REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-4241/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 8. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Đurđice Kos, odvjetnice iz Svetog Ivana Zeline i zz punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika iz Zagreba, dana 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2833970 koji je solemniziran dana 18. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod posl. br. OU-827/05, sklopljen između tužitelja LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.281,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,02 EUR tekućom od 01.07.2005. do plateža,

- na iznos od 1,32 EUR tekućom od 01.09.2005. do plateža,

- na iznos od 1,73 EUR tekućom od 01.10.2005. do plateža,

- na iznos od 1,74 EUR tekućom od 11.11.2005. do plateža,

- na iznos od 2,11 EUR tekućom od 01.12.2005. do plateža,

- na iznos od 0,64 EUR tekućom od 01.01.2006. do plateža,

- na iznos od 0,23 EUR tekućom od 01.02.2006. do plateža,

- na iznos od 4,51 EUR tekućom od 01.11.2008. do plateža,

- na iznos od 7,05 EUR tekućom od 01.01.2009. do plateža,

- na iznos od 8,88 EUR tekućom od 01.02.2009. do plateža,

- na iznos od 9,71 EUR tekućom od 01.03.2009. do plateža,

- na iznos od 7,55 EUR tekućom od 01.04.2009. do plateža,

- na iznos od 7,99 EUR tekućom od 01.05.2009. do plateža,

- na iznos od 4,44 EUR tekućom od 01.06.2009. do plateža,

- na iznos od 1,83 EUR tekućom od 01.07.2009. do plateža,

- na iznos od 2,53 EUR tekućom od 01.08.2009. do plateža,

- na iznos od 3,90 EUR tekućom od 01.09.2009. do plateža,

- na iznos od 3,78 EUR tekućom od 01.10.2009. do plateža,

- na iznos od 2,39 EUR tekućom od 01.11.2009. do plateža,

- na iznos od 5,00 EUR tekućom od 01.12.2009. do plateža,

- na iznos od 7,10 EUR tekućom od 01.01.2010. do plateža,

- na iznos od 10,07 EUR tekućom od 01.02.2010. do plateža,

- na iznos od 9,39 EUR tekućom od 01.03.2010. do plateža,

- na iznos od 13,43 EUR tekućom od 01.04.2010. do plateža,

- na iznos od 12,66 EUR tekućom od 01.05.2010. do plateža,

- na iznos od 14,15 EUR tekućom od 01.06.2010. do plateža,

- na iznos od 27,08 EUR tekućom od 01.07.2010. do plateža,

- na iznos od 24,42 EUR tekućom od 01.08.2010. do plateža,

- na iznos od 32,55 EUR tekućom od 01.09.2010. do plateža,

- na iznos od 29,74 EUR tekućom od 01.10.2010. do plateža,

- na iznos od 25,22 EUR tekućom od 01.11.2010. do plateža,

- na iznos od 34,76 EUR tekućom od 01.12.2010. do plateža,

- na iznos od 46,89 EUR tekućom od 01.01.2011. do plateža,

- na iznos od 38,30 EUR tekućom od 01.02.2011. do plateža,

- na iznos od 41,31 EUR tekućom od 01.03.2011. do plateža,

- na iznos od 37,48 EUR tekućom od 01.04.2011. do plateža,

- na iznos od 38,17 EUR tekućom od 01.05.2011. do plateža,

- na iznos od 54,42 EUR tekućom od 01.06.2011. do plateža,

- na iznos od 56,01 EUR tekućom od 01.07.2011. do plateža,

- na iznos od 69,51 EUR tekućom od 01.08.2011. do plateža,

- na iznos od 62,54 EUR tekućom od 01.09.2011. do plateža,

- na iznos od 54,91 EUR tekućom od 01.10.2011. do plateža,

- na iznos od 53,94 EUR tekućom od 01.11.2011. do plateža,

- na iznos od 53,36 EUR tekućom od 01.12.2011. do plateža,

- na iznos od 56,99 EUR tekućom od 11.01.2012. do plateža,

- na iznos od 60,15 EUR tekućom od 01.02.2012. do plateža,

- na iznos od 60,57 EUR tekućom od 01.03.2012. do plateža,

- na iznos od 58,38 EUR tekućom od 01.04.2012. do plateža,

- na iznos od 59,86 EUR tekućom od 01.05.2012. do plateža,

- na iznos od 60,87 EUR tekućom od 01.06.2012. do plateža i to od 01.07.2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-2833970 sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđen dana 18. svibnja 2005. pod posl. br. OU-827/05 kod javnog bilježnika Željke

Maroslavac iz Zagreba, koja glasi:

„3. /treće/ NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 403,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.249,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 9. lipnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 26.5.2023. godine navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 18.5.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-2833970 kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.510,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Ističe da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto tako navodi da je odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. O navedenoj ugovornoj odredbi također se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista tužitelju nametnuta kao obveza što je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe čl. 81, čl. 82, 90, Zakona o obveznim odnosima, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 14.6.2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. te praksu suda Europske Unije. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 19.11.2024. predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji stav smatra neosnovanim. To iz razloga što se u postupku zaštite prava zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača time da nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Vezano uz navedeno iznosi svoja stajališta izražena u naprijed spomenutoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kao i svoja stajališta vezano uz primjenu odredbe čl. 96 st. 1 i čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača te ranije odredbe čl. 81 st. 1 i čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik iznosi svoja stajališta vezana uz valutnu klauzulu u CHF točnije njenu jasnoću, uočljivost i razumljivost, pojedinačno pregovaranje te neravnotežu u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iznosi svoja stajališta vezana uz jednokratnu naknadu za korištenje kredita. Ističe i prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu, otplatni plan, odluke o promjeni kamatnih stopa, podneske stranaka, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu tuženika od 29.5.2023., promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila, proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpić iz Darfin d.o.o. te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule, a imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak te ništetnost ugovorne odredbe kojom je određeno plaćanje jednokratne naknade.

5. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 26.5.2023. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tu svakako treba uzeti u obzir i pravno stajalište sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. godine prema kojem zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Dakle u tužbama iz CHF kredita za preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zastara potraživanja ne teče sve dok se deklaratorno ne utvrdi ništetnost ugovornih odredaba odnosno zastara potraživanja kojim se traži utvrđenje ništetnosti počinje teći tek po utvrđenju ništetnosti. Imajući u vidu navedeno te datum podnošenja tužbe nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Tu valja ukazati i na Zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2023.

6. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru za kupnju novog vozila. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi sredstva ostvarena predmetnim kreditom bila iskorištena u neku drugu namjenu. Isto tako valja reći da je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor. Naprijed navedeno ukazuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužitelj zaključio kao fizička osoba u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost i poslovnu djelatnost što potvrđuje jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja.

7. Saslušana tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2005. godine i radilo se o ugovoru za kupnju automobila za osobne potrebe u koju svrhu je i korišten. Naveo je da je sve formalnosti vezano uz ovaj kredit obavio u autokući te uopće vezano uz zaključenje ugovora nije odlazio u banku. Imajući u vidu protek vremena naveo je da bi rekao da mu u autokući nisu pojašnjene pojedine odredbe ugovora pa tako ni odredbe koje se odnosi na valutnu klauzulu i naplatu naknade. U autokući ga je dočekao sadržajno pripremljen ugovor koji mi je dat na potpis, a za valutu CHF odlučio se iz razloga što misli da je autokuća nudila kredite za automobil jedino u CHF, a njemu je automobil trebao. Ugovor je pročitao prije njegovog potpisivanja i misli da djelatniku autokuće nije postavljao nikakva pitanja vezana za ovaj ugovor. Mišljenja je da nije mogao utjecati na odredbe ugovora primjerice nekakvim svojim prigovorima ili slično. Naveo je da su nakon određenog vremena rate kredita počele rasti, a kredit je uredno i u cijelosti otplaćen. Bio je svjestan da ugovara kredit sa valutnom klauzulom CHF, ali nije znao što ona znači, a skoro ne zna ni danas što znači. Nije mu ponuđen neki drugi kredit osim kredit u CHF, a nije ni tražio neki drugi kredit. Rate kredita otplaćivao je on, pročitao je ugovornu odredbu kojom je određeno plaćanje ugovorne naknade za obradu kredita i nije prigovarao plaćanju iste time da se sjeća da je naknada ušla u iznos kredita ili točnije odbijena je prilikom isplate kredita. Od strane djelatnika autokuće nije mu pojašnjeno koji su to konkretno troškovi nastali za banku koji bi se pokrivali tom naknadom.

8. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da su sve formalnosti vezane uz ovaj ugovor obavljene u autokući te da uopće vezano uz zaključenje ugovora nije odlazio u banku, već ga je u autokući dočekao sadržajno pripremljen ugovor koji mu je dat na potpis. Naveo je da mu nisu pojašnjene odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a vezano uz naplatu naknade za obradu kredita nije mu pojašnjeno koji su to konkretno troškovi nastali za banku koji bi se pokrivali tom naknadom, a što sve ukazuje na činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora, ovdje tuženika što je i razlog utvrđenja ništetnosti spornih odredaba ugovora.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 18.5.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-2833970, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos od 19.510,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

10. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine među ostalim i u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO povrijedivši time kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama banke, drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre, metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

14. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja i reći da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju stambenog objekta dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

15. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Točno je da naprijed citirane odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP- a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva s naslova valutne klauzule proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Darka Prpić iz Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 9.656,25 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.281,58 EUR. Tužitelj sukladno nalazu vještaka u konačnici potražuje navedeni iznos. Vještak je po zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer se tečaj CHF u odnosu na kunu povećavao. Nalaz vještaka dat je korištenjem potrebite dokumentacije i elemenata izračuna. Zadatak vještaka bio je upravljen upravo na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vodeći računa o važećem stajalištu sudske prakse vezano uz ništetnost valutne klauzule. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj u konačnici postavlja sukladno nalazu vještaka točnije usklađujući isti s nalazom vještaka. Tu posebice valja reći i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok traje otplata kredita. Sam matematički izračun vještaka među strankama nije sporan (podnesak tuženika od 27.2.2025.). Sud nalazu i mišljenju vještaka kao stručnom, objektivnom i obrazloženom u cijelosti poklanja vjeru. Mišljenje je vještaka da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi kao što je ranije navedeno 9.656,25 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.281,58 EUR (točka 1 zaključka nalaza, list 83 spisa). Pojedini više plaćeni iznosi istaknuti su u tabeli uz nalaz, na koje iznose se obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od posljednjeg dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude.

18. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO- a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude. Tuženik kao što je ranije rečeno ne prigovara matematičkom izračunu vještaka (podnesak tuženika od 27.2.2025.).

19. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

21. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

22. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu od strane djelatnika autokuće gdje ga je dočekao sadržajno pripremljen ugovor koji je priredila banka nije pojašnjeno koji su to konkretno troškovi nastali za banku koji bi se pokrivali tom naknadom. Navedeno ukazuje da je plaćanje navedene naknade bilo već unaprijed određeno, da ga je odredila banka, što ukazuje na činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora.

23. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi koje je naveo tuženik kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

24. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 3,30% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

25. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1 i 3, Tbr. 9 toč. 1, Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 11.4. 25 bodova, podnesak 5.7.2024. 100 bodova, ročište 23.9.2024. 100 bodova, podnesak 19.11.2024. 100 bodova te ročište 8.5.2025. 100 bodova ili ukupno 525 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.050,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.249,08 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 9. lipnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.