REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23 000 Zadar
Poslovni broj: P-700/2020
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu pojedincu Jasenki Glavan, u pravnoj stvari tužitelja ZG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po: Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Ulica Stjepana Radića 8, 23 000 Zadar protiv tuženice PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50 , Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz OD Matulić, Bilić i Vrsalović iz Splita, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 26. ožujka 2025 godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika pun. tuženika te objave presude dana, 06. lipnja 2025 godine
p r e s u d i o j e
1.Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
I. Nalaže se Tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50 , Zagreb, OIB:02535697732 da Tužitelju: ZG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16.365,22 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 1,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2006. do isplate,
- 0,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2006. do isplate,
- 93,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2008. do isplate,
- 105,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2008. do isplate,
- 92,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2008. do isplate,
- 86,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2008. do isplate,
- 89,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2008. do isplate,
- 88,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2008. do isplate,
- 87,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2008. do isplate,
- 87,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2008. do isplate,
- 111,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2008. do isplate,
- 108,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2008. do isplate,
- 110,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2008. do isplate,
- 148,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2009. do isplate,
- 149,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2009. do isplate,
- 134,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2009. do isplate,
- 135,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2009. do isplate,
- 136,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2009. do isplate,
- 132,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2009. do isplate,
- 133,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2009. do isplate,
- 132,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2009. do isplate,
- 131,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2009. do isplate,
- 128,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2009. do isplate,
- 134,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2009. do isplate,
- 136,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2009. do isplate,
- 144,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2010. do isplate,
- 147,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2010. do isplate,
- 156,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2010. do isplate,
- 156,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2010. do isplate,
- 168,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2010. do isplate,
- 168,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2010. do isplate,
- 179,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2010. do isplate,
- 194,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2010. do isplate,
- 195,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2010. do isplate,
- 198,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2010. do isplate,
- 194,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2010. do isplate,
- 209,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2010. do isplate,
- 203,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2011. do isplate,
- 204,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2011. do isplate,
- 210,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2011. do isplate,
- 203,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2011. do isplate,
- 217,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2011. do isplate,
- 150,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2011. do isplate,
- 253,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2011. do isplate,
- 289,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2011. do isplate,
- 240,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2011. do isplate,
- 220,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2011. do isplate,
- 225,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2011. do isplate,
- 234,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2011. do isplate,
- 243,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2012. do isplate,
- 239,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2012. do isplate,
- 236,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2012. do isplate,
- 236,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2012. do isplate,
- 241,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2012. do isplate,
- 240,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2012. do isplate,
- 237,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2012. do isplate,
- 233,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2012. do isplate,
- 224,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2012. do isplate,
- 236,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2012. do isplate,
- 238,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2012. do isplate,
- 236,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2012. do isplate,
- 222,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2013. do isplate,
- 226,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2013. do isplate,
- 231,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2013. do isplate,
- 234,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2013. do isplate,
- 220,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2013. do isplate,
- 218,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2013. do isplate,
- 219,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2013. do isplate,
- 221,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2013, do isplate,
- 227,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2013. do isplate,
- 227,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2013. do isplate,
- 230,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2013. do isplate,
- 233,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2013. do isplate,
- 229,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2014. do isplate,
- 144,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2014. do isplate,
- 146,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2014. do isplate,
- 143,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2014. do isplate,
- 140,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2014. do isplate,
- 140,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2014. do isplate,
- 144,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2014. do isplate,
- 145,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2014. do isplate,
- 147,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2014. do isplate,
- 150,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2014. do isplate,
- 153,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2014. do isplate,
- 151,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2014. do isplate,
- 246,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2015. do isplate,
- 153,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2015. do isplate,
- 182,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2015. do isplate,
po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
2. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 1. tužitelja koji glasi:
I. Nalaže se Tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50 , Zagreb, OIB: 02535697732 da Tužitelju: ZG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.476,07 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 1,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2006. do isplate,
- 0,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2006. do isplate,
- 25,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2007. do isplate,
- 19,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2007. do isplate,
- 14,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2007. do isplate,
- 23,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2007. do isplate,
- 16,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2007. do isplate,
- 29,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2008. do isplate,
- 60,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2008. do isplate,
- 72,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2008. do isplate,
- 58,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2008. do isplate,
- 53,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2008. do isplate,
- 56,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2008. do isplate,
- 54,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2008. do isplate,
- 54,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2008. do isplate,
- 54,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2008. do isplate,
- 77,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2008. do isplate,
- 75,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2008. do isplate,
- 76,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2008. do isplate,
- 115,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2009. do isplate,
- 115,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2009. do isplate,
- 100,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2009. do isplate,
- 102,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2009. do isplate,
- 102,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2009. do isplate,
- 98,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2009. do isplate,
- 100,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2009. do isplate,
- 98,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2009. do isplate,
- 98,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2009. do isplate,
- 94,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2009. do isplate,
- 100,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2009. do isplate,
- 103,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2009. do isplate,
- 110,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2010. do isplate,
- 114,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2010. do isplate,
- 123,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2010. do isplate,
- 123,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2010. do isplate,
- 135,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2010. do isplate,
- 135,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2010. do isplate,
- 146,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2010. do isplate,
- 161,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2010. do isplate,
- 162,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2010. do isplate,
- 164,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2010. do isplate,
- 160,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2010. do isplate,
- 175,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2010. do isplate,
- 169,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2011. do isplate,
- 170,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2011. do isplate,
- 176,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2011. do isplate,
- 170,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2011. do isplate,
- 183,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2011. do isplate,
- 116,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2011. do isplate,
- 219,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2011. do isplate,
- 237,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2011. do isplate,
- 189,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2011. do isplate,
- 169,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2011. do isplate,
- 173,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2011. do isplate,
- 183,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2011. do isplate,
- 191,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2012. do isplate,
- 187,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2012. do isplate,
- 184,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2012. do isplate,
- 184,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2012. do isplate,
- 189,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2012. do isplate,
- 188,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2012. do isplate,
- 185,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2012. do isplate,
- 181,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2012. do isplate,
- 172,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2012. do isplate,
- 185,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2012. do isplate,
- 186,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2012. do isplate,
- 185,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2012. do isplate,
- 170,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2013. do isplate,
- 174,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2013. do isplate,
- 179,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2013. do isplate,
- 182,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2013. do isplate,
- 169,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2013. do isplate,
- 166,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2013. do isplate,
- 167,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2013. do isplate,
- 169,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2013, do isplate,
- 175,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2013. do isplate,
- 176,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2013. do isplate,
- 178,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2013. do isplate,
- 181,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2013. do isplate,
- 177,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2014. do isplate,
- 93,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2014. do isplate,
- 94,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2014. do isplate,
- 91,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2014. do isplate,
- 89,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2014. do isplate,
- 89,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2014. do isplate,
- 92,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2014. do isplate,
- 93,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2014. do isplate,
- 96,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2014. do isplate,
- 98,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2014. do isplate,
- 101,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2014. do isplate,
- 100,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2014. do isplate,
- 194,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.02.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.03.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.06.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2015. do isplate,
- 102,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2015. do isplate,
po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 3.076,26 EUR-a. s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08,125/11, 78/15,29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbija zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Nadalje u tužbi navodi da se tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate, a koje su ugovorene ali njihova stopa nije ugovorom određena ni odrediva, stopa kamata da je određena čl. 26 st. 3 Zakona o obveznim odnosima u visini ¼ stope zakonskih zateznih kamata. Tuženik da je teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo pa da mu je time pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Predlaže po provedenom postupku usvojiti glavni tužbeni zahtjev, a podredno ukoliko isti ne bude usvojen usvojiti jedan od eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da sukladno pozivu naslovnog suda od 29. studenoga 2019. godine poslovni broj 90 P-1833/2019 tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, zastupana po punomoćnicima SG, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o, Split, Sukoišanska 43, OIB: 25781343234, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Županijskog suda u Zadru br. 39 Su 388/15-4 pravodobno, u okviru ostavljenog roka, a pozivom na odredbe članka 284. i 285. ZPP-a podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu te navodi kako slijedi: Tuženik se protivi tužbi tužitelja kao neurednoj i nepodobnoj za raspravljanje, a tužbenim zahtjevima tužitelja iz podneska od 13.11.2019.g. kako glavnom, tako i eventualno kumuliranim pod I., II. i III. kao neosnovanima u cijelosti, predlaže stoga iste odbaciti, odnosno odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe i prigovor zastare. Obzirom da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer za isto nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 186. b ZPP-a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom, budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, odnosno podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Istaknutim tužbenim zahtjevom u podnesku tužitelja od 13.11.2019.g. tužitelj je postavio osnovni tužbeni zahtjev na isplatu (za sada) 123.303,73 kn na ime više plaćenih (pretplaćenih) anuiteta zbog neutemeljenosti promjene kamatne stope (primijenjena je kamatna stopa iz čl. 26.st.3 ZOO-a) i ugovaranja valutne klauzule ( primijenjen je fiksni tečaj CHF), odnosno eventualno kumulirane tužbene zahtjeve na isplatu (za sada) iznosa od 94.000,97 kn na ime izračuna visine mjesečnih anuiteta uz primjenu početnog tečaja CHF i kamatne stope u visini određenoj Ugovorom o kreditu, bez povećanja (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod 1), isplate od 96.151,27 kn na temelju obračuna kamatne stope u visini određenoj prema čl. 26.st.3. ZOO-a (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod 2), te isplate iznosa od 54.28,95 kn na temelju obračuna visine mjesečne kamate kako je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod 3), sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedine mjesečne iznose od dana dospijeća pa sve do isplate. Naime, tužitelj uz tužbu, a ni kasnije nije dostavio dokaz na okolnost da bi od Banke kao tužene zatražio dostavu odgovarajuće dokumentacije, niti je tuženik zaprimio takav dopis tužitelja, pa nisu ostvareni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe pozivom na odredbe čl. 186.b. ZPP-a na koju se tužitelj poziva u predmetnoj tužbi. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13, presuda VS RH Revt 249/14-2, i dr., utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te praksi sudova Europske unije u odluci C- 26/13. Tužbeni zahtjevi tužitelja (kako osnovni tako i eventualno kumulirani), a kako je to uvodno istaknuto, nisu osnovani i to iz sljedećih, niže navedenih razloga: Tužitelj i tuženik su zaista dana 03. kolovoza 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9011757003, a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 123.901,91 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,30% godišnje. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile 14.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011757003 a koju činjenicu tužitelj svjesno propušta navesti u svojoj tužbi, a ista je odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari stoga tuženik navedeni Dodatak zaključen između stranaka dana 14.12.2015.g. dostavlja kao prilog odgovoru na tužbu. Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to; od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu broj 9011757003 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015.godine. Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne stranene mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 3.494,79 EUR-a, te je ugovoreno da će se nakon prijeboja sa manje plaćenim iznosom u prijelaznom razdoblju, isti koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji ćetek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata. Iz dodatka ugovoru o kreditu broj 9011757003 od 14.12.2015. godine nedvojbeno proizlazi i to da je tužitelju ukupni iznos pretplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja kojem je pridružen iznos preplaćenih kamata. Tužitelj se nadalje u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakon izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja, niti u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti, niti u dijelu koji se tiče tražene isplate. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve to na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH pod posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.g. sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. OG i doc.dr.sc. MG s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.Nadalje, da bi presuda na koju se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe
članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije, obzirom da je iz postavljenog tužbenog zahtjeva jasno da se traži isplata više plaćenog temeljem stjecanja bez osnove pozivom na čl. 1111. ZOO-a. Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da suodređenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplati temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 9012215126. Stoga opetovano, pozivanje na presudu trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO- a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenikekoji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004.godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicamatuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditimagrađana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakonainformirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Tuženik je, nadalje, spreman i sudu i suprotnoj strani detaljno elaborirati način formiranja i
mijenjanja visine kamatne stope, ukoliko je to potrebno, međutim, za sada to drži preuranjenim. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj:„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kaokorisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga
nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora! Konačno, tuženik se u cijelosti protivi i visini svakog od postavljenih tužbenog zahtjeva, sve imajući u vidu odredbu čl. 251. ZPP-a. odnosno, dostavljeno vještvo ČG, iako je isti sudski vještak, je napravljeno evidentno po nalogu tužitelja, bez sudjelovanja tuženika, pa ne može biti dokaz na okolnost visine postavljenih tužbenih zahtjeva. U odnosu na prigovor zastare: U predmetnom postupku tužitelj zahtjeva isplatu (za sada) neodređenog iznosa uvećanog za zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća pa do isplate. Kako dakle tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Odnosno, ukoliko bi tužitelj inzistirao na naknadi štete kao osnovu svog traženja, to bi prigovor zastare time više bio osnovan jer bi se u tom slučaju primjenjivao zastarni rok od 3 godine na svaki pojedini mjesečni iznos.Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove
– a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastrani rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Podredno, a uzevši da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012.g., to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara svakako u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.g. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: (1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radio sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja,zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome, uzevši da bi podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012.g. došlo do prekida tijeka zastare navedeno se ne može odnositi za ona potraživanja u odnosu na koje zastara već nastupila u trenutku podnošenja kolektivne tužbe. Pretpostavka prekida tijeka zastare jest da zastarni rok (još) teče odnosno da zastara nije nastupila! Slijedom iznesenoga, a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosnu na cjelokupno potraživanje tužitelja, to tuženik, podredno, ističe prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.g., dakle prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.g. kada je podnošenjem kolektivne tužbe zastara prekinuta, a sve pozivom na odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Zaključno: Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011757003 od 14.12.2015. godine, a koji je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku mr.sc. Davoru Miškoviću u [adresa] posl. br. OV-8576/15 i koji jesklopljen sukladno odredbama ZID ZPK, stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu od 03. kolovoza 2006. godine čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bilaobvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno ugovornih odredbi koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, aneks ugovora po kreditu, otplatni plan, saslušao tužitelja proveo financijsko vještačenje i izvršio uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka.
4. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ,proizlazi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u protuvrijednosti 123.901,91 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, a kredit se odobrava za kupovinu stambenog objekta. Odredbom članka 4. tog ugovora je ugovoreno da se obračunavaju kamate od 4,30 % mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i da su uključene u anuitete.
5. Iz dodatka ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen između stranaka 14.12.2015 godine proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima sa stanjem na dan 30. rujna 2015 godine, te da nakon konverzije kredita preostala neotplaćena glavnica na navedeni dan iznosi 67.452,44 EUR-a.
6. U postupku je saslušan tužitelj koja iskazuje da je kredit podignut radi rješavanja stambenog pitanja njihove obitelji, da je najprije tražio kredit u EUR-ima, ali da nije imao dovoljnu plaću za anuitete koji bi bili određeni pa da im je banka ponudila ovaj kredit u CHF kao najpovoljniji. Nadalje da su u banci rekli da je to stabilna valuta i da tu ne bi trebalo bit problema, da su mu pokazivali neki stari grafikon u svezi kretanja te valute. Kada je dobio taj ugovor da je vidio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da nije mislio da bi se to moglo toliko povisiti, a niti da su ih u banci o tome upozoravali. On da je pročitao ugovor, a kod bilježnika također da je pročitan ugovor, ali da mu bilježnik nije ništa posebno objašnjavao. U ime sklapanja ugovora da nije imao nikakvu firmu, a od 2016 godine da ima trgovačko društvo d.o.o.
7. U ovoj pravnoj stvari provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji Majdi Korljan koja u svom nalazu i mišljenju navodi da iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 proizlazi da bi banka bez osove stekla iznos od 123.303,73 kn/16.365,22 EUR u slučaju da nije primijenjena valutna klauzula , a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz čl. 26.st. 3. ZOO , a sve za razdoblje od 01. siječnja 2008.godine do konverzije , izračun sukladno toč. 2., 3. i 4. tužbe – izračun anuiteta Ako se od utvrđene razlike anuiteta u iznosu od 123.303,73 kn /16.365,22 EUR oduzme iznos preplate od 3.494,79 EUR prema čl. 5 Dodatka ugovora o kreditu u tom slučaju razlika anuiteta iznosi 12.870,43 – izračun po prijedlogu tuženika. b) Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 2 proizlazi da bi banka bez osove stekla iznos od 94.000,97kn /12.476,07 EUR u slučaju da nije primijenjena valutna klauzula , a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u ugovoru o kreditu iz tužbe, izračun sukladno toč. 2., 5. i 4. tužbe -izračun anuiteta . Ako se od utvrđene razlike anuiteta u iznosu od 94.000,97 kn /12.476,07 EUR oduzme iznos preplate od 3.494,79 EUR prema čl. 5 Dodatka ugovora o kreditu u tom slučaju razlika anuiteta iznosi 8.981,28 EUR – izračun po prijedlogu tuženika.
c) Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 3 proizlazi da bi banka bez osove stekla iznos od 96.151,27 kn /12.761,47 EUR u slučaju da je primijenjena valutna klauzula , a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz čl. 26. st. ZOO, sve za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do konverzije, izračun sukladno toč. 3. i 4. tužbe – izračun kamata Ako se od utvrđene razlike anuiteta u iznosu od 96.151,27 kn /12.761,47 EUR oduzme iznos preplate od 3.494,79 EUR prema čl. 5 Dodatka ugovora o kreditu u tom slučaju razlika anuiteta iznosi 9.266,68 EUR – izračun po prijedlogu tuženika. d) Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 4 proizlazi da bi banka bez osove stekla iznos od 54.284,95 kn /7.204,86 EUR u slučaju da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u ugovoru o kreditu iz tužbe, sve za razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu do 01. siječnja 2014. godine , izračun sukladno toč. 5. i 4. tužbe- izračun kamata. Ako se od utvrđene razlike anuiteta u iznosu od 54.284,95 kn /7.204,86 EUR oduzme iznos preplate od 3.494,79 EUR prema čl. 5 Dodatka ugovora o kreditu u tom slučaju razlika anuiteta iznosi 3.710,07 EUR – izračun po prijedlogu tuženika.
8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača,7 Poslovni broj: 90 P-2826/2019 a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.
14. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.
15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi neosnovanom, budući da suprotno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, kome je sud, kako je to već navedeno, u cijelosti poklonio vjeru.
16. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
20. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platiotrgovcu na temelju nepoštene odredbe.
21. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je njezin prednik s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
22. Visina tražbine je utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Majde Korljan, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
24. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
26. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
27. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
28. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.
29. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
30. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 11.06.2019 godine., to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
31. Što se tiče istaknutog prigovora tuženika u odnosu na provođenje konverzije ovaj sud i taj prigovor nalazi neosnovanim. Iz provedenog vještačenja proizlazi da konverzijom utvrđen iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštečenje tužitelja, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz tog razloga kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
32. Obzirom na prethodno iznesene razloge ovaj sud smatra glavni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, te je presuđeno kao u toč. I izreke presude, a isto tako obzirom na gore iznesene razloge sud smatra osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja 1. koji je valjalo usvojiti, te je odlučeno kao u toč. II izreke presude.
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14,) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 13.11.2019 godine 100 bodova, za sastav žalbe 50 bodova, za sastav podneska od 32.01.2022 100 bodova, 28.02.2022 100 bodova, 28.02.2024 100 bodova, 18.02.2025 100 bodova, za zastupanje na roč. 07:02.2022, 08.03.2022, 27.02.2024, 26.03.2025 za svako po 100 bodova,što uz uračunati PDV-om ukupno iznosi 2.625,00 EUR-a, predujam troškova vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a i trošak sudske pristojbe u iznosu od 53,09 EUR-a što sveukupno iznosi- 3.076,26 EUR-a.
34. Što se tiče preostalog parničnog troška ovaj sud smatra isti neosnovanim budući isti nije zatražen sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj odvjetničkoj tarifi, pa je istog u tom dijelu preko dosuđenog parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.
Zadar, 06. lipnja 2025 godine.
Sutkinja
Jasenka Glavan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženici po pun.
