1

Poslovni broj: 24 Gž-1040/2022-3

 

Poslovni broj: 24 Gž-1040/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š.-Č. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u K., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbi stranaka izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-291/2019-35 od 25. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se točka V. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-291/2019-35 od 25. travnja 2022.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-291/2019-35 od 25. travnja 2022. u točkama I., II., IV. i VI. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Točka III. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-291/2019-35 od 25. travnja 2022. ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

 

III. Ukida se rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-291/2019-35 od 25. travnja 2022. te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

IV. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom su presudom utvrđene ništetnim ugovorna odredba članka 2. ugovora o kreditu broj 5103684614 zaključenog među strankama 21. rujna 2007. koja glasi: „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 148.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka I. izreke presude) i ugovorna odredba članka 8. tog ugovora u dijelu „vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“ (točka II. izreke presude). Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 90.041,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke te mu je u točkom VI. izreke presude naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.741,12 kn sa zateznim kamatama od 25. travnja 2022. do isplate. Točkom III. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dodatka ugovora o kreditu (konverzije) koji su stranke sklopile 28. prosinca 2015. te je u točci V. izreke presude odbijen njezin zahtjev za isplatu iznosa 52.860,79 kn.

 

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 7.547,20 kn.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II., IV. i VI. izreke i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

 

2.1. U dijelu pod točkama V. i VI. presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka

 

3. Na žalbe nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika je osnovana, a žalba tužiteljice nije osnovana.

 

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 5103684614 od 21. rujna 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

 

6. Na temelju isprava u spisu, provedenog financijskog vještačenja i saslušanja vještaka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 21. rujna 2007. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu (za kupnju nove nekretnine) s ugovorenim iznosom kredita od 148.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (isplate), uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom banke, s rokom otplate od 360 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužiteljica plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata mijenjati u skladu s odlukom o kamatama banke,

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 21. rujna 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i E.&S. B. d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o  jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o  valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od  1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.,  suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.  96/2003., 46/2007. i 79/2007. dalje: ZZP/2003)i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora trećetužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da stoga nije bilo potrebno izvoditi dokaze saslušanjem tužitelja kao niti svjedoka R. K. (djelatnika tuženika zaduženog za sklapanje spornog ugovora o kreditu)

- da zbroj razlike između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,05%, 5,40% i 5,15%) do 30. rujna 2015. i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%) iskazane u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita i umnoška koji se dobije kad se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 94.922,83 kn

- da su stranke u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015) 28. prosinca 2015. sklopile aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 5103684614

- da je taj dodatak ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.i  52/16., dalje: ZPK)

- da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata tužiteljice iznosi 9.201,16 kn te da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta

- da je ugovor prestao (prijevremenom) otplatom tužiteljice

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019

 

7. Utvrđenje suda prvog stupnja o primjeni članka 502.c ZPP-a i zaključak o vezanosti suda u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kojom je zahtjev potrošača za zaštitu njihovih kolektivnih prava i interesa usvojen, ne mogu se za sada prihvatiti.

 

8. Naime, sudovi su u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., točka 19.1. i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 19.).

 

8.1. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te, posljedično tome, postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

 

8.2. Predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka.

 

9. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu (vidjeti točke 8.1. i 8.2. ovog obrazloženja), onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 22.).

 

10. U situaciji postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (izravni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 22.).

 

11. Imajući na umu navedeno, tuženik osnovano u žalbi prigovara da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer je sud odbio provesti po tuženiku predložene dokaze saslušanjem tužiteljice i djelatnika banke R. K. koji su dokazi predloženi (i) radi utvrđenja tužiteljičine obaviještenosti, odnosno da su prije sklapanja spornog ugovora tužiteljici kao potrošaču navodno dane odgovarajuće obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF i značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima prema kojima se kamatna stopa mijenja, što nije pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu.

 

12. Zbog toga se zaključak o izravnom učinku pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za sada ne može ispitati. Imajući na umu da nedostaci u utvrđenom činjeničnom stanju utječu na odluku o utvrđenju djelomične ništetnosti, o kondikcijskom zahtjevu i prigovoru radi prijeboja, na temelju članka 370. stavka 1. ZPP-a ukinuti su presuda u pobijenim dijelovima pod točkama I., II. i IV. i rješenje te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

13. Osim toga, počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti jer za odluku o utvrđenju ništetnosti ugovorene odredbe članka 2. predmetnog ugovora o kreditu i članka 8. u dijelu koji glasi: „vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,50% godišnje“, nisu dani razlozi.

 

13.1. Naime, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika je pravomoćno završio na način da je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., usvojen zahtjev za utvrđenjem da je E.&S. B. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.,  suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/2007, povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

 

13.2. Iz toga proizlazi da, pod pretpostavkom da dolazi do primjene utvrđenja iz kolektivnog spora, članak 2. ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu, ne na otplatu, nije u kolektivnom sporu utvrđen ništetnim i izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. pa na utvrđenje ništetnosti tih dijelova spornog ugovora o kreditu ta presuda nema obvezujući učinak. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz kolektivne zaštite. S obzirom na to da izvan tog okvira nije iznio razloge na temelju kojih je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe članka 2. ugovora o kreditu, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama pa je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

13.3. Isto se odnosi i na dio ugovorne odredbe članka 8. kojim je među strankama ugovorena kamatna stopa koja iznosi 4,50% godišnje, a koji je dio pobijenom presudom u točci II. izreke sud prvog stupnja utvrdio ništetnim, imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjen netransparentnim i nepoštenim (samo) dio ugovorne odredbe kojim su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenu kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke.

 

14. Neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u točci V. izreke pobijane presude odbio njezin zahtjev za isplatu 52.860,79 kn s pripadajućim kamatama.

 

15. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio to potraživanje tužiteljice za koje je pravilno utvrdio da predstavlja razliku između iznosa koje je tužiteljice u razdoblju od 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) do 2. travnja 2019. (prijevremene konačne otplate kredita) otplatila u skladu s valjanim aneksom broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit s valutnom klauzulom u EUR i iznosa koji bi bila platila da je u tom razdoblju otplaćivala kredit prema tečaju 1 CHF=4,3915 kn i uz kamatnu stopu od 4,50 % godišnje.

 

15.1. Imajući na umu da je aneks ugovora kojim je izvršena konverzija kredita valjan  i obvezuje stranke, otplata obveza ugovorenih aneksom predstavlja ispunjenje ugovorne obveze tužiteljice u skladu s člankom 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje ZOO) a ne stjecanje bez osnove na strani tuženika.

 

15.2. Pravilno tužiteljica u žalbi tvrdi da aneks ugovora o kreditu ne uređuje ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ta je činjenica, međutim, neodlučna imajući na umu da se sporni zahtjev za isplatu 52.860,79 kn odnosi na isplatu koja je učinjena u skladu s valjanim odredbama aneksa, a ne u skladu s ništetnim odredbama osnovnog ugovora koje su aneksom zamijenjene na način da je među strankama ugovorena valjana valutna klauzula u EUR i valjana redovna kamatna za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Za obvezu ispunjenja ugovornih obveza preuzetim aneksom neodlučne su tvrdnje žaliteljice da nije pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF uračunaju u izračun konverzije. Osim toga, imajući na umu sadržaj aneksa broj 1 ugovora o kreditu i odredbe članka 19.c ZPK-a, te se tvrdnje žaliteljice ne mogu prihvatiti. Neodlučne su tvrdnje žaliteljice da se sklapanjem aneksa nije odrekla svojih prava na povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu, pored činjenice da je iznose koje je platila nakon 30. rujna 2015. do otplate kredita platila na temelju pravnog posla koji te ugovorne odredbe ne sadrži. Neodlučne su i tvrdnje žaliteljice o tome da konverzija kredita koja je provedena u skladu s prisilnim zakonskim odredbama nije uspostavila pravičnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Konverzija kredita određena aneksom broj 1 ugovoru o kreditu izuzeta je iz kontrole poštenosti u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i  110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. To znači da je riječ o pravnom poslu u odnosu na koji je zakonodavac prethodno uspostavio pravičnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa su tvrdnje žaliteljice o postojanju neravnoteže bespredmetne. Osim toga, riječ je o valjanom poslu koji obvezuje stranke pa se tvrdnje žaliteljice da joj se dio iznosa (52.860,79 kn) koje platila u ispunjenju valjanog aneksa nakon njegova sklapanja treba vratiti radi uspostavljanja ravnoteže, ne mogu prihvatiti.

 

16. Naposljetku, neosnovano se tužiteljica u žalbi poziva na Direktivu 93/13/EEZ. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

 

16.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

 

16.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive.

 

16.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sklopljen 21. rujna 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

 

16.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

 

17. Slijedom navedenog, ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu pod točkom V. izreke niti u tom dijelu postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbi članka 368. stavaka 1. ZPP-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

 

18. S obzirom na to da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točci VI. izreke pobijane presude, dok je na temelju članka 166. stavka 3. ZPP-a odluka o troškovima žalbi ostavljena za konačnu odluku.

 

19. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud održati novu glavnu raspravu te izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka R. K. - djelatnika banke koji je bio zadužen za sklapanje spornog ugovora o kreditu. Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski će sud utvrditi odlučne činjenice za predmet spora nakon čega će ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz presude za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača primjenom članka 502.c ZPP te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu vodeći računa o bitnoj povredi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. na koju mu je ukazano ovim rješenjem. Isto tako, prilikom donošenja nove odluke o tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja treba voditi računa o odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a kojom je propisano da će u obrazloženju presude sud  sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. S time u vezi, sud prvog stupnja će ocijeniti od kakvog su značenja za odluku o zahtjevu za isplatu prigovori tuženika istaknuti tijekom postupka pred sudom prvog stupnja da je tuženik iznose koje je primio od tužiteljice na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF iskoristio za ispunjenje njezinih obveza po konvertiranom kreditu u skladu s među strankama sklopljenim aneksom broj 1 ugovora o kreditu broj 5103684614 čija valjanost je (već) utvrđena u postupku pred prvostupanjskim sudom (točka III. izreke pobijane presude). Prvostupanjski će sud u novoj odluci ujedno odlučiti o svim troškovima postupka. Naposljetku, sud prvog stupnja će, prilikom odlučivanja osnovanosti o prigovoru radi prebijanja imati na umu odredbu članka 338. stavka 3. ZPP-a.

 

20. S obzirom na to da točka III. presude nije pobijana žalbom, uz primjenu članka 365. stavka 1. ZPP-a nije ispitivana u žalbenom postupku.

 

U Varaždinu 23. kolovoza 2023.