Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-322/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, [adresa], zastupanog po RŠ i drugim punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 28. travnja 2025. u prisutnosti zam. punomoćnika tužitelja, te u odsutnosti tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo d.d. OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 2.500,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste: na iznos od 8,60 € od 27.12.2007. do isplate

na iznos od 9,14 € od 28.1.2008. do isplate

na iznos od 8,52 € od 27.2.2008. do isplate

na iznos od 9,03 € od 27.3.2008. do isplate

na iznos od 13,67 € od 28.4.2008. do isplate

na iznos od 19,93 € od 27.5.2008. do isplate

na iznos od 20,53 € od 27.6.2008. do isplate

na iznos od 21,05 € od 28.7.2008. do isplate

na iznos od 19,67 € od 27.8.2008. do isplate

na iznos od 20,51 € od 27.9.2008. do isplate

na iznos od 22,81 € od 27.10.2008. do isplate

na iznos od 21,08 € od 27.11.2008. do isplate

na iznos od 22,03 € od 27.12.2008. do isplate

na iznos od 38,38 € od 27.1.2009. do isplate

na iznos od 38,92 € od 27.2.2009. do isplate

na iznos od 37,89 € od 27.3.2009. do isplate

na iznos od 38,23 € od 27.4.2009. do isplate

na iznos od 37,37 € od 27.5.2009. do isplate

na iznos od 36,89 € od 27.6.2009. do isplate

na iznos od 37,19 € od 27.7.2009. do isplate

na iznos od 37,19 € od 27.8.2009. do isplate

na iznos od 42,88 € od 28.9.2009. do isplate

na iznos od 31,21 € od 27.10.2009. do isplate

na iznos od 37,35 € od 27.11.2009. do isplate

na iznos od 43,41 € od 28.12.2009. do isplate

na iznos od 32,36 € od 27.1.2010. do isplate

na iznos od 38,07 € od 27.2.2010. do isplate

na iznos od 38,97 € od 27.3.2010. do isplate

na iznos od 38,72 € od 27.4.2010. do isplate

na iznos od 39,12 € od 27.5.2010. do isplate

na iznos od 46,49 € od 28.6.2010. do isplate

na iznos od 34,59 € od 27.7.2010. do isplate

na iznos od 42,38 € od 27.8.2010. do isplate

na iznos od 42,11 € od 27.9.2010. do isplate

na iznos od 40,94 € od 27.10.2010. do isplate

na iznos od 42,39 € od 27.11.2010. do isplate

na iznos od 44,37 € od 27.12.2010. do isplate

na iznos od 43,33 € od 27.1.2011. do isplate

na iznos od 63,83 € od 28.2.2011. do isplate

na iznos od 30,40 € od 28.3.2011. do isplate

na iznos od 37,01 € od 27.4.2011. do isplate

na iznos od 45,38 € od 27.5.2011. do isplate

na iznos od 46,46 € od 27.6.2011. do isplate

na iznos od 48,21 € od 27.7.2011. do isplate

na iznos od 48,84 € od 27.8.2011. do isplate

na iznos od 45,75 € od 27.9.2011. do isplate

na iznos od 34,99 € od 27.10.2011. do isplate

na iznos od 41,09 € od 28.11.2011. do isplate

na iznos od 28,59 € od 27.12.2011. do isplate

na iznos od 35,55 € od 27.1.2012. do isplate

na iznos od 35,62 € od 27.2.2012. do isplate

na iznos od 35,45 € od 27.3.2012. do isplate

na iznos od 35,70 € od 27.4.2012. do isplate

na iznos od 42,26 € od 28.5.2012. do isplate

na iznos od 29,19 € od 27.6.2012. do isplate

na iznos od 35,36 € od 27.7.2012. do isplate

na iznos od 35,24 € od 27.8.2012. do isplate

na iznos od 34,63 € od 27.9.2012. do isplate

na iznos od 35,15 € od 27.10.2012. do isplate

na iznos od 35,23 € od 27.11.2012. do isplate

na iznos od 34,95 € od 27.12.2012. do isplate

na iznos od 40,30 € od 28.1.2013. do isplate

na iznos od 28,60 € od 27.2.2013. do isplate

na iznos od 34,60 € od 27.3.2013. do isplate

na iznos od 34,40 € od 27.4.2013. do isplate

na iznos od 33,58 € od 27.5.2013. do isplate

na iznos od 33,76 € od 27.6.2013. do isplate

na iznos od 33,48 € od 27.7.2013 do isplate

na iznos od 33,64 € od 27.8.2013. do isplate

na iznos od 34,01 € od 27.9.2013. do isplate

na iznos od 39,84 € od 28.10.2013. do isplate

na iznos od 27,95 € od 27.11.2013. do isplate

na iznos od 34,03 € od 27.12.2013. do isplate.

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo d.d. OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF iznos od 5.407,43 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste: na iznos od 21,71 € od 27.10.2008. do isplate

na iznos od 3,95 € od 27.11.2008. do isplate

na iznos od 14,09 € od 27.12.2008. do isplate

na iznos od 20,83 € od 27.1.2009. do isplate

na iznos od 24,38 € od 27.2.2009. do isplate

na iznos od 18,26 € od 27.3.2009. do isplate

na iznos od 20,65 € od 27.4.2009. do isplate

na iznos od 15,58 € od 27.5.2009. do isplate

na iznos od 12,85 € od 27.6.2009. do isplate

na iznos od 15,03 € od 27.7.2009. do isplate

na iznos od 15,24 € od 27.8.2009. do isplate

na iznos od 15,83 € od 28.9.2009. do isplate

na iznos od 13,04 € od 27.10.2009. do isplate

na iznos od 17,10 € od 27.11.2009. do isplate

na iznos od 19,64 € od 28.12.2009. do isplate

na iznos od 22,25 € od 27.1.2010. do isplate

na iznos od 22,51 € od 27.2.2010. do isplate

na iznos od 28,50 € od 27.3.2010. do isplate

na iznos od 27,23 € od 27.4.2010. do isplate

na iznos od 30,03 € od 27.5.2010. do isplate

na iznos od 38,67 € od 28.6.2010. do isplate

na iznos od 40,39 € od 27.7.2010. do isplate

na iznos od 51,71 € od 27.8.2010. do isplate

na iznos od 50,36 € od 27.9.2010. do isplate

na iznos od 43,35 € od 27.10.2010. do isplate

na iznos od 52,93 € od 27.11.2010. do isplate

na iznos od 65,92 € od 27.12.2010. do isplate

na iznos od 59,72 € od 27.1.2011. do isplate

na iznos od 65,48 € od 28.2.2011. do isplate

na iznos od 59,02 € od 28.3.2011 do isplate

na iznos od 61,49 € od 27.4.2011 do isplate

na iznos od 74,55 € od 27.5.2011. do isplate

na iznos od 81,95 € od 27.6.2011. do isplate

na iznos od 93,71 € od 27.7.2011. do isplate

na iznos od 98,24 € od 27.8.2011. do isplate

na iznos od 78,79 € od 27.9.2011. do isplate

na iznos od 79,71 € od 27.10.2011. do isplate

na iznos od 78,27 € od 28.11.2011. do isplate

na iznos od 79,94 € od 27.12.2011. do isplate

na iznos od 86,01 € od 27.1.2012. do isplate

na iznos od 87,20 € od 27.2.2012. do isplate

na iznos od 86,39 € od 27.3.2012. do isplate

na iznos od 89,04 € od 27.4.2012. do isplate

na iznos od 90,44 € od 28.5.2012. do isplate

na iznos od 89,13 € od 27.6.2012. do isplate

na iznos od 87,86 € od 27.7.2012. do isplate

na iznos od 87,44 € od 27.8.2012. do isplate

na iznos od 82,80 € od 27.9.2012. do isplate

na iznos od 87,86 € od 27.10.2012. do isplate

na iznos od 89,21 € od 27.11.2012. do isplate

na iznos od 87,49 € od 27.12.2012. do isplate

na iznos od 81,41 € od 28.1.2013. do isplate

na iznos od 87,19 € od 27.2.2013. do isplate

na iznos od 86,34 € od 27.3.2013. do isplate

na iznos od 85,23 € od 27.4.2013. do isplate

na iznos od 78,75 € od 27.5.2013. do isplate

na iznos od 80,91 € od 27.6.2013. do isplate

na iznos od 79,18 € od 27.7.2013. do isplate

na iznos od 81,20 € od 27.8.2013. do isplate

na iznos od 85,22 € od 27.9.2013. do isplate

na iznos od 84,59 € od 28.10.2013. do isplate

na iznos od 85,77 € od 27.11.2013. do isplate

na iznos od 87,51 € od 27.12.2013. do isplate

na iznos od 81,67 € od 27.1.2014. do isplate

na iznos od 83,43 € od 27.2.2014. do isplate

na iznos od 82,68 € od 27.3.2014. do isplate

na iznos od 81,91 € od 28.4.2014. do isplate

na iznos od 80,81 € od 27.5.2014. do isplate

na iznos od 80,92 € od 27.6.2014. do isplate

na iznos od 82,89 € od 28.7.2014. do isplate

na iznos od 84,68 € od 27.8.2014. do isplate

na iznos od 84,91 € od 27.9.2014. do isplate

na iznos od 87,01 € od 27.10.2014. do isplate

na iznos od 87,82 € od 27.11.2014. do isplate

na iznos od 87,66 € od 27.12.2014. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.1.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.2.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.3.2015 do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.4.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.5.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.6.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.7.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 27.8.2015. do isplate

na iznos od 79,33 € od 28.9.2015. do isplate.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo prema tužitelju CŠ u iznosu od 2.490,67 eura, uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 29.1.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo d.d. isplatiti tužitelju CŠ parnični trošak u iznosu od 1.956,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od dana 6. lipnja 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj MŠ podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., radi isplate. U tužbi je naveo kako je Ugovorom o kreditu broj: 311642 od 18.10.2006. sklopljenom u [adresa] između tužitelja i pravnog prednika tuženika, tužitelju odobren kredit za kupnju stana u [adresa] u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 60.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja s rokom otplate od 22 godine u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 363,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna promjenjiva kamata od 4,59% godišnje. Ugovor o kreditu opisan u točki I. je izmijenjen Aneksom ugovora od 28.01.2016. kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 28.366,50 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica 2.903,07 eura odnosno 21.873,18 kuna veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi no tužitelj ovom tužbom ne potražuje navedenu razliku glavnice već isključivo potražuje preplatu nastalu do trenutka obračuna konverzije na dan 30.09.2015. a nastalu na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog CHF ugovora. Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita prilikom koje mu je utvrđena preplata u iznosu od 18.769,95 kn nije obeštećen čak ni za tu razliku u glavnicama dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita budući da je tužitelju umjesto iznosa od 81.454,64 kuna za koji je stvarno oštećen priznat tek iznos preplate od 18.769,95 kn, a čak ni taj iznos mu nije isplaćen već je isti poslužio za fiktivno zatvaranje budućih anuiteta koji su također bili previsoko odmjereni uslijed razlike u glavnicama utvrđene na štetu tužitelja. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14od09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev- 2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u odnosu na početno ugovorene uvjete ugovora preplatio ukupni iznos od 7.907,82 eura (59.581,46 kuna) i to iznos od 2.500,39 eura (18.839,18 kn) po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope te iznos od 5.407,43 eura (40.742,28 kuna) po osnovi ništetne valutne klauzule CHF. Slijedom svega navedenoga, predložio je da Sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Hrvatska poštanska banka obavještava naslovni sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika. Tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sisku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu br. 311642 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 18.10.2006. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Dakle, na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naknadi troškove postupka tuženiku jer je uredno provedena konverzija ugovora o kreditu, čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe. Tuženik nadalje, stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak 2.8.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe. Čak i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, što tuženik osporava, čak bi i tada tužitelj bio u zastari obzirom da je tužbu podnio 2.8.2023., a presuda iz parnice Potrošač postala je pravomoćna 14.6.2018., te je zastara nastupila 14.6.2023. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 311642 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 28.1.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“). Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na utvrđenju ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje kao: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanj e prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Tuženik opravdano tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Jednostavnim uvidom u odredbe moguće je utvrditi da je njihov sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.13. i 9.14. Ugovora. Nadalje, odredbama 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: − nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; − a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 5.443,80 EUR/41.016,24 kn. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 18.769,95 kn/2.490,67 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 29.1.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tijekom dokaznog postupka Sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu po kreditu (str. 12-14 spisa), aneks broj 2 ugovora o kreditu (str. 15-19 spisa), plan otplate (str. 20-25 spisa), prometnu karticu po kreditu (str. 27-36 spisa), ugovor o kreditu (str. 37- 45 spisa), saslušan je tužitelj MŠ (str. 128-129 spisa), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 137-145 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Tužitelj MŠ u svom je iskazu naveo kako je 2006. godine trebao sredstva za kupnju prve nekretnine koju je pronašao preko agencije za prodaju nekretnina. Rekli su mu tada kako se u Volks banci može dobiti povoljan kredit i tako je preko djelatnika agencije za promet nekretnina došao u kontakt sa službenicom te banke koja je osobno došla u prostorije agencije i donijela svu dokumentaciju vezano za sklapanje ugovora o kreditu. Njoj je također predao svoju dokumentaciju potrebnu za odobravanje kredita, a nešto je slao i poštom. Te osobe su mu također rekle da se radi o najpovoljnijem kreditu, stambenom i adaptacijskom, odnosno djelatnica agencije ga je uputila na djelatnicu banke koja mu takav ugovor može osigurati. Takav ugovor u CHF je bio za njega najpovoljniji jer za ugovor u eurima nije imao uvijete, budući je tada imao niska primanja. Prije sklapanja ugovora o kreditu u banku uopće nije išao. Također se sa službenicom banke dogovorio da primjerak ugovora o kreditu radi potpisivanja donese kod javnog bilježnika gdje su se našli zajedno sa sudužnikom u kreditu i vlasnikom stana. Prije toga dobio je opće uvijete kreditiranja od banke i na temelju toga je mogao utjecati samo na izbor valute kredita budući da za kredit u eurima nije imao uvjete, morao je primanja prebaciti u Volks banku zbog manje kamate te je mogao izabrati kredit za mlade koja je bila najpovoljnija opcija. Na temelju toga je sastavljen ugovor o kreditu koji nije vidio do sastanka kod javnog bilježnika. Tada je zajedno sa javnim bilježnikom pročitao najvažnije odredbe ugovora prije njegovog potpisivanja. Sredstvima iz kredita kupio je stan za osobne potrebe, za svoje stanovanje, nikada se nije koristio za druge potrebe. Otplaćivao je sporni kredit. Početni uvjeti kredita bili su mu prihvatljivi, ali kada je kamatna stopa počela rasti to mu više nije bilo prihvatljivo. Od početnih 1.600,00 kuna mj. rate zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja CHF rata kredita dosezala je i do 3.000,00 kuna. Stoga je 2016. godine sklopio ugovor o konverziji predmetnog kredita. 2006. godine nije imao obrt niti trgovačko društvo. Tri mjeseca je razmatrao uvjete kreditiranja. Razmatrao je ponude kredita i u drugim bankama. Razumio je odredbe ugovora pa i to da se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali ne navedene detalje na koji način će se ta kamata mijenjati. Također nije mogao predvidjeti da će se tečaj CHF na takav način mijenjati. Razumio je da se kamatna stopa može mijenjati, a bio je svjestan rizika sklapanja takvog ugovora. Tada nije postojala opcija fiksne kamatne stope. Svjestan je bio da se kamata može mijenjati, ali se nadao kako do toga neće doći. Ne sjeća se da li je primao obavijesti banke o promjeni kamate.

6. Dana 15. travnja 2020. Trgovački sud u Zagrebu objavio je upis promjene tvrtke tuženika u sudski registar proveden kod istog suda po rješenju pod poslovnim brojem Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., redni broj upisa 131, za subjekt upisa s matičnim brojem (MBS): 080126398, osobnim identifikacijskim brojem (OIB): 78427478595, europskim jedinstvenim identifikatorom (EUID): HRSR.080126398, pod tvrtkom/nazivom: Nova hrvatska banka dioničko društvo, sa sjedištem u: Zagreb (Grad Zagreb), [adresa]. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt- 23/25801-2 od 3. srpnja 2023., Nova hrvatska banka d.d., OIB 78427478595, [adresa] pripojena je društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS [matični broj subjekta], OIB 87939104217, EUID [europski jedinstveni broj subjekta].080010698, temeljem Ugovora o pripajanju od 01.03.2023..

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. U konkretnom slučaju, iz iskaza tužitelja je za zaključiti da je Ugovor o kreditu broj 311642 od 18.10.2006. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

10. Kako je prebivalište tužitelja u vrijeme sklapanja spornog ugovora bilo u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 216343 od 09.04.2008.) se nalazi u Zagrebu, dolaskom na sud u Zagreb bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

11. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

12. Konačno, nadležnost ovog suda temelji se i na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 311642 od 18.10.2006. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, utvrđeno je da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 60.300,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da je rok otplate 22 godine (čl. 3. Ugovora), da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 264 mjesečnih anuiteta, prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 363,22 plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4.1. Ugovora ugovoreno da je redovna kamatna stopa 4,59%, promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.

14. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz otplatne tablice po kreditu, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu promijenjena od strane tuženika i to od 27.11.2007. tako da iznosi 4,69%, od 27.04.2008. iznosi 5,1%, od 27.12.2008. iznosi 5,6%, od 27.09.2011. iznosi 5,3%, od 01.01.2014. iznosi 3,23%.

15. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Sberbank d.d. u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

17. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 216343 od 09.04.2008., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

18. Utoliko što je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,59 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

19. U odnosu na odredbu čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 311642 od 18.10.2006., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu i da je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora, dok, po mišljenju ovog suda, nje mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podno nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

20. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način prednik tuženika objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

21. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 311642 od 18.10.2006., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, Sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

22. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

23. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

24. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 4.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 311642 od 18.10.2006., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZPP i čl. 102. ZZP/07.

25. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništenosti.

26. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 25. studenog 2024. iznijela da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren sveukupno iznose 2.500,39 eura. Preplata po osnovi ništetne valutne klauzule CHF za razdoblje od realizacije do trenutka potpisivanja dodatka ugovora kojim je učinjena konverzija sveukupno iznosi 5.407,43 eura. Tužitelj je dana 28.01.2016. godine sklopio s tuženikom Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 311642 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Navedeni dodatak Osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: - neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 42.520,85 CHF(194.622,18 HRK), - neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 28.366,50 EUR (216.495,34 HRK), - razlika u glavnicama iznosi 21.873,16 HRK (2.903,07 €).

27. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještaka te ga Sud prihvaća u cijelosti kao stručno, logično i obrazloženo.

28. Točno je da su dana 28. siječnja 2016. tužitelj i prednik tuženika sklopili Aneks br. 2 Ugovora o kreditu broj 311642 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, kojim je ugovorena konverzija kredita br. 311642 s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren. Također je Sud utvrdio da je razlika po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu broj 311642. Vještakinja je u svojim izračunima uzela u obzir Aneks br. 2 Ugovora o kreditu broj 311642, kojim je utvrđena neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. u iznosu od 42.520,85 CHF, i u iznosu 28.366,50 EUR.. Razlika u glavnicama iznosila je 2.903,07 eura. Slijedom navedenog, nije točan navod tuženika kako je tužitelj sklapanjem Aneks br. 2 Ugovora o kreditu broj 311642 obeštećen s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom br. 2 Ugovora o kreditu broj 311642 nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužitelju nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.

29. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO tužitelju dosuđena utužena razlika, i to temeljem odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 5.407,43 eura i temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.500,39 eura, po mjesecima kako to proizlazi iz toč. I izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos iz toč. I. i II. izreke presude dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO, sukladno zahtjevu tužitelja, a imajući u vidu datum dospijeća sukladno otplatnoj tablici po kreditu te nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

30. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 05.06.2023. za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

31. Nadalje, prigovor radi prijeboja kojeg tuženik ističe u iznosu od 2.490,67 eura, uvećanom za zatezne kamate od 29.1.2016., nije osnovan iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju. Naime, prvenstveno, tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio Sudu Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdu o provedbi konverzije Ugovora o kreditu na koji se poziva u svom odgovoru na tužbu, pa slijedom toga Sud smatra kako ničim nije dokazao da bi ovakav Dodatak bio između stranaka i sklopljen, kada, a posebice koje su eventualne odredbe ugovorene istim. Slijedom toga, tuženik ničim nije dokazao svoje navode o utvrđenoj preplati tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 5.443,80 eura te da je tuženik navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja.

32. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., a stranke su u postupku smatrale nespornim valjanost Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu broj 311642 od dana 28. siječnja 2016., jer je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i sklopljen je Aneks br. 2 i on izaziva pravne učinke, te stoga po mišljenju ovog suda, tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine koju temelji na Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdi o provedbi konverzije Ugovora o kreditu.

33. Ujedno, u odnosu na prigovor radi prijeboja, osnovan je prigovor zastare, i to primjenom općeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO, obzirom da je prigovor radi prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu 5. prosinca 2023. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima dana 15.05.2024., 09.10.2024. i 28.04.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr.9.st.1.), za sastav podnesaka od 13.12.2023. i 13.12.2024. u iznosu od 200,00 eura svaki (Tbr.8.st.1.) te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.3.) i priznati su mu je troškovi vještačenja u iznosu od 331,81 euro, što ukupno iznosi 1.956,81 euro.

U Petrinji, 6. lipnja 2025.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužitelj po punomoćnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženik po RŠ i drugim punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o., iz Zagreba