastitoj imovini, neosnovanim je ocijenio i tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

8. U žalbi tuženik prije svega ističe da je prvostupanjski sud time što nije primijenio odredbu čl. 109. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP- a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) u situaciji kada ju je trebao primijeniti, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Nadalje, ističe da se u konkretnom slučaju radilo o darovanju s nametom, naime HĆ da je svotu od 48.000,00 EUR darovala njemu uz namet da taj novac potroši u svrhu kupnje stana u kojem će tužiteljica i on zajedno živjeti, što je i učinio, te u svoje ime sklopio Ugovor o kupoprodaji stana, temeljem kojeg je upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik, a u kojem stanu su stranke doista i živjele, pa nije točan navod iz pobijane presude da je tužiteljica u kupnju stana uložila svojih 48.000,00 EUR. Nakon što je zajednica života između stranaka prestala, stan, kojeg je bio vlasnik za cijelo, da je prodao i zadržao (svoj, tako stečeni) novac. Stoga da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, budući da bi u konkretnom slučaju aktivno legitimirana mogla biti HĆ (koja je novac dala), a ne tužiteljica. Ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a navodeći da prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze, te ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 165. ZVDSP-a koja se odnosi na vlasnički zahtjev za povrat stvari, a koju treba dovesti u vezu s odredbom čl. 2. st. 1. istog Zakona, sukladno kojoj se kao stvar ne može smatrati novac kojeg netko primi temeljem valjanog pravnog posla. Konačno, smatra da obzirom na postavljeni zahtjev kojim se traži isplata određenog iznosa novca, da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZVDSP-a, već odredbe Zakona o obveznim odnosima.

9. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 1. u vezi čl. 109. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je predmetna tužba, koju je tužiteljica dopunila i ispravila podneskom od 24. studenog 2021., razumljiva i sadrži sve što je potrebno da se po njoj može postupati, pa nisu bili ispunjeni uvjeti za odbačaj tužbe.

12. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud do svog uvjerenja o bitnim činjenicama koje će uzeti kao dokazane došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

13. Nadalje, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je majka tužiteljice HĆ novčani iznos od 48.000,00 EUR poklonila svojoj kćeri, kao i roditelji tuženika određeni novčani iznos svom sinu, pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju radilo o darovanju s nametom, dakle da bi HĆ navedeni novčani iznos darovala njemu uz namet - da taj novac potroši u svrhu kupnje stana u kojem će stranke, koje su u to vrijeme bile u braku, zajedno živjeti. Okolnost da je HĆ navedeni novčani iznos poklonila isključivo svojoj kćeri, proizlazi kako to pravilno ističe prvostupanjski sud iz iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice, poglavito iskaza svjedokinje HĆ, koja je jasno i argumentirano istaknula kome je navedeni novčani iznos darovala i razlog zbog kojeg je istog uplatila na bankovni račun tuženika.

14.1. Dakle, protivno žalbenim navodima tuženika, upravo je tužiteljica u kupnju stana uložila svojih 48.000,00 EUR i stekla ga zajedno s tuženikom za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, pa obzirom da je tuženik taj stan otuđio i zadržao u cijelosti iznos ostvaren prodajom, tužiteljica je legitimirana zahtijevati isplatu određenog dijela ostvarene kupoprodajne cijene, slijedom čega nisu osnovani niti daljnji žalbeni navodi tuženika kojim osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

15. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba ZVDSP-a, dakle da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, no i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

16. Naime, prvostupanjski sud u točki 11. obrazloženja izričito navodi da je tužiteljica u tužbi navela da je stan kupljen tijekom braka bračna stečevina, no nadopunjujući tužbu u konačnici da potražuje povrat novčanih sredstava koja čine njezinu posebnu imovinu, uloženu u rješavanje stambenog pitanja stranaka za trajanja braka. Uzimajući u obzir da je tuženik stan prodao i u cijelosti zadržao ostvarenu kupoprodajnu cijenu, prvostupanjski sud sadržajno razmatrajući i primjenjujući institut stjecanja bez osnove, zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji i na institutu zaštite prava vlasništva, pozivajući se na odredbu čl. 165. ZVDSP-a.

16.1. Glede navedenog valja istaknuti da nije odlučno kako je tužiteljica pravno ocijenila spor, već ga je sud dužan sam pravno kvalificirati. Naime, sud nije vezan za pravnu osnovu koju je naveo tužitelj već činjeničnom osnovom navedenom u tužbi, odnosno sud postupa po tužbi i kad pravna osnova nije navedena sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a.

17. U konkretnom slučaju treba imati u vidu da je predmet spora zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužiteljica kao vlastitu imovinu uložila u kupnju zajedničkog stana, a za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka. Pri tome je nedvojbeno da je i tuženik u kupnju tog stana uložio svoju vlastitu imovinu, kao i da je stan kupljen dijelom sredstvima kredita kojeg je tuženik podigao na svoje ime za vrijeme trajanja bračne zajednice. Očigledno je da je volja stranaka prilikom kupnje stana bila stjecanje zajedničke imovine i da su upravo s tim ciljem isti uplatili određene novčane iznose kao svoju vlastitu imovinu, koja imovina je, dakle i vlastita imovina tužiteljice u novčanom iznosu od 48.000,00 EUR, promijenila oblik i postala imovinom koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i koja (neovisno o tome što je samo tuženik u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik) predstavlja bračnu stečevinu u smislu odredbe čl. 248. ObZ-a, kojom je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Isto pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev-2370/2018-2 od 27. travnja 2021.

17.1. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

17.2. Kako je dakle novac stečen prodajom stana (kojeg su stranke stekle tijekom trajanja braka) bračna stečevina tužiteljice i tuženika, jer je ostvaren prodajom nekretnine koja je kupljena između ostalog približno jednakim ulaganjima vlastite imovine stranaka, ali i sredstvima kredita (otplaćenog za vrijeme trajanja bračne zajednice) koja predstavljaju bračnu stečevinu, i prema ocjeni ovog suda osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženik koji je u cijelosti zadržao iznos ostvaren prodajom stana isplati iznos od 48.000,00 EUR, što je manje od polovice iznosa ostvarenog prodajom bračne stečevine (obzirom da je navedeni stan prodan za iznos od 105.000,00 EUR), na kojeg bi imala pravo, jer su u smislu odredbe čl. 249. ObZ-a bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici imovine koja predstavlja bračnu stečevinu (ako nisu drugačije ugovorili), sa zateznom kamatom koja je zatražena od dana donošenja presude, tj. od 5. travnja 2024. do isplate.

18. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke koja se odnosi na odluku o glavnoj stvari.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a. Tuženik sadržajno ne iznosi žalbene razloge u odnosu na odluku o troškovima postupka, nego ju pobija u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, u kom smislu žalba nije osnovana. Osim toga, kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i u tom dijelu, te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu i u točki II. izreke.

20. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

21. Rješenje kojim nije dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 27. veljače 2024. nije osporavano žalbom, pa isto ostaje neizmijenjeno.

Varaždin, 9. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Ledinšćak-Babić