REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Starom Gradu

Novo riva 3

21460 Stri Grad

P- 5730/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Mariji Pavlinović u pravnoj stvari tužiteljice DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Zvjezdani Barić, odvjetnici u Splitu, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Split, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 04. lipnja 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zz tužene, na ročištu za objavu odluke dana 09. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o j e:

I."Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj , OIB: [osobni identifikacijski broj],isplatiti tužiteljici DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnova manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine stana u [adresa], anagrafske oznake Kvaternikova 18 Split, površine 56,57m2 počeviši od 01. kolovoza 2016.g. - 01.07.2019.g., za svaki pojedini mjesec iznos od 8,089,92Eur-a/ 60.953,50 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:

-od 15.08.2016.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.09.2016.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a ,

-od 15.10.2016.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a ,

-od 15.11.2016.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.12.2016.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.01.2017.g.do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.02.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.03.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.04.2017.g.do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.05.2017.g.do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.06.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.07.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.08.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.09.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.10.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.11.2017.g.do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.12.2017.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.01.2018.g.do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.02.2018.g. do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.03.2018.g. do isplate na iznos od199,08 EUR-a,

-od 15.04.2018.g.do isplate na iznos od 199,08 EUR-a,

-od 15.05.2018.g.do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.06.2018.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.07.2018.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.08.2018.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.09.2018.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.10.2018.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.11.2018.g.do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.12.2018.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.01.2019.g.do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.02.2019.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.03.2019.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.04.2019.g.do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.05.2019.g.do isplate na iznos od 265,44 EUR-a,

-od 15.06.2019.g. do isplate na iznos od 265,44 EUR-a

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023.g.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, koji se odnosi na isplatu iznosa od 199,08 eura, s pripadajućim kamatama.

III.Dužna je tužena isplatiti tužiteljici na ime troškova postupka iznos od 4.715,73 eura, dok se odbija prijedlog tužiteljice za naknadu daljnjeg troška postupka u iznosu od 300,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužiteljica DG ovom sudu podnijela je tužbu dana 19.studenog 2019. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P- 5730/19 u kojoj je navela da se prije podnošenja tužbe obratila tuženici odnosno Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu zahtjevom za mirno rješenje spora, ali tuženica zahtjev nije prihvatila. Tužiteljica je navela kako je ona vlasnica jednosobnog stana u [adresa] u zemljišnim knjigama nadležnog suda upisanog na č. zgr. [katastarska čestica] ZU 8256, KO [katastarska općina], suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO ( E-3), anagrafske oznake Kvaternikova 18, površine 56,57 m2. Da je VG stekao stanarsko pravo na temelju Rješenja Općine Split, Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo, imovinske-pravne, stambene i komunalne poslove na predmetnom stanu. Da slijedom navedenog tužiteljica trpi štetu, a Republika Hrvatska nije poduzela ništa kako bi uskladila Zakon o najmu stanova sa ratificiranom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda ( predmet Statileo protiv RH br. 12027/10 od 10.07. 2014. g.). Dakle da RH nije poduzela radnje kojim bi osigurala ravnotežu između prava i interesa najmoprimca i zaštićenih najmoprimaca, a imajući u vidu kao najmodavac ima pravo na dobit od svoje imovine i zaštitu iste. Tužbeni zahtjev je tužiteljica tijekom postupka uređivala, te ga je konačno postavila u podnesku zaprimljenom na ovaj sud dana 07. veljače 2024. godine, a kako je to pobliže navedeno u izreci. Shodno navedenom tužiteljica predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev, te obvezati tuženicu na isplatu utuženog iznosa i troškova postupka.

2.U odgovoru na tužbu zaprimljenu na ovaj sud dana 24. lipnja 2020. godine tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže isti odbiti i obvezati tužiteljicu na snašanje parničnog troška. Tužena je istaknula da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za zasnivanje obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu. Naime, da u postupanju tužene nema protupravnosti jer je vlasniku stana opterećenog zaštićenim najmom prava vlasništva ograničeno temeljem Zakona o najmu stanova, a donošenje Zakona o najmu stanova ne može tretirati kao štetna radnja slijedom čega nema ni uzročno posljedične veze. Tužena drži da se u konkretnom radi o povremenim tražbinama te da je nastupila zastara samog prava koja regulirana odredbom čl. 373. st 1.ZOO-a ( NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) sada čl.227.( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Naime, istaknula je kako je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a na koju se poziva i sama tužiteljica je ratificirana dana 05.studenog 1997.god.i od tada predstavlja formalni izvor prava pa da je već tada tužiteljica itekako imala mogućnost pred domaćim sudom tražiti zaštitu svog prava, a što nije učinjeno sve do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 2015.god., koji prethodi ovoj tužbi. Tužena je nadalje istaknula kako je sasvim sigurno da donošenjem presude ESLJP u predmetu Statileo protiv RH od 10.srpnja 2014.god. svi ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, tako i sama tužiteljica zapravo su potaknuti da podnesu predmetne tužbe s očekivanjem da bi i mogli uspjeti u postupku. Nadalje je istaknula da upravo uvažavajući stavove izražene od strane ESLJP u predmetima iste činjenične i pravne osnove-da treba poduzeti zakonodavne i druge mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane i interesa zaštićenih najmoprimaca s druge strane, tužena da je donijela i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova prema kojem se zaštićena najamnina povećava te se i vremenski ograničilo trajanje istog. Stoga tužena navodi da se nikako ne mogu potraživati iznosi dospjeli nakon 01. rujna 2018.god. Dakle, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZNS (NN 68/18) na iznos zaštićene najamnine primjenjuje se odredba čl.28.a.st.1. Zakona kojom propisano da se zaštićena najamnina povećava svakih dvanaest mjeseci počevši od 01. rujna 2018.god. do 31. kolovoza 2023.god. Iz navedenog da je jasno kako je Zakonom osigurana ravnoteža između interesa najmodavaca tj. vlasnika stanova i najmoprimaca, dakle, kroz povećanje iznosa zaštićene najamnine. Da tužiteljica navodi da zatraženi iznos predstavlja razliku između zaštićene najamnine i tržišne vrijednosti najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj nije nametnuto ograničenje prava vlasništva na stanu. Da je tužena u smislu ispunjenja njezine obveze za osiguranjem ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i najmodavaca upravo i donijela Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 68/18) , a temeljem kojeg se postupno povećava zaštićena najamnina počeviši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a nakon toga datuma najmodavci odnosno vlasnici stana mogu slobodno raspolagati stanom u njihovom vlasništvu. Također ističe, da se u slučaju iznajmljivanja stanova (što je notorno) trebaju uložiti značajna novčana sredstva kako bi nekretnina mogla biti ponuđena na tržištu, a u ovom slučaju se radi o nekretnini koju desetljećima koriste zaštićeni najmoprimci. Isto tako da tužiteljica nije dostavila dokaz temeljem kojeg je odredila visinu tužbenog zahtjeva, te tako ističe i prigovor na visinu tužbenog zahtjeva, jer u spisu ne prileži nikakav dokaz, tužena je nadalje navela kako je VG iselio, te slijedom navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će odbit tužbeni zahtjev u cijelosti, te obvezati tužiteljicu da tuženoj naknadi troškove postupka.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva za mirno rješenje spora od 27. srpnja 2019. g., dopisa ODO-a Split od 08. kolovoza 2019. g., izvadak iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu, Rješenje od dana 07. 12. 1989. godine kojim je BG utvrđen nosiocem stanarskog prava na predmetu spora, presude poslovni broj P- 756/18, dopisa Porezne uprave od dana 03. siječnja 2022. godine, obavljen je očevid na licu mjesta po vještaku građevinske struke ĐG, te je pregledan nalaz i mišljenje, te dopuna nalaz i mišljenja vještaka zaprimljeni u spis dana 25. srpnja 2024. godine te dana 28 svibnja 2025. godine. Pregledano je i Rješenja o nasljeđivanju iza pok. DG TG, te Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr- 2637/21 od dana 25 siječnja 2023. godine Sud je odustao od saslušanja tužiteljice, budući da je na ročištu zamjenik punomoćnika tužiteljice zbog njenog zdravstvenog stanja odustao od saslušanja iste.

4.Stranke su popisale parnični trošak.

5.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.Predmet postupka je zahtjev tužiteljie za isplatu iznosa razlike između iznosa koji predstavlja dio umanjene tržišne najamnine koju bi tužiteljica kao vlasnik stana [adresa], anagrafske oznake Kvaternikova 18 Split, površine 56,57m2 počeviši od 01.srpnja 2016.g. - 01.07.2019.g., za svaki pojedini mjesec mogla ostvariti iznajmljivanjem tog stana i zaštićene najamnine koju je plaćao zaštićeni najmoprimac VG.

7. Osvrnuti se trebalo na sadržaj odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23- dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Postavlja se, stoga, pitanje da li je nakon zaključenja prethodnog postupka došlo do preinake tužbe koja nije dopuštena. Striktnim gramatičkim tumačenjem navedene odredbe ZPP-a ne bi se mogla dopustiti preinaka. U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena. Ista argumentacija, po mišljenju ovog suda, treba biti primijenjena i kod uređenja zahtjeva nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. Kako se u konkretnom slučaju radi o tome da je nakon zaključenja prethodnog postupka tužiteljica po mišljenju ovog suda nije izvršila preinaku tužbe, nego je samo uredila tužbeni zahtjev, budući da nije utužila razdoblje koje do tada nije bilo obuhvaćeno tužbenim zahtjevom, odnosno nije povećala tužbeni zahtjev, to je prigovor tuženice u tom smjeru neosnovan.

8.U skladu s odredbom čl. 186. a st. 1. ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratili nadležnom Državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a što je tužiteljica i učinila.

9.U postupku nije bilo sporno da je GG stekao stanarsko pravo na predmetom stanu, a što proizlazi iz Rješenja Općine Split, Općinski komitet za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko- pravne, stambene i komunalne poslove od dana 07. prosinca 1989. godine, kao što i nije sporno da je VG napustio predmetni stan, a što proizlazi iz Rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr- 2673/21.

10. Također se ističe kako je tužiteljica u spis dostavila dokaz o vlasništvu predmeta spora i to Rješenje o nasljeđivanju iza pok. TG poslovni broj O- 53/ 00- 7, po kojem je tužiteljica naslijedila predmetni stan, a koje Rješenje prileži spisu (list spisa 264).

11.Iz ovog postupka, nadalje, proizlazi:

- da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana, da je VG temeljem Rješenja Općine Split, Općinski komitet za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko- pravne, stambene i komunalne poslove od dana 07. prosinca 1989. godine, na predmetu spora stekao stanarsko pravo, te da je VG napustio predmetni stan.

12.Prema navodima tužbe, čemu tužena nije prigovorila, zaštićeni najmoprimac je plaćao iznos zaštićene najamnine na dan 05. travnja 2011. godine u iznosu od 147,58 kuna mjesečno, a od 01. rujna 2018. godine do 01. srpnja 2019 godine u iznosu od 325, 27 kuna.

13.Tužiteljica tužbeni zahtjev na isplatu razlike dijela tržišne i zaštićene najamnine za navedeni stan, koji kao zaštićeni najmoprimac je koristio VG temelji na utvrđenjima presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske u kojoj je utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stan nalazi u takvom pravnom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod vlasniku.

14.U ovoj pravnoj stvari primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona. Odredbom čl. 1045. ZOO-a propisano je: tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala i bez njegove krivnje.

15.U presudi Statileo protiv RH od 10. srpnja 2014. g. ESLJP naveo je da je nadležnost tog Suda odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija) te je zadatak Suda osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kad utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U presudi Statileo protiv Republike Hrvatske Sud je, nadalje, utvrdio da je zaista došlo do povrede čl. 1. Protokola 1. Konvencije. Također je istaknuto da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način. Sud je, stoga, zaključio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede Konvencije) tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega Republika Hrvatska (odnosno njena nadležna tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane. Sud je, nadalje, a vezano za individualne mjere izvršenja, podnositeljevom nasljedniku dosudio naknadu materijalne štete koja predstavlja razliku između najamnine koju priznaje domaće pravo, a koju Sud smatra neprimjerenom, i primjerene najamnine. U presudi je utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je miješanje bilo predviđeno zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98 i 66/98) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine broj 40/97 i 117/05), te da je miješanje bilo ''u skladu s općim interesom'' jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret (najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak, iznos zaštićene najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti za svoj stan, pa je i do 25 puta manja od tržišne).

16.U Protokolu br 1. uz Konvenciju (čl. 1.) propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, da ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

17.Prema ocjeni ovog suda štetnu radnju tuženika predstavljaju nedostaci pravne norme, a protupravnost se očituje u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno tuženik je postupao protivno Konvenciji. Tužena je, time što je nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude Statileo protiv RH) propustila urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, počinila u odnosu na tužitelja protupravnu štetnu radnju. Stoga, nepostupanje tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo je obvezom tuženika na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO- a, a zbog činjenice što je tužiteljima zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije, sve do novele Zakona o najmu stanova iz 2018. g. objavljene u Narodnim novinama broj 68/18 na odgovarajući način uskladio s ratificiranom Konvencijom. Međutim, odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. g. pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d, 28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j, 28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) te je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 68/18), što znači da tužena do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari još uvijek nije uspjela zakonodavstvo na bilo kakav način uskladiti s ratificiranom Konvencijom.

18.Dakle, postojeći zakonodavni okvir doveo je do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužiteljice kao vlasnice predmetne nekretnine time što je onemogućena u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega je tužiteljica trpila štetu u visini razlike između primjerene i najamnine koju je primala od zaštićenog najmoprimca.

19. Naime, vlasnik stana ima pravo potraživati od Republike Hrvatske naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju je primao kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem tog stana na slobodnom tržištu.

20. Naime nije sporno da je Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96) osobama koje su do dana stupanja na snagu tog Zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu. Također, tim Zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova, odnosno ulazak u posjed bio je skopčan sa znatnim teškoćama i ispunjavanjem određenih zakonskih pretpostavaka. Dodatna otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine. Takvo postupanje tužene u donošenju Zakona o najmu stanova ESLJP je u svojim odlukama Statileo protiv [adresa] te D i drugi protiv Republike Hrvatske utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku, ESLJP smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog Zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu. Odluke ESLJP-a kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred ESLJP-om, a kako je to jasno izraženo i u odluci broj U-I- 745/1999 od 8. studenoga 2000. godine ("Narodne novine", broj 112/00.) Ustavnog suda Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava. Zbog toga Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske ESLJP zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

21. Također, ovaj sud je pregledao nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke ĐG, u kojem su između ostalog navedeni iznosi tržišne najamnine predmetnog stana u utuženom razdoblju, te je iako je tužena prigovarala nalazu i mišljenju, ovaj sud je smatra kako je isti izrađen prema pravilima struke, te također tužena nije predlagala da se u predmetnom postupku provede drugo vještačenje, pa stoga ovaj sud smatra kako je u ovom postupka utvrđena i visina predmetnog potraživanja.

22. Prema mišljenju ovog suda, nadalje, tužiteljici ne bi pripadao iznos tržišne najamnine umanjen za zaštićenu najamninu, nego primjerena najamnina, koji je termin upotrijebio i ELJUP kada je navedeno da se radi o odgovarajućoj najamnini od koje se ima oduzeti ostvareni iznos zaštićene najamnine. Odlučujući o primjerenoj najamnini ELJUP je vodio računa o tome da tuženik nije u mogućnosti u potpunosti financijski sanirati negativne posljedice koje pogađaju vlasnike privatnih stanova opterećenih zaštićenim najmom. Naime, shodno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka ovaj sud smatra kako se tužiteljica tužbeni zahtjev i postavila sukladno obračunu o "primjerenoj najamnini",te ga je stoga sud i prihvatio.

23. Naime, u ovakvim postupcima treba voditi računa o obje strane i istovremeno , te sanirati propust tuženika prema vlasnicima stanova, smatrajući da nije riječ o tržišnoj najamnini nego da, uvažavajući za koje se svrhe koristi stan u režimu zaštićenog najma te uvažavajući mišljenje ELJUP-a da vlasniku pripada znatno veća naknada od zaštićene najamnine, takvu naknadu predstavlja upravo iznos koji se dobije opisanom računicom. U slučaju da se vlasnicima stanova prizna tržišna najamnina došlo bi, ocjenjeno je, do privilegiranja skupine najmodavaca koji bi u odnosu na vlasnike koji iznajmljuju stanove imali pogodnosti ostvarenja tržišne najamnine bez ikakvih rizika kojima su izloženi vlasnici stanova koji nemaju u stanovima zaštićene najmoprimce.

24. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknula tužena, navodeći da se radi o zastari samog prava, a temeljem odredbe čl. 227. ZOO-a jer je Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. g., a tužba podnesena 2019. g. treba navesti da se, po mišljenju ovog suda, odredba čl. 227. ZOO-a ne primjenjuje, jer se u ovom predmetu ne radi o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete (pa se ne može raditi o tome da je zastarjelo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine). Osim toga, po ocjeni ovog suda, prije donošenja odluke ELJUP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske (10. srpnja 2014. g.) nije tekao zastarni rok za potraživanje naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ELJUP utvrdio povredu Konvencije te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke. Naime, tužitelj prije donošenja odluke ESLJP-a nije niti mogao pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u Republici Hrvatskoj prije donošenja odluke ESLJP-a odbijali su zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se treba uzeti da je tužitelj za štetu i osobu koja mu je počinila štetu saznao tek od donošenja odluke ELJUP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, odnosno 10. srpnja 2014. g. Nadalje, a s obzirom da je u primjeni odredba čl. 230. st. 1. ZOO-a odnosno trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete koji teče od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila te s obzirom da je zahtjev za mirno rješenje spora, a temeljem odredbe čl. 186. a ZPP-a, koji predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe, podnesen 26. srpnja 2019, godine za utuženo potraživanje, to proizlazi kako je u zastari samo prvo potraživanje i to za 15. srpnja 2016. godine, što znači da je prigovor zastare u odnosu na sva ostala potraživanja u cijelosti neosnovan . Tužiteljica je na svaki pojedini mjesečni iznos najamnine koja joj pripada zatražila i isplatu zatezne kamate, što je sud u cijelosti prihvatio, a sve temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.

U podnesku kojim je konačno uredila zahtjev tužiteljica je zatražila i isplatu kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023.g.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako je sud odredio u izreci presude

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, radi čega je tuženicu trebalo obvezati na naknadu cjelokupnog troška kojeg je snosila tužiteljica u sporu. Tužiteljici je tako, trebalo priznati trošak sastava za mirno rješenje spora od 26.07.2019. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.7), sastav tužbe od dana 08.11.2019. godine u iznosu od 100 bodova ( Tbr.7), sastav obrazloženih podnesaka od dana 07.11.2021. godine, 06.10.2022 godine, 15.03.2023. godine u iznosu od 100 bodova svako, ( Tbr.8), sastav ostalih podnesaka i to podneska od dana 13.09.2022. godine 25% ( Tbr 8), i dana 04.02.2025. godine 25 % ( Tbr 8), zastupanje na ročištima od dana 08.11.2021.g,

06.02.2022.g,

29.06.2022.g.,08.02.2023.g.,19.04.2023.g.,18.07.2024.g., 12.12.2024. godine, te dana 04.06.2025. g., u iznosu od po 100 bodova svako ( Tbr.9), sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, (Narodne novine broj 138/23), uvećano za vrijednost boda od 2, 00 eura, ukupno iznosi 3.100, eura, uvećano za PDV, iznosi 3.875,00 eura, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 749,32 eura, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 127, 41 eura ukupno iznosi 4.751, 73 eura. Tužiteljici nije priznat traženi troška za zastupanje na ročištu od dana 13.07.2022. godine budući da se to ročište nije ni održalo, također nije priznat trošak sastav podnesak od dana 12.09.2023.g. te od dana 12.11. 2024. g., budući da ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka sukladno odredbi 155 ZPP-a.

26. Slijedom navedeno odlučeno je kao u izreci.

S U T K I NJ A

Marija Pavlinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste

DNA:

1. tužitelju po punomoćiku

2. tuženiku po zz

3. u spisu