-*

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2,

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-483/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Lidiji Klašnja-Petrović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ĆK iz Odvjetničkog društva Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. Zagreb protiv tuženika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj] zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru od 27. ožujka 2025., poslovni broj: P-530/2023-7, 6. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba tužitelja MK iz [adresa] i preinačuje se rješenje Općinskog u Zlataru od 27. ožujka 2025., poslovni broj: P-530/2023-7, na način da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zlataru kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj: P-530/2023-7 od 27. ožujka 2025. riješeno je:

„I Općinski sud u Zlataru oglašava se mjesno nenadležnim u ovom predmetu.

II Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci."

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsko rješenje navodeći da je nejasno obrazloženje prvostupanjskog suda da se u predmetnoj situaciji ne primjenjuje članak 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), kojim je određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi budući da je evidentno da se radio o propustu samog tuženika da na jasan i transparentan način u ugovoru naznači da se ugovor sklapa u njegovoj Podružnici u Zagrebu, a što je nesporno iz samog mjesta sklapanja ugovora, kao i iz daljnje kreditne dokumentacije (obavijesti o kreditu, Obavijesti o promjeni kamatne stope), zatim da je i u Aneksu ugovora o kreditu kao mjesto sklapanja naznačen Zagreb i da je ugovor o kreditu potpisala djelatnica [obrt], pa da je stoga jasno da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u Podružnici tuženika u [adresa], na području koje je prebivalište tužitelja. Osim toga ističe da tuženik nije u prigovoru mjesne nenadležnosti osporio da bi ugovor o kreditu bi sklopljen u njegovoj Poslovnici u [adresa].

2.1. Nadalje tuženik navodi da je nejasan i dio obrazloženja u kojem sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti članak 19.1 stavak 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 102/15, 51/16 i 128/22; dalje ZPK) jer da iz sadržaja i smisla navedene odredbe me proizlazi da se ona odnosi samo na sporove s međunarodnim elementom, s obzirom da ista izričito navodi kako u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima mjesta gdje ima prebivalište. Ujedno se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Grl-143/2019 od 11. prosinca 2019.

2.2. Zaključno tužitelj navodi da odredba članka 14. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu, s obzirom na odredbe Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav i poziva se na Zaključak prihvaćen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020.

2.3. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje na način da se odbije prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan, a podredno vrati predmet na ponovljeno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koja sadržajno proizlazi iz žalbe tužitelja jer je prvostupanjski sud da jasne i dostatne razloge za svoje pravne stavove te se prvostupanjska odluka može ispitati, a nisu počinjene ni druge bitne povrede postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a, u svezi s člankom 381. istog zakonskog propisa.

5.1. Ostvaren je međutim, žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud prihvaća tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti istaknut u odgovoru na tužbu, uz obrazloženje da su stranke u članku 16. Ugovora o kreditu ugovorile da je za slučaj spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci, da je u skladu sa člankom 70. stavkom 1. i člankom 48. stavkom 1. ZPP-a za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, da u odnosu na predmet spora nema propisane isključive nadležnosti, a za izberivu mjesnu nadležnost, ne može se primijeniti odredba članka 59. ZPP-a prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe, koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi jer se u ugovoru o kreditu nigdje ne navodi da bi ugovor kao kreditor sklopila poslovna jedinica izvan sjedišta tuženika, već je ugovor sklopljen s pravnom osobom čije je sjedište u [adresa], a okolnost da je ugovor sklopljen u Zagrebu, ne utječe na mjesnu nadležnost u smislu članka 59. ZPP-a. Isto tako prvostupanjski sud dopušta mogućnost da se o odredbi, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, nije pojedinačno pregovaralo te da, s obzirom na udaljenost tužiteljevog prebivališta do sjedišta banke, takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je ista nepoštena i ništetna, ali da se u slučaju ništetne ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti mogu primijeniti samo citirane odredbe ZPP-a, koje propisuju mjesnu nadležnosti, a u donosu na primjenu odredbe članka 19.l stavak 1. ZKP-a prvostupanjski sud navodi da isti Zakon uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost. Stoga se prvostupanjski sud oglasio mjesnom nenadležnim za postupanje u ovom predmetu.

7. U konkretnom slučaju stranke su člankom 14. Ugovora o kreditu (a ne člankom 16. Ugovora kako navodi prvostupanjski sud) od 20. svibnja 20054., za slučaj spora, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Rijeci. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovog suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na njegovo prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebao putovati na Općinski sud u Rijeci u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i [adresa], bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se ugovorena odredba jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP) radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. ZZP/03. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, 19/22; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva).

8. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

9. Osim toga, sudska nadležnost prosuđuje se s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu. Odredba članka 19.l stavka 1. ZID ZPK/15, koja je na snazi od 30. rujna 2015., procesna je odredba koja određuje sudsku nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i ta odredba se mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj nadležnosti, bez obzira na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, u vrijeme podnošenja tužbe na snazi je odredba koja određuje sudsku nadležnost u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu pa stoga primjena članka 29. stavka 1. ZID ZPK/15, koja određuje da se ZID ZPK/15 ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona, dovodi do pretjeranog formalizma i protivna je odlukama Suda Europske unije i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., prema kojima potrošač kao slabija ugovorna strana mora biti zaštićen pravilima o nadležnosti. Pri tome je potpuno neosnovan navod prvostupanjskog suda da se odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju odnose na međunarodnu nadležnost, s obzirom da je odredbom članka 1. ZPK-a jasno određeno da se predmetnim zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditiranju.

10. Osnovano osim toga tužitelj u žalbi ukazuje da je ugovor sklopljen u Zagrebu, dakle u poslovnoj jedinici tuženika, kao i aneks ugovora pa je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice, slijedom čega neosnovano prvostupanjski sud daljnje zaključuje da bez obzira na mjesto sklapanja ugovora, treba primijeniti nadležnost sjedišta tuženika jer je ugovor sklopljen s pravnom osobom čije je sjedište u [adresa].

11. Kako se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o sudskoj nadležnosti i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. tog Zakona i kako se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba članka 19.l stavka 1. ZID ZPK/15, valjalo je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci rješenja.

12. Tužitelju pripada pravo na trošak nagrade za sastav predmetne žalbe po Tbr. 10/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23; dalje Tarifa) u iznosu od 100,00 eura (50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4. i 7. Tarife) i PDV u iznosu od 25,00 eura, odnosno ukupno 125,00 eura.

13. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 9. lipanj 2025.

Sutkinja

Lidija Klašnja-Petrović