Poslovni broj: Povrv-61/2025-5

Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sucu toga suda Marijanu Muža kao sucu pojedincu, a na prijedlog sudskog savjetnika Luke Perkovića, u parničnom predmetu tužitelja HEP-TOPLINARSTVO d.o.o. iz Zagreba, Miševečka 15a, OIB: 15907062900, zastupanog po punomoćnici Jadranki Kustura, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Ivić Juratovac, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne rasprave zaključene 8. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika i tuženika osobno, 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marka Jurline, iz Velike Gorice, pod poslovnim brojem Ovrv-2833/2019 od 15. srpnja 2019., kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 658,91 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te glavnice od dospijeća do isplate i naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 91,58 EUR, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija u cijelosti, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, naknaditi tuženiku ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zatraženim iznosom troškova parničnog postupka, u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj HEP - Toplinarstvo d.o.o. iz Zagreba je kao ovrhovoditelj (dalje: tužitelj) temeljem vjerodostojne isprave kod javnog bilježnika Marka Jurline iz [adresa] pokrenuo ovršni postupak protiv tuženika ZM iz [adresa] kao ovršenika (dalje: tuženik), te je ishodio rješenje o ovrsi broj Ovrv-2833/2019 od 15. srpnja 2019., prema odredbama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 - dalje: OZ).

2.Tuženik je, kao ovršenik, protiv tog rješenja o ovrsi pravodobno izjavio prigovor, u kojem je naveo da je poslovni prostor za kojeg ga se tereti, kupio u "roh- bau" stanju, odnosno da nema ugrađene radijatore, da s tužiteljem nikada nije sklopio ugovor o potrošnji toplinske energije te da nije imao potrebe za ugradnjom grijanja u spomenuti prostor. Slijedom iznesenog, ovaj je sud citirano rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tužitelj je u odgovoru na prigovor ovršenika, sada tuženika, u bitnome naveo da potraživanje koje je predmet ovog spora, proizlazi iz Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 koji je potpisan od strane ovlaštenih predstavnika suvlasnika zgrade na adresi [adresa] (u daljnjem tekstu: Ugovor), i zaključen dana 7. srpnja 2015., koji u skladu sa zakonom obvezuje i sve druge vlasnike i suvlasnike posebnih dijelova zgrade. Budući da je predmetni Ugovor sklopljen sukladno Zakonu o tržištu toplinske energije (NN 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19, 118/19; dalje u tekstu ZTTE) koji čl. 11. st. 3. propisuje da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovoga članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika isti se primjenjuje i na tuženika. Nadalje, ovlašteni predstavnik suvlasnika ovlaštenje za sklapanje ugovora izvodi iz Odluke suvlasnika zgrade/građevine o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem toplinske energije (dalje u tekstu: Odluka). U Odluci je upravo tuženik naveden kao krajnji kupac pod šifrom 2767784, odnosno kao obveznik plaćanja računa za isporučenu toplinsku energiju. Navedena Odluka donesena je temeljem odluke većine suvlasnika koji se računaju po suvlasničkim dijelovima te se primjenjuje na sve krajnje kupce navedene u Odluci. U odnosu na navode tuženika da predmetni poslovni prostor nema radijatora te da je bespredmetno raspravljati o dugovanju obzirom da se toplinska energija ne isporučuje, navodi da se poziva na čl. 26. Općih uvjeta za isporuku toplinskom energijom (NN 35/14 i 129/15; u daljnjem tekstu Opći uvjeti) kojim je propisano da se krajnji kupac koji je priključen na zajedničko mjerilo toplinske energije, može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava na način i po postupku pripisanom Zakonom o tržištu toplinske energije (NN 80/13, 14/14, 102,14, 95/15). Tužitelj pritom napominje da čak i kada je izdvajanje provedeno, krajnji kupac koji je izdvojen iz toplinskog sustava dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu sukladno čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije. Dakle, dužan je i dalje plaćati troškove snage i troškove naknada obzirom da su tarifne stavke za snagu, naknada za djelatnost kupca toplinske energije i naknada za opskrbu toplinskom energijom fiksni elementi računa i naplaćuju se krajnjim kupcima neovisno o količini potrošene toplinske energije. Također, navodi mogućnost potpunog isključenja iz toplinskog sustava u kojem slučaju tuženik ne mora plaćati troškove toplinske energije, no ne može se u potpunosti isključiti iz toplinskog sustava čime bi bio oslobođen plaćanja i fiksnih troškova budući da nije sam na obračunskom mjernom mjestu, već je jedan od suvlasnika u zgradi te je kao takav dužan snositi fiksne troškove koji se obračunavaju svim suvlasnicima u zgradi spojenoj na toplinski sustav – dakle tužitelj navodi da ovisno o tome koje će vrste troškova plaćati tuženik ovisi isključivo o odluci suvlasnika stambene zgrade u kojoj se nalazi njegov poslovni prostor, a nikako od volje ili ovlaštenja tuženika. Zaključno, predlaže održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi te naložiti tuženici da naknadi tužitelju troškove postupka.

4. Prije svega, obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19; dalje u tekstu ZPP) budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR / 10.000,00 HRK.

5. Predmet ovog spora je isplata duga po računima br.: 201710, 201711, 201712, 201801, 201802, 201803, 201804, 201805, 201806, 201807, 201808, 201809, 201810, 201811, 201812, 201901, 201902, 201903 te 201904, odnosno za razdoblje od listopada 2017. do travnja 2019., a sve za isporučenu toplinsku energiju.

6. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, sud je tijekom postupka proveo dokaze uvidom u: energetsku suglasnost (list 17 spisa), Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 (list 19-28 spisa), prijepise utuženih računa (list 29-43 i 46-49 spisa), Odluku suvlasnika zgrade s popisom suvlasnika zgrade (list 44-45 spisa), te je saslušan tuženik osobno, kao i predstavnik suvlasnika u svojstvu svjedoka (list 100-102 spisa).

7. U kontekstu razjašnjenja spornih činjenica sud je, dakle, na ročištu održanom 14. travnja 2022. saslušao tuženika i predstavnika suvlasnika. Tuženik je iskazao da je on vlasnik poslovnog prostora na adresi [adresa] veličine nekih cca 19 m[2] te da s tužiteljem vodi sudske postupke već dvadesetak godina pri čemu napominje kako nije korisnik tužiteljevih usluga. Naveo je da je taj poslovni prostor kupio u lipnju 1995. u "roh-bau" stanju te da u navedenom poslovnom prostoru ne postoji priključak, kao ni radijatori, niti je uveo centralno grijanje, niti je ikada potpisao ugovor o potrošnji toplinske energije. Na poseban upit suda je iskazao da nikada nije bio priključen na sustav zajedničkog centralnog grijanja odnosno zajedničko mjerno mjesto – kako bi uopće i mogao tužitelju eventualno podnijeti zahtjev za izdvajanje iz istog.

7.1.Na istom ročištu bio je ispitan predstavnik suvlasnika zgrade, PM koji je, u bitnome, naveo da kada je preuzeo dužnost predstavnika suvlasnika, je došao u poslovni prostor tuženika te da je tada utvrdio kako tuženik nema radijatore te da se grije na klima uređaj. Nadalje, da tužitelj tuženikov slučaj nije riješio od kada je kupio predmetni poslovni prostor. Isto tako, navodi da ima saznanja da postoje neki lokali, točnije njih pet, koji su faktično imali grijanje preko radijatora, ali im tužitelj nije isporučivao račune dok su se vlasnici tih lokala koristili grijanjem, dok su tuženiku ispostavljani računi premda nije imao ugrađene radijatore niti se poslovni prostor grijao a računi su mu bili uredno ispostavljani.

8. U ovom dijelu obrazloženja, sud želi istaknuti kako je u ovom predmetu već ranije bila donesena presuda, pod poslovnim brojem Povrv-382/2019-20, od dana 24. svibnja 2022., kojom se ukinut platni nalog te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

8.1. Na spomenutu presudu je tužitelj uložio žalbu, dana 8. lipnja 2022., povodom koje je Županijski sud u Rijeci, rješenjem poslovnog broja Gž-1655/2022-2 od 11. veljače 2025. usvojio žalbu tužitelja, ukinuo spomenutu presudu ovog suda te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja, navodi se da prvostupanjski sud, prilikom donošenja predmetne odluke, uopće nije vodio računa da su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinskom energijom, plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije, odnosno da su dužni plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže, te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade, slijedom čega je krajnji kupac (odnosno ovdje tuženik) dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili poslovnog prostora (dakle troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode) ali nastaju kao nužni. U tom smislu prvostupanjski sud treba utvrditi visinu tzv. fiksnih troškova, te uvažavajući naprijed iznijeto shvaćanje, ponovno ocijeniti provedene dokaze i donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

9. Sud je izveo, po strankama, predložene dokaze, a sukladno čl. 221. ZPP-a nije ovlašten dokazivati činjenice koje stranke nisu iznijele, osim ukoliko bi posumnjao da stranke raspolažu zahtjevima kojima nisu ovlaštene raspolagati. Isto tako, sud je uvažio uputu drugostupanjskog suda, i ponovno ocijenio provedene dokaze.

10. Iz, tijekom postupka, izvedenih dokaza sud je utvrdio:

- da je tuženik od 1995. vlasnik poslovnog prostora u zgradi na adresi [adresa], u [adresa]

- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 od 7. srpnja 2015. potpisan od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade, koji vrijedi do opoziva

- da je tuženik jedan od vlasnika odnosno suvlasnika posebnog dijela (poslovnog prostora) stambene zgrade koja je uključena u zajednički sustav grijanja preko zajedničke toplinske stanice (Galženica), premda isti nije potpisao ugovor o priključenju, što je jasno navedeno u energetskoj suglasnosti kao uvjet (list 17 spisa)

- da tuženik u svom poslovnom prostoru nema, niti je ikada imao ugrađene radijatore kao niti vertikalne ili horizontalne cijevi za grijanje

- da je navedena činjenica bila poznata tužitelju iz prijašnjih sudskih postupaka koje je vodio s tuženikom u vezi predmetnih troškova toplinske energije.

11. Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno te na temelju rezultata dokaznog postupka, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, kao i temeljem upute drugostupanjskog suda, ponovno ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

12. Između stranaka nije sporno da je tuženik od 1995. vlasnik poslovnog prostora na adresi u [adresa] u kojoj nekretnini nikada nije imao ugrađene radijatore niti cijevi toplinskog grijanja te da je tužitelj 7. srpnja 2015. s ovlaštenim predstavnikom stanara zaključio Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401, dok je sporno da li je tuženik u obveznopravnom odnosu s tužiteljem, kao i osnova te visina tužbenog zahtjeva.

13. Odredba čl. 11. st. 3. ZTTE propisuje da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovog članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika. Stavkom 5. istog članka ZTTE propisano je da će ovlašteni predstavnik suvlasnika, na temelju odluke iz stavka 3., odnosno stavka 4. ovoga članka, sklopit ugovor o potrošnji toplinske energije s pravnom ili fizičkom osobom iz stavka 1. ovoga članka, koji se smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine. Odredbom čl. 45. st. 1. ZTTE propisano je da se krajnji kupac može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje s toplinskog sustava temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika unutar zgrade/građevine.

14. Pri tome se ističe da sud u postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni tijekom postupka (čl. 2. st. 1. ZPP-a) te su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a). Nadalje, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP-a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice, zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP-a).

15. Budući iz Ugovora od 7. srpnja 2015. proizlazi da je ovlašteni predstavnik suvlasnika temeljem odluke većine glasova suvlasnika (koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika) sklopio ugovor o potrošnji toplinske energije s tuženikom kako to propisuje odredba čl. 11. st. 5. ZTTE, a krajnjim kupcima se smatraju svi suvlasnici zgrade na predmetnoj adresi pri čemu je nesporno da je tuženik jedan od suvlasnika to se isti Ugovor smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine dakle i s tuženikom.

16. Međutim, unatoč navedenoj činjenici, provedenim postupkom je isto tako utvrđena nedvojbena činjenica da tuženik nikada nije faktično spojen na predmetni toplinski sustav grijanja, koja činjenica je nesporna između stranaka i proizlazi iz utvrđenja da tuženik nikada nije imao radijatore pa čak niti cijevi koje bi otpuštale toplinu u njegovu stambenu jedinicu slijedom čega mu od ukupno utrošene toplinske energije koju je isporučivao tužitelj tuženiku nikada ništa nije dostavljeno (već drugim suvlasnicima). Obzirom na prethodno navedenu nespornu činjenicu da tuženik nikada nije bio faktično spojen na toplinski sustav to je apsolutno nelogično da je isti u obvezi pokrenuti postupak izdvajanja iz tog zajedničkog toplinskog sustava na što tijekom postupka upire tužitelj.

16.1.Naime, po stajalištu ovog suda i uzimajući u obzir činjenicu da poslovni prostor u vlasništvu tuženika, u kojem nema radijatora, nije faktički priključen u sustav centralnog grijanja preko zajedničke toplinske stanice, a što tužitelj nije osporio tijekom postupka, nije stoga niti životno niti logično to da bi tuženik bio u obvezi podmirivati uslugu samo zbog činjenice što se poslovni prostor nalazi u zgradi za koju tužitelj, za druge kupce, isporučuje toplinsku energiju – jer bi takvo postupanje bilo protivno jednom od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje u tekstu – ZOO), odnosno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

16.2. Prethodno navedeno se navodi osobito stoga što tuženik tijekom cijelog postupka, a nije dokazano suprotno, navodi da nikada u njegovom poslovnom prostoru nije postojalo centralno grijanje – stoga se na njega ne mogu odnositi odredbe koje uređuju isključenje iz sustava zajedničkog centralnog grijanja, jer je upravo pretpostavka isključenja iz zajedničkog sustava da je tuženik bio uključen u sustav zajedničkog centralnog grijanja, a što tijekom postupka nije dokazano.

17. U konkretnom slučaju upravo odredba o propisanoj obveznoj proceduri izdvajanja tuženika iz sustava centralnog sustava grijanja tužitelja (čl. 20. Ugovora od 7. srpnja 2015.) u situaciji kada je isti samo formalno postao obveznikom prema tužitelju, zaključenjem Ugovora o potrošnji toplinske energije 7. srpnja 2015., odnosno koji nikada nije bio faktično spojen na toplinski sustav, po mišljenju ovog suda je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te predstavlja dodatni pretjerani formalizam čime ne samo da je ista odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja pa i svrsi sklapanja samog Ugovora, već dovodi u pitanje jednakost uzajamnih činidaba gdje tužitelj nema činidbu (stvarno ne isporučuje svoju uslugu u prostor tuženika), a tuženik ima (obvezu plaćanja usluge koja mu nije pružena).

18. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je tuženik, u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja u kojem je tek formalno postao strankom Ugovora od 7. srpnja 2015., ali faktično nikada nije spojen na zajednički toplinski sustav jer u svom poslovnom prostoru nikada nije imao ugrađene radijatore (niti cijevi), a koja činjenica je tužitelju bila poznata iz sudskih postupaka koje je vodio protiv tuženika, već u trenutku zaključenja Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 07.07.2015. imao status izdvojenog krajnjeg kupca.

19. Nastavno na prethodno navedeno, kao i na temelju drugostupanjskog rješenja od 11. veljače 2025. kojim je ranija presuda ovog suda ukinuta, odnosno pravnog shvaćanja Suda Europske unije u presudama od 05.12.2019., u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, proizlazi da bi se trebala utvrditi visina tzv. fiksnih troškova koju bi kupac bio dužan plaćati.

19.1. U tom kontekstu ovaj sud ističe da tužitelj fiksne troškove nije specificirao, odnosno razdvojio od "varijabilnih'' niti je dokazao način obračuna istih. Pritom se posebno ukazuje na činjenicu da se ukupno obračunati iznos korigira (umanjuje) sukladno Uredbi Vlade RH. S obzirom da sud nema stručnog znanja da bi razjasnio prethodno navedene proturječnosti i nejasnoće vezane za visinu potraživanja, odnosno kako se visina tužbenog zahtjeva ne može nedvojbeno utvrditi na temelju dostavljene dokumentacije tužitelja, to u postupku, uzimajući u obzir odredbu čl. 221.a ZPP-a, ista nije dokazana. Time tužitelj u konačnici nije uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva (za tzv. fiksne troškove) pa je tužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim i temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinut je platni nalog u cijelosti i odlučeno kao pod točkom I. izreke

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka koji je bio potreban za vođenje ove parnice, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja na ročištu održanom 8. svibnja 2025., u skladu s Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.; dalje u tekstu: Tarifa), u iznosu od 100 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21. Tužitelju, budući da je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troška parničnog postupka, slijedom čega je njegov zahtjev na naknadu troška parničnog postupka odbijen kao neosnovan na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici, 6. lipnja 2025.

Sudac

Marijan Muža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona.

Nacrt presude izradio sudski savjetnik Luka Perković.

DNA:

- tužitelju, po punomoćniku

- tuženiku, po punomoćniku

- presuda nepravomoćna

- kal. 30 dana