REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
10 000 Zagreb
Posl.br. P-6390/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kju zastupa pun. Lucija Car-Pavlic, odvj. u OD Križanec, Car – Pavlic i Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa pun. Ivo Šućur, odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i tuženice osobno te punomoćnika tuženika, 09. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, broj: 756469, od dana 01. lipnja 2005., sklopljenog od pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora te tužiteljice kao korisnika kredita, koji je solemniziran dana 02. lipnja 2005., od strane Obrenije Ribarić, javnog bilježnika u Zagrebu, pod posl. brojem: OU- 567/2005, kojom je određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 199,60 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 03. lipnja 2005. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.026,55 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 09. lipnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da su pravni prednik tuženika (VOLKSBANK d.d.), kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita, 01. lipnja 2005. sklopili su Ugovor o kreditu broj: 756469, koji je solemniziran dana 02. lipnja 2005., od strane Obrenije Ribarić, javnog bilježnika u Zagrebu, pod posl. brojem: OU-567/2005 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Odredbom članka 6.1. Ugovora o kreditu naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Tužiteljici je 03. lipnja 2005. naplaćena, sukladno gornjim odredbama Ugovora o kreditu jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 199,60 EUR (1.503,87 kn).
1.1. Ugovor o kreditu sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjim odredbama tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u gore navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz navedenih odredbi ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ta naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Nadalje, na temelju gornjih odredbi Ugovora o kreditu samo je jedna ugovorna strana – tuženik, odredila iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a takav je način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužiteljicu, kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega su takve odredbe ugovora, protivne načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetne. Prema odredbi članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje – „ZZP“), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a). Zaključno, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima određeno je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik od tužitelja, na temelju sklopljenog ugovora o kreditu, mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu “ulaznu” jednokratnu naknadu.
1.2. Člankom 323. st. 1. (važećeg) Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu – „ZOO“), propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka ZOO-a određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a). S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika (kao nepoštenog stjecatelja) isplatu (povrat) isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 199,60 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 04. lipnja 2005. do isplate. Kao dokaze svojima navodima predlaže saslušanje tužiteljice i financijsko vještačenje.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,40% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj u tužbi više puta istaknuo kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu, te da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Stranke su na ročištu od 08. travnja 2025. učinile nespornim da je naknada za obradu kredita u iznosu od 199,60 eura naplaćena 03. lipnja 2005.
4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 7-10), otplatnu tablicu po kreditu (list 11-12), prometnu karticu po kreditu (list 13-20), dopis tuženiku od 23. rujna 2024. (list 21) potvrdu tuženika (list 22), te saslušao tužiteljicu (list 95-96).
5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23
- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.
6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 756469, kojom je određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.
8. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 756469, te da je u odredbi čl. 6.1. Ugovora određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Jednako tako, nije sporna da je 03. lipnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 199,60 eura.
8. Sporno je je li odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 756469 sklopljenog 01. lipnja 2005, između tužiteljice i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,40% od iznosa kredita ništena ili nije, te da li je nastupila zastara.
9. Na ročištu od 16. svibnja 2025. tužiteljica je u bitnome navela da je kreditom kupila osobni automobil koji je koristila za osobne potrebe. Iz autokuće su je uputili predniku tuženika jer su s njim surađivali i predloženo joj je dići kredit u CHF jer je najpovoljniji. Ugovor je pročitala i razumjela. Na pitanje kakvu naknadu plaća, u autokući su joj odgovorili da plaća ulaznu naknadu i da se to mora platiti, međutim nisu išli u detalje, te joj je rečeno da se ista naknada ne može mijenjati.
10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njezin iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.
14. Nadalje, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 03. lipnja 2005. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.
15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,40% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP- a.
17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“
18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.
20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 199,60 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.
21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.
22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).
23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.526,61 euro) tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 08. travnja 2025. i 16. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 100 bodova, ukupno 200 bodova, trošak sastava podneska od 05. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 100 bodova, ukupno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 800,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.000,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura a koju pristojbu je i platila, pa je tužiteljici valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 1.026,55 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).
24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
27. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) trošak sudske pristojbe kao potrošač nije dužna platiti, niti je pozvana ga platiti. Isto tako, tužiteljica je odbijena za trošak pristupa na ročište za objavu s obzirom isti trošak nije niti nastao.
U Zagrebu 09. lipnja 2025.
Sudac:
Borna Pešek
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. tužiteljica po pun.
2. tuženik po pun.
