Poslovni broj Gž R-468/2022-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽIM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika koja je izjavljena protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-482/2018-22 od 07. siječnja 2022. godine, dana 06. lipnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-482/2018-22 od 07. siječnja 2022. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljici na ime razlike plaće ukupan iznos od 49,11 eura/370,00 kuna[1] bruto, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 10,86 eura/81,80 kuna od 16. listopada 2017. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, zatim na iznos od 15,12 eura/113,91 kuna od 16. studenoga 2017. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te na iznos od 23,13 eura/174,29 kuna od 16. prosinca 2017. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.
II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-482/2018-22 od 07. siječnja 2022. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 105,87 eura/797,71 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 07. siječnja 2022. godine do isplate.
III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-482/2018-22 od 07. siječnja 2022. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljici na ime razlike plaće ukupan iznos od 321,66 eura/2.423,53 kuna bruto (preko dosuđenog iznosa od 49,11 eura/370,00 kuna bruto do dosuđenog iznosa od 370,77 eura/2.793,53 kuna bruto), zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.
IV Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-482/2018-22 od 07. siječnja 2022. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 793,33 eura/5.977,34 kuna (preko dosuđenog iznosa od 105,87 eura/797,71 kuna do dosuđenog iznosa od 899,20 eura/6.775,00 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 07. siječnja 2022. godine do isplate, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.
V Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 82,95 eura.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljici na ime razlike plaće ukupan iznos od 2.793,53 kuna bruto (sada iznos od 370,77 eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve pobliže naznačeno u izreci.
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.775,00 kuna (sada iznos od 899,20 eura), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 07. siječnja 2022. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.
3. Protiv te presude, koju sadržajem žalbe pobija u točki I. izreke, te u dijelu točke II. izreke u kojem je usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da se ta presuda preinači, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.
4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije i potvrdi pobijana presuda.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi isplate razlike (manje isplaćene) plaće za sate prekovremenog rada u razdoblju od 01. ožujka 2013. godine do 31. ožujka 2018. godine, u ukupnom iznosu od 2.793,53 kuna bruto, sa zateznim kamatama.
7. U vezi toga utvrđuje da je tužiteljica zaposlenica tuženika, odnosno djelatnica Područnog carinskog ureda Rijeka, te da obavlja poslove radnog mjesta carinika III. vrste, a da je ista u utuženom razdoblju radila prema utvrđenom radnom vremenu tuženika, pri čemu je mjesečno ostvarila prekovremeni rad, i to u turnusima, a koji rad je odredbom članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 93/08, 89/12, 104/13, 150/13 i 153/13, u nastavku teksta: KU/08), odnosno odredbom članka 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17 i 12/18, u nastavku teksta: KU/17), definiran na način da radnik 12 sati dnevno radi u ciklusima od 12 sati kao dnevni rad, 24 sata je slobodan, 12 sati uključivo i noć radi, a 48 sati je slobodan.
8. Nadalje utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda sati predviđen odredbom članka 44. stavak 12. KU/08 i odredbom članka 38. stavak 1. KU/17, a da redovni mjesečni fond sati predstavlja osnovu za izračun vrijednosti sata rada i dobiva se na način da se ukupan broj dana u mjesecu od ponedjeljka do petka (uključujući blagdane i zakonom predviđene neradne dane koji padaju od ponedjeljka do petka) pomnože s osam sati rada, pri čemu je mjesečni fond sati različit po mjesecima i točno je utvrđen za svaki mjesec ovisno o broju radnih dana u mjesecu, zajedno s radnim danima na koje se ne radi sukladno Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11), a da se vrijednost sata rada za sve državne službenike i namještenike izračunava na isti način, tako da se osnovna plaća podijeli s mjesečnim fondom sati. Prvostupanjski sud utvrđuje da se redovni mjesečni fond radnih sati iz članka 44. stavak 12. KU/08 i članka 38. stavak 1. KU/17 za službenike i namještenike dobiva na način da se broj radnih dana od ponedjeljka do petka pomnoži s osam sati, te ne uključuje blagdane i praznike koji padaju od ponedjeljka do petka bez obzira u kojem sustavu rada rade od ponedjeljka do petka, smjena (2-2-2-2), turnus (12-24-12-48) ili na drugačiji način, te da službenici koji su ostvarili prekovremene sate rada sukladno odredbi članka 44. KU/08 i članka 38. KU/17 ostvaruju pravo na uvećanje osnovne plaće za sate prekovremenog rada od 50%, jer da se navedeni dodaci ne isključuju.
9. Sud prvog stupnja utvrđuje da je vještak Petra Blašković u svojem nalazu i mišljenju navela da su pri izradi nalaza i mišljenja korištene Obračunske liste za isplatu plaće-naknade (platne liste), te Evidencija o korištenju radnog vremena za razdoblje od 01. ožujka 2013. godine do 31. ožujka 2018. godine, te da je usporedbom istih utvrđeno da u pojedinim mjesecima tuženik nije iskazao sve sate koji su iskazani u evidencijama o korištenju radnog vremena, a koji bi predstavljali sate iznad mjesečnog fonda radnih sati, kao prekovremeni rad tužiteljice. Vještak da je za svaki mjesec vještačenja utvrdio mjesečni fond sati, te fond sati blagdana u tjednu od ponedjeljka do petka, te izračunao mjesečni fond radnih sati na način da je od mjesečnog fonda sati oduzeo sate blagdana koji padaju u tjednu od ponedjeljka do petka. Uvidom u dokumentaciju da je razvidno kako su tužiteljici evidentirani i obračunati prekovremeni sati na način da je uzeta u obzir vrijednost osnovnog sata uvećana za posebne uvjete rada i vrijednost dodataka za prekovremeni rad, kao i da je tuženik evidentirao i obračunavao dodatke za rad tužiteljice na dane blagdana, rad subotom i nedjeljom i ostale dane ovisno o dobu dana kada je tužiteljica radila, primijenivši uvećanja iz kolektivnog ugovora, ne isključujući međusobno dodatke. Iz nalaza vještaka da proizlazi i kako je tuženik tužiteljici u obračunskim ispravama za isplatu plaće i u evidencijama o korištenju radnog vremena iskazivao slobodne dane, uz napomenu kako spisu prileže zamolbe za korištenje slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u kojima se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, ali ne i rješenja u kojima tuženik navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kada je taj prekovremeni rad ostvaren.
9.1. Nadalje utvrđuje da se u nalazu vještaka navodi da bi obračunske liste trebale prikazivati što je tužiteljici isplaćeno po osnovi radnog odnosa, dok bi evidencije o korištenju radnog vremena trebale iskazivati kako je iskorišten mjesečni fond sati. Generalno, te dvije evidencije trebale bi biti usklađene i prikazivati isti broj sati slobodnih dana. Međutim, u konkretnom slučaju iskazani broj sati za slobodne dane na obračunskim listama za isplatu plaće i broj sati iskazan u evidencijama o korištenju radnog vremena razlikuju se u pojedinim mjesecima. Stoga je vještak izračunao potraživanje po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada umanjenog za sve slobodne dane korištene u promatranom periodu u dvije verzije, tj. prema podacima iz obračunskih lista i prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena, pod pretpostavkom da se korišteni slobodni dani odnose na prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju, te su utvrđena potraživanja zatvarana kronološki, počevši od najstarijeg utvrđenog potraživanja. Vještak je u verziji A sačinio izračun prema podacima o slobodnim danima iz obračunskih lista i iste prikazao u tabeli 3.A, pri čemu je utvrdio da se radi o iznosu od 2.793,53 kuna, te prema evidenciji o korištenju radnog vremena i isto prikazao u tabeli 3.B, utvrdivši da se radi o iznosu od 370,00 kuna.
10. Prvostupanjski sud prihvaća varijantu (verziju) A nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković, pri čemu utvrđuje da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka, te uzima u obzir kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak utvrdio za svaki mjesec mjesečni fond sati i fond sati blagdana u tjednu koji padaju od ponedjeljka do petka, kao i mjesečni fond radnih sati na način da je od mjesečnog fonda sati oduzeo sate blagdana koji padaju u tjednu od ponedjeljka do petka, što da je u cijelosti sukladno Tumačenju br. 4/44 od 11. siječnja 2013. godine.
11. Nastavno utvrđuje da je trebalo uzeti u obzir odredbu članka 44. KU/08 i članka 38. KU/17, u dijelu u kojem se navodi da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), pri čemu je bilo potrebno izdati rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kada je taj prekovremeni rad ostvaren, ali da u situaciji kada je nesporno da je tužiteljica koristila slobodne dane umjesto uvećanja osnovne plaće, i to na temelju zamolbi za koje tužiteljica ne osporava da ih je podnijela, istoj ne pripada i pravo na isplatu za iskorištene slobodne dane.
12. U pogledu različitog broja sati slobodnih dana iz obračunskih lista i evidencija rada utvrđuje da su obračunske isprave za isplatu plaće sastavljene u skladu s Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine, pa kako se radi o ispravama koje je sastavio tuženik u skladu s posebnim propisima, da je dokazna snaga takve isprave sukladno odredbi članka 230. stavak 2. ZPP-a izjednačena s javnim ispravama, pa da se istima dokazuje istinitost broja slobodnih dana za izračun plaće, pri čemu utvrđuje da stranke nisu dokazivale da su obračuni nepravilno sastavljeni nakon primitka istih, a niti tijekom postupka.
13. Sud prvog stupnja poziva se i na odredbu članka 5. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 102/17, u nastavku teksta: ZR), kao i na odredbu članka 135. stavak 4. ZR-a, pa utvrđujući da se evidencija o korištenju radnog vremena i obračunske liste kao isprave koje sastavlja tuženik međusobno razlikuju, prihvaća kao povoljnije pravo za tužiteljicu podatke o broju sati rada i slobodnih dana obračunatih na obračunskim listama za plaću, za razdoblje u kojem podaci iz obračunskih lista i evidencije o korištenju radnog vremena nisu usklađeni. To i iz razloga jer utvrđuje da je tužiteljica u određenom mjesecu radila na osnovu rasporeda kojeg je donio tuženik, a da je prekovremeni rad, koji se obračunava na mjesečnoj osnovi, morao biti plaćen ili je za isti tužiteljica mogla koristiti slobodne dane, u odnosu na koje je tuženik bio dužan donijeti rješenje u smislu odredbe članka 44. stavak 13. KU/08, odnosno članka 38. stavak 14. KU/17, a koja rješenja isti nije priložio spisu, te da se bez tih rješenja ne može smatrati da je tužiteljica mogla iskoristiti slobodne dane prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena.
14. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 10. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05 i 107/07), odredbu članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11), odredbu članka 65. ZR-a, te odredbe članaka 44. stavak 10. i 12. KU/08, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.
15. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na odredbi članka 30. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ).
16. Pazeći u ovom postupku u sporu male vrijednosti po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa je neosnovano pozivanje tuženika na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalitelj, te se u svemu može ispitati.
17. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica u utuženom vremenskom razdoblju, radeći na radnom mjestu carinika III. vrste, kojoj je rad bio organiziran u turnusu, a usporedbom obračunskih isprava za isplatu plaće i evidencije o korištenju radnog vremena, obavljala posao prekovremeno.
18. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da podaci iz obračunskih lista imaju snagu javne isprave, a to stoga jer istima nedostaje ključna pretpostavka, tj. da su izdane u obavljanju javnog ovlaštenja, pri čemu valja navesti kako su obračunske liste i evidencije radnog vremena isprave koje imaju istu dokaznu snagu.
19. Nadalje, pogrešno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da se prilikom ocjene koji su podaci o broju sati slobodnih dana iz obračunskih lista i evidencije rada relevantni ima primijeniti povoljnije pravo za tužiteljicu kao radnika, a to stoga jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravu iz radnog odnosa koje je različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili zakonom, pa je zbog takvog pogrešnog pravnog stajališta ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
20. Naime, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, tj. imajući u vidu da se tužiteljica u odnosu na prekovremene sate poziva na evidenciju o korištenju radnog vremena, a s druge strane istu negira u odnosu na evidentirane slobodne dane, to je upravo na njoj bio teret dokaza da je slobodne dane koristila po drugoj osnovi od one za koju u tuženikovim evidencijama radnog vremena stoji da je korištena, odnosno da joj nisu odobreni slobodni dani za prekovremeni rad, što ista nije dokazala, pri čemu u tom pogledu nije samo po sebi odlučno to što tužiteljici za sve slobodne dane nisu izdana rješenja, jer to ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi iskorišteni, budući da evidencijom radnog vremena tuženik dokazuje da su tužiteljici i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.
21. S obzirom na navedeno, trebalo je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice prema varijanti nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz evidencije o korištenju radnog vremena (verzija B tog nalaza), prema kojim podacima potraživanje tužiteljice po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada nakon priznavanja slobodnih dana iznosi 370,00 kuna (sada 49,11 eura), te u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 10,86 eura/81,80 kuna od 16. listopada 2017. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, zatim na iznos od 15,12 eura/113,91 kuna od 16. studenoga 2017. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te na iznos od 23,13 eura/174,29 kuna od 16. prosinca 2017. godine do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u preostalom dijelu (za iznos od 321,66 eura/2.423,53 kuna bruto, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos) odbiti tužbeni zahtjev.
22. Budući da iz navedenog proizlazi da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu s osnovom, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u omjeru od 13,24% (370,00 kuna : 2.793,53 kuna x 100), dakle da je u sporu uspjela u omjeru od 56,62% (100% + 13,24% : 2), dok je tuženik u ovoj parnici uspio u omjeru od 43,38%, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a tužiteljici trebalo dosuditi troškove postupka u omjeru od 13,24% (56,62% - 43,38%).
22.1. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu parničnih troškova koji pripadaju tužiteljici, osim u odnosu na troškove sastava podnesaka od 17. lipnja 2019. godine, 30. kolovoza 2019. godine i 04. listopada 2019. godine, za koje je tužiteljici dosuđen trošak (s uključenim troškom poreza na dodanu vrijednost od 25%) u sveukupnom iznosu od 1.875,00 kuna/248,86 eura, a to stoga jer se tužiteljica u tim podnescima očitovala na navode iz podnesaka tuženika, te u istima ponavlja navode iz ranijeg tijeka postupka i daje svoje pravno mišljenje na dotadašnji tijek postupka, pa navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.
22.2. Stoga tužiteljici od preostalog troška u ukupnom iznosu od 799,65 eura/6.025,00 kuna pripada razmjeran trošak postupka (13,24%), tj. iznos od 105,87 eura/797,71 kuna, u kojem dijelu je trebalo usvojiti njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova, te primjenom odredbe članka 30. stavak 3. OZ-a i zahtjev za isplatu zateznih kamata na taj trošak od presuđenja do isplate, a u preostalom dijelu odbiti njezin zahtjev po navedenoj osnovi.
23. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I i II izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točkama III i IV izreke ove presude.
24. Budući je tuženik u žalbenom postupku uspio u omjeru od 86,79% (321,66 eura/2.423,53 kuna : 370,77 eura/2.793,53 kuna x 100), pripada mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a i odredbom Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) razmjeran trošak postupka, tj, iznos od 82,95 eura, slijedom čega je odlučeno kako je razvidno iz točke V izreke presude.
25. Presuda prvostupanjskog suda u odbijajućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci, 06. lipnja 2025. godine
S U D A C :
Alen Perhat
