Poslovni broj P-830/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 22. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice osobno te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 6. lipnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu br. 9011705879 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 801/2006 dana 24. srpnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi:

„Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.815,52 CHF (slovima: šesnaesttisućaosamstopetnaest CHF i pedesetdva C), po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenje kredita. “

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici ukupan iznos od 1.929,80 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1. kolovoza 2015. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to kako slijedi:

- na iznos od 8,07 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,63 EUR sa zateznom kamatom od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,01 EUR sa zateznom kamatom od 29. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 7,47 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 5,79 EUR sa zateznom kamatom od 27. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 8,39 EUR sa zateznom kamatom od 26. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,30 EUR sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 11,25 EUR sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR sa zateznom kamatom od 12. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 12,49 EUR sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,79 EUR sa zateznom kamatom od 17. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR sa zateznom kamatom od 10. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,42 EUR sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,69 EUR sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,58 EUR sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 30,53 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 26,46 EUR sa zateznom kamatom od 28. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 28,99 EUR sa zateznom kamatom od 23. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 41,33 EUR sa zateznom kamatom od 28. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 39,91 EUR sa zateznom kamatom od 14. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 35,09 EUR sa zateznom kamatom od 11. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 38,72 EUR sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 35,44 EUR sa zateznom kamatom od 13. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,07 EUR sa zateznom kamatom od 7. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,76 EUR sa zateznom kamatom od 6. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,03 EUR sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 67,05 EUR sa zateznom kamatom od 22. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 54,11 EUR sa zateznom kamatom od 21. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 50,07 EUR sa zateznom kamatom od 24. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 50,65 EUR sa zateznom kamatom od 25. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 49,35 EUR sa zateznom kamatom od 14. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 55,20 EUR sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 56,29 EUR sa zateznom kamatom od 21. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 56,05 EUR sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 54,72 EUR sa zateznom kamatom od 19. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,67 EUR sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,39 EUR sa zateznom kamatom od 2. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,82 EUR sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,03 EUR sa zateznom kamatom od 27. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 51,53 EUR sa zateznom kamatom od 25. rujna 2012. do isplate, - na iznos od 528,56 EUR sa zateznom kamatom od 15. listopada 2012. do isplate.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

“(II.) Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9011705879 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 801/2006 dana 24. srpnja 2006.g., temeljem koje je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, a koja glasi:

„.... po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.....“

(III.) Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu br. 9011705879 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 801/2006 dana 24. srpnja 2006.g., temeljem koje je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, a koja glasi:

„. ...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom anuitetu banka će pisano obavijestiti korisnika kredita, te su stranke suglasne da je obavijest banke o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci... “

II. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 554,15 EUR (4.175,27 HRK) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.933,80 EUR, sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 13. listopada 2021. navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 9011705879, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 801/2006 dana 24. srpnja 2006.g. a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 16.815,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala otplatiti iznos kredita na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu, u 84 mjeseca, računajući od dana prijenosa kredita na otplatu. Člankom 1. predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, dok su člankom 4. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorne stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nadalje, člankom 6. stavkom 2. predmetnog Ugovora o kreditu, parnične stranke su ugovorile kako u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. Ugovora, tužiteljica – korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom anuitetu tuženik – banka će pisano obavijestiti tužiteljicu – korisnika kredita, te su stranke suglasne da je obavijest banke o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kad joj je obavijest dostavljena smatra dan kad je tuženik – banka putem pošte uputila tužiteljici – korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je tužiteljica – korisnik kredita pisano dostavio tuženiku – banci. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1.), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope kao ni sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužiteljice kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti su tužiteljici na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, čime bi joj bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze. Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominje se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 - 2008.godine, te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Tužiteljica se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potom na odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 13. lipnja 2014.godine, posl.br.Pž-7129/13 i od 14. lipnja 2018., poslovni broj Pž-6632/17. Navodi da su protiv drugostupanjske odluke, odnosno, odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj:Revt 249/14-2. Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, i iznos naknade za prijevremeno vraćanje kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći navedenu ugovornu odredbu, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g., dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 15. studenog 2021. tuženik ne osporava sklapanje gore navedenog ugovora o kreditu s tužiteljicom, ali ističe prigovor prekluzije i zastare, navodeći da je predmetni ugovor u cijelosti isplaćen dana 16. listopada 2012. Navodi da bi se tužitelj mogao pozivati na gore navedene presude donesene u kolektivnim parnicama, samo kad bi se ovdje radilo o naknadi štete, a o čemu se ovdje nesumnjivo ne radi. Ističe zakonitost ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao i zakonitost ugovaranja valutne klauzule. Navodi, dalje, da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja nije ama baš nijednu od ugovornih odredbi izdvojila kao spornu, te se svjesno i samostalno, opredijelila upravo za ovaj ugovor o kreditu, upravo s ovim i ovakvim odredbama. Navodi da zastara počinje teći prvog dana kad je vjerovnik imao pravo tražiti ispunjenje obveze, odnosno, od dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa je razvidno da je u ovom postupku nastupila zastara potraživanja tužiteljice, sve kada bi njezin zahtjev i bio osnovan. Osporava i samu visinu istaknute tražbine. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

3. Tužiteljica je već na pripremnom ročištu povukla tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tuženik se tom povlačenju nije protivio, pa je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, pozivom na odredbu članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19).

3.1. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja, smanjila tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata preplaćenih iznosa, na način da je prvotno traženi iznos od 18.715,24 HRK smanjila na iznos od 14.539,97 HRK, pri tome, svojevoljno zatraživši manji iznos, s uračunatim negativnim razlikama (vještačenje, list spisa 72), a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, tužiteljica je povukla tužbu u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 4.175,27 HRK (554,15 EUR). Smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe (pravno shvaćanje VSRH, Su-IV-16/2021), a takvom se povlačenju tuženik nije protivio, pa je odlučeno kao pod II. izreke rješenja.

4. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, OU- 801/2006 (list spisa 9-13), s otplatnom tablicom (14-15), Plan otplate (list spisa 16-17), knjigovodstvena kartica (list spisa 18-29), Pregled uplata po kreditu (list spisa 30 – 31), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list spisa 45-53), a izveden je i dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem (nalaz i mišljenje na listu spisa 62-73), dopuna nalaza i mišljenja (list spisa 132-134), koji je nalaz i mišljenje iznesen i usmeno (list spisa 129), a izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno tužiteljice koja je pristupila na ročište radi saslušanja (list spisa 143-144).

5. Predmet ovog postupka (konačno uređeni tužbeni zahtjev, podnesak tužiteljice od 24. listopada 2024.) je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 9011705879 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 801/2006 dana 24. srpnja 2006. (valutna klauzula), te isplata iznosa od 1.929,80 EUR na ime preplaćenih anuiteta, a radi ništetnosti odredbe tog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu br. 9011705879 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 801/2006 dana 24. srpnja 2006., nije sporno da je tuženik vezao isplatu kredita za valutu švicarski franak, no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužiteljice na isplatu iznosa u visini od 1.929,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužiteljica potražuje kao preplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita (tzv. početni tečaj). Tužiteljica tvrdi da je tuženik kredit vezao uz valutu švicarskog franka (dalje: švicarski franak ili CHF) nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama, pa je predmet spora povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

8. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

8.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

9. Ono što tužiteljica tvrdi u ovom postupku je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa kako je tužiteljica vršila plaćanja anuiteta obračunatih po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 24. srpnja 2006. te isti sadrži odredbu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da ovaj Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takvu ugovornu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužiteljica kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopila na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog vozila koji je koristila za osobne potrebe.

12. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i, radi navedenog, sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi radi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužiteljice kao potrošača s kojim je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se s potrošačima poput ovdje tužiteljice nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

13. Iako tako već iz označenih, i za ovaj sud obvezujućih presuda, proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

14. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tužiteljica tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih. Tuženik, pak, nije predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužiteljica imala realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te, štoviše, uopće mogućnost ostvarenja kredita.

16. Ovo proizlazi i iz iskaza same tužiteljice (list spisa 143-144) koja sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično navodi kada iskazuje da je ona u banku došla jer joj je trebao određeni novčani iznos za kupnju vozila i da joj je banka ponudila upravo predmetni kredit te joj je ovaj kredit u CHF prezentiran kao najbolji i najpovoljniji kredit, da nisu pregovarali o odredbama niti joj je itko išta objašnjavao vezano za valutu CHF niti neke posebne rizike, kako se valuta mijenja i slično. Navodi da je vjerovala banci, odnosno, da je vjerovala da će banka učiniti ono što je najbolje za klijenta. Ističe i da je banka ugovor pripremila, a ona samo došla na potpisivanje po pozivu. Ističe da joj je mjesečni iznos po kreditu iznosio 400,00 HRK, a kasnije je narastao do 1000,00 HRK, što je bilo značajno povećanje, koje nikako nije mogla pretpostaviti niti predvidjeti.

16.1. S druge strane, tuženik ničim ne dokazuje suprotno, odnosno, da je postupanje banke u ovom konkretnom slučaju bilo drugačije od uobičajenog, da su tužiteljici bili objašnjeni stvarni rizici vezani uz valutu CHF, da je o odredbama pregovarano ili da je takva mogućnost uopće postojala ili da je tužiteljica temeljem jasne i potpune obavijesti dala informiran pristanak na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je podneskom od 9. listopada 2024. obavijestio sud da u ovoj pravnoj stvari ne predlaže saslušanje djelatnika banke (list spisa 131).

17. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Čitanjem sporne odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojim je glavnica i posljedično tome i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka sud utvrđuje da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Takva odredba, koja je sadržana u prvom članku Ugovora, ujedno je i lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužiteljici. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužiteljici kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužiteljicu u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužiteljica koja od tuženika nije o riziku švicarskog franka bila dovoljno informirana, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njezinu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

19. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznih odnosa, odnosno, učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača, ovdje tužiteljicu, o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužiteljice nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Tuženik se propustio propustio pridržavati načela savjesnosti i poštenja iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužiteljice kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji, stoga, nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužiteljici. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužiteljice, list spisa 143,144). Logično je i životno da je tužiteljica, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji (o čemu sama i iskazuje), prihvatila onaj kredit koji joj je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužiteljica, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužiteljicu kojoj su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive radi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužiteljice.

20. Stoga je utvrđeno da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je odlučeno kao pod I. izreke ove presude.

21. Tuženik je visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 1.929,80 EUR (konačno postavljeni tužbeni zahtjev) sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od trenutka uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tuženik je osporavao i samu visinu tužbenog zahtjeva, pa je sud u ovom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a potom i dopunu vještačenja, u kojoj je dopuni sudski vještak prethodno obračunate preplaćene iznose preračunao iz tada važeće valute hrvatska kuna, u sada važeću valutu euro. Na matematički izračun tuženik nije imao nikakvih prigovora, bilo na osnovni nalaz i mišljenje, bilo na dopunu (list spisa 78 i 132), već su njegovi prigovori bili pravne prirode (a koje je prigovore sud gore otklonio), dok tužiteljica nije imala nikakvih prigovora. Stoga, sud je utvrdio da razlika između iznosa anuiteta koje je tuženik naplatio tužiteljici po predmetnom Ugovoru o kreditu i onih koje bi tužiteljica platila da je tuženik anuitet izračunavao prema tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, iznosi upravo 1.929,80 EUR dakle, onoliko koliko je tužitelj u uređenom tužbenom zahtjevu (temeljem nalaza i mišljenja vještaka) zatražio, s pripadajućim zateznim kamatama.

22. Slijedom svega navedenog, utvrdivši tako da je uslijed odredbe kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužiteljica platila iznos od ukupno 1.929,80 EUR više nego što bi platila da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužiteljice na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zatraženom i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dane uplate svakog pojedinog anuiteta budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Primjenivši u poslovanju nepoštenu poslovnu praksu na štetu tužiteljice, potrošača, tuženik je nepošten od dana primitka preplaćenih iznosa, pa upravo od dana primitka svakog pojedinog anuiteta (odnosno, preplaćenog iznosa), teku zatezne kamate (na svaki pojedini preplaćeni iznos). Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

23. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužiteljica potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužiteljica ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 13. listopada 2021. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.

24. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Tužiteljici, kao stranci koja je u cijelosti uspjela u postupku, pripada kao opravdan i osnovan trošak tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanjima na ročištima od 3. svibnja 2022., 3. listopada 2024., 22. svibnja 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od po 200,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 11. kolovoza 2022. i 24. listopada 2024. (Tbr. 8. točka 1. Tarife), svaka radnja od po 200,00 EUR, temeljem Tbr. 8. točke 1. Tarife, sveukupno, dakle, 1.200,00 EUR, što uvećano za zatraženi i pripadajući PDV od 25%, temeljem Tbr. 46. Tarife, iznosi 1.500,00 EUR. Tome valja pridodati trošak vještačenja u iznosu od 398,16 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,64 EUR.

24.1. Ističe se i da u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te smanjenje tužbenog zahtjeva za isplatu), tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi, posebice uzimajući u obzir i da se isplata prvotno traženog iznosa od 18.715,24 HRK (odnosno, 2.483,94 EUR), i konačno traženi iznos od 1.929,80 EUR, za koji je tužiteljica u cijelosti uspjela, nalaze u istom tarifnom “razredu“ sukladno odredbi Tbr. 7. točke 1. Tarife.

24.2. Slijedom svega iznesenog, troškovi ovog postupka pripadaju tužiteljici, a ukupan priznati trošak tužiteljice iznosi 1.933,80 EUR (točka 24. obrazloženja), s pripadajućim i zatraženim zateznim kamatama koje na predmetni trošak teku od dana donošenja ove odluke, pa do isplate, temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao pod III. izreke ovog rješenja.

U Dubrovniku 6. lipnja 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku.