Zakon.hr

Poslovni broj: P-2881/2019-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja NP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Baniću, odvjetniku u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 05. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranka, te javne objave od 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u toč. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102880598 sklopljenog dana 03.03.2006. godine između tužitelja i tuženi-ka kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 1.903,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR, od dana 2.8.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 2.9.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 2.10.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 2.11.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 2.1.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,51 EUR, od dana 2.2.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,50 EUR, od dana 2.3.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,50 EUR, od dana 2.4.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,50 EUR, od dana 2.5.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,50 EUR, od dana 2.6.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,48 EUR, od dana 2.7.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,48 EUR, od dana 2.8.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,48 EUR, od dana 2.9.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,48 EUR, od dana 2.10.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,47 EUR, od dana 2.11.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,46 EUR, od dana 2.12.2008., pa do isplate;

na iznos od 33,46 EUR, od dana 2.1.2009., pa do isplate;

na iznos od 33,45 EUR, od dana 2.2.2009., pa do isplate;

na iznos od 33,45 EUR, od dana 2.3.2009., pa do isplate;

na iznos od 33,45 EUR, od dana 2.4.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,61 EUR, od dana 2.5.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,61 EUR, od dana 2.6.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,60 EUR, od dana 2.7.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,59 EUR, od dana 2.8.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,58 EUR, od dana 2.9.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,57 EUR, od dana 2.10.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,57 EUR, od dana 2.11.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,56 EUR, od dana 2.12.2009., pa do isplate;

na iznos od 56,55 EUR, od dana 2.1.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,54 EUR, od dana 2.2.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,52 EUR, od dana 2.3.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,52 EUR, od dana 2.4.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,51 EUR, od dana 2.5.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,50 EUR, od dana 2.6.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,49 EUR, od dana 2.7.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,48 EUR, od dana 2.8.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,46 EUR, od dana 2.9.2010., pa do isplate;

na iznos od 56,45 EUR, od dana 2.10.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,13 EUR, od dana 2.11.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,12 EUR, od dana 2.12.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,11 EUR, od dana 2.1.2011., pa do isplate;

na iznos od 40,10 EUR, od dana 2.2.2011., pa do isplate;

na iznos od 40,09 EUR, od dana 2.3.2011., pa do isplate;

na iznos od 40,08 EUR, od dana 2.4.2011., pa do isplate;

na iznos od 40,07 EUR, od dana 2.5.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,61 EUR, od dana 2.6.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,59 EUR, od dana 2.7.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,59 EUR, od dana 2.8.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,58 EUR, od dana 2.9.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,58 EUR, od dana 2.10.2011., pa do isplate;

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u toč. 7., Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102880598 sklopljenog dana 03.03.2006. godine između između tužitelja i tuženika kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, ka-mate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 8.208,36 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 2008.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polu-godišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 19,34 EUR, od dana 2.11.2008., pa do isplate;

na iznos od 23,98 EUR, od dana 2.1.2009., pa do isplate;

na iznos od 25,87 EUR, od dana 2.2.2009., pa do isplate;

na iznos od 27,78 EUR, od dana 2.3.2009., pa do isplate;

na iznos od 22,09 EUR, od dana 2.4.2009., pa do isplate;

na iznos od 22,72 EUR, od dana 2.5.2009., pa do isplate;

na iznos od 16,20 EUR, od dana 2.6.2009., pa do isplate;

na iznos od 8,56 EUR, od dana 2.7.2009., pa do isplate;

na iznos od 11,70 EUR, od dana 2.8.2009., pa do isplate;

na iznos od 17,24 EUR, od dana 2.9.2009., pa do isplate;

na iznos od 11,85 EUR, od dana 2.10.2009., pa do isplate;

na iznos od 11,32 EUR, od dana 2.11.2009., pa do isplate;

na iznos od 17,73 EUR, od dana 2.12.2009., pa do isplate;

na iznos od 22,87 EUR, od dana 2.1.2010., pa do isplate;

na iznos od 29,59 EUR, od dana 2.2.2010., pa do isplate;

na iznos od 27,96 EUR, od dana 2.3.2010., pa do isplate;

na iznos od 39,52 EUR, od dana 2.4.2010., pa do isplate;

na iznos od 37,02 EUR, od dana 2.5.2010., pa do isplate;

na iznos od 39,77 EUR, od dana 2.6.2010., pa do isplate;

na iznos od 70,53 EUR, od dana 2.7.2010., pa do isplate;

na iznos od 63,72 EUR, od dana 2.8.2010., pa do isplate;

na iznos od 88,76 EUR, od dana 2.9.2010., pa do isplate;

na iznos od 76,34 EUR, od dana 2.10.2010., pa do isplate;

na iznos od 63,56 EUR, od dana 2.11.2010., pa do isplate;

na iznos od 94,56 EUR, od dana 2.12.2010., pa do isplate;

na iznos od 110,37 EUR, od dana 2.1.2011., pa do isplate;

na iznos od 98,54 EUR, od dana 2.2.2011., pa do isplate;

na iznos od 102,18 EUR, od dana 2.3.2011., pa do isplate;

na iznos od 92,28 EUR, od dana 2.4.2011., pa do isplate;

na iznos od 93,38 EUR, od dana 2.5.2011., pa do isplate;

na iznos od 119,99 EUR, od dana 2.6.2011., pa do isplate;

na iznos od 124,99 EUR, od dana 2.7.2011., pa do isplate;

na iznos od 159,39 EUR, od dana 2.8.2011., pa do isplate;

na iznos od 154,52 EUR, od dana 2.9.2011., pa do isplate;

na iznos od 127,52 EUR, od dana 2.10.2011., pa do isplate;

na iznos od 121,03 EUR, od dana 2.11.2011., pa do isplate;

na iznos od 119,23 EUR, od dana 2.12.2011., pa do isplate;

na iznos od 125,89 EUR, od dana 2.1.2012., pa do isplate;

na iznos od 133,34 EUR, od dana 2.2.2012., pa do isplate;

na iznos od 133,51 EUR, od dana 2.3.2012., pa do isplate;

na iznos od 128,86 EUR, od dana 2.4.2012., pa do isplate;

na iznos od 130,39 EUR, od dana 2.5.2012., pa do isplate;

na iznos od 133,26 EUR, od dana 2.6.2012., pa do isplate;

na iznos od 130,53 EUR, od dana 2.7.2012., pa do isplate;

na iznos od 130,73 EUR, od dana 2.8.2012., pa do isplate;

na iznos od 128,12 EUR, od dana 2.9.2012., pa do isplate;

na iznos od 122,93 EUR, od dana 2.10.2012., pa do isplate;

na iznos od 128,90 EUR, od dana 2.11.2012., pa do isplate;

na iznos od 130,60 EUR, od dana 2.12.2012., pa do isplate;

na iznos od 130,73 EUR, od dana 2.1.2013., pa do isplate;

na iznos od 122,09 EUR, od dana 2.2.2013., pa do isplate;

na iznos od 127,65 EUR, od dana 2.3.2013., pa do isplate;

na iznos od 129,16 EUR, od dana 2.4.2013., pa do isplate;

na iznos od 125,83 EUR, od dana 2.5.2013., pa do isplate;

na iznos od 116,46 EUR, od dana 2.6.2013., pa do isplate;

na iznos od 112,76 EUR, od dana 2.7.2013., pa do isplate;

na iznos od 117,37 EUR, od dana 2.8.2013., pa do isplate;

na iznos od 120,55 EUR, od dana 2.9.2013., pa do isplate;

na iznos od 128,65 EUR, od dana 2.10.2013., pa do isplate;

na iznos od 124,19 EUR, od dana 2.11.2013., pa do isplate;

na iznos od 126,18 EUR, od dana 2.12.2013., pa do isplate;

na iznos od 127,82 EUR, od dana 2.1.2014., pa do isplate;

na iznos od 105,88 EUR, od dana 2.2.2014., pa do isplate;

na iznos od 108,53 EUR, od dana 2.3.2014., pa do isplate;

na iznos od 107,17 EUR, od dana 2.4.2014., pa do isplate;

na iznos od 132,52 EUR, od dana 2.5.2014., pa do isplate;

na iznos od 131,01 EUR, od dana 2.6.2014., pa do isplate;

na iznos od 131,68 EUR, od dana 2.7.2014., pa do isplate;

na iznos od 135,88 EUR, od dana 2.8.2014., pa do isplate;

na iznos od 140,18 EUR, od dana 2.9.2014., pa do isplate;

na iznos od 139,80 EUR, od dana 2.10.2014., pa do isplate;

na iznos od 141,96 EUR, od dana 2.11.2014., pa do isplate;

na iznos od 145,06 EUR, od dana 2.12.2014., pa do isplate;

na iznos od 143,79 EUR, od dana 2.1.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.2.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.3.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.4.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.5.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.6.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.7.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.8.2015., pa do isplate;

na iznos od 145,55 EUR, od dana 2.9.2015., pa do isplate;

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 195,12 EUR.

VI. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 386,39 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

EUR 1,79 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 3,06 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 2,15 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 3,96 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 4,52 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 1,34 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 2,38 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 2,91 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 3,67 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 7,88 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 10,71 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 1,79 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 3,06 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 2,15 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 3,96 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 4,52 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 9,40 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 10,16 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 17,32 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 19,08 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 21,40 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 21,39 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 18,21 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 22,94 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 23,05 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 19,73 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 20,10 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 13,93 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 8,87 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 3,88 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 15,60 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 18,85 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 15,29 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 1.954,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

EUR 2,01 od 02.11.2011. pa do isplate,

EUR 2,01 od 02.12.2011. pa do isplate,

EUR 2,01 od 02.01.2012. pa do isplate,

EUR 2,01 od 02.02.2012. pa do isplate,

EUR 2,01 od 02.03.2012. pa do isplate,

EUR 2,01 od 02.04.2012. pa do isplate,

EUR 2,02 od 02.05.2012. pa do isplate,

EUR 2,02 od 02.06.2012. pa do isplate,

EUR 2,02 od 02.07.2012. pa do isplate,

EUR 2,02 od 02.08.2012. pa do isplate,

EUR 2,02 od 02.09.2012. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.10.2012. pa do isplate,

EUR 2,02 od 02.11.2012. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.12.2012. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.01.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.02.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.03.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.04.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.05.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.06.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.07.2013. pa do isplate,

EUR 2,04 od 02.08.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.09.2013. pa do isplate,

EUR 2,03 od 02.10.2013. pa do isplate,

EUR 2,04 od 02.11.2013. pa do isplate,

EUR 2,04 od 02.12.2013. pa do isplate,

EUR 2,04 od 02.01.2014. pa do isplate,

EUR 94,05 od 02.02.2014. pa do isplate,

EUR 93,99 od 02.03.2014. pa do isplate,

EUR 93,93 od 02.04.2014. pa do isplate,

EUR 93,87 od 02.05.2014. pa do isplate,

EUR 94,03 od 02.06.2014. pa do isplate,

EUR 94,19 od 02.07.2014. pa do isplate,

EUR 94,35 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 94,52 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 94,68 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 94,84 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 95,00 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 95,17 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 95,33 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 95,48 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 95,64 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 95,81 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 95,97 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 96,13 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 96,29 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 96,46 od 02.09.2015. pa do isplate,

VIII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 1.394,94 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. lipnja 2025 do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 29. travnja 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženika sklopio dana 03. ožujka 2006. ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51028805698 kojim ugovorom je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 132.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Radilo se o stambenom kreditu, radi kupnje nekretnine, rok otplate 30 godina Člankom 7 ugovora utvrđena je primjena valutne klauzule u CHF valuti na način da su povrat obveze iz ugovora vezane uz valutu CHF, nadalje čl. 8 ugovoreno je da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora kamatne stope mogu mijenjati a način obračuna i naplate uređene je važećim odlukama banke.

Tuženik mu niti u jednom trenutku zaključenja spornog ugovora nije pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da bi on na temelju dobivenih obavijesti mogao uistinu razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njege mogle proizaći iz takvog pravnog posla, već da je tuženik koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovaca, njemu kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora o kreditu, o čijim odredbama mu nije bilo dopušteno pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, sve na njegovu štetu. Nadalje da ga tuženik nije upozorio na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF te da ga nije upozorio na činjenicu da je kod CHF valute riječ o tzv. „valuti utočišta“ u koju u vrijeme recesije bježi kapital, a što za posljedicu da ima nagli rast te valute u odnosu na domaću valutu. Naveo je da tuženik nije obrazložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu. Naveo je da u samom ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara, a niti su mu na bilo koji drugi način niti prije niti u trenutku sklapanja ugovora objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi njemu na temelju ugovorenih kriterija mogao procijeniti kretanje kamatne stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njegove obveze. Iz svega navedenog da je razvidno da je odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena nerazumljivo i netransparentno te je predmet njegove obveze neodređen i neodrediv odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odredbom banke ništetna. Naveo je da je u utuženom razdoblju tuženik više puta mijenjao visinu ugovorene kamate na temelju njenu nepoznatih kriterija. Tužitelj se poziva na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-14501/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6642/2017 od 13. lipnja 2018. te navode kako presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa za zaštitu potrošača sukladno čl. 118 ZZP i čl. 502 c ZPP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu to iste ne proizvode pravni učinak slijedom čega da mu je tuženik dužan vratiti cjelokupni novčani iznos koji mu je platio na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope (4,75 %) odnosno do početka primjene zakonom određene kamate od 3,23 %. Naveo je da obzirom da su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je glavnica vezana za valutnu klauzulu u CHF to da je tuženik u obvezi vratiti cjelokupnu tečajnu razliku odnosno novčani iznos koji je platio tuženiku primjenom srednjeg tečaja za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog obroka, a preko one visine obroka primjenom srednjeg tečaja za CHF koji je važio na dan isplate kredita iz razloga što je upravo primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji da je novčani iznos doista i primio od tuženika. Nadalje navodi kako su 08.01.2006. stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj drži da provedenom konverzijom i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice nije obeštećen, na način da se vratio u onu činjeničku poziciju u kojoj bi se nalazi da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Po provedenoj konverziju nije utvrđena preplata već manjak od 15.813,06 kn.

Stoga traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8 st. 2 ugovora o kreditu koji se odnosi promjenu kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke sadržaja pobliže opisanog u točki I izreke ove presude, zatim odredbu čl. 8 kojim se otplata kredita veže uz valutu CHF pobliže opisano u točki III izreke presude. Iznose preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to preplatu kamate u visini od 15.812,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, na ime preplate tečaja iznos od 58.396,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prigovara statusu potrošača

Podneskom od 21. rujna 2020. postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 2.906,09 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati u iznosu od 19.584,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Ponovno ističe kako je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koja je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora. Predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 29. travnja 2025. po provedenom financijskom vještačenju te s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 1.903,58 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 8.208,36 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik na ročištu za glavnu raspravu 5. svibnja 2025. usprotivio se djelomičnom povlačenju točke II tužbenog zahtjeva-preplata kamate te preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u točki IV tužbenog zahtjeva -preplata tečaja.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku od 29. travnja 2025. u odnosu na točku IV zahtjeva-preplata tečaja jer je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno određeno postaviti visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović Butković .

Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u većem dijelu osnovanim.

Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, 03. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-51028805698 predmet kojeg je iznos od 132.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Člankom 8 ugovorena je kamata od 4,75 % godišnje, st. 2 ugovoreno je promjena kamate stope vrši sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Kredit se otplaćuje mjesečno iznos mjesečnog obroka je 622,14 CHF, rok otplate 360 mjeseci. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 25.10.2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan

30.09.2015. utvrđen manjak od 2.071,92 EUR

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju nekretnine. Nadalje tužitelj u svom iskazu navodi kako je kredit odobren za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja u kojem stanu i danas živi s obitelji. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač jer suprotno utvrđenju suda tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. U konačnici kod tužitelja niti nema preplate po konverziji pa da bi bilo govora o nekakvom ( djelomičnom ) obeštećenju.

Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. st. 2 koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Iz iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, na sadržaj istog nije se moglo utjecati, tuženik ničim nije dokazao ( odustao je od saslušanja osobnog bankara NPL) da mu je objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8 . predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP- a).

Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke e iz čl 8 st. 2. predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.

Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci ponudili samo kredit u CHF-u , znao je što znači pojam valutne klauzule, no kako mu je u banci rečeno da je CHF stabilna valuta , nije očekivao veće promjene. Prvi anuitte mu je bio oko 1.700,00 kn a najviši oko 3.000,00 kn Nije mu rečeno da je CHF rizična valuta, niti da HNB ne štiti tečaj kune naspram CHF. Konverziju je prihvatio , a danas nakon 20 godina duguje još 50.000,00 EUR.

Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, naime iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Naime jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu, iz čl. 7 . koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten, a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kako u točki III izreke ove odluke.

Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP- a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

U odnosu na pisani iskaz svjedokinje OP sud neće istog tumačiti, naime navedena svjedokinja nije neposredno pregovarala s tužiteljem, stoga njezin pisani iskaz nije odlučan za donošenje odluke u novoj pravnoj stvari gdje je potrebno utvrditi je li potrošaču – tužitelju banka-osobni bankar pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti sve ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.) koja proizlaze za njega kod ugovaranja ovakvog krdeita.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 29. travnja 2025. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dijane Tomljanović-Butković utvrđeno je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja aneksa ugovora o kreditu 4,75%, odnosno zakonska zatezna kamata od 3,23% od 01.01.2014 do 30.09.2015., tužitelj je na ime kamata do konverzije više uplatio 1.903,58 EUR-. Manje plaćenih kamatama bilo je u visini od 40,50 EUR, ako se u periodu od 01.01.2014. do konverzije primjenjuje zakonska kamata od 3,23%. Manje plaćena kamata ako se za cijeli period otplate uzme početna kamatna stopa od 4,75% iznosi 3.155,43 CHF ili 14.725,47 HRK odnosno 1.954,40 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 8.208,36 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 386,39 €. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja. Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama.

Iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir.

Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik također nije istakao primjedbe na matematički izračun vještaka.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 29. travnja 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka te potražuje preplaćene iznose zbog primjene odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 1.903,58 € i zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.208,36 € sve sa zakonskim zateznim kamatama.

Provedenom konverzijom tuženik je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo obeštećenje tuženik još duguje iznose ( preplate kamate i tečaja) kako su utvrđeni u nalazu i mišljenju vještaka.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 1.903,58 €, zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.208,36 € sve pobliže opisano u točkama II i IV izreke ove odluke.

Kako je tužitelj kod preciziranja tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na preplatu kamate potraživao 1.903,58 EUR, a tužbom je na ime preplate kamate potraživao 2.098,70 EUR/15.812,68 kn, dakle došlo je do smanjenja tužbenog zahtjeva odnosno do djelomičnog povlačenja kojem povlačenju se tuženik usprotivio pa je stoga taj dio zahtjeva u visini od 195,12 EUR (razlika iznosa od 2.098,70 EUR i 1.903,58 EUR) valjalo odbiti te odlučiti kao u točki V izreke ove presude.

Valja pripomenuti da se kod preplate kamate istu utvrđivalo kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja kamatnih stopa, a kako je to vještačenjem pravilno utvrđeno. Posebice se ističe da je za razdoblje od 01.01.2014 do rujna 2015. kod obračuna preplate valjalo primijeniti kamatu od 3,23 % to je kamata koju je odredio zakonodavac temeljem ZID ZPK, ona nije utemeljena na jednostranoj odluci tuženika.

Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, a ne od dana podnošenja tužbe kako to tuženik tvrdi, stoga je odlučeno kao u točkama II i IV izreke ove odluke.

U odnosu na negativne razlike -nastale u razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog i kamatna stopa bila niža od početne koje je tuženik postavio pravilno kao prigovor radi prijeboja ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja, odnosno prebijati. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule i odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke , a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF i kada je plaćao niže anuitete zbog primjene manje kamatne stope od ugovorene tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Posebice valja navesti kako u periodu od 01. siječnja 2014. do konverzija u prijemni je bila kamata od 3,23 % propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13). Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja.

Stoga je odlučeno kao u točkama VI i VII izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. (budući tužitelj samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva nije uspio) i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podnesaka od 29.04.2025. u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1) za zastupanje na ročištu 25.04.2024., 27.06.2024. i 05.05.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 144,94 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 1.394,94 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki VIII izreke presude

U Rijeci 6. lipnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte