REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-11010/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Milana Rimaya, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Bandića, odvjetnika, dana 9. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 01062 od 22. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja KĆ i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za troškove zaključenja ugovora u iznosu od 748,17 CHF.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužitelju KĆ isplati iznos od 440,68 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. listopada 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 01062 od 22. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja KĆ i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je stoga ništetna odredba čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi:

"Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja."

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužitelju KĆ isplati iznos od 4.355,59 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 0,26 eur od 15. studenog 2007.,

- 2,28 eur od 17. prosinca 2007.,

- 3,54 eur od 16. siječnja 2008.,

- 3,54 eur od 15. veljače 2008.,

- 9,57 eur od 14. ožujka 2008.,

- 9,35 eur od 14. travnja 2008.,

- 3,22 eur od 15. svibnja 2008.,

- 3,97 eur od 23. lipnja 2008.,

- 4,45 eur od 23. srpnja 2008.,

- 1,53 eur od 20. kolovoza 2008.,

- 2,15 eur od 16. rujna 2008.,

- 6,92 eur od 20. listopada 2008.,

- 16,24 eur od 18. studenoga 2008.,

- 13,52 eur od 19. prosinca 2008.,

- 23,93 eur od 19. siječnja 2009.,

- 26,62 eur od 19. veljače 2009.,

- 27,85 eur od 16. ožujka 2009.,

- 24,78 eur od 17. travnja 2009.,

- 23,20 eur od 19. svibnja 2009.,

- 20,45 eur od 17. lipnja 2009.,

- 18,28 eur od 16. srpnja 2009.,

- 18,29 eur od 18. kolovoza 2009.,

- 20,61 eur od 19. listopada 2009.,

- 19,23 eur od 20. studenoga 2009.,

- 19,15 eur od 20. studenoga 2009.,

- 19,88 eur od 22. prosinca 2009.,

- 23,05 eur od 15. siječnja 2010.,

- 25,15 eur od 18. veljače 2010.,

- 25,34 eur od 15. ožujka 2010.,

- 31,95 eur od 19. travnja 2010.,

- 29,05 eur od 21. svibnja 2010.,

- 31,85 eur od 23. lipnja 2010.,

- 42,51 eur od 16. srpnja 2010.,

- 38,80 eur od 18. kolovoza 2010.,

- 50,82 eur od 17. rujna 2010.,

- 45,51 eur od 19. listopada 2010.,

- 41,21 eur od 22. studenog 2010.,

- 53,92 eur od 23. prosinca 2010.,

- 65,93 eur od 24. siječnja 2011.,

- 57,53 eur od 21. veljače 2011.,

- 60,75 eur od 22. ožujka 2011.,

- 52,82 eur od 27. travnja 2011.,

- 57,44 eur od 25. svibnja 2011.,

- 74,45 eur od 28. lipnja 2011.,

- 69,03 eur od 26. srpnja 2011.,

- 100,56 eur od 23. kolovoza 2011.,

- 106,57 eur od 26. rujna 2011.,

- 74,11 eur od 25. listopada 2011.,

- 76,80 eur od 22. studenog 2011.,

- 75,50 eur od 27. prosinca 2011.,

- 78,81 eur od 18. siječnja 2012.,

- 82,60 eur od 20. veljače 2012.,

- 81,58 eur od 19. ožujka 2012.,

- 79,81 eur od 17. travnja 2012.,

- 80,51 eur od 18. svibnja 2012.,

- 82,36 eur od 19. lipnja 2012.,

- 80,94 eur od 19. srpnja 2012.,

- 81,30 eur od 21. kolovoza 2012.,

- 79,08 eur od 18. rujna 2012.,

- 77,53 eur od 29. listopada 2012.,

- 80,27 eur od 27. studenog 2012.,

- 78,75 eur od 21. prosinca 2012.,

- 80,76 eur od 2. veljače 2013.,

- 76,17 eur od 25. veljače 2013.,

- 78,15 eur od 25. ožujka 2013.,

- 79,53 eur od 29. travnja 2013.,

- 78,20 eur od 27. svibnja 2013.,

- 73,88 eur od 26. lipnja 2013.,

- 71,66 eur od 24. srpnja 2013.,

- 74,65 eur od 27. kolovoza 2013.,

- 76,37 eur od 24. rujna 2013.,

- 79,09 eur od 28. listopada 2013.,

- 77,48 eur od 9. prosinca 2013.,

- 78,91 eur od 30. prosinca 2013.,

- 79,10 eur od 28. siječnja 2014.,

- 81,76 eur od 26. veljače 2014.,

- 82,40 eur od 31. ožujka 2014.,

- 82,13 eur od 28. travnja 2014.,

- 80,16 eur od 30. svibnja 2014.,

- 78,86 eur od 1. srpnja 2014.,

- 80,41 eur od 4. kolovoza 2014.,

- 81,81 eur od 1. rujna 2014.,

- 83,10 eur od 23. rujna 2014. te na iznos od

- 84,01 eur od 21. listopada 2014., sve do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužitelju KĆ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.629,42 eur zajedno sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 22.10.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 01062 na iznos od 22.124,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja s time da je otplata kredita ugovorena u 84 jednaka mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, a da je ugovorena i naknada za troškove zaključenja ugovora u iznosu od 748,17 CHF. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćenje ove naknade za troškove zaključenja ugovora te valutna klauzula ugovorene na način koji je protivan zakonu iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik o samoj naknadi za troškove zaključenja ugovora te o pravnoj prirodi i rizičnosti CHF valutne klauzule nije tužitelju, kao potrošaču, prethodno pružio ikakve informacije niti dao ikakva objašnjenja, što tužitelju nije objašnjeno zašto mora platiti naknadu za troškove sklapanja ugovora niti je bilo određeno od čega se ta naknada sastoji odnosno koja je struktura tih troškova, a niti je tužitelj bio informiran da će na tu naknadu također plaćati ugovorenu kamatu i moguće tečajne razlike te što je tuženik sporne odredbe unaprijed uglavio u svoj standardizirani obrazac ugovora o kreditu, bez pružanja tužitelju ikakvih mogućnosti da na takve odredbe na bilo koji način utječe. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima te su sukladno odredbi čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ništetne. Naknadu za troškove zaključenja ugovora tuženik je obračunao u fiksnom iznosu od 3,50% od iznosa kredita što iznosi 748,17 CHF te je taj iznos tužitelju naplaćen u iznosu od 3.320,29 kn dana 24.10.2007., a preračunat u valutu eur iznosi 440,68 eur. Iz razloga što je tuženik sve mjesečne obroke obračunavao u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja, to se je inicijalni mjesečni obrok mijenjao tijekom otplate kredita tako da je tužitelj preplatio svoju obvezu za iznos od 4.136,09 eur pa mu je taj iznos tuženik dužan vratiti. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovorne odredbe kao pod točkom I. i III. izreke te naložiti tuženiku da mu plati iznos od 440,68 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24.10.2007. do isplate kao i iznos od 4.136,09 eur zajedno sa zateznom kamatom od dana svake pojedine preplate do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Napominje se da je tužitelj u podnesku 11.12.2024. (stranica 89-93) sukladno provedenom financijskom vještačenju zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli konačno zatražio isplatu iznosa od 4.355,59 eur pa kako je time tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, sud je ovakvu preinaku tužbe dopustio rješenjem od 25.4.2025. (stranica 100), neovisno o tome što se je tuženik istoj protivio, i to temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj na taj način tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare smatrajući da se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat stečenog bez osnove što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga pa kako je posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu plaćen još 2014., a tužba je podnesena tek 2023., to je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari pri čemu napominje da tužitelj unutar toga roka nije protiv njega pokrenuo nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do prekida zastare. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja odnosno ističe da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ali usprkos tome prigovoru navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva zato što sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama pa kako nema ništetnih ugovornih odredbi, to nema niti osnova za donošenje presude kojim bi mu se naložilo da tužitelju nešto isplati. Pri tome se poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvim odredbama te opreza radi navodi da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako pri sklapanju ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji on ne utječe, ali da potrošači tog rizika moraju biti svjesni. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, ističe da se radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Također ističe da se ne može od njega očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja kao što je budući smjer kretanja tečaja. Navodi i to da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, dok se kretanje tečaja kune prema stranoj valuti tijekom ugovornog odnosa ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Osim toga, tuženik ističe da su navodi tužitelja o ništetnosti troškova zaključenja ugovora u cijelosti promašeni jer je nejasno po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nedopuštena budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Konačno, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te slijedom svega navedenoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti potražujući naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom s time da je u podnesku od 1.8.2024. (stranica 52-56) naveo da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja istaknut zato što tužitelj ni na koji način nije dokazao da je potrošač niti da je upravo on platio obroke po predmetnom ugovoru kao i da je auto radi čije kupnje mu je i odobren predmetni kredit, korišten isključivo u privatne svrhe.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 9- 22) te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 17.7.2024. (stranica 48- 51), provedeno je financijsko vještačenje (78-84) te je proveden i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 100 i 101).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, te tuženika, kao davatelja kredita, sklopljen Ugovor o kreditu br. 01062 od 22.10.2007. (stranica 9-12, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 22.124,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja, a da se pod točkom III. i u čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećeg na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je pod točkom III. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati troškove zaključenja ugovora u iznosu od 748,17 CHF.

7. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, kao i je li mu u obvezi vratiti iznos koji joj je naplatio s osnova troška zaključenja ugovora. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare, a sporno je i to ima li tužitelj status potrošača te je li aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka odlučeno na način da je utvrđeno kako su ovi tuženici u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije pa je stoga u tom postupku utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

9. Međutim, utvrđenja iz toga postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovaj sud ne obvezuju iz razloga što tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz toga postupka radi čega je u ovome postupku ocjenom svih izvedenih dokaza sud utvrđivao jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje troškova zaključenja ovog ugovora te kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu ugovora (CHF) odnosno primjena valutne klauzule (otplata mjesečnih rata vezana uz tečaj CHF) na dan plaćanja, nepoštene, a time i ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF odnosno vratiti mu iznos naplaćen s osnova troškova zaključenja ovoga ugovora.

10. Tužitelj u svom iskazu (stranica 100 i 101) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio jer mu je bilo potrebno vozilo za njegove osobne potrebe s obzirom na to da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Navodi da se je o uvjetima kreditiranja informirao samo u autosalonu u kojem je ovo vozilo odabrao što znači da radi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu uopće nije išao k tuženiku. Pri tome tvrdi da je odabrao ugovor o kreditu koji je vezan uz valutu CHF zato što mu je upravo takav kredit predložio prodavač u tom autosalonu navodeći da se radi o stabilnoj valuti s time da mu nije ništa govorio o bilo kakvom riziku sklapanja takvog ugovora. Stoga nije niti pitao može li sklopiti ugovor o kreditu koji bi bio vezan u valutu EUR. Navodi da je prije sklapanja ovoga ugovora dolazio u taj autosalon dva ili tri puta, a na pitanje je li ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja, navodi da mu je samo bilo bitno kolika je rata kredita s time da je vidio da je ugovoreno da je dužan platiti i naknadu za troškove zaključenja ovoga ugovora, ali mu o istoj nije ništa pojašnjeno u smislu zašto ju mora platiti i na što se ista odnosi. Tvrdi da je ovaj kredit otplatio vlastitim sredstvima.

11. Ovakav iskaz tužitelja, iz kojeg jasno proizlazi da on uopće nije razgovarao s bilo kojim zaposlenikom tuženika odnosno da radi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije išao k tuženiku, već da je razgovarao samo s prodavačem vozila radi čije kupnje mu je i bio potreban ovaj kredit pri čemu mu taj prodavač nije ništa govorio o samoj valuti CHF osim što mu je predložio sklopiti upravo takav ugovor navodeći da se radi o stabilnoj valuti, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i životno logično.

12. Pri tome se napominje da je tuženik uz podnesak od 16.2.2024. dostavio Izjavu svog zaposlenika JĆ na okolnost da je tuženik održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te da je uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koje tuženik ne utječe, ali da korisnici kredita moraju biti svjesni toga rizika. Međutim, ovaj sud nije prihvatio kao dokaz u ovome postupku Izjavu toga svjedoka (stranica 32-34) iz razloga što bi navedeno bilo protivno odredbama ZPP-a sukladno kojima se svjedoci saslušavaju neposredno na sudu uz napomenu da ovaj personalni dokaz ne bi niti bio relevantan u ovome postupku jer tuženik uopće ne tvrdi da je njegov zaposlenik JĆ neposredno sudjelovao pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa je jasno da taj svjedok niti nema saznanja je li tužitelj prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio upozoren na rizik sklapanja ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF.

13. Slijedom navedenoga, utvrđeno je da tužitelj, kao potrošač, nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi niti je mogao valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti jer mu je uručen ugovor koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika pri čemu ovaj sud smatra da se od tužitelja, kao prosječnog potrošača, nije moglo očekivati da prati sve što se u medijima tada objavljivalo o valuti CHF u smislu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj iste.

14. Naime, ovaj sud nije prihvatio navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svoj status potrošača kako bi se mogao pozivati na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pri čemu se ukazuje da tužitelj u svom iskazu jasno navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu pak jasno proizlazi da je on u svojstvu korisnika kredita isti sklopio kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

15. Temeljem odredbi čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvom tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je navedeno da su opći uvjeti ugovora one ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Osim toga je odredbom čl. 96. st. 3. ZZP-a propisano da ako se je pojedinačno i pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Konačno, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP-a određeno je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti neovisno o tome je li tužitelj načelno bio upoznat s valutnom klauzulom odnosno je li mu načelno bilo jasno da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu, sve imajući u vidu da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije raspolagao stručnim znanjem niti je bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute CHF kao "valute utočišta", koja je s druge strane tuženiku, kao stručnoj novčarskoj instituciji, bila poznata.

16. Dakle, tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, kao i suprotno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da činidba mora biti određena ili barem odrediva, čime su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja tj. odredbi čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti kreditoru, a time i cijena.

17. Pri tome se napominje da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 9-12) utvrđeno da u istom nije navedeno na što se odnose troškovi zaključenja toga ugovora i zašto su isti određeni upravo u navedenom iznosu od 748,17 CHF pa je jasno da se radi o nerazumljivoj i nedorečenoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Kako je odredbom čl. 102. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, to temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke, a kako je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, to je tuženik, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnih odredbi dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose i to temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a zbog stjecanja bez osnove.

19. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 78-84), utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 4.355,59 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovih dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama. Nadalje je utvrđeno da troškovi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu iznose 748,17 CHF koji iznos je tužitelju naplaćen 24.10.2007., a što po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 440,68 eur.

20. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da mu niti stranke nisu prigovorile, već je dapače tužitelj u cijelosti prihvatio ovakav izračun vještaka i sukladno istome precizirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 11.12.2024. (stranica 89-93).

21. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju odlučeno tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

22. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom II. odnosno tužitelju je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja zbog ništetnosti odredbe o troškovima zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dosuđen iznos od 440,68 eur, dok mu je pod točkom IV. izreke, također sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja, ukupno dosuđen iznos od 4.355,59 eur jer je upravo to zbroj svih mjesečnih preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pri čemu mu je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

23. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 17.7.2024. i 11.12.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 13.9.2024. i 25.4.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 1.000,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 250,00 eur, dok trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu iznosi 46,11 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 94,41 eur te trošak financijskog vještačenja iznosi 238,90 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.629,42 eur koliko je tuženiku i naloženo pod točkom V. izreke da mu nadoknadi. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25.9.2024. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što tužitelj uz isti samo dostavlja dokaz o plaćenom predujmu za financijsko vještačenje, iako sud takvim podatkom sam raspolaže.

24. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate od 9.6.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

25. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 9. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika