Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-258/2024-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, J. J. Strossmayera 14C, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, Savska cesta 32, radi ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 29. travnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja CJ uz punomoćnika Martinu Alagić, odvjetnicu iz Vukovara i zamjenika punomoćnika tuženika Branimira Žarkovića, odvjetnika iz Zagreba, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 6. lipnja 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-27000059019/2007, zaključen dana 07. svibnja 2007. godine između tužitelja CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.481,18 eur (tisućučetiristotineosamdesetjedaneuroiosamnaestcenti), sa zateznim kamatama, tekućim od 6. lipnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Vinkovci, dana 7. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-27000059019/2007, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, s rokom otplate od 5 godina.

2. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 7 ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, pa je tako tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

3. Tužitelj nadalje navodi da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru.

3.1. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade.

3.2. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

4. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

5. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Tužitelj upire na odluku ništetnosti ulazne naknade o kojoj se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna.

7. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 7. Ugovora o kreditu, odnosno da ista ne proizvodi pravne učinke.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, opreza radi ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik osporava da bi tužitelj u ovom predmetu imao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu jer isto ne obrazlaže konkretnim dokazima i navodima.

9. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj nema aktivnu legitimaciju ni svojstvo potrošača kojeg tek treba dokazati, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju, a pri tome se tuženik poziva na sudsku praksu te u tom smislu ističe odluku Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1562/2021-2 u kojoj se između ostalog ističe da se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.

10. Tuženik ne spori da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF.

11. Međutim, tuženik smatra da odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena ulazna naknada nisu ništetne, jer je navedena odredba preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske, ukazuje i na materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne a radi se o Zakonu o zaštiti potrošača/03, a da bi utužena odredba bila nepoštena potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Nasuprot navedenom tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi jer u članku 15. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne stane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Nadalje, odredba o naplati naknade za obradu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom volju preuzima platnu obvezu na period od više godina. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Isto tako predmetna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja niti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je ugovaranje naknada kojima se pokrivaju troškovi za obradu ugovora uobičajena u bankarskom poslovanju, te nije zabranjena niti jednim prisilnim propisom. Stoga, plaćanje takve naknade služi kao simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio svih troškova koje banke nužno snose, kako bi uspješno pozajmile novac korisnicima kredita.

11.2. Tuženik nadalje ističe kako predmetna ugovorna odredba nije ništetna ni po odredbama Zakona o obveznim odnosima, te se poziva na članak 269. citiranog zakona. U tom pogledu poziva se na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž- 230/2023-3 od 9. veljače 2023., Presudu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, broj: P-2657/2020 od 13. listopada 2021., pa i praksu Europskog suda, pa tako upire na presudu ECJ-a od 3. listopada 2019. u predmetu C-621/17.

11.3. U konačnici, tuženik navodi da nije nepošten stjecatelj gdje upućuje na članak 1115. Zakona o obveznim odnosima koji glasi: " Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. " Pri tome se tuženik poziva također na sudsku praksu i to prije svega na presude Općinskog suda u Splitu broj P-3811/2017 od 22. siječnja 2020., broj P-2563/18 od 23. listopada 2020., broj P-1798/19 od 23. travnja 2021., a sve s obzirom da tužitelj ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati navodno stečen novac, tužitelj ne bi imao pravo na kamate od dana stjecanja, pod uvjetom kad bi njegov zahtjev bio tako postavljen i kada bi bio osnovan, što u ovom slučaju nije tako.

12. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba toč. 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 27000059019/2007, zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Vinkovci, dana 7. svibnja 2007., koji se odnosi na naknadu za obavljanje bankarskih usluga.

14. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 7. svibnja 2007. sa lista 5 - 10 spisa, presliku ovjere Ugovora javnog bilježnika Želimira Mirića iz [adresa], broj: OV-7418/2007 od 8. svibnja 2007. sa lista 11 spisa, preslik odluke Vrhovnog suda RH broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. sa lista 12 – 18 spisa, te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

15. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

16. Tijekom postupka nije bila sporna činjenica da su dana 7. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030250-27000059019/2007, da su isti sklopili tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Vinkovci kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.000,00 CHF, na rok otplate od 5 godina. U kreditu se navodi kako naknada za obavljanje bankarskih usluga iznosi 1,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno unaprijed.

17. Među strankama je sporno jesu li odredbe o ulaznoj naknadi ništetne, ima li tužitelj status potrošača, odnosno sporna je aktivna legitimacija tužitelja, te prigovor zastare.

18. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 5140030250-27000059019/2007 sklopljen dana 7. svibnja 2007., gdje je uvidom utvrđeno da je člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja je iznosila 1,50 % od ugovorenog iznosa kredita, da se plaća jednokratno, unaprijed.

18.1. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

19. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku te je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

20. Iz ugovora o kreditu broj: 5140030250-27000059019/2007 od 7. svibnja 2007. proizlazi da su tuženik ( prije Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Vinkovci) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili isti za iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 5 godina. U čl. 7. Ugovora o kreditu se navodi kako naknada za obavljanje bankarskih usluga iznosi 1,50 % od iznosa odobrenog kredita a naplaćuje se jednokratno, unaprijed.

21. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je podignuo nenamjenski kredit kod prednika tuženika iz razloga što je od ranije bio njihov klijent, primao je plaću preko banke tuženika i u banci su mu rekli da je najpovoljniji kredit u CHF. Kredit je bio nenamjenski za školovanje djece i to dva sina na fakultetu i za adaptaciju stana. Kredit je u cijelosti isplaćen i nije bilo konverzije kredita. Novac od kredita mu je isplaćen na račun. Raspitivao se o kreditu i kod drugih banaka ali mu je kredit bio najpovoljniji u Addiko banci jer je bila njihov komitent. U banci su mu predočili već otisnuti obrazac ugovora koji je letimično pročitao i potpisao. U početku je bio zadovoljan kamatom i ratom kredita, a kako se rata povećavala tako je bilo sve teže plaćati s obzirom da je u početku je rata iznosila 1.600,00 kuna mjesečno, ali se tijekom otplate kredita povećala za 800,00 kuna pa je odlučio prijevremeno otplatiti kredit jer je sve skupa postalo neizdrživo. Obavijesti o promjeni kamatne stope je povremeno dobivao od banke, ali s obzirom da se u zgradi gdje stanuje nalaze dva CJ, pretpostavlja da je dio obavijesti završio kod susjeda. Za prijevremenu otplatu kredita morao je platiti naknadu, ali se ne sjeća koliko je bila, s tim da mu je smanjena kamata. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a ni sada, nije imao obrt ili trgovačko društvo. Kada je rata počela rasti nije se posebno raspitivao zašto je tome tako jer je većina njegovih susjeda i prijatelja imala kredite u švicarcima a i u medijima je bilo naglašavano da se rata kredita povećava zbog promjene tečaja švicarskog franka. Ni na koji članak ugovora nije mogao utjecati, jer je ugovor bio na već ranije otisnutom obrascu. Odgovarala mu je kamata i rata kredita. Bio je svjestan da mora platiti naknadu za obradu kredita i prigovorio je visini naknade koja je iznosila misli 1,5 % koji iznos je isplaćen iz kredita odnosno umanjen je kredit i sjeća se da je to bilo puno novca. U to vrijeme je radio u računovodstvu kao ekonomist.

22. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

23. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke u cijelosti, budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

24. Odbijen je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača kao neosnovan jer je naime, prema odredbi članka 5. stavka 1. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/03, dalje u tekstu ZZP/03 i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

24.1. Uvidom u sklopljeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit bez depozita i to da isti služi za adaptaciju stana, što je u svom iskazu djelomično potvrdio i tužitelj jer je osim za adaptaciju stana kredit korišten i za školovanje dva sina koji su u to vrijeme bili na fakultetu.

24.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi sklopljenog ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drukčije.

24.3. Po shvaćanju ovoga suda a takvo je shvaćanje iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.) teret dokazivanja da tužitelj nema svojstvo potrošača je na onome koji to tvrdi, odnosno na tuženiku, a tuženik u postupku takvo što nije dokazao.

25. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.), te je odredbom članka 81. stavka 2., 3. i 4. bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19), koji je usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu Direktiva). Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive ugovorna odredba po kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Isto tako iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor pod tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 te je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

26. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita (u ugovoru o kreditu naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita) uz uvjete koje odobri kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 7. ugovora o kreditu ništetna.

26.1. Osim toga, po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja, s obzirom na činjenicu da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

27. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom tipskom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

28. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

29. S obzirom da je dakle tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima), predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

30. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 7. svibnja 2007. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja

( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

31. Imajući u vidu sve izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

32. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

33. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.481,18 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava dva obrazložena podneska i to od 24. lipnja 2024. i od 31. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura svaki, sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 25. veljače 2025. i od 29. travnja 2025., svako po 200,00 eura po Tbr. 9/1, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9/3, što sveukupno iznosi 1.100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV od 25 % za sve radnje iznosi 275,00 eura sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12,103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22). Tome valja pridodati i sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eura, što sveukupno iznosi 1.481,18 eura.

34. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 6. lipnja 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Martina Alagić, Vukovar

2. Odvjetnik Toni Smrček, Zagreb