1

Poslovni broj: 37 Gž-729/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-729/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dijane Hofer članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G., OIB: .., Š., kojeg zastupa odvjetnica N. K. u Z., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., Z., koju zastupaju punomoćnici J. G. i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. veljače 2021. poslovni broj: P-5091/2015-29, u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5091/2015-29 od 24. veljače 2021.:

 

- potvrđuje u točki I. izreke i odluci o troškovima sadržanoj u točki III. izreke,

 

- djelomično potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo  isplatiti tužitelju iznos od 3.954,43 kn/524,84 EUR[1] sa zateznom kamatom koje na pojedine iznose teku od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to tekućim na iznos od:

 

- 7,34 EUR/55,31 kn od 30. studenog 2007.,

- 7,22 EUR/54,38 kn od 31. prosinca 2007.,

- 7,26 EUR/54,71 kn od 31. siječnja 2008.,

- 7,24 EUR/54,58 kn od 29. veljače 2008.,

- 7,27 EUR/54,80 kn od 31. ožujka 2008.,

- 7,00 EUR/52,77 kn od 30. travnja 2008.,

- 8,97 EUR/67,61 kn od 31. svibnja 2008.,

- 8,97 EUR/67,58 kn od 30. lipnja 2008.,

- 8,69 EUR/65,45 kn od 31. srpnja 2008.,

- 8,58 EUR/64,61 kn od 31. kolovoza 2008.,

- 8,54 EUR/64,38 kn od 30. rujna 2008.,

- 9,10 EUR/68,60 kn od 31. listopada 2008.,

- 8,52 EUR/64,17 kn od 30. studenog 2008.,

- 8,95 EUR/67,45 kn od 31. prosinca 2008.,

- 8,90 EUR/67,03 kn od 31. siječnja 2009.,

- 8,78 EUR/66,19 kn od 28. veljače 2009.,

- 15,17 EUR/114,33 kn od 31. ožujka 2009.,

- 14,95 EUR/112,65 kn od 30. travnja 2009.,

- 14,43 EUR/108,69 kn od 31. svibnja 2009.,

- 13,97 EUR/105,28 kn od 30. lipnja 2009.,

- 13,77 EUR/103,75 kn od 31. srpnja 2009.,

- 13,61 EUR/102,55 kn od 31. kolovoza 2009.,

- 13,34 EUR/100,49 kn od 30. rujna 2009.,

- 12,97 EUR/97,74 kn od 31. listopada 2009.,

- 12,88 EUR/97,07 kn od 30. studenog 2009.,

- 12,75 EUR/96,08 kn od 31. prosinca 2009.,

- 12,66 EUR/95,38 kn od 31. siječnja 2010.,

- 12,33 EUR/92,90 kn od 28. veljače 2010.,

- 12,29 EUR/92,61 kn od 31. ožujka 2010.,

- 11,94 EUR/89,98 kn od 30. travnja 2010.,

- 11,37 EUR/88,37 kn od 31. svibnja 2010.,

- 12,17 EUR/91,66 kn od 30. lipnja 2010.,

- 11,68 EUR/88,02 kn od 31. srpnja 2010.,

- 11,80 EUR/88,87 kn od 31. kolovoza 2010.,

- 11,29 EUR/85,10 kn od 30. rujna 2010.,

- 10,71 EUR/80,72 kn od 31. listopada 2010.,

- 10,85 EUR/81,76 kn od 30. studenog 2010.,

- 11,07 EUR/83,37 kn od 31. prosinca 2010.,

- 10,28 EUR/77,42 kn od 31. siječnja 2011.,

- 10,03 EUR/75,58 kn od 28. veljače 2011.,

- 9,48 EUR/71,45 kn od 31. ožujka 2011.,

- 9,13 EUR/68,76 kn od 30. travnja 2011.,

- 9,38 EUR/70,66 kn od 31. svibnja 2011.,

- 9,01 EUR/67,87 kn od 30. lipnja 2011.,

- 8,13 EUR/61,27 kn od 31. srpnja 2011. ,

- 7,51 EUR/56,56 kn od 31. kolovoza 2011. ,

- 6,88 EUR/51,85 kn od 30. rujna 2011.,

- 4,24 EUR/31,93 kn od 31. listopada 2011.,

- 3,96 EUR/29,84 kn od 30. studenog 2011.,

- 3,76 EUR/28,31 kn od 31. prosinca 2011.,

- 3,52 EUR/26,55 kn od 31. siječnja 2012.,

- 3,25 EUR/24,52 kn od 29. veljače 2012.,

- 2,95 EUR/22,22 kn od 31. ožujka 2012.,

- 2,68 EUR/20,19 kn od 30. travnja 2012.,

- 2,40 EUR/18,07 kn od 31. svibnja 2012.,

- 2,10 EUR/15,82 kn od 30. lipnja 2012.,

- 1,80 EUR/13,59 kn od 31. srpnja 2012.,

- 1,51 EUR/11,37 kn od 31. kolovoza 2012.,

- 1,20 EUR/9,03 kn od 30. rujna 2012.,

- 0,91 EUR/6,86 kn od 31. listopada 2012.,

- 0,62 EUR/4,64 kn od 30. studenog 2012.  i

- 0,31 EUR/2,32 kn od 31. prosinca 2012., sve do isplate u roku od 15 dana.

 

              - preinačuje u preostalom dijelu točke II izreke te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tužitelj isplati glavnični iznos od 0,63 kn/0,08 eura te zateznu kamatu na slijedeće iznose:

 

- 0,03 kn od 31. prosinca 2007. do isplate,

- 0,01 kn od 31. siječnja 2008. do isplate,

- 0,01 kn od 30. lipnja 2008. do isplate,

- 0,01 kn od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- 0,01 kn od 30. studenog 2008. do isplate,

- 0,03 kn od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 0,01 kn od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 0,03 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 0,04 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 0,02 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 0,01 kn od 28. veljače 2010. do isplate,

- 0,01 kn od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 0,03 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 0,02 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 0,03 kn od 30. studenog 2010. do isplate,

- 0,01 kn od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 0,01 kn od  31. srpnja 2011. do isplate,

- 0,01 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

- 0,02 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 0,03 kn od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 0,02 kn od 30. rujna 2012. do isplate,

- 1,05 kn od 31. prosinca 2012. do isplate.

 

 

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5091/2015-29 od 24. veljače 2021. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjske odluke dopuštena je preinaka tužbe i "tužbenog zahtjeva". Točkom I izreke presude utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 038-50-3191890 od 15. prosinca 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu kojim je ugovorena  promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Točkom II izreke naloženo je tuženici ispatiti tužitelju iznos od 3.955,06 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate i po stopi, sve pobliže određeno u toj točki izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.525,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od 24. veljače 2021. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga te predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve i odrediti da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka te trošak sastava žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjskog rješenja do isplate.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tvrdeći da su stavovi tuženice u suprotnosti sa dosadašnjim stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u istovjetnim predmetima te iznosi razloge zbog kojih opravdava takve navode.

 

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

 

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništavom odredbe Ugovora o kreditu broj 038-50-3191890 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) zaključenog između tužitelja i tuženice u dijelu članka 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova te ništetne odredbe u ukupnom iznosu od 3.955,06 kn prema preinačenoj tužbi od 24. veljače 2020. sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinih mjesečnih preplaćenih iznosa do isplate. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 3. srpnja 2013. donesena povodom tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka pa tako i protiv tuženice u tom postupku kao četvrtotuženice, u dijelu kojom su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivosti kamatne stope kakve odredbe sadrži i predmetni Ugovor o kreditu ujedno se pozivajući na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz te presude u ovom postupku primjenom članku 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku obzirom na vrijeme podnošenja tužbe (21. srpnja 2015.) primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupu – "Narodne novine" broj: 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP/19, uz iznimke propisane stavcima 2. i 3. istog Zakona – dalje u tekstu: ZPP) i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje u tekstu: ZZP/07). Tijekom postupka nije bilo sporno da su tuženica kao kreditor i trgovac te tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, zaključili predmetni ugovor o kreditu u svrhu kupnje osobnog automobila u iznosu od 20.350,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da je u članku 2. tog Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nesporno je i da je tuženica tijekom razdoblja otplate od 84 mjeseca mijenjala kamatnu stopu s početno ugovorene na 6,45% od 11. svibnja 2008., na 6,75% od 10. ožujka 2009., na 7,75% od 9. srpnja 2011., na 7,50% i od 8. listopada 2011. na 6,75% godišnje koja je vrijedila do dana otplate kredita.

 

6. U tužbi tužitelj je tražio isplatu s osnova ništetne odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi ukupni iznos od 3.954,43 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečno preplaćene iznose u razdoblju od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2012., da bi nakon provedenog vještačenje, kako to navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka na iznos od 3.955,06 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose za isto razdoblje.

 

7. Rješenjem pobijane prvostupanjske odluke sud prvog stupnja je imajući u vidu da se tuženica protivila preinaci tužbe, dopustio preinaku tužbe s obrazloženjem da je tužbeni zahtjev povišen za 0,63 kn.

 

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora, prvostupanjski sud nalazi relevantnom pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenoj po tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka između ostalih i tuženice kao četvrtotuženice, kojom je u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i koja presuda je u tom dijelu postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., budući je provedenim dokazom saslušanjem tužitelja utvrdio da je tužitelj pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu postupao s pažnjom prosječnog potrošača, da o spornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale te da je posljedica takve odredbe neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača i zbog čega je vezan za pravna utvrđenja iz navedenih pravomoćnih odluka u skladu sa člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne  novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) i nije potrebno ponovno utvrđivati činjenice jesu li sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne u kojem smislu je zauzeo pravno shvaćanje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci posl.br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

 

9. Prigovor zastare tuženice prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi i rješenju posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojem je zastarni rok od 5 godina unutar kojeg mogu potrošači ostvariti svoju individualnu zaštitu prava koji počinje teći od 14. lipnja 2014. budući je presuda Visokog trgovačkog suda RH donesena 13. lipnja 2014., ujedno utvrđujući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a da je predmetna tužba podnesena 21. srpnja 2015.

 

10. Visinu preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao razliku između Ugovorom o kreditu ugovorene kamate od 5,50% i tijekom razdoblja otplate povećane redovne kamate na 6,45%, 6,75%, 7,75%, 7,50% i 6,75%, prvostupanjski sud utvrdio je na temelju provedenog dokaza financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 3.955,06 kn na koji matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

 

11. Posljedično između stranaka nespornih činjenica te provedenim dokazima utvrđenim činjenicama, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prema preinačenoj tužbi i temeljem članka 323. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisana posljedica djelomične ništetnosti ugovora te primjenom članka 1111. istog Zakona, obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos stečen bez pravne osnove sa zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima a po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO.

 

12. Tuženica prije svega navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 190. ZPP jer je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 24. veljače 2020., i da ne iznosi razloge zbog kojih je dopustio preinaku zbog čega se presuda u tom dijelu ne može ispitati.

 

13. Točno je da prvostupanjski sud nije iznio relevantne razloge zbog kojih je dopustio preinaku tužbe kojom je povećan tužbeni zahtjev za 0,63 kn, međutim dopustivši preinaku tužbe nije pogrešno primijenio članak 190. ZPP time da pogrešno dopušta i preinaku tužbenog zahtjeva budući ZPP-om nije predviđena preinaka tužbenog zahtjeva. Naime, člankom 39. ZID ZPP/19, u članku 190. iza stavka 1., dodan je novi stavak prema kojem iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Članak 39. ZID ZPP/19 sukladno članku 117. stavku 2. tog Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku zbog čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom te odredbe dopustio preinaku tužbe budući je tužitelj stekao saznanje o točnoj visini preplaćenih iznosa tek nakon provedenog dokaza vještačenjem. O dopuštenosti preinake tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem zauzeto je pravno shvaćanje i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021.

 

14. Tuženica u žalbi tvrdi i da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi koji su dani u presudi nejasni su i proturječni te u suprotnosti s ispravama u spisu te presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točka 11. ZPP. Tu bitnu povredu obrazlaže navodima da je sud ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdio pozivajući se odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: PŽ-7921/13 i Vrhovnog suda RH broj: Revt -249/14 koje su donesene u postupku kolektivne zaštite te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača uz tvrdnju da su u tom postupku sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a da nisu izvodili nikakve dokaze  na okolnost jesu li sporne odredbe dovele do nastanka bilo kakve štete bilo kome. U tom smislu ukazuje da se prvostupanjski sud nije osvrnuo ni na jedan materijalni dokaz (opće akte tuženika glede promjene kamatne stope) na koji način je počinio povredu članka 338. ZPP, te je zanemario sve njegove dokaze glede promjene kamatne stope uključivo i predloženo financijsko vještačenje zbog čega se presuda ne može ispitati.

 

15. Protivno naprijed iznijetim žalbenim navodima, prvostupanjski sud svoje uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim utvrđuje ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamata prema odluci Kreditora opravdao je jasnim i neproturječnim razlozima o odlučnim i pravno relevantnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s ispravama u spisu, a niti presuda u tom dijelu sadrži bilo kakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

 

16. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, a koji je identičan članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) na koji se pogrešno poziva tužitelj u tužbi, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Provedenim dokazima prvostupanjski sud je utvrdio je da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u vrijeme koje obuhvaćeno naprijed citiranom presudom te da tim Ugovorom nisu ugovoreni nikakvi parametri, a ni metoda primjenom kojih bi tuženica bila ovlaštena mijenjati kamatu na više u odnosu na ugovorenu. Provedenim dokazom saslušanjem tužitelja utvrdio je da stranke nisu pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je unesena u sadržaj tipskog ugovora o kreditu koje kredite je tuženica odobravala za kupnju osobnih vozila dok je iz provedenog dokaza vještačenjem utvrdio da je zbog takve nepoštene i ujedno ništetne odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je važio u vrijeme zaključenja spornog Ugovora, tužitelj isplatio tuženici veću kamatu na ugovoreni iznos kredita u iznosu od 3.995,06 kn nego što bi bio u obvezi platiti da takva odredba nije ugovorena što nedvojbeno ukazuje na znatnu neravnotežu u pravima stranaka na štetu tužitelja.  

 

17. Iz naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud nije trebao ponovno utvrđivati druge činjenice na kojima je Trgovački sud u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrdio sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nepoštenim i ništetnim pri čemu se ističe da je o tome pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud i u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. (na koju se poziva i prvostupanjski sud) odlučujući upravo povodom revizije tuženice protiv presude ovog suda poslovni broj: Gž-2152/17-2 od 6. srpnja 2018. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske iznosi slijedeće pravno shvaćanje: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ Navedena revizijska odluka bila je predmetom ispitivanja po Ustavnom sudu Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe tuženice koji je svojom odlukom posl.broj: U-III-2233/2020. od 10. lipnja 2020. jednoglasno odbio ustavnu tužbu. U odnosu na primjenu članka 502.c ZPP Ustavni sud naveo je: „Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezi odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).“.

 

18. Prvostupanjski sud je unatoč direktnom učinku pravnih utvrđenja iz presude donesene u postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača proveo dokaz saslušanjem tužitelja te je iz njegovog iskaza kojeg je ocijenio istinitim i vjerodostojnim utvrdio da tužitelju nije bilo omogućeno pregovarati o sadržaju zaključenog Ugovora o kreditu dok je iz sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da u istom nije ugovorena referentna stopa niti nikakvi drugi parametri i okolnosti nastupom kojih bi tuženica bila ovlaštena mijenjati početno ugovorenu redovnu kamatu zbog čega je takva odredba i neodređena što ju također čini ništavom u smislu članka 47. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91) koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja spornog Ugovora. Takva neodređena odredba ne može se podvesti pod ocjenu jasne, lako razumljive i uočljive koje ne bi bilo dopušteno ispitivati sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. na što ukazuje tuženik u žalbi.

 

19. Kako je člankom 220. stavkom 1. ZPP propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (stavak 2. istog članka), ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud donošenjem presude u djelu kojom je odlučio o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u članku 2. u kojem dijelu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 338. ZPP, te je protivno navodima žalbe pravilno utvrdio i odlučne činjenice za predmet spora na koje je pravilno primijenio i materijalno pravo.

 

20. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji razlog tuženik obrazlaže navodima da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja zbog čega je pravilnom primjenom članka 326. Zakona o obveznim odnosima  prvostupanjski sud morao odbiti tužbeni zahtjev jer se ništetnost više ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

 

21. Obvezavši tuženicu da tužitelju na preplaćene iznose plati zateznu kamatu od dana plaćanja, prvostupanjski sud pogrešno se pozvao na članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 – dalje: ZOO/05) koji se nije primjenjivao u vrijeme zaključenja prijepornog Ugovora o kreditu jer je stupio na snagu 1. siječnja 2006. Stoga tuženica osnovano u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 1115. ZOO, te također osnovano navodi da prvostupanjski sud ne obrazlaže zbog čega je ocijenio da je nesavjesna stjecateljica.

 

22. Kao što je već prethodno navedeno, za ocjenu tužbenog zahtjev relevantne su odredbe ZOO/91 koji Zakon se primjenjuju na temelju članka 1163. stavka 1. ZOO/05) jer je prijeporni Ugovor o kreditu zaključen u prosincu 2005. Prema odredbi čl. 104. ZOO/91 kojim su propisane posljedice ništavosti i članka 210. ZOO/91. kojim je je uređen institut stjecanja bez osnove, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 214. ZOO). Imajući u vidu da je upravo tuženica kreator sporne odredbe kojom je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača te da je korištenjem iste ostvarila nepripadnu imovinsku korist, ocjena je ovog suda da je tuženica nesavjesna stjecateljica zbog čega ju je i pravilnom primjenom članka 214. ZOO/91 koji je sadržajno identičan članku 1115. ZOO/05, valjalo obvezati da zateznu kamatu na stečeno bez osnove plati od dana stjecanja. Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. odnosi se na ugovor o zajmu te nije primjenjiv u slučaju ništave odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju. Odobravanje kredita i zaključivanje ugovora o kreditu jedna je osnovnih djelatnosti tuženice pa je unošenje nepoštenih odredbi u ugovore o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača na temelju kojih je stjecala nepripadnu korist ne može se okvalificirati savjesnim postupanjem.

 

23. Djelomično je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o prigovoru zastare tuženice, a koji tuženica obrazlaže osporavanjem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. smatrajući ih neobrazloženim i arbitrarnim. Obzirom na zakonsku i ustavnu zadaću Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te na specifičnost propisane zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Uvažavajući naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje ovaj sud prihvaća pravilnim, prvostupanjski sud djelomično je pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim koji se odnosi na tražbinu zahtijevanu u tužbi, a to imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a da do dana podnošenja predmetne tužbe 21. srpnja 2015. s kojim danom je u smislu članka 388. ZOO/91 došlo do prekida zastare, nije protekao člankom 371. ZOO/91 propisan opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje sukladno članku 210. stavka 1. ZOO/91 i članka 104. stavka 1. kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora.

 

24. Točno je da je, kako to navodi u žalbi, tuženica istakla prigovor zastare na preinačenu tužbu, a isto tako da se u slučaju preinake tužbe kojom se povećava tužbeni zahtjev kao što je to učinio tužitelj podneskom predanim prvostupanjskom sudu neposredno 24. veljače 2020., pa makar i za 0,63 kuna, zastara povišenog tužbenog zahtjeva računa prema datumu preinake. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije iznio nikakve razloge zbog kojih nije prihvatio prigovor zastare tuženice na preinačenu tužbu zbog čega je u tom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ovaj sud primjenom članka 365. stavka 2. pazi po službenoj dužnosti.

 

25. Budući da je od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila 13. lipnja 2014., do preinake tužbe 24. veljače 2020. protekao opći zastarni rok, to je za preinačenom tužbom povećani zahtjev koji uključuje i sporedno potraživanje – zateznu kamatu na pojedine mjesečne više zatražene glavnične iznose tražbine, nastupila zastara.

 

26. Zbog svih naprijed navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 380. točke 2. potvrditi pobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, u cijelosti potvrditi točku I. izreke presude primjenom članka 368. stavka 1. ZPP, te djelomično potvrditi točku II. izreke presude primjenom članka 368. stavka 2. i članka 373.a stavka 3. ZPP u dijelu kojem je tuženica obvezana tužitelju isplatiti 3.954,43 kn/524,84 EUR koliko je tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom iz tužbe sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose koji nisu povišeni preinačenom tužbom, te sa zateznom kamatom zahtijevanom na pojedine mjesečne iznose koji su preinačenom tužbom smanjeni, a kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude i primjenom članka 373.a stavka 3. ZPP preinačiti pobijanu točku II. izreke presude u preostalom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 0,63 kn te zahtjev za isplatu zatezne kamate na dio pojedinih mjesečnih iznosa glavnice za koji je povećana preinakom tužbe, a kako je to također pobliže navedeno u točki III. izreke.

 

27. Prvostupanjski sud pravilnom je primjenom članka 155. ZPP te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15  koja je bila u primjeni u vrijeme zaključenja glavne rasprave – dalje u tekstu: Tarifa) sukladno vrijednosti predmeta spora utvrdio visinu troškova tužitelja pa tako i troškove za zastupanje na dva pripremna ročišta koja su održana 31. ožujka 2016. i 1. listopada 2019. na temelju Tbr. 9. točka 1. Tarife buduće se na istima, a protivno navodima žalbe, raspravljalo. Kako zbog djelomičnog preinačenja presude tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP), to je valjalo primjenom članka 380. točka 2. ZPP u vezi članka 129. stavka 5. ZPP rješenjem odbiti žalbu tuženice i u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka te i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu (točka III. izreke).

 

28. Konačno valjalo je odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka primjenom članka 154. stavka 5. ZPP, a zbog razmjerno neznatnog dijela s kojim je tuženica uspjela u žalbenom postupku.

 

U Varaždinu 23. kolovoza 2023.