Poslovni broj 9 P-1079/19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Željko Soldo, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Antun Kisić i Katija Njirić, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Antun Kisić i Katija Njirić iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi: utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave dana 12. svibnja 2025, uz sudjelovanje punomoćnika stranka, potom na ročištu za objavu presude dana 9. lipnja 2025. donio je i objavio odluku kojom;

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 266-402/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog između DP kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., solemniziranog po javnom bilježniku Luciji Carić pod posl. br. OU 891/04-1 od 16. prosinca 2004. godine, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, a kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB: 14036333877 – pravnom sljedniku Hypo Alpe Adria Bank d.d., Zagreb, isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime povrata preplaćenih iznosa kamata, iznos od 1.021,38 eura uvećano za zatezne kamate tekuće:

− na iznos od 4,32 eura od 30.9.2007. do isplate,

− na iznos od 4,28 eura od 31.10.2007. do isplate,

− na iznos od 4,30 eura od 30.11.2007. do isplate,

− na iznos od 4,25 eura od 31.12.2007. do isplate,

− na iznos od 4,29 eura od 31.1.2008. do isplate,

− na iznos od 4,29 eura od 29.2.2008. do isplate,

− na iznos od 16,34 eura od 31.3.2008. do isplate,

− na iznos od 15,80 eura od 30.4.2008. do isplate,

− na iznos od 15,51 eura od 31.5.2008. do isplate,

− na iznos od 15,57 eura od 30.6.2008. do isplate,

− na iznos od 15,16 eura od 31.7.2008. do isplate,

− na iznos od 15,04 eura od 31.8.2008. do isplate,

− na iznos od 15,08 eura od 30.9.2008. do isplate,

− na iznos od 16,15 eura od 31.10.2008. do isplate,

− na iznos od 15,20 eura od 30.11.2008. do isplate,

− na iznos od 23,70 eura od 31.12.2008. do isplate,

− na iznos od 23,70 eura od 31.1.2009. do isplate,

− na iznos od 23,58 eura od 28.2.2009. do isplate,

− na iznos od 23,07 eura od 31.3.2009. do isplate,

− na iznos od 22,89 eura od 30.4.2009. do isplate,

− na iznos od 22,23 eura od 31.5.2009. do isplate,

− na iznos od 21,70 eura od 30.6.2009. do isplate,

− na iznos od 21,55 eura od 31.7.2009. do isplate,

− na iznos od 21,47 eura od 31.8.2009. do isplate,

− na iznos od 21,21 eura od 30.9.2009. do isplate,

− na iznos od 20,83 eura od 31.10.2009. do isplate,

− na iznos od 20,86 eura od 30.11.2009. do isplate,

− na iznos od 20,85 eura od 31.12.2009. do isplate,

− na iznos od 20,91 eura od 31.1.2010. do isplate,

− na iznos od 20,58 eura od 28.2.2010. do isplate,

− na iznos od 20,74 eura od 31.3.2010. do isplate,

− na iznos od 20,39 eura od 30.4.2010. do isplate,

− na iznos od 20,28 eura od 31.5.2010. do isplate,

− na iznos od 21,30 eura od 30.6.2010. do isplate,

− na iznos od 20,74 eura od 31.7.2010. do isplate,

− na iznos od 21,25 eura od 31.8.2010. do isplate,

− na iznos od 20,66 eura od 30.9.2010. do isplate,

− na iznos od 19,92 eura od 31.10.2010. do isplate,

− na iznos od 20,51 eura od 30.11.2010. do isplate,

− na iznos od 17,72 eura od 31.12.2010. do isplate,

− na iznos od 16,79 eura od 31.1.2011. do isplate,

− na iznos od 16,76 eura od 28.2.2011. do isplate,

− na iznos od 16,19 eura od 31.3.2011. do isplate,

− na iznos od 15,95 eura od 30.4.2011. do isplate,

− na iznos od 16,81 eura od 31.5.2011. do isplate,

− na iznos od 16,61 eura od 30.6.2011. do isplate,

− na iznos od 17,20 eura od 31.7.2011. do isplate,

− na iznos od 16,40 eura od 31.8.2011. do isplate,

− na iznos od 15,57 eura od 30.9.2011. do isplate,

− na iznos od 9,18 eura od 31.10.2011. do isplate,

− na iznos od 8,97 eura od 30.11.2011. do isplate,

− na iznos od 8.89 eura od 31.12.2011. do isplate,

− na iznos od 8.80 eura od 31.1.2012. do isplate,

− na iznos od 8,60 eura od 28.2.2012. do isplate,

− na iznos od 8,32 eura od 31.3.2012. do isplate,

− na iznos od 8,15 eura od 30.4.2012. do isplate,

− na iznos od 7,98 eura od 31.5.2012. do isplate,

− na iznos od 7,70 eura od 30.6.2012. do isplate,

− na iznos od 7,49 eura od 31.7.2012. do isplate,

− na iznos od 7,24 eura od 31.8.2012. do isplate,

− na iznos od 6,94 eura od 30.9.2012. do isplate,

− na iznos od 6,80 eura od 31.10.2012. do isplate,

− na iznos od 6,61 eura od 30.11.2012. do isplate,

− na iznos od 6,35 eura od 31.12.2012. do isplate,

− na iznos od 5,99 eura od 31.1.2013. do isplate,

− na iznos od 5,86 eura od 28.2.2013. do isplate,

− na iznos od 5,64 eura od 31.3.2013. do isplate,

− na iznos od 5,37 eura od 30.4.2013. do isplate,

− na iznos od 5,02 eura od 31.5.2013. do isplate,

− na iznos od 4,78 eura od 30.6.2013. do isplate,

− na iznos od 4,57 eura od 31.7.2013. do isplate,

− na iznos od 4,37 eura od 31.8.2013. do isplate,

− na iznos od 4,19 eura od 30.9.2013. do isplate,

− na iznos od 3,92 eura od 31.10.2013. do isplate,

− na iznos od 3,69 eura od 30.11.2013. do isplate,

− na iznos od 3,45 eura od 31.12.2013. do isplate,

a koje se obračunavaju od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. u visini eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d. d. , Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, kao pravnom slijedniku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da tužitelju KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni mu parnični trošak od 3.427,78 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. lipnja 2025,pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Ovaj postupak pokrenut je tužbom koju je tužitelj podnio dana 13. lipnja 2019., a u kojoj navodi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., dana 10. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu br. 266-402/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 16. prosinca 2004. potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Lucije Carić pod posl. br. OU 891/04-1, a temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 45.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d., važećem na dan plaćanja. Ugovorom o kreditu parnične stranke su ugovorile kamatu od 4,99% dekurzivno godišnje, a čl. 6. ugovoreno je kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika. Tužitelj navodi da je time ugovoreno ovlaštenje banke da izvrši promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj jednostranoj odluci na čije donošenje tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti je prilikom zaključenja ugovora na bilo koji način bio upoznat s okolnostima o kojima izravno ovisi visina njegove obveze. Tvrdi da se u razdoblju otplate kredita tuženik više puta koristio tim ovlaštenjem i to povećavanjem kamatnih stopa čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj priložio je presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014., posl. br. Pž-7129/13-4 koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Revt 249/14 od 9. travnja 2015., koju također prilaže, a kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. – H.S. U. Z. Z. P. protiv više tuženika (između ostalih i tuženika iz ove parnice – Hypo Alpe Adria Bank d.d.) i utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja ovlašćuje banku na povećanje kamatne stope ovakvom jednostranom odlukom. Tužitelj, nadalje ističe kako je tuženik nezakonitim obračunom više kamatne stope od ugovorene nepripadno naplatio od tužitelja iznos od 7.712,54 kn, a kao dokaz prilaže pregled otplatnog plana od 25. siječnja 2016., pregled prometa za klijenta od 25. siječnja 2016., specifikaciju uplata te predlaže saslušanje stranaka po potrebi i sudsko vještačenje vještaka za financije i knjigovodstvo. Slijedom navedenog, istaknut je tužbeni zahtjev kojom se odredba čl. 6. Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom i bez pravnog učinka, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, a kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane te kojom se nalaže tuženiku isplata tužitelju iznosa od 7.712,54 kn, na ime povrata preplaćenih iznosa kamata te naknada parničnih troškova.

2. Odgovoreno je na tužbu podneskom od dana 2. kolovoza 2019., tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjev.Tuženik najprije ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, s obzirom da se od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 142/13, u daljnjem tekstu: ZPK). Ističe kako promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način sukladno čl. 11. ZPK te da tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014., posl. br. Pž- 7129/13-4 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Revt 249/14 od 9. travnja 2015., jer ako su u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli proglašene nepoštenima, ne znači da su sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/23, 46/27, 79/27, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a sukladno čl. 81., st. 4. ZZP, tuženik tvrdi uz potkrjepu predloženim dokazima da se u konkretnom postupku o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega one sukladno čl. 81. st. 1. ZZP ne bi trebale biti nepoštene, a time ni ništetne. Također, tuženik predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive, jasne i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Naposljetku ističe da citirane zakonske odredbe tužitelja čl. 138.a. ZZP i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, pozivaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, a da tužitelj u konkretnom slučaju traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, zbog čega je pozivanje na obvezatnost navedene presude potpuno bespredmetno .Tuženik, dalje, ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao u skladu sa svim važećim propisima, i to Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Odredbe iz čl. 172. st. 2. Zakona o bankama propisuju obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva sva prava i obveze ugovornih strana. Pak, odredba čl. 173. tog Zakona je propisuje obvezu banaka - učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Nadalje, odredba čl. 175. st. 2. istog Zakona određuje obvezu banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik tvrdi da se svih navedenih odredbi u potpunosti pridržavao. Tuženik tvrdi da je od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog Zakona. Nadalje, sukladno čl. 307. navedenog Zakona, izradio je i na svojim internetskim stranicama javno objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“, dana 1. siječnja 2011., a ovu ispravu prilaže svom odgovoru na tužbu. Tuženik ističe kako čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. određuje obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu i to, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. navedenu odredbu mijenja i to u čl. 74. te dodaje da uz gore navedeni sadržaj, ugovor mora sadržavati kako glasi doslovce; „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču, koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se mogu izmijeniti.“ Tuženik tvrdi da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača te da ni stari ni novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio.Dakle, tuženik zaključno ističe da sve do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Nakon 1. siječnja 2014., tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama – primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita. Tuženik kao dokaz prilaže presliku članka „Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz Zbornika Tradicionalno XXIX. Savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014., str. 54., i to mišljenje prof. HP, dipl. iur. redovitog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, na to kako Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Tuženik tvrdi da se pridržavao i Zakona o obveznim odnosima jer kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. spomenutog Zakona. Navodi da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno čl. 81. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81. ZZP, te da je ista jadna, uočljiva i jasno razumljiva zbog čega sukladno čl. 84. ZZP iz 2003. i čl. 99. ZZP iz 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tvrdi da ni sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti svjedoči činjenica je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao te da mu je odredba bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu, zbog čega predlaže saslušanje radnika kao svjedoka. Nadalje, Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika, a koji je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi takav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Slijedom navedenog, tuženik predlaže i saslušanje javnog bilježnika Lucije Carić. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje, zbog čega je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Kao dokaz, tuženik prilaže Odluku Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005., prema kojoj potpisani Sporazum i akt o solemnizaciji predstavljaju stvarnu volju potpisnika te ne postoje pretpostavke za ništavost pojedinih odredbi niti za pobojnost. Također ističe da Vrhovni sud i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9 travnja 2015. navodi da korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora. Slijedom navedenog, tuženik ukazuje kako tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, a naknadno navodi da istome odredbe Ugovora nisu određene. Tuženik kao dokaz prilaže i presliku dokumenta „Odgovori na pitanja o zaštiti potrošača“ sa web stranice Hrvatske narodne banke koja u svom očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Navodi kako je tužitelj dobrovoljno pristao na zasnivanje ugovornog odnosa te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao o obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju. Iz takvog postupanja, ističe tuženik, proizlazi zaključak da je tužitelju ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu, kao i tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove. Tuženik ističe i prigovor zastare na potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa, s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a u ovom slučaju bi se radio o stjecanju bez osnove te bi se primjenjivao opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, jer je podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Kao dokaz prilaže presliku članka mr. sc. CP, Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Zakazano je i održano, dana 13. listopada 2020. pripremno ročište na kojem punomoćnica tužitelja je izložila i predložila kao i u tužbenom zahtjevu, te predala podnesak u kojima iznosi svoja pravna stajališta te sudsku praksu na koju se poziva i istkala je da ustraje u dokaznim prijedlozima iz tužbe. Punomoćnica tuženika pozvala se na odgovor na tužbu i predložila je saslušati svjedoka LP, [adresa], bivšeg djelatnika banke koji je radio na obradi kredita, te predala je u spis i za protustranku - zahtjev za kredit ističući da je valuta kredita CHF te da je u toj valuti kredit zatražio sam korisnik.

4. Stranke su se raspravljale podnescima sukladno zahtjevu i odgovoru na zahtjev, a na glavnoj raspravi održanoj dana 20. studenog 2020. je zaključen prethodni postupak i rješenjem je određeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, povjereno dipl. oec. Ivanki Sušić, stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo i pozivana je sačiniti pisani nalaz i mišljenje.

5. Odgovoreno je traženju za vještačenje, dostavom pisanog nalaza i mišljenja dana 12. ožujka 2021., izračunom razlike po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno više naplaćenog po tuženiku po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi tužitelj bio u obvezi platiti bez primjene valutne klauzule i da je redovna kamatna stopa obračunata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do zatvaranja kredita. Tužitelj predložio je zatražiti dopunu vještačkog nalaza i mišljenja na način da se vještak očituje koji dio preplaćenog iznosa otpada na promjenjivost kamatne stope, a koji dio preplaćenog iznosa otpada na primjenu valutne klauzule, a sve s obzirom da je predmet tužbe povrat više plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta po osnovi Ugovora o kreditu, a u odnosu isključivo na promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik prigovorio Nalazu i mišljenju ističući da utvrđeni iznos koji je izračunat u odnosu na ono što bi tužitelj bio u obvezi platiti bez primjene valutne klauzule i da je redovna kamatna stopa bila obračunata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, nije relevantan za ovaj spor. Također, navodi da vještak nije oduzeo od iznosa uplate, iznos kojim je naplaćena zatezna kamata. Nadalje prigovara kako Ugovorom o kreditu nije određena fiksna kamatna stopa, već promjenjiva zbog čega tužitelj nema osnovu tražiti pretplatu kao da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa.

6. Zakazana glavna rasprava dana 8. lipnja 2022 održana je, pozivana je vještakinja dopuniti nalaz na način da izradi izračun o pojedinim kalendarskim mjesecima po osnovi više naplaćenog od tuženika po ugovoru o kreditu iz tužbe ako je redovna kamata obračunata po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, a sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do zatvaranja kredita.

7. Odgovoreno je traženju dopune nalaza i mišljenja dostavom pisane dopune dana 14. lipnja 2022. i to prikazom razlike po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno više naplaćenog po tuženiku po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi tužitelj bio u obvezi platiti da je redovna kamatna stopa obračunata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj je prigovorio utvrđenom ukupnom zbroju svih pojedinih iznosa razlika kamata, navodeći da je pogrešno izračunat i precizirao je tužbeni zahtjev u obvezno pravnom dijelu sukladno rezultatima vještačenja.

8. Na održanoj glavnoj raspravi dana 4. ožujka 2025. sudski vještak se u odnosu na navode tužitelja očitovao kako je iskazao iznose bez prijeboja te iznose kojima je iskazana razlika kamata po prijeboju. Odlučeno je da saslušati tužitelj i bivšeg zaposlenika tuženika LP, [adresa], a predložena na pozivanje i saslušanje u svojstvu svjedokinje - javni bilježnik Lucija Carić je preminula, a dodati je da zahtjev i odgovor na zahtjev su odredili predmet raspravljanja tako činjenice i okolnosti solmizacije ovog utuženog ugovora o kreditu nisu od važnosti za odluku i odlučivanje. Nadalje, zatraženo je po vještaku dopuniti nalaz i mišljenje na način da prikaže u svakom mjesecu pojedinačno kamatne razlike ostvarene u korist tužitelja sa pripadajućim zateznim kamatama počevši od uplate svakog mjesečnog iznosa pri čemu tako izračunati iznos se ima staviti u prijeboj sa novčanim iznosom po kamatnim razlikama u korist tuženika za godinu 2014.

9. Sudski vještak dostavio je dana 7. ožujka 2025. dopunu nalaza i mišljenja, i to razliku po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno više naplaćenog po tuženiku po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi tužitelj bio u obvezi platiti da je redovna kamatna stopa obračunata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Sudski vještak je tako prikazao iznos koliko je više plaćeno za kamatu, iznos koliko je manje plaćeno za kamatu te razliku kada se od više plaćene kamate umanji manje plaćena kamata.

10. Tuženik izjavio u podnesku kako odustaje od predloženog dokaza saslušanja svjedoka LP, bankarskog službenika na okolnost da je ugovoru prethodila mogućnost pregovaranja ugovornih strana sada parničnih stranka.

11. Na glavnoj raspravi održanoj dana 7. travnja 2025. saslušan je tužitelj DP poučen na dužnost kazivanje istine, pa izjavio da je 2004. naumio podići kredit za potrebe nadogradnje obiteljske kuće u kojoj sada stanuje, u [adresa]. Tada je bio mladi zaposlenik i obišao više banaka, nitko nije procijenio da bi on bio kreditno sposoban, osim Addiko bank /sada tuženik. Navodi tužitelj da ga je Addiko bank prihvatila kao korisnika kredita, ocijenila da je kreditno sposoban, ali jedini kredit koji se nudio od jedine banke kod koje je mogu uzeti, bio je u „švicarcima“. Kredit je uzeo na rok od 10 godina. Početna mjesečna rata je bila 3.600,00 HRK, da bi u jednom trenutku ta rata prešla iznos i od 6.000,00 HRK. Uspio je otplatiti kredit u roku. Za kredit koji je utužen nije radio konverziju. Osiguranje povrata kredita je obiteljska kuća. D, K i PP su dali kao založni dužnici kuću pod hipoteku, a supruga H je bila sudužnik. Navodi da su mu u trenutku sklapanja ugovora u banci rekli da nemaju drugu ponudu, osim u „švicarcima“, i sklopili su ugovor. S ugovorom su otišli kod javnog bilježnika i potpisali ga. Nikad, ni u jednom trenutku nije pomislio da je moguće da se dupla rata kredita, jer tada se ne bi kreditno zadužio. Nije bilo nikakvog govora da bi kredit u valuti CHF mogao dovesti do situacije da se udubla, nitko u banci nije to govorio, a niti prilikom sklapanja ugovora kod javnog bilježnika. Suprotno tome, u banci je bilo govora da je kredit u ovoj valuti i sigurniji. Međutim, ponavio je tužitelj da u tom trenutku nije imao mogućnost sklapanja kredita s drugom bankom, jer je jedino Addiko bank pozitivno ocijenila njegovu kreditnu sposobnost i jedino mu je nuđen kredit u „švicarcima“. Od banke je dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope, a o promjeni tečaja nije nikad dobio nikakvu obavijest. Navodi da je za kamatnu stopu znao da je promjenjiva, to mu je rečeno u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu i tada je to bila početno povoljna kamatna stopa koja je omogućavala njegovo kreditno zaduženje kod tadašnje kreditne sposobnosti.

12. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno je da je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

13. Predmet spora jest utvrđenje odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu br. 266-402/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog između tužitelja, KP kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., solemniziranog po javnom bilježniku Luciji Carić pod posl. br. OU 891/04-1 od 16. prosinca 2004. godine, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane, ništetnom i bez pravnog učinka te isplata tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa kamata.

14. Nije sporno da su parnične stranke bile i ugovorne stranke po ugovoru o kreditu iz tužbe kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 45.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d., važećem na dan plaćanja, s otplatom do 31. prosinca 2014. uz kamatu od 4,99% dekurzivno godišnje, koja je promjenjiva.

15. Iz ugovora o kreditu i pripadajućih isprava banke evidentno je kako mjesečni anuiteti koje je plaćao tužitelj za tuženika nisu uvijek iznosili kako je ugovoreno već su bili povećani po ugovornoj odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika.

16. Financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, na koje stranke u konačnici nisu imale primjedbi, utvrđena je visina preplaćenog po tužitelju za tuženika po tom osnovu i sukladno tome je istaknuti tužbeni zahtjev prihvaćen. Prethodno je utvrđeno da ne proizvodi pravne učinke i da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. te da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, utvrđeno je s obzirom na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014., posl. br. Pž-7129/13-4 koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Revt 249/14 od 9. travnja 2015., a kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. – H.S. U. Z. Z. P. protiv više tuženika (između ostalih i tuženika iz ove parnice – Hypo Alpe Adria Bank d.d.) i utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja ovlašćuje banku na povećanje kamatne stope ovakvom jednostranom odlukom. Sukladno čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na isplatu zatraženog zbog pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope, a glede visine tražbine sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka utemeljenom na financijskoj dokumentaciji tuženika.

17. Nadalje, u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele razumljive kriterije temeljem kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi, mjerodavan je onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potrošačima i u konkretnom slučaju tog pregovaračkog dijela nije bilo po tužitelju. Tuženik kao banka u pojedinačnim sporovima, između ostalog, u ovom, ovlašten je tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu određenom potrošaču/sada tužitelju, pružili odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Takve tvrdnje od strane tuženika nisu dokazane, nisu ni dokazivane po tuženiku predloženo svjedočenju bankarskog službenika koji je bio zadužen o navedenom informirati tužitelja, nije dokaz izvedeni - tuženik je povukao prijedlog za njegovo svjedočenje.

Prihvaćen je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sada parničnih stranka, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i posljedično tomu naloženo je tuženiku isplatiti iznose zatražene obveznom pravnim zahtjevom s obzirom da tuženik duguje tužitelju s osnove razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iz tog ugovora. Iz ugovora o kreditu i pripadajućih isprava banke evidentno je kako mjesečni anuiteti koje je tužitelj plaćao nisu iznosili kakao je ugovoreno i oni su bili povećani po ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope. Ništetne su odredbe ovog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, banka je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interese potrošača, a kako je ovim odredbama nije pregovaralo, to su nametnute ugovorene odredbe tužitelja stavile u neravnopravni položaj. Slijedom toga i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u postupku u kojem je tuženik bio stranka, primjenom odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 323 Zakona o obveznim odnosima utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prema odredbi iz čl. 323 st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku.

Prihvaćen je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne odredbe ovog ugovora koj se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, pa je posljedično tomu naloženo tuženiku platiti iznose koje duguje tužitelju s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta , nastale upravo zbog povećanja redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatu.

Sukladno odredbi iz čl. 323 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324 Zakona o obveznim odnosima, pa tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

Sud EU u svom presudama koje se odnose na zaštitu potrošača naglašava da je cilj na kojem se temelji Direktiva 93/13 uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na način kao da nepoštenih odredbi nije bilo i zato je naloženo tuženiku platiti tužitelju preplaćeno primjenom ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Zahtjev je opredijeljen sukladno rezultatima vještačenja – točan izračun svih ukupnih pozitivnih preplata za kamatu u ukupnom iznosu od 1.021,38 eura u razdoblju od 30. rujna 2007 do 31. prosinca 2013,uz pripadajuće zatezne kamate tekuće od zadnjeg dana u mjesecu, do isplate.

Neosnovan je prigovor prijeboja negativnih tečajnih razlika u ovom postupku u kojem se štiti tužitelj kao potrošač sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Tako su prihvatljivi razlozi činjenični i pravni iz podneska tužitelja izjavljenog 17. travnja 2025. Naime, nema uporišta za primjenu instituta stjecanja bez osnove nakon odluke o kolektivnoj tužbi po kojoj se otvaraju pravne posljedice za odluku u ovoj pravnoj stvari.. Tužitelj nije ništa primio po osnovi kamata da bi tuženik imao pravo tražiti isplatu tako da banka kao trgovac u ovom postupku nema pravnu osnovu za priznanje takve tražbine. Radi se o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostavnoj promjeni kamatne stope zbog utvrđene ne ravnoteže time stvorene između tužitelja i tuženika na štetu tužitelja, pa je protivno svrsi i razlozima takve utvrđene ništetnosti dati tuženiku da ishodi korist za sebe nakon što je ove ništetne odredbe unio u ugovor. Predmet. ovog spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnomu. Pak, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ( članci 1112-1120 ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće – pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice. Tako prilikom ocjene osnovanosti kondicijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike, a svakom slučaju prihvatljiv je i tužiteljev prigovor zastare na eventualno potraživanje tuženika s osnove negativnih tečajnih razlika, pa je bilo suvišno izvoditi daljnje dokaze kroz vještačenje radi utvrđenja pravilnog obračuna prebijanja kada je ono pravno neosnovano.

Kolektivna tužba prekida zastarne rokove na tražbine pojedinačnih potrošača, pa je neosnovan tuženikov prigovor o zastari, prema odredbi iz članka 241 ZOO, a čemu postoji pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018.

18. Tuženik duguje tužitelju po osnovi glavnice dosuđenu svotu, kako je specificirano u izreci presude, uvećanu za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa – kao dana zakašnjenja, pa do naplate, po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima pri čemu se visina stope mijenjala kako slijedi: od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. u visini eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Tijek zateznih kamata je od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa. Tuženik je koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se on može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. od dana isplate anuiteta, i to je sigurno i prije posljednjeg dana u mjesecu kako je zatraženo i presuđeno.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, odnosno stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Trošak je odmjeren u skladu s vrijednosti predmeta spora i prema tbr. 7. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i važećoj vrijednosti jednog boda, uvećano za 25% PDV-a, i to: sastav tužbe 250,00 eura, sastav podnesaka 4x 1000,00 eura, zastupanje na ročištima 1500,00 eur. Pored toga, tužitelju pripada i pravo na povrat predujma uplaćenog za trošak vještačenja – 331,81 eur, povrat troška dopune vještačenja – 200,00 eura, povrat sudske pristojbe za tužbu – 45,97 eura, te povrat sudske pristojbe za presudu – 100,00 eura. Tužitelj plaća po predujmu pristojbu na tužbu i prvostupanjsku presudu prema odredbi članka 3. stavka 1.2. Zakona o sudskim pristojbama u visini sukladno Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi. Tako je tužitelju određena naknada na ime troškova postupka u iznosu od 3.427,78 eura. Na trošak postupka teče i zatezna kamata od dana donošenja presude do ispate (članak, 151. stavak 3. ZPP-a, po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO.)

20. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj u ovoj presudi novčani iznosi iskazani prvotno u tadašnjim hrvatskim kunama prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 sada glase u važećoj valuti.

Dubrovnik, 9. lipnja 2025.

Sudac

Željko Soldo

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti: punomoćnicima stranaka, uz pristojbu na presudu tužitelju u iznosu od 100,00 eura