Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-29/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Volksbank d.d., zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 7. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. toč.1 Ugovora o kreditu broj 312074 koji su dana 11.05.2007. sklopili tužitelj ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita, i Volksbank d.d., kao kreditor i pravni prednik tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje platiti Kreditoru naknadu za odobrenje kredita: 3% (tri posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 405,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 18.05.2007.g. do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja, odnosno od 6. lipnja 2025., pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s Volksbank d.d., kao kreditorom i pravnim prednikom tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., sklopio u Zagrebu dana 11.05.2007. Ugovor o kreditu broj: 312074 (dalje: Ugovor). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste Kreditora važeće na dan isplate. Ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca. Tužitelj je dana 17.05.2013. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Odredbom članka 5. točka 1. Ugovora, propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti Kreditoru naknadu za odobrenje kredita: 3% (tri posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita, bez da je tužitelju prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,00% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba članka 5. točka 1. Ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom korištenja kredita dana 17.05. 2007. za iznos od 3.054,35 HRK, odnosno današnjih 405,38 eur s troškovima za obradu kredita, koja obrada, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Prema tome, odredba članka 5. točka 1. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti budući da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Ugovorom o kreditu br. 312074 od 11.5.2007. u članku 10. određeno je da ugovorne strane za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora ugovaraju nadležnost suda u Zagrebu i mjerodavnost prava Republike Hrvatske. S obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik dalje ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik prigovara i načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Dalje tuženik navodi da da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 5.1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za odobrenje kredita, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 3,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Dakle, odredba je u Ugovoru jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Dakle, navedena odredba je jasna i uočljiva. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. O naknadi za administraciju i obradu kredita bilo je pregovaranja s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ propisano je tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Također, odredba članka 83. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratile sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako Direktiva, tako i Zakon o zaštiti potrošača utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 312074 od 11. svibnja 2007. (str. 6-13 spisa), informativni otplatni plan po kreditu (str. 14-15 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (str.16-18 spisa), prometnu karticu za kredit broj 312074 na ime ĐI (str. 19-26 spisa), sudsku praksu (str. 35-37 i str. 44-52 spisa) te je saslušan tužitelj ĐI.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini budući da su stranke u članku 10. Ugovora o kreditu sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

4.1. Prigovor tuženika nije osnovan.

4.2. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka zakona propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je samim zakonom i to na način da je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

4.3. Prema stajalištu ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 10. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kredit unaprijed sastavljen od strane tuženika, da se radi o tipskom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati niti mu je dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu pa tako nije mogao pregovarati niti o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu. Osim toga treba reći da tuženik tijekom postupka nije tvrdio, niti je u smislu članka 81. stavak 4. ZZP dokazao, da se o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo.

4.4. Odredba članka 10. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer bi radi ostvarenja svojih prava putem sudskog postupka tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, a što bi s obzirom na njegovo prebivalište u [adresa], osim neravnoteže u smislu utrošenog vremena, između stranaka uzrokovalo i značajnu financijsku neravnotežu imajući na umu trošak putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Takva odredba tužitelju, kao potrošaču, nameče dodatne troškove kojima nije izložen i tuženik, a koji dodatni troškovi, s obzirom na duljinu puta između [adresa] i [adresa] od 85 km, predstavljaju okolnost koja može odvratiti tužitelja od ostvarenja zaštite svojih prava putem suda. Stoga, kako je utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ona je prema članku 87. stavak 1. ZZP i ništetna. Slijedm navedenoga odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. U odnosu na vrijednost predmeta spora, treba istaknuti da je o prigovoru tuženika koji se odnosi na vrijednost predmeta spora raspravljeno na ročištu održanom 7. svibnja 2025. Na tom ročištu sud je utvrdio da je tužitelj ispravno odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), s obzirom na točku I. koja je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva te točku II. koja je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, koji iznosi VPS se zbrajaju u smislu članka 37. stavak 1. ZPP. Tako je raspravnim rješenjem od 7. svibnja 2025. vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 1.732,74 EUR, a u skladu s člankom 40. stavak 3. ZPP.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Između stranaka je sporno da li je ugovorna odredba, sadržana u članku 5. točka 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini od 3,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, ništetna, te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 312074, koji je sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora, 11. svibnja 2007., utvrđeno je da je u članku 5. točka 1. toga Ugovora određeno da je naknada za odobrenje kredita 3,00% jednokratno, na iznos odobrenog kredita.

9. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, saslušan je tužitelj kao stranka.Tužitelj ĐI u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. U svom iskazu naveo je da je predmetni kredit uzeo za adaptaciju i dogradnju obiteljske kuće koja je kroz cijelo ugovorno razdoblje korištena isključivo za stanovanje i ista nikada nije iznajmljivana. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt, nije bio nositelj OPG-a i nije bio član nekog trgovačkog društva. Kredit je uzeo u Volksbanci, a tuženik je pravni slijednik te banke i za tu banku se odlučio jer je imala najpovoljnije uvijete. Prije podizanja kredita raspitivao se za uvjete i kod drugih banka ali zanimala ga je rata kredita, a ne iznos naknade. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je već dočekao gotov, odnosno unaprijed pripremljen i on nije mogao utjecati na njegov sadržaj. U banci mu nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Službenik u banci kratko mu je iznio sadržaj Ugovora i on ga je potpisao. Prije potpisivanja pročitao je Ugovor o kreditu ali nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi niti ga je tko u banci upozorio na postojanje te odredbe ili rekao da će biti dužan platiti naknadu za obradu kredita. Da takva naknada postoji i da mu je ista naplaćena uočio je prilikom isplate kredita jer mu se rata kredita nije smanjivala koliko je trebala. Tako mu je predmetna naknada naplaćena kroz rate kredita. Nitko u banci nije mu rekao koji troškovi bi se pokrivali iz naknade za obradu kredita ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. Sjeća se da se spominjala usluga izdavanja kredita. Nitko u banci nije mu objasnio zašto naknada za obradu kredita iznosi upravo 3% od iznosa kredita. Da nije platio predmetnu naknadu za obradu kredita smatra da bi dobio ovrhu. Nije mu dana mogućnost da pregovara da naknada za obradu kredita bude manja. U vrijeme podizanja kredita nije znao što znači pojam ulazne naknade.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor o kreditu sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, uzeo kredit, za vlastite, privatne svrhe, odnosno radi adaptacije i dogradnje obiteljske kuće koju nikada nije iznajmljivao. U trenutku podizanja kredita tužitelj nije bio nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imao kakav obrt. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

14. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

15. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

16. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 5. točka 1. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Prema odredbi članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu naknada za obradu kredita iznosi 3,00 % od iznosa odobrenog kredita. Imajući navedeno u vidu treba reći da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

17. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, treba reći da u odredbi članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se samo navodi da je naknada za odobrenje kredita 3,00% od iznosa odobrenog kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Prema odredbi članka 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen drugi iznos kredita.

19. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s prednikom tuženika sklopio Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

20. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

21. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke Ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 405,38 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

22. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. veljače 2025. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 13.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 7.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 981,18 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 6. lipnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine

2. Tuženiku po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Zagreba