Posl.br.P-2837/2019
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva br.27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Ljiljana Mustapić, u pravnoj stvari tužitelja VCE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB:52508873833, zastupan po punomoćniku OD Anić&Anić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2025 g., te objave presude dana 6. lipnja 2025.g.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 060712291875 SN od 17.7.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu 1.1. u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u iznosu 104.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, u dijelu 1.2. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu 1.4. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, članak 8., u dijelu 8.1. u kojem se utvrđuje okvirni iznos ukupne tražbine banke u iznosu 135.200,00 CHF.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 060712291875 SN od 17.7.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje."
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana, isplati iznos od 6.829,86 Eura, koje na taj iznos teku od 26.siječnja 2016 g pa do isplate i zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 26.1. 2016 g. kako slijedi:na iznos od
-1,82 EUR 13,70 HRK 9.9.2006. do 26.1.2016,
-2,50 EUR 18,84 HRK 10.10.2006. do 26.1.2016,
-0,20 EUR 1,47 HRK 10.12.2006. do 26.1.2016,
-21,97 EUR 165,50 HRK 10.4.2008. do 26.1.2016,
-21,60 EUR 162,74 HRK 29.4.2008. do 26.1.2016,
-21,64 EUR 163,06 HRK 10.5.2008. do 26.1.2016,
-21,50 EUR 161,96 HRK 9.6.2008. do 26.1.2016,
-21,47 EUR 161,76 HRK 10.7.2008. do 26.1.2016,
-34,47 EUR 259,70 HRK 11.8.2008. do 26.1.2016,
-39,59 EUR 298,29 HRK 10.9.2008. do 26.1.2016,
-39,59 EUR 298,29 HRK 10.10.2008. do 26.1.2016,
-40,87 EUR 307,97 HRK 11.12.2008. do 26.1.2016,
-40,97 EUR 308,69 HRK 12.1.2009. do 26.1.2016,
-92,67 EUR 698,26 HRK 9.2.2009. do 26.1.2016,
-97,67 EUR 735,87 HRK 9.3.2009. do 26.1.2016,
-106,51 EUR 802,53 HRK 7.4.2009. do 26.1.2016,
-91,67 EUR 690,71 HRK 5.5.2009. do 26.1.2016,
-94,87 EUR 714,83 HRK 9.6.2009. do 26.1.2016,
-89,22 EUR 672,27 HRK 9.7.2009. do 26.1.2016,
-84,45 EUR 636,26 HRK 7.8.2009. do 26.1.2016,
-190,72 EUR 1.437,04 HRK 9.9.2009. do 26.1.2016,
-194,27 EUR 1.463,75 HRK 16.9.2009. do 26.1.2016,
-193,86 EUR 1.460,61 HRK 15.10.2009. do 26.1.2016,
-188,95 EUR 1.423,62 HRK 24.11.2009. do 26.1.2016,
-195,81 EUR 1.475,36 HRK 14.12.2009. do 26.1.2016,
-191,12 EUR 1.440,01 HRK 13.1.2010. do 26.1.2016,
-205,03 EUR 1.544,81 HRK 5.2.2010. do 26.1.2016,
-209,70 EUR 1.580,01 HRK 6.3.2010. do 26.1.2016,
-208,61 EUR 1.571,80 HRK 9.4.2010. do 26.1.2016,
-219,84 EUR 1.656,41 HRK 8.5.2010. do 26.1.2016,
-224,34 EUR 1.690,27 HRK 9.6.2010. do 26.1.2016,
-238,81 EUR 1.799,32 HRK 9.7.2010. do 26.1.2016,
-253,96 EUR 1.913,43 HRK 30.8.2010. do 26.1.2016,
-274,67 EUR 2.069,46 HRK 28.9.2010. do 26.1.2016,
-265,21 EUR 1.998,23 HRK 9.10.2010. do 26.1.2016,
-261,16 EUR 1.967,74 HRK 18.11.2010. do 26.1.2016,
-265,86 EUR 2.003,13 HRK 9.12.2010. do 26.1.2016,
-280,74 EUR 2.115,26 HRK 20.1.2011. do 26.1.2016,
-288,37 EUR 2.172,73 HRK 14.3.2011. do 26.1.2016,
-277,53 EUR 2.091,04 HRK 14.3.2011. do 26.1.2016,
-251,92 EUR 1.898,12 HRK 9.5.2011. do 26.1.2016,
-259,88 EUR 1.958,07 HRK 9.6.2011. do 26.1.2016,
-285,91 EUR 2.154,26 HRK 9.7.2011. do 26.1.2016,
-290,04 EUR 2.185,35 HRK 19.8.2011. do 26.1.2016,
-330,68 EUR 2.491,55 HRK 9.9.2011. do 26.1.2016,
-296,38 EUR 2.233,04 HRK 11.10.2011. do 26.1.2016,
-284,02 EUR 2.139,96 HRK 9.11.2011. do 26.1.2016,
-284,93 EUR 2.146,78 HRK 16.12.2011. do 26.1.2016,
-289,65 EUR 2.182,42 HRK 19.1.2012. do 26.1.2016,
-303,62 EUR 2.287,61 HRK 17.2.2012. do 26.1.2016,
-306,84 EUR 2.311,85 HRK 22.3.2012. do 26.1.2016,
-302,89 EUR 2.282,07 HRK 6.4.2012. do 26.1.2016,
-301,23 EUR 2.269,60 HRK 9.5.2012. do 26.1.2016,
-303,12 EUR 2.283,80 HRK 12.6.2012. do.26.1.2016,
-307,55 EUR 2.317,18 HRK 29.6.2012. do 26.1.2016,
-304,77 EUR 2.296,29 HRK 6.8.2012. do 26.1.2016,
-304,68 EUR 2.295,60 HRK 5.9.2012. do 26.1.2016,
-300,16 EUR 2.261,57 HRK 4.10.2012. do 26.1.2016,
-293,23 EUR 2.209,30 HRK 9.11.2012. do 26.1.2016,
-303,17 EUR 2.284,24 HRK 18.12.2012. do 26.1.2016,
-302,02 EUR 2.275,59 HRK 4.1.2013. do 26.1.2016,
-304,37 EUR 2.293,29 HRK 14.2.2013. do 26.1.2016,
-291,20 EUR 2.194,01 HRK 7.3.2013. do 26.1.2016,
-295,35 EUR 2.225,37 HRK 10.4.2013. do 26.1.2016,
-302,38 EUR 2.278,31 HRK 9.5.2013. do 26.1.2016,
-292,58 EUR 2.204,40 HRK 11.6.2013. do 26.1.2016,
-286,49 EUR 2.158,58 HRK 11.7.2013. do 26.1.2016,
-284,14 EUR 2.140,80 HRK 19.8.2013. do 26.1.2016,
-287,66 EUR 2.167,41 HRK 6.9.2013. do 26.1.2016,
-290,56 EUR 2.189,25 HRK 9.10.2013. do 26.1.2016,
-300,17 EUR 2.261,60 HRK 9.11.2013. do 26.1.2016,
-298,40 EUR 2.248,32 HRK 9.12.2013. do 26.1.2016,
-302,13 EUR 2.276,42 HRK 7.1.2014. do 26.1.2016,
-299,06 EUR 2.253,30 HRK 20.2.2014. do 26.1.2016,
-228,32 EUR 1.720,33 HRK 9.4.2014. do 26.1.2016,
-120,97 EUR 911,46 HRK 9.5.2014. do 26.1.2016,
-118,98 EUR 896,44 HRK 9.6.2014. do 26.1.2016,
-118,42 EUR 892,24 HRK 9.7.2014. do 26.1.2016,
-119,76 EUR 902,35 HRK 30.7.2014. do 26.1.2016,
-122,10 EUR 919,91 HRK 8.8.2014. do 26.1.2016,
-122,66 EUR 924,23 HRK 9.9.2014. do 26.1.2016,
-125,13 EUR 942,73 HRK 9.10.2014. do 26.1.2016,
-124,31 EUR 936,57 HRK 10.11.2014. do 26.1.2016,
-128,01 EUR 964,52 HRK 17.12.2014. do 26.1.2016,
-129,44 EUR 975,29 HRK 15.1.2015. do 26.1.2016,
-129,92 EUR 978,86 HRK 23.2.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 9.3.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 14.4.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 7.5.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 30.6.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 18.7.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 7.8.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 8.9.2015 do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 9.10.2015. do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 17.11.2015 do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRk 8.1.2016, do 26.1.2016,
-129,69 EUR 977,19 HRK 15.1.2016. do 26.1.2016,
-7.267,02 EUR 54.753,33 HRK do 26.1.2016, za više zatraženo od dosuđenog u iznosu 19.216,45 Eura sa zateznim kamatama na taj iznos tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan
III Svaka stranka snosi svoj trošak.
Obrazloženje
1.U tužbi tužitelj navodi s tuženikom kao kreditorom zaključen je Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 060712291875 SN, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 104.000,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika te je dana 21.1.2016. zaključen Dodatak br.1 Ugovora o kreditu. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl.1 Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak time da je otplatu kredita u istom članku Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl.3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,39 % godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("Sukladno odluci banke") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
2.Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.
3.Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dan 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81,82 i 90 a od 7. kolovoza 2007 do 31. prosinca 2008 protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07,125/07,75/09,79/09,89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
4.Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl.138 a Zakona o zaštiti potrošača čl.502 c Zakona o parničnom postupku te čl.1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes. Podneskom od dana 3. veljače 2023 g tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev.
5.U odgovor na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, prijeboja, poriče navode tužbe predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan, tužitelj nema pravnog osnova, niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF, na koji se tužitelj poziva u skladu s odredbama ZID, ZPK (NN 162/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g. konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.
6.Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenomn konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19 a st.1 alineja 3 ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača, "u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu" (potcrtao tuženik) demonimiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao chf kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka.
7.Slijedom navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbam-a ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primjenjenih kamatnih stopa s važenjem ec tunc i načina primjene kamatne stope nakon provedene konverzije, sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.
8.Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc i samo zato što je sklapanjem Dodatka br.1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđena preplata u iznosu od 4.521,07 EUR, koja se u skladu s odredbom članka 19 e st.1 t. 5 alineja 1 koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi, a utvrđen je i novi iznos nedospjele glavnice kredita. Posebno se ističe da je tuženik kao kreditna institucija u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi konverziju kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor.
9.Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan pristupiti konverziji kredita. Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu s činjenicom da ugovor o kreditu s valutnom klauzulom pravno više ne postoji i da ne proizvodi nikakve ugovorne niti izvanugovorne obveze.
10.Sve naprijed navedene tvrdnje i pravna shvaćanja tuženika o retroaktivnom djelovanju ZID ZPK, pravnim učincima konverzije kredita, postupku konverzije koji je bio dobrovoljan za korisnike kredita, a prisilan za kreditne institucije, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj:U:I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. Iako je nakon provedene konverzije kredita bespredmetno raspravljati o valjanosti valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik, samo opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZPP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u ponudi imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja sklopljenog ugovora.
11.Tijekom postupka sud je dokazne svrhe proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem, po vještaku Ines Lozić očitovanjem vještaka saslušanjem tužitelja, pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu.
12.Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
13.Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate stečenog bez osnove tj zahtjev za isplatu više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
14.Radi utvrđenja visine pretplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule otplate kredita vezane za tečaj CHF prema valuti Republike Hrvatske proveden je dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić.(list 313-347 spisa). Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 57.700,15 EUR što je preračunato iznosilo 441.988,40 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu do 26. 1.2016 preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan konverzije iznosila bi 390.528,75 kn te bila manja od 51.459,61 kn od glavnice utvrđene u konverziji (Tabela 8 stupac 3) što bi preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosilo 6.829,86 Eura. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c.
15.Prilikom izračuna konverzije su uzete sve uplate tužitelja te primijenjene na simulirani otplatni plan kao da je kredit početno odobren u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom i tečajem dok je tužbeni zahtjev u odnosu na više plaćene iznose zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja CHF. Stoga i konverzija i preplate tužitelja po tužbenom zahtjevu polaze od istih stvarnih uplata tužitelja ali je različita pretpostavka izračuna. Tuženik je prigovorio vještvu na koje prigovore vještak očitovao. ( list 379 spisa).
16.Primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a ugovorna odredba o otplati kredita prema kojoj se visina anuiteta mjesečno izračunava prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća te da se kamata obračunava u valuti CHF, a naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća prema sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu koji je sastavljen na tipskom obrascu koji je sastavio kreditor, ugovorna odredba ne sadrži jasne, određene i tužitelju razumljive parametre na temelju kojih bi tužitelj kao potrošač bio upozoren na ekonomski rizik u slučaju porasta tečaja valute CHF te na posljedice koje uslijed toga za tužitelja mogu nastupiti. Posljedice koje su nastupile za tužitelja kao potrošača uslijed porasta tečaja valute CHF prema valuti kuna u utuženom razdoblju, dovele su do neravnoteže između prava i obveza stranaka jer je uslijed porasta tečaja valute CHF došlo i do povećanja anuiteta otplate kredita, kako je detaljno prikazano u nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka.
17.Ugovorna odredba Ugovora o kreditu., prema kojoj je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva na način da je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke, kako se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže banke, nepoštena ugovorna odredba, budući primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, tuženik na kome je u ovom parničnom postupku teret dokazivanja prema odredbi članka 96. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013),nije dokazao da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni, jasni i razumljivi parametri za izračun promjene kamatne stope prema odluci o kamatama i naknadama kreditora jer nisu određeni parametri troškova pribavljanja sredstava, a niti visina kamatne marže banke pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, u smislu članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/07, važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 12. veljače 2008., iako se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07) koji nije važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 96. stavak 1. i 2. i članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača/07 valjalo jednako presuditi u pogledu utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o primjeni valutne klauzule kod otplate kredita vezane za tečaj valute CHF prema valuti kuna na dan dospijeća kao i u pogledu ugovorne odredbe o promjeni redovne kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora.
18.Među strankama nije prijeporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženice iz predmetne parnice ) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,
-da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.,
-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezamaugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
-da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,
-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
-da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, broj 312447 od 12. veljače 2008., o valutnoj klauzuli i promjenjivosti stope ugovornih kamata odlukom kreditora odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane pravne prednice tuženice kao kreditora,
-da tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi stranke o navedenim ugovornim odredbama posebno pregovarale te da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj,
-da se radilo o jasnim i lako uočljivim ugovornim odredbama, ali istovremeno nerazumljivim odredbama jer iste ne sadrže nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je pravna prednica tuženice prilikom sklapanja ugovora tužitelju takve okolnosti objasnila, niti ga je upozorila na rizik od porasta tečaja valute CHF te na posljedice koje uslijed toga za tužitelja mogu nastupiti.
19.Prema tome, s obzirom na prethodno izložena utvrđenja i pravne stavove iz citiranih odluka u tzv. kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, prvostupanjski sud, iako pogrešno primjenjujući materijalno pravo iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača/03, pravilno utvrđuje da su prethodno citirane ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule kod otplate kredita vezane za tečaj valute CHF prema valuti kuna po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća kao i o jednostranoj promjeni kamatnih stopa na temelju odluke kreditora o kamatama i naknadama banke nepoštene ugovorne odredbe, a time i ništetne ugovorne odredbe pa je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 96. stavka 1. i 2. te članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača/07 u navedenom dijelu.
20.Međutim, prethodno navedena utvrđenja i pravni stavovi proizašli iz kolektivnog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji su u bitnom prethodno izloženi, ne mogu se primijeniti na ugovornu odredbu članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoren u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize banke kreditora važećem na dan korištenja kredita budući navedena ugovorena odredba nije protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva pa stoga nije niti ništetna, već je naprotiv dopuštena u smislu članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje: ZOO).
21.Pri tome, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i na dan korištenja kredita, bio je poznat kupovni tečaj kreditora za valutu CHF, pa je stoga bila poznata i kunska protuvrijednost kredita a posljedično tome ugovorna odredba o iznosu kredita prema kupovnom tečaju kreditora prema ocjeni ovoga suda bila je jasna, uočljiva i lako razumljiva tužitelju kao potrošaču.
22.S obzirom na navedeno, odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetne ugovorena valuta kredita u CHF predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka jer je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske prema stranoj valuti, pa tako i iznos isplaćenog kredita prema tečaju valute CHF na dan isplate u smislu članka 22. stavka 1. ZOO-a.
23.Tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe pri čemu valja istaći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., a također i u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., izložio pravno stajalište da činjenica što su stranke sklopile ugovor o konverziji na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj
1 0
102/15., dalje: ZID ZPK), ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. –dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), te da korisnik kredita stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.
24.Prema članku 327. stavak 1. ZOO-a, propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti te da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, a što tužitelj kao ugovorna stranka svakako jeste, pa stoga nema procesnih zapreka za podnošenje deklaratorne, u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a, radi utvrđenja ništetnosti, a ni kondemnatorne tužbe radi isplate stečenog na osnovu ništetne ugovorne odredbe, pa niti kada su stranke sklopile dodatak predmetnog ugovora o kreditu.
25.Prema tome, i s obzirom na naznačeno pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom parničnom postupku, budući iz naznačenog pravnog stajališta proizlazi da korisnici kredita pod navedenim pretpostavkama imaju pravni interes i za podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredaba, za čije je podnošenje procesna pretpostavka postojanje pravnog interesa.
26.Neosnovani su navodi tuženika da se pravni učinci dodatka ugovora o kreditu ocjenjuju s retroaktivnim učincima, odnosno kao da su stranke imale od početka ugovoreni kredit s valutnom klauzulom vezanom za valutu EUR, pa da zbog toga tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje stečenog bez osnove, povrat isplaćene razlike anuiteta otplate kredita na temelju ništetne ugovorne odredbe, jer to ne proizlazi niti iz Zakona o izmjeni i dopunama ZPK-a, a ni iz ugovornih odredaba Dodatka ugovora o kreditu.
27.Pri tome valja imati u vidu i odluku suda Europske unije od 9. srpnja 2020. broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče, pa osnovano prvostupanjski sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome pozivom na odredbu članka 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju.
28.Radi utvrđenja visine preplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule otplate kredita vezane za tečaj CHF prema valuti Republike Hrvatske proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić koja je prema dostavljenom nalazu i mišljenju utvrdila
1 1
visinu preplate kredita u utuženom periodu, te je u priloženoj tabeli nalaza i mišljenja, prikazala pojedine mjesečne iznose preplate kredita zbog promjena tečaja valute CHF prema valuti Republike Hrvatske, a kako tuženik nije prigovarao metodologiji i rezultatima matematičkog izračuna koji sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan te je u skladu s pravilima knjigovodstveno financijske struke jer je stalni sudski vještak obrazložio i argumentirao svoj nalaz i mišljenje te isti utemeljio na podacima, odnosno ispravama, priloženim u spisu predmeta.
29.Pozivom na odredbu čl.323. stavak 1., članka 1111. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju utuženo novčano potraživanje u kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ines Lozić.
30.Kako je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak (Aneks) broj 1. Ugovora o kreditu od 21 siječnja 2016. u smislu članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj nije zahtijevao utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba naznačenog Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu, a niti proizlazi da bi konverzija kredita bila izvršena protivno naznačenim zakonskim odredbama članka 19.a. do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti se ugovorene odredbe iz Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu od 21. siječnja 2016. mogu smatrati nepoštenima, a time i ništetnim jer se prema članku 96. stavak 5. Zakona o zaštiti potrošača na njih ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima budući su takve ugovorne odredbe unijete zakonske odredbe prisilne naravi iz članka 19.a do 19. i zakona o zaštiti potrošača, proizlazi kako ugovorne odredbe Dodatka (Aneksa). Ugovora o kreditu nisu ništetne pa stoga tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu iznosa razlike glavnice kredita do koji je došlo uslijed konverzije valute za koju je vezana otplata kredita, odnosno konverzije valute CHF u valutu EUR-o.
31.Stoga ne postoje razlozi uslijed kojih bi odredbe Aneksa Ugovora od kreditu predstavljale nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe pa stoga ne postoji ni pravna osnova prema kojoj bi tužiteljev zahtjev za isplatu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova razlike u iznosu nedospjele glavnice prema konverziji kredita (u valutu euro) u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja, bio osnovan.
32.Stoga je u navedenom dijelu primjenom materijalnog prava iz članka 96. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača/07 te članka 322. stavka 1. ZOO-a i članka 323. stavka 1. ZOO-a u navedenom dijelu odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.
33.Naime, u konkretnom predmetu na utuženo potraživanje s osnova povrata stečenog bez osnove, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je u odnosu na potraživanje s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počela teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF), dok je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 6. lipnja 2019., dakle prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Tome valja dodati kako prema pravnom stajalištu Suda Europske unije u presudi u predmetima C-609/19 i spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe,
1 2
koji može isteći čak i prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ.
34.Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241 ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.Zastara restitucijskih zahtjeva (čl.1111 ZOO/05), počinje teći od dana donošenja prvostupanjske odluke a navedeno se temelji i na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. U konkretnom slučaju valja zaključiti pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl.225. ZOO-a (tako i u Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), Dostava izračuna konverzije i sklapanje Aneksa Ugovora ne predstavljaju ispunjenje zakonske obveze koja predstavlja uračunavanje svih uplata po kreditu u izračun konverzije, stoga tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje parnice i pravnu osnovu za zahtijevanje bilo kakve isplate, jer ponuda tuženice učinjena je sukladno čl.357 st.1. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne Novine"br.102/15),odnosi na konverziju ugovora iz valute CHF u EUR, dok je predmet ovog postupka razlika na ime pretplaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope.
35.Prigovor prijeboja je odbijen kao neosnovan pozivom na odredbu čl.195 i 197 ZOO-a. U konkretnom slučaju prigovor prijeboja tuženika sud nije prihvatio iz razloga što iznos 31.139,18 kn koji stavlja u prijeboj tzv. pretplata u konverziji temeljem ZID ZPK 2015 nije potraživanje tuženika već potraživanje tužitelja odnosno iznos koji je tužitelj više platio, tuženik ne može staviti u prijeboj potraživanje kojeg uopće nema niti je platio tužitelju. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl.29 čl.1111 i čl.1115 ZOO-a. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.2 ZPP-a.
U Splitu, 6. lipanj 2025.godine
Sudac
Ljiljana Mustapić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove odluke nezadovoljan stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste u tri primjerka.Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- punomoćniku tužitelja,
- punomoćniku tuženika,
1 3
- u spis,
