Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice OR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Saši Drobnjaku i dr., odvjetnicima u Puli-Pola, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 06. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 09. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005., a koja glasi: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …, kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive…", u odredbi čl. 7. koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitet/rate.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: " … vratiti, uz valutnu klauzulu …" u odredbi čl. 7. koja glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 22.355,67 € (dvadsetdvijetisućetristopedesetpet eura i šezdesetsedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 4.846,01 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od dana prvostupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

V Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila ugovor o namjenskom kreditu broj: 28/05 dana 17. lipnja 2005. (dalje: ugovor), kojim da joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Rok otplate kredita da iznosi 168 mjeseci, uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu, koja da je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Stranke da su dana 11. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu, kojim da se mijenjaju odredbe iz ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Tužiteljica da i dalje otplaćuje predmetni kredit. Čl. 2. ugovora da je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, na čiju da je primjenu tužiteljica bezuvjetno pristala, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica kao potrošač da nije mogla pregovarati, pa zato ni na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora stranke da nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koje da utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Posljedično, ugovorna odredba o visini kamatne stope i njenim promjenama da je nerazumljiva i netransparentna. Od dana sklapanja ugovora pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povisila, zbog čega da su se povisili i mjesečni anuiteti povrata kredita. Ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna odredba ugovora o kreditu (njegova cijena), te da kao bitni sastojak ugovora mora biti određena odnosno odrediva. Čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je utvrđeno da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da je upravo ovdje takav slučaj, gdje da cijena kredita, odnosno, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji tuženika, to da proizlazi da je takva odredba ugovora ništetna. Ona da je kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana – ovdje na štetu tužiteljice, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju da pak dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost takve promjene obveze. Odlukom VSRH, posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. (donesene povodom podnijete revizije, između ostalih tuženika i ovdje tuženika, protiv presude i rješenja VTS RH, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) pravomoćno da je utvrđeno da je u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, pa se bankama nalaže prekinuti s korištenjem tih odredaba, te im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Tužiteljica navodi da proizlazi da je djelomice ništetna odredba čl. 2. ugovora, pa da se na isti ima primjenjivati fiksna kamatna stopa od 4,50% godišnje, kako da je između parničnih stranaka i ugovoreno danom sklapanja ugovora, sve do 01. siječnja 2014., odnosno do početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje. Zbog toga da je tuženik dužan vratiti tužiteljici cjelokupan novčani iznos naplaćen na ime uvećanih kamatnih stopa preko prethodno navedenih. Na osnovu zaključenog ugovora tuženik da je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 129.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a. Rok otplate kredita da iznosi 168 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.030,49 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Tijekom ugovornog odnosa parničnih stranaka, došlo da je do povećanja tečaja CHF/kn zbog čega da je došlo do daljnje nezakonite preplate po ugovoru. Naime, činjenica da je da se tijekom otplate kredita vrijednost CHF u odnosu na kn bitno povećala. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula kojom da se vjerovnika (konkretno: tuženika) štiti od obezvrijeđivanja onoga što je dao. Svrha da joj je osigurati ravnopravnost u ispunjenju novčanih obveza, što da znači da se rizik od promjene vrijednosti (visine) novčane obveze mora pravedno i ravnopravno rasporediti, a ne da se taj rizik prebaci isključivo na klijenta, ovdje tužiteljicu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđenu odlukom VTS RH posl. br. Pž-6632/17 od 14 lipnja 2018., pravomoćno da se utvrđuje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, pravomoćno da je utvrđena ništetnom ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, iz opisanih razloga. Stranke da su dana 11. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: Zakon o konverziji). Njime da se mijenjaju odredbe iz ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Rješenjem VS RH broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o konverziji izmijenili osnovne ugovore o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Upravo suprotno, korisnici kredita da imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat (više uplaćenih) novčanih iznosa. Prethodno navedena pravomoćna utvrđenja sudova o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnosti odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, obvezujuća da su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema stanovištu tužiteljice, u konkretnom slučaju da se, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je na dan zaključenja ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a. Obzirom na navedeno, tužiteljica da je po osnovi ugovora preplatila iznos od 140.511,18 kn koji da ovom tužbom potražuje od tuženika, jer da je isti neutemeljeno naplatio osnovom ništetnih odredbi. Također da potražuje pripadajuću zateznu kamatu od dana uplate pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate. Slijedom svega prethodno iznijetog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevima zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005., a koja glasi: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …, kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive…", u odredbi čl. 7. koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitet/rate.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: " … vratiti, uz valutnu klauzulu …" u odredbi čl. 7. koja glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 22.355,67 EUR (dvadesetdvijetisućepedesetpeteura i šezdesetsedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima tužiteljica obrazlaže svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tok zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljičinom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu da tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Tuženik tvrdi da je ugovor konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15), s obzirom na to da su stranke dana 11. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete da su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik ukazuje da je sukladno čl. 19. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Tužiteljica da je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao pravni odnos koji da je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju da mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj da, međutim u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljevog prihvata konverzije, koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim da su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim da je izvršena konverzija odnosi da se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio, i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u CHF koji da je bio predmetom konverzije) temeljem koje da su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao da je bio, kao što da je to općepoznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali da je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka da je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK /15) s "novim anuitetima u eur", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta", koji da uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta." Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač da je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, tada da nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije da je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19.c ZID ZPK/15, a u kojem da su, između ostalog, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje da su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga da se sklapao spomenuti pravni posao koji da je po sili zakonskog uređenja uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u eur, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u eur, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eur, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno, podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, stranke da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što da smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji da je konverzijom ab initio otpao i nadomješten da je novom, nesporno zakonitom osnovom (eur ugovor), temeljem koje da je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako da su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove eur kredita (i to s učinkom ab initio), pa da je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći eur ugovor), tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019., koje da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Ta da je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenog da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada da nije trebao prihvatiti konverziju, koja da je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji da su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj da je za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora, kojom da se i koristio. Stoga da su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer da je tužitelj prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom da ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., na koju da se tužitelj poziva, usvojena da je u odnosu na procesnopravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz spomenute odluke, koji da se odnose na isključivo načelno, procesnopravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklarotornih tužbenih zahtjeva, potpuno da je promašeno. U spomenutoj odluci, VSRH da se ni u najmanjoj mjeri nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita koji su izvršili konverziju nakon te konverzije ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s tim, tek podredno da valja istaći da tužiteljeve tvrdnje nemaju uporišta u pravu, kako da se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblje, kamate da su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eur kredite. Tužitelj da se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTS-a iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH-a (Revt 249/14) i ocjenu USRH (U-III-2521/15), koje da su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno, nepoštene, jer da nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom trajanja ugovora o kreditu. Tuženik da nema mogućnost dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego da ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji da je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladno ZID ZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno, da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji da je sadržavao tako iskazane kamatne stope u eur kreditima, pristao da je na čvrsto definiranu prošlost, jer da su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa da su u tom smislu fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje da je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako da je to propisano ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u eur. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula da je nadomještena eur valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, stranke da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. "Novi otplatni plan" iz čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK/15, a koji da je zamijenio "početno utvrđeni otplatni plan", da je uključivao "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta." Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s eur valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih eur anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako da je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno čl. 19.c. st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u eur prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur." Upravo ti iznosi pretvoreni u eur predstavljali da su osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji da je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje da su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi čl. 19. c. st. 1. t. 5. treće alineje ZID ZPK/15 na iznos preplate tuženik da nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već da je njih snosio potrošač. Stoga i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na ranija razmatranja, a podredno ukazuje na čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz kojeg da proizlazi opisani način na koji da je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime da su stranke, posljedice eventualne ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile eur valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva u cijelosti.

3. U svojoj replici, tužiteljica navodi da su prigovori tuženika neosnovani, pa da se na iste očituje. Što se tiče konverzije, dodatkom temeljnog Ugovora o kreditu (u daljnem tekstu: Ugovor), sklopljenog na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15), provedena da je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim da su se odredbe iz Ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ništetnost Ugovora pravomoćno da je utvrđena, te ona da nastupa od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor da ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima iz čl. 326. st. 2. ZOO (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) što da ovdje nije slučaj. Stoga tužiteljica da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev na isplatu, koji da se može utvrditi tek financijskim vještačenjem. Ovakvo potraživanje da se ne može isključiti zbog sklapanja Dodatka Ugovoru. Nadalje, tužiteljica da i ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već da traži isplatu za razdoblje do sklapanja Dodatka, a s osnova ništetnosti Ugovora, tako da ništetnost ili valjanost, odnosno ne/postojanje Dodatka nema utjecaja na postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev za utuženi period. Što se tiče osporavanja tuženika osnove i tijeka zakonske zatezne kamate, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovornih odredbi po osnovi kojih treba vratiti određeni novčani iznos, na kamate da se primjenjuje odredba čl. 214. ZOO-a. Ima li tužiteljica pravo na zateznu kamatu i za razdoblje prije podnošenja tužbe da ovisi o tome da li je tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome da li je tužitelj zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. Ovdje da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je povrijedio prava i interese tužiteljice, na način da je u ugovor uglavio nepoštene, odnosno ništetne odredbe i na temelju njih naplatio određene novčane iznose. Nepoštenost, odnosno ništetnost odredbi ugovora pravomoćno da je utvrđena Odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine (promjenjiva kamatna stopa), te Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula u CHF), što da znači da je tuženik bio nesavjestan već pri stjecanju, odnosno primitku uplata od strane tužiteljice. Stoga da tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana izvršenih plaćanja. Što se tiče promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF,

iako da su odredbe ugovora gramatički jasne, niti iz informacija koje da su prethodile sklapanju ugovora, kojih da i nije bilo, a ni iz samog ugovora da se ne može razabrati o čemu ovisi jednostrana odluka banke o promjeni kamatne stope niti kretanje tečaja CHF. Rizik vezanja kredita uz valutu CHF svakako da nije bio općepoznat. Da je povećanje vrijednosti CHF štetilo tuženiku, zasigurno da bi se od toga bio zaštitio. Kod jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope, tužiteljica da nije imala nikakvog izbora njenog prihvaćanja ili neprihvaćanja. Ugovor koji da je ponuđen, sklopljen da je pod uvjetom da je suglasna sa budućim jednostranim odlukama banke o promjeni kamatne stope. Temeljito čitanje svih ugovornih odredbi, pojašnjenje smisla i posljedica ugovora, također da ne dovode do saznanja o činjenicama zbog čega se kamatna stopa mijenja upravo u nekom postotku, te da li je tečaj CHF u nekoj projekciji promjenjiv i u kojem omjeru. Kada se Ugovor „oslobodi” ništetnih odredbi, tada da ne dolazi do pravne praznine i do neodgovorenog pitanja o tome što bi trebalo umjesto ništetnih odredbi umetnuti u ugovor – fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, već da je rješenje u financijskom obračunu dugovanja po preostalim valjanim odredbama Ugovora. Vještak da treba izvršiti izračun po kamatnoj stopi koja je početno ugovorena i uz početni tečaj CHF na dan plasmana kredita. Tužiteljica da u prilog tvrdnji svoje tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva napominje da je Rješenjem VS RH, broj: Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022., prihvaćena revizija tužitelja uz obrazloženje kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se nakon sklapanja dodatka Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) više ne može tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora, te posljedično tome i isplata preplaćenih iznosa. Predlaže se provesti financijsko vještačenje radi utvrđivanja preplaćenih mjesečnih iznosa po predmetnom ugovoru. Na osnovu isprava u spisu, te eventualnih dodatnih isprava ukoliko bude potrebno, a koje vještak može pribaviti od tuženika, zadatak vještaka da je izraditi obračun razlike pozitivno preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova CHF tečaja u odnosu na početno ugovoreni CHF tečaj na dan plasmana kredita, kao i s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, sve po mjesecima tijekom trajanja Ugovora. Također da u razdoblju od 01. siječnja 2014. pa nadalje treba primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23% u skladu sa Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. godine.

4. U svojoj replici tuženik navodi da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik da ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Vrhovni sud da je odgovorio na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: " (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu." Tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje da je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora:

(i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: (5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao:

(i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii) isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka da nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Vrhovni sud da je u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da u Rješenju vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To da pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i po kojoj da je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga da tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja da je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega da je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Ustavni sud Republike Hrvatske da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nadalje, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji ili posljedično do isplate tužitelju protivno ZID ZPK/15 čiju ustavnost je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje da nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga da, sadržaj ugovora o kreditu iz aneksa, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Tuženik da ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je Vrhovni sud RH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Stoga, a obzirom da je tužitelj predmetni kredit konvertirao, to tuženik ističe da je istome otpala pravna osnova u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pa tuženik predlaže sudu isti bez daljnjeg raspravljanja odbiti. Ukoliko međutim, sud ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 46.877,52 kn. Također, u slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da vještak prilikom izračuna uzme u obzir te izrazi i tzv. „negativne razlike“, odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik navodi i da je predmet ovog spora zahtjev za isplatom iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koji je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15). ZID ZPK/15 na temelju kojeg da je sklopljen Dodatak/Sporazum ugovoru o kreditu da je bio predmet ustavnopravne ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske da je zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu s Ustavom. U navedenom da je rješenju Ustavni sud, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji da se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nakon što da je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut da je i ogledni spor koji da se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 u kojem da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako su Dodatci/Sporazumi koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te da proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je potvrdio pravne učinke i valjanost Dodataka/Sporazuma koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 za koji zakon da je Ustavni sud Republike Hrvatske prethodno ocijenio da je u skladu s Ustavom. Nakon što da je ZID ZPK/15 prošao ustavnopravnu proceduru te nakon što da su Dodatci/Sporazumi sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 potvrđeni kao valjani sa svim pravnim učincima, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremio odluke po revizijama u predmetnima u kojima je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 u kojima da je, u bitnome, zauzeo stav kako tužitelji koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu. Nakon što da je VSRH u svojim odlukama zauzeo stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu (u predmetnima u kojima da je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15) u 2025. godini otpremljene da su i (pravomoćne) odluke drugostupanjskog suda koji da (prihvaćajući stavove VSRH) u cijelosti odbija tužbene zahtjeve za isplatu tužitelja koji su konvertirali kredite sukladno ZID ZPK/15. U svim tim odlukama VSRH i ŽS Zagreb zauzeto da je pravno shvaćanje koje da je u skladu s iznijetim shvaćanjem tuženika u ovom sporu prema kojem da potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Pritom da se uvažava i akceptira gore navedena ocjena Ustavnog suda kako je ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom kao i ranija odluka VSRH iz oglednog spora koji da se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 kojom da je VSRH potvrdio da su Sporazumi/Dodatci sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke. Naime, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) da derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi koji su plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, ne vraćaju potrošaču, već da su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako da je to određeno posebnim propisom - ZID ZPK/15. Pritom da je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja da se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok da se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj da je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi da nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice već da su vraćeni potrošaču sukladno odredbama posebnog propisa - ZID ZPK/15. ZID ZPK da je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja da je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te da su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti da su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to da je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama da uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer da je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. Ovakvom zaključku da doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja da ima učinak pro futuro) što da omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi da ima restitucijski učinak jer da omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Pri tome da valja imati na umu da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo da je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). S time u vezi da valja istaći da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH, jer da to priječi odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača. Tako da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj da se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savijenosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu, jer da je to bio izbor kojeg da je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više da se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa da takve kategorije nisu pravno usporedive. Eventualna odluka suda kojom bi sud pokušao naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući korisniku kredita ono što bi mu pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, da anulira izbor korisnika kredita koji da je valjano učinjen i da ide protiv zakona (ZID ZPK/15) čija da ustavnost nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare, jer da je konverzija izvršena 30. rujna 2015. godine a dodatak da je sklopljen 11. siječnja 2016.g., dok da je tužitelj zahtjev za isplatom razlike glavnice postavio tek 20. ožujka 2025.g. znači nakon proteka petogodišnjeg roka. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji da izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te da bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima. I u tom pogledu tuženik da ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem da su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok da su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF. S obzirom na sve navedeno, jasno da proizlazi da zahtjevi koji se temelje na isplati tzv. razlike glavnice nakon provedenog postupka konverzije nemaju uporište u važećem zakonodavnom okviru niti u sudskoj praksi. Konverzijom da su prava i obveze stranaka konačno uređene, a pokušaji naknadnog osporavanja visine glavnice na temelju paralelnih, hipotetskih obračuna da predstavljaju pravno neprihvatljive konstrukcije koje da sudovi redovito odbijaju kao neosnovane. Tužitelj da je 20. ožujka 2025. godine preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Naime, VSRH da je 31. siječnja 2022. objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem: “4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.” Prema tome, zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi valutne klauzule računa da se od 14. lipnja 2018.g kada da je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara da je nastupila 14. lipnja 2023. godine (za valutu), odnosno 13. lipnja 2019.g. (za kamatu) pa da je tužiteljev zahtjev zastario, jer da je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe. Tuženik ističe kako je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe, a o čemu da postoji iscrpna praksa kako VSRH tako i nižih sudova. U pogledu zastare preinačenog dijela i poziva na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., tuženik navodi kako slijedi. Pravno shvaćanje, prema tč. 2. izvoda iz zapisnika sjednice da glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. da odstupa od dotadašnje dugogodišnje prakse baš tog istog suda te donedavnih pravnih shvaćanja tog suda, koja da se u bitnom svode na to da povišenjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake tužbe pa da se u pogledu tako povišenog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut povišeni zahtjev, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinaka tužbe, za ocjenu pitanja zastare, bitan dan preinake tužbe. Takvo pravno shvaćanje predstavljalo da je ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju da je Vrhovni sud Republike Hrvatske reafirmirao između ostalog i odlukom posl.br. Rev 300/2024-2 od 8. svibnja 2024.g., koja da je donesena svega tri tjedna prije Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.g. sa sljedećim obrazloženjem: „12. Povećanjem tužbenog zahtjeva (s osnova razlike preplaćenih iznosa kamata) došlo je do preinake tužbe, te za ocjenu zastare mjerodavan je dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev, jer se u odnosu na taj zahtjev parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut novi tužbeni zahtjev (tako i ovaj sud u odlukama Revr-1797/10 od 19. ožujka 2013., Rev-x-887/15-2 od 20. siječnja 2016., Rev-x-424/11 od 29. siječnja 2024., Revr-1068/16 od 9. travnja 2019. i dr.). To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje. Zastarni rok za restitucijske zahtjeve od pet godina, propisan odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) u konkretnom slučaju je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i počeo iznova teći s danom donošenja i pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je tužitelj tužbu podnio 13. lipnja 2019., a povećani tužbeni zahtjev (u odnosu na razlike preplaćenih iznosa kamata) podneskom od 22. studenoga 2021. to je objektivnom preinakom tužbe od dana početka zastarijevanja 13. lipnja 2014. do dana podnošenja tog zahtjeva, protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, pa je u odnosu na iznos od 9, 05 EUR-a tuženikov prigovor zastare osnovan.“ Tuženik navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako da to tužitelj prikazuje, što da dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj da nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to da tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama da ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Vrhovni sud da je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Isti stav VSRH da je zauzeo i u odluci Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata na valutu određuje se prema odredbi čl. 214. ZOO-a, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine). Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine).“ te u odluci Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata određuje se prema odredbama čl. 214. ZOO, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjestan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan, zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a, ako je stjecalac savjestan, od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO, ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe." U svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio da teku od trenutka kada je isti postavljen jer da tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. S tim da je u skladu i shvaćanje VSRH u odluci Rev 1133/2021 „Tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.“ U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

5. U svojoj replici tužiteljica smatra da su prigovori tuženika neosnovani, iz slijedećih razloga. Što se tiče prigovora osnovanosti zahtjeva zbog izvršene konverzije kredita, tužiteljica navodi da se o ovom prigovoru jasno i opširno izjasnio Županijski sud u Puli-Pola u odluci posl. br. Gž-977/2024-2 od 01. srpnja 2024. (u toč. 10.1., 11., 11.4. obrazloženja), donesenoj u ovom predmetu, pa da to nema potrebe ponavljati. Što se tiče prigovora zastare na „razliku konvertirane glavnice“ jer da je tužiteljica zahtjev za isplatom te razlike postavila 20. ožujka 2025., tj. protekom petogodišnjeg zastarnog roka, budući je dodatak (konverzija) sklopljen 11. siječnja 2016., tužiteljica navodi da je tek provedenim financijskim vještačenjem mogla točno postaviti svoj tužbeni zahtjev, ne samo po visini, nego i prema „vrsti potraživanja“. No, tužbom utuženi iznos obuhvaćao da je sav novčani iznos, po tuženiku stečen bez osnove. Vezano za preinaku kojoj da se tuženik neosnovano protivi, kao i zastari preinačenih iznosa jer da je tužiteljica 20. ožujka 2025. postavila tužbeni zahtjev, tužiteljica navodi da je tužbeni zahtjev postavila u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka od 25. veljače 2025. u koji iznos da su uvršteni obračunom utvrđeni preplaćeni iznosi zajedno sa pripadajućim kamatama na te iznose do 30. rujna 2015. U stajalištu VS RH broj SU-IV-162/2021 od 26. studenog 2021., u toč. IV navodi da se kako je u predmetima koji se odnose na pojedinačne tužbe radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u valuti CHF preinaka tužbenog zahtjeva nakon vještačenja dopuštena, a što da je i logično, obzirom da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u postupku. U suprotnom, provođenje financijskih vještačenja ako nakon provedbe istih ne bi postojala mogućnost usklađivanja tužbenih zahtjeva s nalazom vještaka, da bi bilo nesvrsishodno. Na sjednici građanskog odjela VS RH (2/24) od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5 zauzeto da je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara da se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare da ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Vezano za tijek zateznih kamata kojem da tuženik prigovara, tužiteljica da je to detaljnije ranije obrazložila, pa da to ne treba ponavljati. Tužiteljica da, dakle, ustraje na istaknutom tužbenom zahtjevu.

6. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužiteljica je početno novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu novčanog iznosa od 140.511,18 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 18.649,04 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, postavila novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 22.355,67 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica povećala svoj novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačila tužbu.

Tuženik se je usprotivio ovoj preinaci.

Prema čl. 191. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu br. 28/05 od 17. lipnja 2005. (8-11) i dodatak ugovora o kreditu od 11. siječnja 2016. (26-29). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 28/05 od 17. lipnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor. Čl. 1. ugovora o kreditu sadrži odredbe koje glase: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.000,00 CHF (slovima: stodvadesetdevettisuća CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom." Rok otplate kredita iznosi 168 mjeseci. Namjena kredita je kupovina obiteljske kuće. Čl. 2. ugovora o kreditu sadrži, uz ostalo, odredbe koje glase: "Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 129.000,00 CHF (slovima: stodvadesetdevettisuća CHF) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50 % godišnje (slovima: četirizarezpedeset posto), interkalaranu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja", te "U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog ugovora, korisnik kredita obvezuje se platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive, odnosno, zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja." Čl. 7. ugovora o kreditu sadrži odredbe koje glase: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.030,49 CHF (slovima: tisućutrideset CHF i 49/100) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na da plaćanja", te "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjeni kamatne stope po odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Namjena kredita iz ugovora o kreditu je kupnja obiteljske kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužiteljice, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.068,62 eur / 38.189,44 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 24. srpnja 2008. 79,24 eur / 597,06 kn, 28. kolovoza 2008. 79,22 eur / 596,90 kn, 15. rujna 2008. 78,99 eur / 595,14 kn, 15. listopada 2008. 81,75 eur / 615,96 kn, 14. studenog 2008. 83,32 eur / 627,77 kn, 15. prosinca 2008. 80,46 eur / 606,21 kn, 15. siječnja 2009. 87,16 eur / 656,72 kn, 15. veljače 2009. 86,94 eur / 655,03 kn, 15. ožujka 2009. 84,32 eur / 635,31 kn, 15. travnja 2009. 84,56 eur / 637,09 kn, 15. svibnja 2009. 84,37 eur / 635,65 kn, 15. lipnja 2009. 83,16 eur / 626,56 kn, 15. srpnja 2009. 83,02 eur / 625,48 kn, 15. kolovoza 2009. 110,82 eur / 835,01 kn, 15. rujna 2009. 111,72 eur / 841,76 kn, 20. listopada 2009. 109,85 eur / 827,68 kn, 15. studenog 2009. 110,39 eur / 831,72 kn, 15. prosinca 2009. 109,83 eur / 827,48 kn, 15. siječnja 2010. 111,87 eur / 842,89 kn, 15. veljače 2010. 113,01 eur / 851,45 kn, 15. ožujka 2010. 112,23 eur / 845,60 kn, 15. travnja 2010. 113,33 eur / 853,85 kn, 15. svibnja 2010. 115,70 eur / 871,75 kn, 15. lipnja 2010. 100,98 eur / 760,81 kn, 15. srpnja 2010. 103,43 eur / 779,26 kn, 15. kolovoza 2010. 102,88 eur / 775,16 kn, 15. rujna 2010. 108,35 eur / 816,34 kn, 15. listopada 2010. 104,44 eur / 786,94 kn, 16. studenog 2010. 104,67 eur / 788,61 kn, 15. prosinca 2010. 74,40 eur / 560,59 kn, 18. siječnja 2011. 73,75 eur / 555,68 kn, 15. veljače 2011. 72,01 eur / 542,57 kn, 15. ožujka 2011. 72,20 eur / 543,98 kn, 15. travnja 2011. 71,86 eur / 541,46 kn, 15. svibnja 2011. 73,11 eur / 550,83 kn, 15. lipnja 2011. 76,14 eur / 573,66 kn, 18. srpnja 2011. 79,55 eur / 599,40 kn, 15. kolovoza 2011. 65,73 eur / 495,21 kn, 15. rujna 2011. 60,20 eur / 453,58 kn, 15. listopada 2011. 58,15 eur / 438,10 kn, 23. studenog 2011. 57,72 eur / 439,90 kn, 15. prosinca 2011. 57,85 eur / 435,85 kn, 16. siječnja 2012. 58,99 eur / 444,49 kn, 17. veljače 2012. 59,11 eur / 445,40 kn, 16. ožujka 2012. 58,20 eur / 438,53 kn, 17. travnja 2012. 57,81 eur / 435,58 kn, 15. svibnja 2012. 57,75 eur / 435,12 kn, 15. lipnja 2012. 57,81 eur / 435,60 kn, 15. srpnja 2012. 56,94 eur / 429,05 kn, 16. kolovoza 2012. 56,45 eur / 425,31 kn, 17. rujna 2012. 54,86 eur / 413,32 kn, 22. listopada 2012. 55,69 eur / 419,57 kn, 22. studenog 2012. 55,69 eur / 419,60 kn, 17. prosinca 2012. 54,98 eur / 414,27 kn, 16. siječnja 2013. 53,74 eur / 404,87 kn, 15. veljače 2013. 53,73 eur / 404,80 kn, 18. ožujka 2013. 53,33 eur / 401,80 kn, 19. travnja 2013. 53,82 eur / 405,52 kn, 15. svibnja 2013. 52,02 eur / 391,92 kn, 17. lipnja 2013. 51,42 eur / 387,45 kn, 23. srpnja 2013. 51,17 eur / 385,53 kn, 15. kolovoza 2013. 50,64 eur / 381,57 kn, 15. rujna 2013. 50,73 eur / 382,26 kn, 16. listopada 2013. 50,58 eur / 381,11 kn, 18. studenog 2013. 50,41 eur / 379,78 kn, 16. prosinca 2013. 50,54 eur / 380,80 kn, 16. siječnja 2014. 49,53 eur / 373, 19 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 13.187,05 eur / 99.357,68 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 19. rujna 2005. 16,42 eur / 123,72 kn, 15. listopada 2005. 12,53 eur / 94,42 kn, 15. studenog 2005. 16,17 eur / 121,81 kn, 15. prosinca 2005. 18,32 eur / 138,05 kn, 15. siječnja 2006. 15,01 eur / 113,07 kn, 15. veljače 2006. 5,33 eur / 40,19 kn, 15. ožujka 2006. 0,30 eur / 2,26 kn, 15. svibnja 2006. 3,91 eur / 29,45 kn, 15. lipnja 2006. 1,44 eur / 10,82 kn, 15. studenog 2008. 7,32 eur / 55,12 kn, 15. siječnja 2009. 39,68 eur / 299,00 kn, 15. veljače 2009. 40,23 eur / 303,15 kn, 15. ožujka 2009. 22,97 eur / 173,04 kn, 15. travnja 2009. 26,95 eur / 203,02 kn, 15. svibnja 2009. 27,75 eur / 209,08 kn, 15. lipnja 2009. 20,93 eur / 157,67 kn, 15. srpnja 2009. 22,13 eur / 166,73 kn, 15. kolovoza 2009. 16,16 eur / 121,72 kn, 15. rujna 2009. 23,30 eur / 175,52 kn, 20. listopada 2009. 15,22 eur / 114,67 kn, 15. studenog 2009. 20,52 eur / 154,61 kn, 15. prosinca 2009. 19,72 eur / 148,55 kn, 15. siječnja 2010. 33,59 eur / 253,05 kn, 15. veljače 2010. 42,51 eur / 320,32 kn, 15. ožujka 2010. 40,61 eur / 306,00 kn, 15. travnja 2010. 49,50 eur / 372,96 kn, 15. svibnja 2010. 65,78 eur / 495,62 kn, 15. lipnja 2010. 69,91 eur / 526,77 kn, 15. srpnja 2010. 89,25 eur / 672,43 kn, 15. kolovoza 2010. 88,65 eur / 667,96 kn, 15. rujna 2010. 128,75 eur / 970,03 kn, 15. listopada 2010. 105,49 eur / 794,83 kn, 16. studenog 2010. 110,30 eur / 831,09 kn, 15. prosinca 2010. 149,61 eur / 1.127, 22 kn, 18. siječnja 2011. 146,50 eur / 1.103,84 kn, 15. veljače 2011. 132,20 eur / 996,06 kn, 15. ožujka 2011. 137,84 eur / 1.038,54 kn, 15. travnja 2011. 138,20 eur / 1.041,25 kn, 15. svibnja 2011. 155,29 eur / 1.170,05 kn, 15. lipnja 2011. 191,58 eur / 1.443,45 kn, 18. srpnja 2011. 232,43 eur / 1.751,21 kn, 15. kolovoza 2011. 280,29 eur / 2.111,87 kn, 15. rujna 2011. 208,71 eur / 1.572,53 kn, 15. listopada 2011. 184,67 eur / 1.391,36 kn, 23. studenog 2011. 183,28 eur / 1.380,95 kn, 15. prosinca 2011. 189,76 eur / 1.429,72 kn, 16. siječnja 2012. 210,67 eur / 1.587,32 kn, 17. veljače 2012. 217,20 eur / 1.636,52 kn, 16. ožujka 2012. 209,22 eur / 1.576,35 kn, 17. travnja 2012. 208,53 eur / 1.571,16 kn, 15. svibnja 2012. 212,90 eur / 1.604,06 kn, 15. lipnja 2012. 219,01 eur / 1.650,14 kn, 15. srpnja 2012. 211,58 eur / 1.594,15 kn, 16. kolovoza 2012. 209,59 eur / 1.579,18 kn, 17. rujna 2012. 191,21 eur / 1.440,69 kn, 22. listopada 2012. 209,12 eur / 1.575,60 kn, 22. studenog 2012. 214,90 eur / 1.619,13 kn, 17. prosinca 2012. 209,90 eur / 1.581,52 kn, 16. siječnja 2013. 196,41 eur / 1.479,84 kn, 15. veljače 2013. 202,12 eur / 1.522,91 kn, 18. ožujka 2013. 201,87 eur / 1.521,02 kn, 19. travnja 2013. 215,62 eur / 1.624,59 kn, 15. svibnja 2013. 193,34 eur / 1.456,70 kn, 17. lipnja 2013. 189,88 eur / 1.430,63 kn, 23. srpnja 2013. 192,10 eur / 1.447,34 kn, 15. kolovoza 2013. 189,95 eur / 1.431,15 kn, 15. rujna 2013. 197,99 eur / 1.491,77 kn, 16. listopada 2013. 201,86 eur / 1.520,89 kn, 18. studenog 2013. 205,81 eur / 1.550,66 kn, 16. prosinca 2013. 214,92 eur / 1.619,35 kn, 16. siječnja 2014. 204,95 eur / 1.544,18 kn, 15. veljače 2014. 215,49 eur / 1.623,63 kn, 17. ožujka 2014. 221,06 eur / 1.665,57 kn, 16. travnja 2014. 215,29 eur / 1.622,14 kn, 16. svibnja 2014. 207,19 eur / 1.561,11 kn, 16. lipnja 2014. 210,76 eur / 1.587,96 kn, 15. srpnja 2014. 215,72 eur / 1.625,36 kn, 15. kolovoza 2014. 219,68 eur / 1.655,18 kn, 18. rujna 2014. 220,44 eur / 1.660,91 kn, 17. listopada 2014. 226,63 eur / 1.707,56 kn, 18. studenog 2014. 231,36 eur / 1.743,15 kn, 18. prosinca 2014. 231,80 eur / 1.746,48 kn, 15. siječnja 2015. 233,07 eur / 1.756,06 kn, 19. veljače 2015. 232,62 eur / 1.752,65 kn, 26. ožujka 2015. 232,61 eur / 1.752,62 kn, 29. svibnja 2015. 232,61 eur / 1.752,59 kn, 29. svibnja 2015. 232,61 eur / 1.752,62 kn, 16. lipnja 2015. 232,61 eur / 1.752,61 kn, 15. srpnja 2015. 232,62 eur / 1.752,65 kn, 24. kolovoza 2015. 232,61 eur / 1.752,58 kn, 15. rujna 2015. 232,61 eur / 1.752,62 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) bio dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 214. ZOO-a/91, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu, koji se odnosi na ugovor o kreditu od 17. lipnja 2005. Dodatkom su izmijenjene odredbe iz ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tužiteljica je dodatkom potvrdila da joj je kao preduvjet za sklapanje istog dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno, izvod otvorenih stavaka po kreditu, te da joj je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnik tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u eur. Tužiteljica je dodatkom potvrdila da je suglasna s izračunom konverzije koji joj je tuženik dostavio i suglasna da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio dodatka. Ugovoreno je da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eur, po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eur u skladu s otplatnim planom za kredit u eur, računajući do dana 30. rujna 2015., te da njihova razlika predstavlja pretplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 46.877,52 kn. Konačno, ugovoreno je da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u eur, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita, koja je zakonski učinak konverzije, kojega temeljem zakona prinudno snosi tuženik, iznos 37.496,43 eur, koju je tužiteljica dužna tuženiku platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama dodatku ugovora, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Stranke su dodatkom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovor o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 5.068,62 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 13.187,05 eur, 3. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.223,85 eur (tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije), 4. tužiteljica je svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 6.221,72 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz t. 1. i 2. do konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 22.355,67 eur, i to: 21.479,52 eur preplate po kamati, valuti i razlike glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 876,15 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužiteljica matematički izjednačena s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnosti promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužiteljici još iznose utvrđene rekapitulacijom.

Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, jer da je sudski vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, sukladno čl. 19.c st. 1. t. 4. na preplatu priznatu u konverziji da se nisu obračunavale zatezne kamate, pa da se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata: čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15: "(...) Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu u eur da predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate."

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, metoda izračuna koju je vještak primijenio je upravo metoda koja je bila potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu sa naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Pritom je za istaći da se, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je to konkretno slučaj, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno, do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove.

Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 500,00 eur (Tbr. 7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023), za sastav podneska od 18. travnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 8. t.1.), za zastupanje na ročištu 29. travnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe od 21. svibnja 2024. 625,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 20. ožujka 2025. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 06. lipnja 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. ), za PDV na ove radnje 781,25 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 246,20 eur i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 4.846,01 eur.

Nisu joj priznati troškovi sastava podnesaka od 15. studenog 2024. i 29. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogla iznijeti usmeno na ročištu za koje su joj priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinila. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu joj priznati troškovi sudskih pristojbi na presudu i žalbu od 21. svibnja 2024., jer ove troškove nema, budući da je, temeljem čl. 10. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođena od plaćanja ovih pristojbi. Nisu joj priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko joj je priznato (ostatak položenog predujma bit će joj vraćen).

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva.

Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. V dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 09. lipnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.