Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-380/2019-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Saši Čačiću, odvj. iz Vinkovaca, protiv tuženika 1. Erste&Steiermarkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, odvj. iz Zagreba, 2. B2 Kapital d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 57509775367, zastupan po punomoćniku Antoneli Sesar, odvj. iz Rijeke i 3. Iskraemeco d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB 10280169243, zastupan po punomoćniku Dražanu Crnkoviću, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja iz zemljišnih knjiga, nakon održane glavne rasprave 15. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika 1-tuženika, punomoćnika 2-tuženika i punomoćnika 3-tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.I. Utvrđuje se da su ništetni sljedeći pravni poslovi :

- Ugovor o kreditu broj ugovora 2402006-1031262160 / 51401652-5102527620 potvrđen po javnom bilježniku Vesni Pučar , Zagreb, Maksimirska 48, broj potvrde OU- 719/05 sklopljen 18. srpnja 2005. između tužitelja i tuženika

- ugovor o prijenosu na kojem je potpis prvotuženika i drugotuženika ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297, broj ovjere OV- 16312/15 sklopljen 1. prosinca 2015. između prvotuženika i drugotuženika

- ugovor o ustupu tražbine na kojem je potpis drugotuženika i trećetuženika ovjeren po javnom bilježniku Zorki Čavajdi iz [adresa], broj ovjere OV-10317/16 sklopljen 16. srpnja 2016. između drugotuženika i trećetuženika

I.II. Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude uspostaviti zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe upisa založnog prava pod brojem Z-17366/2016 (prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005), te se nalaže Općinskom sudu u Makarskoj brisanje upisa založnog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj Zemljišnoknjižni odjel Makarska, upisanog pod brojem Z-17366/2016 za korist treće tuženika ( prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005) i to

- založnog prava upisanog po prijedlogu zaprimljenog 2. kolovoza 2016. pod brojem Z-17366/2016 ( prvenstveni red upisa Z-252/2016 ( prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovanu korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005).

- temeljem ugovora o ustupu tražbine ovjereno kod javnog bilježnika u Zagrebu pod brojem OV-10317/16 19. srpnja 2016., Aneks ugovoru o ustupu tražbine ovjeren kod javnog bilježnika pod posl. br. OV-7648/2017 od 31. svibnja 2017., Potvrde ovjerene kod javnog bilježnika u Zagrebu pod posl. br. OV-10966/2016 od 1. kolovoza 2016., prenosi se založno pravo zaprimljeno 26. siječnja 2016. broj Z-252/16. Temeljem ugovora o prijenosu ovjerenog kod javnog bilježnika uZagrebu pod posl.br. OV-16312/15 od 1. prosinca 2015. prenosi se založno pravo. Prim 20. srpnja 2005 Z- 1717. Na temelju ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika u Zagrebu pod br. OU-719/05-1 od 18. srpnja 2005. na teret nekretnina u listu A uknjižuje se pravo zaloga za odobreni kredit AE u iznosu od 1.952.038,68 chf (švicarskih 1.952.038,68 franaka) u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za ugovorenu kamatu i s.p.p.

na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda, ukupne površine 8995 m2, a koja se nalazi na sljedećim katastarskim česticama:

1. 788 ZGR u naravi ZGRADA HOTEL površine 830 m2

2. 791 ZGR u naravi ZGRADA, površine 43 m2

3. 792 ZGR u naravi VIKEND KUĆA, površine 70 m2

4. 793 ZGR u naravi VIKEND KUĆA, površine 128 m2

5. 794 ZGR u naravi TRAFO STANICA, površine 70 m2

6. 5440/5 u naravi PAŠNJAK, površine 446 m2

7. 5440/9 u naravi IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 35 m2

8. 5456/2 u naravi VINOGRAD, površine 250 m2

9. 5476/1 u naravi PAŠNJAK, površine 60 m2

10. 5477/1 u naravi PAŠNJAK, površine 29 m2

11. 5477/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE I IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 39 m2, od čega UREĐENO ZEMLJIŠTE površine 28m2, a IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 28 m2

12. 5478/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE I IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 44 m2, od čega UREĐENO ZEMLJIŠTE površine 12m2, a IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 32 m2

13. 5479/1 u naravi PAŠNJAK, površine 72 m2

14. 5479/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 25 m2

15. 5480/1 u naravi PAŠNJAK, površine 293 m2

16. 5480/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 65 m2

17. 5481/3 u naravi PAŠNJAK, površine 250 m2

18. 5481/4 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 58 m2

19. 5482/1 u naravi ŠUMA "ROGAČ", površine 3409 m2

20. 5482/6 u naravi ŠUMA površine 286 m2

21. 5483/1 u naravi PAŠNJAK, površine 533m2

22. 5483/2 u naravi PAŠNJAK "ROGAČ", površine 501 m2

23. 5483/3 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 125 m2

24. 5483/4 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 169 m2

25. 5485/2 u naravi PAŠNJAK, IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 123 m2, od čega PAŠNJAK površine 117 m2, od čega IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 2m2, od čega IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 4 m2

26. 5485/6 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE I IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 216 m2, od čega UREĐENO ZEMLJIŠTE površine 166 m2, a IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 50 m2

27. 5487 u naravi ŠUMA I IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 125 m2, od čega ŠUMA površine 90 m2, a IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 35 m2

28. 5488/1 u naravi ŠUMA I IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 55 m2, od čega ŠUMA površine 21 m2, a IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 34 m2

29. 5488/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 95 m2

30. 5488/3 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE I IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE, površine 35 m2, od čega UREĐENO ZEMLJIŠTE površine 33 m2, a IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 2 m2

31. 5489/1 u naravi ŠUMA površine 69 m2

32. 5489/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 63 m2

33. 5489/3 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 8 m2

34. 5490 u naravi ŠUMA površine 92 m2

35. 5491/1 u naravi ŠUMA površine 4 m2

36. 5491/2 u naravi UREĐENO ZEMLJIŠTE, površine 70 m2

37. 5492/1 u naravi ŠUMA površine 24 m2

38. 5492/2 u naravi ŠUMA površine 79 m2

39. 5494/3 u naravi PUT površine 107 m2."

II. Odbija se objektivno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"II.I. Utvrđuju se ništetnima sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora 2402006-1031262160 / 51401652-5102527620 potvrđen po javnom bilježniku Vesni Pučar , Zagreb, Maksimirska 48, broj potvrde OU- 719/05 sklopljen 18. srpnja 2005 između tužitelja i tuženika i to u dijelu odredbe

- Članak 7 st. 3 koji glasi :

- VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,

te

- članak 8.1. i 8.2 koji glase:

- kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 08.250 % (osam cijelih dvadeset pet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode.

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke

II.II. Utvrđuje se ništetnim dio sljedećih pravnih poslova:

- "Ugovora o prijenosu na kojemu je potpis prvotuženika i drugotuženika ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297, broj ovjere OV- 16312/15 sklopljen 1. prosinca 2015. između prvotuženika i drugotuženika, u dijelu u kojemu su prenijeta prava iz prethodno citiranih članaka 7 st. 3 (VALUTNA KLAUZULA u chf) i članak 8.1. i 8.2 (promjenjiva kamatna stopa) Ugovora o kreditu broj ugovora ugovora 2402006-1031262160 / 51401652-5102527620 i to čl. 2 i čl. 4 predmetnog ugovora,

kao i

- ugovora o ustupu tražbine na kojem je potpis drugotuženika i trećetuženika ovjeren po javnom bilježniku Zorki Čavajdi iz [adresa], broj ovjere OV-10317/16 sklopljen 16. srpnja 2016. između drugotuženika i trećetuženika u dijelu u kojemu su prenijeta prava iz prethodno citiranih članaka 7 st. 3 (VALUTNA KLAUZULA u chf) i članak 8.1. i 8.2 (promjenjiva kamatna stopa) Ugovora o kreditu broj ugovora 2402006-1031262160 / 51401652-5102527620 i to čl. 3 i čl. 4 predmetnog ugovora

II.III. Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude uspostaviti zemljišno knjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe upisa založnog prava pod brojem Z-17366/2016 za korist treće tuženika (prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/ 2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005), te se nalaže Općinskom sudu u Makarskoj brisanje upisa založnog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj Zemljišnoknjižni odjel Makarska upisanog pod brojem Z-17366/2016 za korist treće tuženika (prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005), opisanog u točki I.II. tužbenog zahtjeva na nekretnini opisanoj u točki I.II. tužbenog zahtjeva."

III. Odbija se objektivno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi

"Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude uspostaviti zemljišno knjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe upisa založnog prava pod brojem Z-17366/2016 ( prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005), te se nalaže Općinskom sudu u Makarskoj brisanje upisa založnog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj Zemljišnoknjižni odjel Makarska upisanog pod brojem Z-17366/2016 za korist trećetuženika (prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005), i to:

- dijela upisanog založnog prava i to dijela u kojem je upisano u iznosu od 1.952.038,68 chf ( švicarskih 1.952.038,68 franaka) u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za ugovorenu kamatu i s.p.p. ,upisanog za korist trećetuženika kako je to opisano u prethodnoj točki tužbenog zahtjeva, na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, z. k. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda

- i to založnog prava opisanog u točki I.II ovog tužbenog zahtjeva na nekretnini opisanoj u točki I.II tužbenog zahtjeva"

IV. N

alaže se tužitelju nadoknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 6.375,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev prvotuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan .

VI . Nalaže se tužitelju nadoknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 6.375,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev drugotuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

VIII. Nalaže se tužitelju nadoknaditi trećetuženiku parnični trošak u iznosu od 9.000,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IX. Odbija se zahtjev trećetuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere koji glasi:

"Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja/predlagatelja osiguranja na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenim dana 18. srpnja 2005. između tužitelja i prvotuženika, ugovora o prijenosu od 1. prosinca 2015. koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženika i ugovora o ustupu tražbine od 16. srpnja 2016. sklopljenog između drugotuženika i trećetuženika/protivnika osiguranja, te uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda ukupne površine 8995 m2 određuje se privremena mjera

- zabranom trećetuženiku/protivniku osiguranja ISKRAEMECO d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 10280169243 da poduzima bilo kakve daljnje pravne radnje prisilne naplate temeljem Ugovora o ustupu tražbine ovjeren po javnom bilježniku Zorki Čavajdi iz [adresa], broj ovjere OV-10317/16, posebice vođenje ovršnog postupka protiv tužitelja/predlagatelja osiguranja PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

- ova privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-380/19."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 8 ožujka 2019. traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652-5102527620 sklopljenog dana 18. srpnja 2005. između tužitelja i prvotuženika, ugovora o prijenosu od 1. prosinca 2015. koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženika i ugovora o ustupu tražbine od 16. srpnja 2016. sklopljenog između drugotuženika i trećetuženika, uz donošenje presude kojom se biše založno pravo u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj Zemljišnoknjižni odjel Makarska upisanog pod brojem Z-17366/2016 za korist treće tuženika ( prenijeto na drugotuženika pod brojem Z-252/2016, a zasnovano u korist prvotuženika pod brojem Z-1717/2005) pobliže opisano kao točki I. izreke presude, zatim podredno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7 st 3 valutna klauzula i čl. 8.1 i čl. 8.2 kamatna stopa u ugovora o kreditu sklopljenim dana 18. srpnja 2005. između tužitelja i prvotuženika, ugovora o prijenosu od 01.prosinca 2015. koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženika i ugovora o ustupu tražbine od 16. srpnja 2016. sklopljenog između drugotuženika i trećetuženika, uz donošenje presude kojom se biše založno pravo u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj Zemljišnoknjižni odjel Makarska upisanog pod brojem Z-17366/2016 za korist treće tuženika, pobliže opisano kao točki I!. izreke presude, te objektivno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se traži brisanje založnog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj Zemljišnoknjižni odjel Makarska upisanog pod brojem Z-17366/2016 za korist treće tuženika, i to dijela u kojem je upisano u iznosu od 1.952.038,68 chf (švicarskih 1.952.038,68 franaka) u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za ugovorenu kamatu i s.p.p. ,upisanog za korist trećetuženika kako je to opisano u prethodnoj točki tužbenog zahtjeva, na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, z. k. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda zbog ništetne valutne klauzule u ugovoru o kreditu od 18. srpnja 2005. između tužitelja i prvotuženika. Ugovor o kreditu od 18. srpnja 2005. zaključen između tužitelja i prvotuženika da je ništetan jer sadrži nedopuštenu ugovornu odredbu o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i temeljem kojeg ugovora je uknjiženo i založno pravo na nekretnini u iznosu od 1.952.038,68 chf (švicarskih 1.952.038,68 franaka). Trećetuženik da je specificirao svoje potraživanje u ukupnom iznosu od 32.783.272,82 kn na dan 18. srpanj 2016. (po ugovoru od kreditu od 18. srpanj 2005 i ugovoru o kratkoročnom kreditu po kojem je tužitelj založni, a društvo IMVEL d.o.o glavni dužnik), a drugotuženik u iznosu od 2.782.46,36 chf, odnosno 19.117.185,82 kn, dakle primjenom valutne klauzule, a i promjenjive kamatne stope. Smatra da su ništetni ugovori kao osnovne isprave kojima je upisano založno pravo, pa traži brisanje založnog prava, odnosno ukoliko je ništetna samo odredba o valutnoj klauzuli, traži utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu, ugovoru o prijenosu i ugovoru o ustupu tražbine ( valutna klauzula i kamatna stopa), te brisanje založnog prava. Ovo jer da je prvotuženik kao banka povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu, i to odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima, Između stranaka ugovora da je nastupila neravnoteža na štetu tužitelja, ugovor da je protivan prisilnim propisima, Ustavu i moralu društva. Tužitelj da nije upozoren na ekonomske posljedice, i rizike ugovaranja valutne klauzule, odredba je nerazumljiva i o njoj se nije pregovaralo. Kamata da je ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukama banke, čime je doveden u neravnopravni položaj. Banke (pa tako i prvotuženik) i druge kreditne institucije nude korisnicima (fizičkim osobama, obrtnicima i pravnim osobama) , nudili su (a i dalje nude), različite "povoljne" kreditne proizvode, putem formularnih, standardnih ili tipskih ugovora, posebice adhezijskih ugovora, ili ugovora po pristupu, tj. ugovora koji sadrže odredbe koje je unaprijed utvrdila jedna ugovora strana (kreditna institucija). Većinski sadržaj takvih ugovora čine opći uvjeti poslovanja, koje ugovorna strana koja sastavlja ugovor (kreditna institucija) inkorporira izravno u sam sadržaj ugovora, ili se na njega poziva. Korisnik kredita, kao slabija ugovorna strana nema mogućnost utjecanja na sadržaj općih uvjeta poslovanja kao sastavnog dijela ugovora, a u pravilu s istima nije upoznat niti ga razumije. Naprijed navedeni način posebice je naglašen kod potrošačkih kredita. Brojne presude hrvatskih sudova utvrđuju da je temeljem presude C-118/17, P, kojom je sud EU utvrdio da ne može opstati ugovor s ništetnom valutom, da su ništetni ugovori o kreditu vezani z CHF, kao i da je ništetan upis založnog prava i ugovor o cesiji. Postoji već nekoliko desetaka prvostupanjskih presuda za ništetnost ugovora o kreditu u A, od kojih su dvije već i pravomoćne. Također je pogrešna tvrdnja tuženika 3-protivnika osiguranja da se na odnos između tužitelja i njega ima primijeniti Zakon o potrošačkom kreditiranju, budući se na ovaj odnos primjenjuje isključivo Zakon o potrošačima, a kako je to navedeno u prijedlogu Pogrešna da je i tvrdnja da je tužba u ovom predmetu podnesena temeljem Članka 129. ZZK, o čemu je izlišno pisati, dovoljno je pročitati tužbu. Vezano uz tvrdnju III tuženika-protivnika osiguranja da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa] na adresi [adresa], tužitelj navodi da on već odavno tamo nema prebivalište, ta je nekretnina prodana 2017., te tužitelj nema ni jednu drugu nekretninu u kojoj bi živio, a što je dokazao i uvjerenjem državnog ureda za katastar. To što je u katastru napisano da se radi o hotelu, nije od značaja, jer taj hotel već dugo vremena nije hotel i nije u funkciji nikakvog hotela. Sukladno propisanoj obvezi usklađivanja, hrvatski zakonodavac da je preuzeo čitav niz EU potrošačkih direktiva usvajanjem prvog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) 2003. U okviru istog zakona svoje mjesto nalaze i odredbe bivše Direktive 87/102/EEZ o potrošačkom kreditu (dalje u tekstu: Direktiva 87/102 EEZ) preuzete člancima 56. -71. iz Glave 8. koja nosi naziv „Potrošački zajam“. Usvajanjem drugog ZZP-a 2007., odredbe Glave 8. gotovo su neizmijenjeno pretočene člancima 71. -86. u Glavu IX. Istog Zakona. Kao i preostalo potrošačko zakonodavstvo odredbe ZZP-a o potrošačkom zajmu ne dobivaju posebnu pozornost od strane primjenjivača prava, niti nalaze svoje mjesto u sudskoj praksi. Pomaci u tom smislu započinju tek s preuzimanjem nove Direktive 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu ( dalje u tekstu: Direktiva 2008/48/EZ) u hrvatsko pravo, kojom se opoziva stara Direktiva 87/102/EEZ. Zbog izuzetne opsežnosti Direktive 2008/48/EZ, kao i njezine utemeljenosti na potpunoj ciljanoj harmonizaciji koja nacionalnim zakonodavcima ne dopušta odstupanja od sadržaja direktive pri njezinoj implementaciji, hrvatski se zakonodavac odlučio na usklađivanje usvajanjem posebnog Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) u lipnju 2009. Isti pristup hrvatski zakonodavac primijenio je i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZSPK), kojim će se u hrvatsko pravo preuzeti Direktiva 2014/17/EU o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine (dalje u tekstu: Direktiva 2014/17/EU). Osim ZPK-a kao posebnog zakona kojim se uređuje potrošačko kreditiranje, čitav je niz drugih propisa relevantnih za spomenutu materiju. S jedne strane, to se odnosi na spektar podzakonskih akata kojima se podrobnije uređuju raznovrsna pitanja koja ZPK pokriva, poput Pravilnika o obvezi informiranja potrošača i o dodatnim pretpostavkama za izračun efektivne kamatne stope , Pravilnika o odobrenju za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ili Pravilnika o sadržaju obliku i načinu vođenja evidencije sklopljenih ugovora, itd. S druge strane, izuzetno široko postavljena definicija ugovora o (potrošačkom) kreditu iz ZPK-a omogućava obuhvaćanje drugih odredaba srodnih zakona kojima se uređuju određene vrste potrošačkih kredita. To se primjerice odnosi na financijski leasing uređen Zakonom o leasingu (dalje u tekstu: ZL),ali i odredbe ZOO-a o ugovoru o kreditu (čl. 1021. -1024.), ugovora o zajmu (čl. 499. -508.), bankarskom tekućem računu (čl. 1007. -1015.), ili ugovoru o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira (čl. 1025.-1027.). Osim toga, treba imati na umu kako može doći do primjene i drugih odredaba spominjanih propisa relevantnih za ugovore o potrošačkim kreditima, poput odredaba ZOO-a o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene (čl. 464.-473.), položaju dužnika novčanih obveza (čl. 21. -31. ZOO-a), odredaba o ugovornim i zateznim kamatama (čl. 26.-31. ZOO-a), ali i općenito odredaba primjenjivih na obvezne odnose. Nadalje, budući da je riječ o potrošačkom ugovornom odnosu, primjenjivat će se i odredbe ZZP-a koji uređuje zaštitu potrošača (čl. 25. ZPK- a). Dotle, sam ZZP jamči primarnu primjenu posebnijeg propisa ako su njegove odredbe u suprotnosti s odredbama istoga (čl. 4. st. 1. ZZP-a), te supsidijarnu primjenu odredaba ZOO-a na obveznopravne odnose između potrošača i trgovaca, ako nije drukčije određeno posebnim zakonima ili ZZP-om (čl. 4. st. 2. ZZP-a). Nužno da je u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe. U presudi VTS Republike Hrvatske br. Pž-5087/2017 od 23. srpanj 2020. (tužitelj pravna osoba), je zauzeo pravno stajalište da je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke je jednako ništetna za pravne osobe kao što je ništetna za potrošače (fizičke osobe). Tužitelj smatra irelevantnim istaknute prigovore tuženika iz njihovih podnesaka , a vezano za tvrdnje da se tužitelja ne može smatrati potrošačem jer iz navedenoga jasno proizlazi da ti navodi nisu osnovani jer iznajmljivanje nekretnina nije pretežita djelatnost tužitelja koji se bavi drugim poslovima od kojih živi iz kojih razloga se ukazuju ne osnovanim tvrdnje tuženika, a i da to nije tako u tom slučaju je tužbeni zahtjev osnovan jer se za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe čl. ZOO-a. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva, pobliže opisano kao u točki I. II. i III izreke presude.

2. Tuženik 1 u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ustraje da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09,112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu da se ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Iz kreditnih zahtjeva evidentno da je da se tužitelj bavi poslovnom djelatnošću, između ostalog i iznajmljivanjem. U kreditnom zahtjevu za reodobrenje i promjenu uvjeta također da se navodi da je tužitelj započeo gradnju cca 50 jednosobnih stanova za najam na kraju [adresa], dakle, tužitelj je vlasnik desetak nekretnina i često ih kupuje. Ugovorom o kreditu broj 5102527620 između ostalog da je zatvaran i Turistički kredit broj 2040083915. Da se ovdje ne radi o potrošačkom kreditu potvrđuje i okolnost da je predmetni kredit otplaćivan od strane društva IMVEL d.o.o., Zagreb, a čiji član i direktor je upravo bio tužitelj. U presudi Općinskog suda u Rijeci od dana 28. studenog 2023., posl. br. P-1080/2022, sud je između ostalog utvrdio da tužitelj nije potrošač, a kako je detaljno obrazloženo u točci 14. obrazloženja. Tuženik predlaže izvršiti uvid i priklop spisa Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, posl. br. Pn-265/2017 koji se vodio između ovdje tužitelja i prvotuženika. Presudom od dana 4. srpnja 2019. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, dok se u obrazloženju presude na str. 19. navodi da tužitelj nije potrošač u smislu ZPK iz razloga što je podignuti kredit veći od 1.000.000,00 kn i zbog gospodarske namjene kredita. Tuženik napominje da je presuda pravomoćna, potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru od dana 21. travnja 2020., posl. br. Gž-1222/2019. Osporava tužitelju status potrošača, te ističe da tužitelj ne uživa zaštitu na temelju Zakona o zaštiti potrošača jer se ne radi o potrošačkom kreditu već kreditu korištenom isključivo u poduzetničke svrhe. Ističe da je tužitelj bio vlasnik desetak poslovnih prostora kuća stanova restorana i hotela u Republici Hrvatskoj kao i vlasnik društva IMVEL d.o.o Zagreb. Sredstva kredita koristio je u poduzetničke svrhe što je razvidno iz pregleda po tekućem računu tužitelja te je isplaćena sredstva kredita, odnosno dio, preusmjerio na račun društva KERAMETAL STIL d.o.o te društva PETROKOV d.o.o. Sredstva kredita koristio je i za izgradnju 50 jednosobnih stanova za najam na kraju [adresa] u [adresa], a što da je poznato službeniku tuženika koji je ugovarao kredit . Eventualno ništetnost pojedinih odredbi ugovora da ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora a time niti ugovora o prijenosu ustupu tražbine kao niti hipoteka na nekretnini tužitelja. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prilikom zaključenja ugovora o kreditu, primjerice reklamni materijal i oglasi te obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule i rizike financiranja u kunama sa valutnom klauzulom kao i brošure stambeni krediti Erste Banke. O promjeni kamatne stope tuženik da je obavještavao potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego se nova stopa počne primjenjivati a što je činio i u ovom slučaju. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz nadoknadu prvotuženiku parničnog troška.

3. Drugotuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer da nije stranka ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i 1 tuženika , a u odnosu na brisanje založnog prava ističe da je nositelj istog trećetuženik i drugotuženik nema nikakve veze sa time. Nejasno je na koji način tužitelj obrazlaže pravni temelj tužbenog zahtjeva usmjerenog na drugo tuženika , a ističe da je od prvotuženika preuzeo i ustupio trećetuženiku potraživanje s kojim nije više u doticaju, pa da nema pravnog osnova za pokretanje tužbe protiv drug tuženika. Činjenični navodi tužbe da su nepotkrijepljeni i paušalni da sudska praksa nije potvrdila ništetnost cijelog ugovora ukoliko su pojedine odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a tužitelj izvodi pogrešne zaključke bez temelja na konkretnim činjenicama. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u odnosu na drugo tuženika zbog promašene pasivne legitimacije uz nadoknadu drugo tuženiku parničnog troška.

4. Trećetuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, zastare i prekluzije prava na podnošenje brisovne tužbe. Ističe da se tužitelj ne može pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske niti ostvarivati prava propisana Zakonom o zaštiti potrošača .Tužitelju da je odobren gotovinski kredit kao investicijski kredit čija je svrha ulaganje u nekretninu hotel Dubravka u Baškoj Vodi koja je dana u zalog kao instrument osiguranja vraćanja gotovinskog iznosa dobivenog predmetnim kreditom. Kredit da je bio namijenjen poduzetničke djelatnosti tužitelja poduzetnika i hotelijera te je svrha bila ulaganje u nekretnine u vlasništvu tužitelja, a što proizlazi i iz novinskih članaka, te presude Općinskog suda u Splitu. Tužitelj da ne može biti potrošač niti presuda donesena u kolektivnom sporu ne obvezuje sud u predmetnoj pravnoj stvari. Također, da ne dolazi u primjenu Zakon o potrošačkom kreditiranju jer se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju iznos kredita veći od milijun kuna sukladno članku 3 stavak 1 a, pa kako je tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od oko 9 milijuna kuna da nije potrošač niti u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju .U odluci Europskog suda za ljudska prava od 7 siječnja 2014 po zahtjevu tužitelja isti navodi da je vlasnik hotela Dubravka u Baškoj Vodi koji je kupio s ciljem da ga adaptira i komercijalno koristi, pa da je jasno da je namjena i svrha kredita bila ulagati u nekretnine u vlasništvu tužitelja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži brisanje založnog prava upisanog u zemljišne knjige k. o. [katastarska općina]-Baška Voda pod brojem Z-1717/2005, nastupila da je prekluzija jer je između upisa predmetnog založnog prava i vremena podnošenja tužbe protekao trogodišnji rok za podnošenje brisovne tužbe propisan člankom 129. Zakona o zemljišnim knjigama, pa da je izvjesno da tužitelj ne može uspjeti sa tužbenim zahtjevom. Iz presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P- 357/2022 od 11. listopada 2023. da proizlazi kako je ovdje tužitelj PE odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je između ostalog tražio utvrđenje ništetnosti ovršnih isprava temeljem kojih je ovdje tuženik 3 pokrenuo ovrhu protiv ovdje tužitelja i to - Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 od 18. srpnja 2005. i Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 427/08-1 od 25. travnja 2008. i Aneksa broj 1. Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 427/08-1 od 29. prosinca 2009. Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-357/2022 od 11. listopada 2023. proizlazi da ne postoje razlozi ništetnosti Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 od 18. srpnja 2005. i Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 427/08-1 od 25. travnja 2008. i Aneksa broj 1. Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 427/08-1 od 29. prosinca 2009. jer odredbe ugovora nisu protivne Ustavu, prisilnim popisima i moralu (arg. ex članka 322. st. 1. ZOO/05), pa da stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti. Iz presude Općinskog suda u Splitu posl. br. P-811/2023 od 26.6.2024. (ranije P- 4774/19) proizlazi da je ovdje tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se ovrha proglasi nedopuštenom. U istoj presudi se također utvrđuje da tužitelj PE nije potrošač, i da se u odnosu na njega ne može primjenjivati Direktiva 93/13, budući da je tužitelju bio odobren gotovinski kredit koji je bio investicijski kredit čija je svrha bila ulaganje u nekretninu i to hotel Dubravka u Baškoj Vodi, što znači da je kredit broj 2402006-1031262160 od 18. srpnja 2015. bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti . Nejasno da je na što se odnosi ugovor o kratkoročnom kreditu 2402006-1 031262160/51012005-500156429 na kojeg se tužitelj u tužbi poziva. Predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, uz nadoknadi parničnog troška trećetuženiku.

5. Podneskom od 27. kolovoz 2021. tužitelj podnosi prijedlog za određivanje privremene mjere, navodeći da ima prema tuženicima nenovčanu tražbinu koja se odnosi na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda ukupne površine 8995 m2. Tužitelj/predlagatelj osiguranja upravo ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenim dana 18. srpnja 2005. između tužitelja i prvotuženika, ugovora o prijnosu od 1.prosinca 2015. koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženika i ugovora o ustupu tražbine od 16. srpnja 2016. sklopljenog između drugotuženika i trećetuženika. Trećetuženik/protivnik osiguranja da je upravo na temelju gore navedenih dokumenata protiv tužitelja pokrenuo dana 2. studeni 2016. ovrhu na nekretninama upisanim z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda kod Općinskog suda u Makarskoj koja ovrha se vodi pod brojem Ovr- 4403/16. Iako trećetuženik/protivnik osiguranja zna da je u tijeku ovaj postupak i upoznat je sa činjenicom da se radi o ugovoru o kreditu u „švicarskim francima“ koji ugovor je nepošten i protivan odredbama Zakona o potrošačima, te je u svezi sa tim donesena i kolektivna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojima je određena promjenjiva kamatna stopa, te da s tog osnova tužitelj/predlagatelj osiguranja ima prema njemu nenovčanu tražbinu usmjerenu na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, a posljedično i ugovora o ustupu tražbine, ipak forsira ovrhu, te je tako u navedenom postupku izvršena procjena nekretnina i biti će određena dražba. Tužitelj/predlagatelj osiguranja osim nekretnine koja je predmet navedene ovrhe nema ni jednu drugu nekretninu, a u navedenoj nekretnini i od navedene nekretnine živi, te bi provedba ovrhe dovela u opasnost njegovu materijalnu egzistenciju, jer bi morao iseliti, a kako nema ništa drugo, ne bi imao od čega i gdje živjeti. Kao dokaz toj tvrdnji dostavlja se uvjerenje državne geodetske uprave iz koje je vidljivo da je tužitelju jedina nekretnina upravo nekretnina na kojoj trećetuženik/protivnik osiguranja vodi ovrhu. U sudskoj praksi sudovi da su temeljem spomenute kolektivne presude P-1401/2012 i odluka Vrhovnog suda donosili odluke u kojima su utvrđivali ništetnim ugovore koji su sklopljeni sa deviznom klauzulom vezanom uz švicarski franak, a Ustavni sud RH čak je u svojoj odluci br. U- III-4507/2020 i U-III-4508/2020 od 08. lipnja 2021. ukinuo rješenje o ovrsi i vratio ovršni postupak, utvrdivši odluku Vrhovnog suda kao "pogrešnu, paušalnu i neutemeljenu" koja navodi da je odredba o valutnoj klauzuli CHF bila jasna i razumljiva, zbog čega nije bila podložna testu poštenosti, ali je kasnije na testu poštenosti ta klauzula utvrđena ništetnom. Osim toga Sud Europske Unije presudom C-407/18 utvrdio je da nije dopuštena ovrha nekretnine, ako se ona temelji na ugovoru s nepoštenim ugovornim odredbama. Prema saznanjima tužitelja postoji i privremena mjera koja je određena u sličnom predmetu kod Općinskog suda u Pazinu, ali tužitelj nije mogao pronaći tu odluku, već samo članak u časopisu 24. sata. Tužitelj/predlagatelj osiguranja da je predlagao odgodu ovrhe, ali se trećetuženik/ protivnik osiguranja tome protivio, a sud u Makarskoj je sve prijedloge tužitelja (ondje ovršenika) ili odbio ili se oglušio (čak ne donosi nikakvu odluku o prigovoru treće osobe). Tuženik je uvjeren kako se to događa zato što je tražio i dobio izuzeće sutkinje tog suda Jelenke Alemani i to u predmetu ovrhe trećetužitelja protiv tuženika, iako su postojali uvjeti za odgodu, i iako je trebao donijeti odluku o prigovoru treće osobe. Što se tiče pretpostavki za određivanjem privremene mjere ukazuje se sudu na sljedeće: -vjerojatnost tražbine tužitelja/predlagatelja: tužitelj/predlagatelj ima nenovčanu tražbinu prema trećetuženiku/protivniku osiguranja odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenim dana 18. srpnja 2005. između tužitelja/predlagatelja osiguranja i prvotuženika, ugovora o prijenosu od 1. prosinca 2015. koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženika i ugovora o ustupu tražbine od 16. srpnja 2016. sklopljenog između drugotuženika i trećetuženika/ protivnik osiguranja, te uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda ukupne površine 8995 m2 . -postojanje opasnosti: trećetuženik/ protivnik osiguranja forsira ovrhu unatoč tome što mu je poznato da se radi o ništetnom ugovoru i da je pokrenut postupak za utvrđenje ništetnosti, te je tako postupak u fazi da je izvršena procjena nekretnine i slijedeći korak je prodaja na dražbi. -nenadoknadiva šteta: ukoliko bi trećetuženik/ protivnik osiguranja uspio provesti ovrhu Tužitelj /predlagatelj osiguranja bi pretrpio nenadoknadivu štetu, jer nema nikakav drugi dom, te bi time bila ugrožena njegova gola egzistencija. Sudu se ukazuje i na činjenicu da se određivanjem ove privremene mjere trećetužitelj/ protivnik osiguranja ne bi pretrpio nikakvu štetu jer ukoliko tužitelj/predlagatelj osiguranja ne uspije u parnici trećetužitelj će obračunati kamatu na svoje potraživanje i sve naplatiti, tako da neće imati gubitak. Slijedom svega navedenog, odnosno s obzirom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 346. Ovršnog zakona, tužitelj/predlagatelj osiguranja predlaže da naslovni sud sukladno odredbama ovršnog zakona donese rješenje o osiguranju sadržaja pobliže opisano kao u izreci rješenja.

6. Trećetuženik se usprotivio prijedlogu za određivanje privremene mjere, navodeći da tužitelj kao predlagatelj osiguranja u svom prijedlogu neosnovano navodi da bi predmetni ugovor o kreditu bio ništav, da se predmetna ovrha vodi na nekretnini koja je jedina nekretnina tužitelja, u kojoj tužitelj živi, te da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu. Ističe kako se provedba ovršnog postupka ne može ni na koji način priječiti odlukom suda u nekom drugom predmetu. Naime, tužitelj da predlaže privremenu mjeru kojom bi se zapravo zastalo sa provođenjem ovršnog postupka (pri čemu da uopće ne navodi o kojem se ovršnom postupku radi – pa da je takav prijedlog neodređen), a što je suprotno odredbama Ovršnog zakona. Jasno da je da je o tijeku ovršnog postupka ovlašten odlučivati isključivo ovršni sud, odnosno sud koji provodi ovrhu, slijedom čega da ne može neki drugi sud, u nekom drugom predmetu, na bilo koji način utjecati na tijek ovršnog postupka. Ističe kako tuženik 3 i nije jedini ovrhovoditelj u predmetnom ovršnom postupku, odnosno da je tek jedan od četiri ovrhovoditelja, a na koje predložena privremena mjera ne može imati nikakav utjecaj, dakle, jasno je da će se ovrha u svakom slučaju nastaviti, pa da se postavlja pitanje koja bi bila svrha predložene privremene mjere. Nejasno da je i kako bi se predložena privremena mjera trebala provesti, a s obzirom da se tuženik- 3 ima pravo naplatiti kao založni vjerovnik neovisno o tome ima li status ovrhovoditelja u ovršnom postupku. Dakle, čak i u hipotetskoj situaciji, ako bi sud odredio predloženu privremenu mjeru, a za što nisu ispunjeni uvjeti, predmetni bi se ovršni postupak i dalje vodio. Ne radi da se o radnjama koje bi poduzeo tuženik 3, već o radnjama koje poduzima sud u sklopu provođenja ovrhe, a privremena mjera da se ne može odnositi na zabranu postupanja suda, pa da je prijedlog neosnovan sam po sebi, o čemu da je stav zauzela i sudska praksa. Nije ispunjena niti jedna od pretpostavki propisanih odredbama Ovršnog zakona za određivanje privremene mjera, a koje se pretpostavke moraju ispuniti kumulativno. Utvrđenje ništetnosti, a koju okolnost navodi tužitelj kao svoju navodnu nenovčanu tražbinu, da ne predstavlja tražbinu, već predstavlja konstrukciju samog tužitelja, te da je sasvim izvjesno da tužitelj ne može uspjeti sa tužbenim zahtjevom. Tužitelj da ne može uživati pravnu zaštitu po osnovi Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom da predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5102527620 od 18. srpnja 2005. nije potrošački kredit u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelju da je bio odobren gotovinski kredit čija je svrha bila ulaganje u nekretninu - hotel Dubravka u Baškoj Vodi, a koju je nekretninu tužitelj i dao u zalog, kao instrument osiguranja vraćanja gotovinskog iznosa dobivenim predmetnim kreditom, te se dakle, radilo o investicijskom kreditu i koji kredit služi za obavljanje ugostiteljsko-hotelijerske djelatnosti tužitelja. Navedeno da proizlazi i iz novinskih članaka koji su dostavljeni uz odgovor na tužbu tuženika 3, kao i iz presude Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Makarskoj Pn- 192/16 od 4. srpnja 2016 (iz koje presude proizlazi da se tužitelj bavi ugostiteljskom djelatnošću i na nekretnini koja je se nalazi odmah do nekretnina koje su predmet ovog parničnog postupka), te presude Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Opatiji Pn-265/17 od 4. srpnja 2019. u predmetu tužitelja PE, ovdje tužitelja, i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., ovdje 1-tuženika, (dostavljena na spis uz odgovor na tužbu) u kojem je predmet tužbenog zahtjeva bila naknada navodne štete proizašle iz Ugovora o kreditu broj 5102527620 od 18. srpnja 2005. Isto da proizlazi i iz odluke Europskog suda za ljudska prava od 7. siječnja 2014. (već prileži spisu) po zahtjevu PE broj 45360/10 u kojoj sam tužitelj, navodi kako je vlasnik hotela Dubravka u Baškoj Vodi, općini u obalnom području Hrvatske, koji je kupio s ciljem da ga adaptira i kasnije komercijalno koristi (stranica 2 Odluke), te obzirom je prostorni plan donesen tek 2009. te da nije mogao ishoditi lokacijsku dozvolu kroz razdoblje duže od osam godina, a time nije mogao niti koristiti svoju nekretninu na način kako je to želio i to u komercijalne svrhe (stranica 7 Odluke). Iz navedene Odluke da jasno proizlazi kako je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja poduzetnika i hotelijera budući je njegova namjena i svrha bila ulaganje u nekretnine koje su u vlasništvu tužitelja – hotel Dubravka. Posebice se ističe kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti Zakon o potrošačkom kreditiranju budući se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn (čl. 3. st. 1. a) Zakona o potrošačkom kreditiranju), jer da je u konkretnom slučaju tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 1.952.038, 68 CHF (što je preračunato u kune iznos od oko 9.000.000,00 kn), pa i stoga da jasno proizlazi da se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju i u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Izvjesno da je stoga da tužitelj ne može uspjeti u sporu, niti postoji vjerojatnost bilo kakve tražbine prema tuženiku 3 – protivniku osiguranja. Iz stanja spisa, razvidno da je uostalom da nekretnina na kojoj se provodi predmetna ovrha ima turističko-ugostiteljsku namjenu, dakle, ne radi se o stambenom prostoru, jer predstavlja hotel, a što proizlazi i iz posjedovnog lista koji je na spis dostavio sam tužitelj. Stoga da je prijedlog za određivanje privremene mjere neosnovan. Navodi tužitelja o tome da "već odavno" nema prebivalište na adresi u [adresa], u potpunosti su apsurdni, a s obzirom da je sam tužitelj u tužbi, u svim podnescima pa i u prijedlogu za određivanje privremene mjere, kao adresu prebivališta naveo upravo adresu u [adresa]. U odnosu na Ugovor o prodaji nekretnine, trećetuženik osporava vjerodostojnost istog, te osporava da bi isti bio sastavljen sukladno propisima Republike Hrvatske. Nije životno logično da kupac nije nikada proveo upis prava vlasništva na svoje ime, nije logično da stranke sa prebivalištem u [adresa], za nekretninu u Zagrebu, sklapaju i ovjeravaju ugovor o kupoprodaji nekretnine u drugoj državi (BiH, Republika Srpska), pa se postavlja pitanja radi li se o fiktivnom ugovoru. Osim toga, ukoliko je tužitelju zaista isplaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 320.000,00 eura, a kako se to navodi u ugovoru, tada je tužitelj imao dovoljno sredstva da se stambeno zbrine. Tuženik 3 upire na činjenicu da je tužitelj nekretninu na kojoj i danas ima prijavljeno prebivalište, a prema navodima tužitelja, prodao za vrijeme trajanja predmetnog ovršnog postupka, dakle, ukoliko bi i bili točni navodi tužitelja o tome da nema druge nekretnine za stanovanje (a što se osporava), tada je evidentno da se tužitelj sam svojim postupanjem, odnosno dobrovoljnim raspolaganjem doveo u takvo stanje, pa ne može sada na račun toga tražiti pravnu zaštitu kakvu traži svojim prijedlogom za privremenu mjeru. Ističe kako je sukladno čl. 2., st.1., Pravilnika o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine Hoteli (NN 56/16) hotel definiran kao: “Ugostiteljski objekt iz skupine hoteli je poslovni objekt u kojem ugostitelj obavlja ugostiteljsku djelatnost odnosno pruža ugostiteljske usluge (smještaja, prehrane, pića i napitaka) u ugostiteljskim sadržajima (recepcija, sanitarni čvorovi, smještajne jedinice, sadržaji za prehranu i drugo).” Nekretnina na kojoj se provodi predmetna ovrha nedvojbeno predstavlja ugostiteljski objekt – hotel, te nema govora da bi se radilo o stambenom prostoru, u kojem tužitelj živi, a kako to sudu pokušava prezentirati tužitelj. Predmetna nekretnina na kojoj se provodi ovrha, da predstavlja hotel, a što proizlazi i iz posjedovnog lista koji je na spis dostavio sam tužitelj, a dostavlja i vlasnički list za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], iz kojeg da proizlazi da je upravo tužitelj vlasnik nekretnine – kuće u [adresa] nalazeće na adresi [adresa]. Da je vlasnik nekretnine upravo tužitelj koji je upisan sa podacima PE, [adresa], proizlazi iz zapisnika sa rasprave u predmetu P-357/2022 dana 7. rujna 2023., a iz priloženog vlasničkog lista da je vidljivo da je PE OIB: [osobni identifikacijski broj] uložio žalbu na rješenje u zemljišnoknjižnom postupku, te da je PE OIB: [osobni identifikacijski broj] uložio prigovor u zk.ispravnom postupku. Također se ističe kako je tužitelj ranije imao prebivalište na adresi u [adresa], a što se predlaže službenim putem provjeriti u evidencijama MUP-a, a kojim evidencijama sud ima pristup. Netočan je navod tužitelja kako je nekretnina koja je predmet ovrhe jedina njegova nekretnina. Predlaže odbaciti, podredno odbiti prijedlog tužitelja-predlagatelja osiguranja, kao i odbiti tužbeni zahtjev, sve uz naknadu troškova postupka trećetuženiku.

7. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to ugovor o kreditu 2402006-1031262160 / 51401652- 5102527620 potvrđen po javnom bilježniku Vesni Pučar, Zagreb, Maksimirska 48, broj potvrde OU- 719/05, Ugovor o prijenosu na kojemu je potpis prvotuženika i drugotuženika ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297, broj ovjere OV-16312/15, Ugovor o ustupu tražbine na kojemu je potpis drugotuženika i trećetuženika ovjeren po javnom bilježniku Zorki Čavajdi iz [adresa], broj ovjeren OV-10317/16 prijedlog za ovrhu od 2. studeni 2016., uvid u e-predmet. uvjerenje Državne geodetske uprave središnjeg ureda od 18. kolovoz.2021, Odluka Ustavnog suda br.U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020, Članak u časopisu 24 sata od 7.5.2021, Novinski članak Mega media , izvod prometa po računu tužitelja, mišljenje na procijenjenu vrijednost nekretnine, brošure prvotuženika, prijedlog za ovrhu od 2. studeni 2016., prijepis posjedovnog lista Ispostave za katastar nekretnina Makarska Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i izdvojeno mišljenje u odnosu na Odluku Ustavnog suda od 16. lipnja 2021., ugovor o kupoprodaji od 9. studeni 2017. rješenje Općinskog suda u Splitu br. 29-Su-1954/17 od 04.07.17. rješenje Općinskog suda u Splitu, posl. br. Ovr-4403/16 od 19. prosinca 2016.g. presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5202/16 , zapisnik sa rasprave održane kod Naslovnog suda posl. br. P-357/2022 dana 7. rujna 2023., uvid u aplikaciju e-spis predmet posl. br. P-357/2022, posl. br. P-1080/2020, posl. br. Pn-265/2017, posl. br. Gž-1222/2019, posl. br. P-811/2023 od 26.06.2024. (ranije P- 4774/19), Pn-.192/16 vlasnički list – zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , dodatak ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 20. prosinca 2001., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. veljače 2004., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1.11.2004. ugovor o zakupu od 9 ožujka 2001., ugovoru o najmu od 26. veljače 2004, ugovor o zakupu od 6 listopada 2000 , poslovnih prostora do 12. rujna 2003., ugovor o najmu od 1 siječnja 2005, dodatak ugovora o zakupu poslovnog prostora od 26. studeni 2002., ugovor o najmu poslovnog prostora od 14. prosinca 2004., ugovor o najmu 28 lipnja 2001, ugovor o zakupu poslovnog prostora 25. rujna 2003., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1 prosinca 1997, ugovor o najmu poslovnog prostora od 3. siječnja 2003 ugovor o zakupu poslovnog prostora od 6 svibnja 2003 i 12 travnja 2003. saslušanje tužitelja kao stranke i svjedoka HE, NE, DE, IE, dok nije pribavljen predmet posl.br. P-1080/2022 koji se nalazi na rješavanju po žalbi na Županijskom sudu u Zagrebu.

8. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, i to prvopostavljeni, kao i objektivno eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi (dva zahtjeva tužitelja), kao i prijedlog za određivanje privremene mjere.

9. U svom iskazu svjedok HE nesrodan sa tužiteljem navodi da je radio kao osobni bankar kod prvotuženika i to na realizaciji kredita kao jedan od sudionika, i to je bio jedan od većih kredita koji se realizirao. Ugovor o kreditu pripremala je pravna služba prvotuženika a sastavni dio ugovora je sporazum o upisu hipoteke. Tužitelj nije sudjelovao u sastavu i pripremi sadržaja ugovora o kreditu, a bilo je moguće samo sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom a što je objašnjeno tužitelju prilikom ugovaranja ugovora o kreditu te solemnizacije kod javnog bilježnika. Letci su prikazivali kretanje valute švicarski franak koji u to vrijeme nije oscilirao. Namjena kredita bila je da se istovremeno zatvori kredit u odjelu pravnih osoba koji je sklopljen od strane pravne osobe u vlasništvu tužitelja i to 40 posto iznosa cjelokupnog kredita. Tužitelj je predočio 20 do 30 ugovora o najmu poslovnih i privatnih stanova koje je sklapao kao najmodavac i to su bila sredstva osiguranja kredita te saznanje o financijskoj moći klijenta. Nije mu poznata adresa prebivališta tužitelja. Ne zna je li ikada prije vidio tužitelja prije zaključenja ugovora a razgovarali su telefonom jednom, a možda i više puta. Direktorica CE razgovarala je o bitnim uvjetima ugovora a klijent i javni bilježnik uobičajeno bi bili pozivani u prostorije banke ili bi klijent odlazio u prostorije javnog bilježnika da pojasni sadržaj ugovora o kreditu. Preostali dio sredstava plasiran je na račun tužitelja a bio je zaposlen u odjelu za građanstvo. Sklapanje ugovora o kreditu trajalo je 3 tjedna do mjesec i pol dana, a ugovorena je naknada bila niža u odnosu na tako visoke iznose kredita. Hipoteka da je stavljena na poslovnu nekretninu u Baškoj Vodi i to hotel, a vršio je reodobrenje ugovora 2006 godine. Nije bilo značajnije promjene vrijednosti nekretnine tužitelja u 2006-oj , s time da je bilo kašnjenja u pojedinim oplatama. Tužitelj je bio u realizaciji građevinskog poduhvata na kraju [adresa], a nije imao saznanja on kao zaposlenik banke kako će se kretati vrijednost švicarskog franka. Misli da je klijent rekao da se treba pripremiti za turističku sezonu.

10. U svom iskazu tužitelj kao stranka navodi da mu je trebao određeni iznos novca da bi podmirio dug odvjetniku ŠE iz [adresa] i on je angažirao svog poznanika NE da mu pomogne realizirati kredit kod prvotuženika. Stoga je razgovarao sa CE, a sa HE ,bio kod javnog bilježnika radi potpisivanja ugovora i solemnizacije. Nije pregovarao oko uvjeta kredita te je mogao prihvatiti ili ostaviti a nitko ga nije upozorio što znači sklopiti ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ili valutom švicarski franak, niti u banci niti kod javnog bilježnika. Nitko nije pitao o namjeni kredita niti je on o tome govorio, te je zatvorio dug koji je imao prema odvjetniku ŠE a preostali dio iznosa dao za potrebu obrane generala ZE Ugovor koji je zatvoren bio je gotovinski hipotekarni kredit te se bavio iznajmljivanjem nekretnina u svom vlasništvu i suvlasništvu. On je u vlasništvu hotela Dubravka u Baškoj Vodi ali nikada nije bio u posjedu. Rata ugovora o kreditu mjesečno misli da je bila 19,000,00 švicarskih franaka. Rate kredita plaćala je tvrtka Imvel nekoliko godina a moguće je da je sredstva ugovor o kreditu preusmjerio prema Kerametal Stil d.o.o i Petrokov d.o.o. Nije krenuo s projektom izgradnje stanova za najam na [adresa], već možda njegova bivša supruga. Imao je otvoren obrt u Imotskom prije 45 godina. Sklapao je ranije ugovore o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Ništa ne zna što znači valutna klauzula niti posljedice a ne zna je li ugovor o kreditu pročitao. Vraćao je dugove pa tako i kockarske a jedino mu je ponuđen ugovor u švicarskim francima. Ne zna bi li prihvatio da su mu ponuđeni lošiji uvjeti, a nije prigovarao sadržaju ugovora o kreditu.

11. U svom iskazu svjedok NE navodi da ne zna tko je sastavljao i pripremao sadržaj ugovora o kreditu od 18 srpnja 2005, ne zna je li tužitelj bio informiran o rizicima vezano uz valutnu klauzulu, a on ga nije doveo u vezu s 1 tuženikom već sa uglednim poduzetnicima kako bi ga isti spojili s bankama. Rekao mu je ŠE da tužitelju treba kredit da bi vratio dug i to 600,000 eura te je potom rekao ŠE da mu je dug vraćen. Ne zna je li kredit iskorišten radi izgradnje i adaptacije nekretnine i iznajmljivanja u turističke svrhe. Ne zna gdje tužitelj živi. Rekao mu je ŠE da je tužitelj vlasnik više nekretnina ali ne zna na koji način je te nekretnine koristio. Nije imao kontakt sa tužiteljem i ne zna koliko nekretnina je vlasnik i zašto ih koristi. ŠE rekao mu je da tužitelj ima hotel na moru a imao je predodžbu da se tužitelj bavi prometom nekretnina, čuo je to od drugih osoba i ŠE. Ne zna je iz kojih sredstava je podmiren dug ŠE. Nije se čuo s tužiteljem a ni ŠE 20 godina, ne zna koliko je iznosila visina kredita niti u kojoj valuti je ugovoren.

12. U svom iskazu svjedok ŠE izjavljuje da mu je poznato o kojem se ugovoru radi, ali mu nije poznato tko je sastavljao i pripremao sadržaj ugovora. Nije mu poznato je li tužitelj bio informiram u pogledu sklapanja ugovora o valutnim klauzulama, niti da je tužitelju dana informacija da je valuta CHF rizična valuta, odnosno o eventualnim razlikama odnosa HNB u odnosu na predmetnu valutu i valutu EUR. Poznata mu je namjena jer mu je trebao vratiti dug u iznosu od 600.000,00 EUR. Vratio mu je dug u dva navrata, koliko se sjeća u kolovozu 2005. Nije mu poznato je li se tužitelj ili njegovi članovi obitelji bave turizmom. Nije mu poznato prebivalište tužitelja, ali je bio dva puta u luksuznoj kući u ekskluzivnom naselju, moguće Pantovčak, uglavnom na području grada Zagreba, i zna da je to njegovo vlasništvo. Zna da je vlasnik odmarališta u Baškoj Vodi, ne zna na koji način koristi nekretninu. Na upit punomoćnika tužitelja izjavljuje: Pomogao je tužitelju da ishoduje predmetni kredit. Putem prijatelja NE je pomogao tužitelju da dobije taj kredit putem svojih poznanstava. Zna da je neki posrednik dobio nagradu zato što je posredovao da se ostvari kredit i to u iznosu od 30.000,00 EUR. Misli da ne bi došlo do realizacije kredita da tužitelj njemu nije dugovao novac i da se nije uključio u ostvarivanje kredita. Smatrao je da on ima sredstava da mu taj iznos koji mu je posudio vrati jer je znao da ima imovine i sredstava iz koje može vratiti posuđeni novac. Misli da lokal u [adresa] u [adresa] nije bilo vlasništvo tužitelja. Misli da se nije bavio prometom nekretnina. Ne zna što je tužitelj zapravo po zanimanju. Misli da ovdje nije bio poduzetnik ali u inozemstvu vjerojatno je. Ne zna je li tužitelj ili njegova supruga imali neke tvrtke. Zna da je imao u Njemačkoj firmu. Ne zna zašto mu je dug vratio u dva navrata. Nisu sastavljali nikakvu potvrdu o dugu, niti je bilo ikakvog osiguranja, niti su u pisanoj formi zaključili bilo kakav ugovor niti kod povrata sredstava ne postoji nikakav pisani trag, niti uplata na račun. Osobe od kojih je posudio novce da bi posudio iste tužitelju se zovu ĆE i KE. 300.000,00 EUR koje je posudio da je bio njegov novac koji je zaradio baveći se poslom odvjetnika. Ne sjeća se je li bio obveznik poreza na dohodak, ali je uredno plaćao svoje obveze. Ne zna kolike su bile akontacije, niti godišnje porezne prijave. Na upit punomoćnika tužitelja izjavljuje: Da je imao dva aviona, ali je oba prodao.

13. U svom iskazu svjedok EE nesrodan s tužiteljem navodi da su prijatelji od srednje škole i zna da je zaključio ugovor o kreditu jer mu je to tužitelj je rekao. Ne zna tko je sastavljao i pripremao sadržaj ugovora, a niti je li tužitelj bio informiran o valutnoj klauzuli i je li to rizična valuta. Vezano uz namjenu kredita iskazuje da je morao odvjetniku iz [adresa] isplatiti određenu novčanu svotu a ne zna na ime čega niti kako se taj odvjetnik zove. Ima saznanja da je taj novac i isplatio odvjetniku u [adresa]. Tužitelj se ne bavi turizmom i ne ostvaruje sredstva iznajmljivanjem nekretnine, a niti članovi njegove uže obitelji. Tužitelj je živio na adresi u [adresa], a nema saznanja je li vlasnik više nekretnina i na koji način ih koristi. NE da je posredovao prilikom dobivanja sredstava kredita jer su prijatelji to mu je poznato. Svjedočio je pred Općinskim sudom u Rijeci a ne sjeća se što je tamo govorio o namjeni trošenja sredstava kredita. Nosio je osobno IE veće količine novca za obranu generala ZE 2005. godine te je tužitelj taj novac iz ugovora o kreditu i koristio za obranu generala. Taj novac nosio je svjedok IE koji je vodio brigu o obrani generala. Odvjetnik iz [adresa] nije povezan sa obranom generala, a ne zna u koje druge svrhe je koristio novac kredita. Misli da je tužitelj kupio hotel Dubravka 1992 ali da više nije vlasnik tog hotela s time da ne zna od kada. Misli da tužitelj nije vlasnik nekretnine u [adresa] u [adresa].

14. U svom iskazu svjedok IE, ni u srodstvu ni u zavadi sa tužiteljem. iskazuje da je upoznat tko su stranke u postupku samo iz sudskog poziva, pa na upit suca je li mi poznato o čemu se vodi ovaj sudski postupak, odnosno je li mu poznato je li tužitelj zaključio kakav ugovor o kreditu i u koju svrhu su mu sredstva bila potrebna, svjedok odg. da mu ništa o tome nije poznato, i da nema saznanja o navedenom. Nije prijatelj tužitelja, već da su se upoznali 2002. budući su djeca od generala ZE i tužitelja išli zajedno u razred, a on je vodio sina od generala ZE u školu, pa je tako i upoznao tužitelja. Njemu nije poznato je li tužitelj u to vrijeme bio u radnom odnosu i čime se bavio, a rekao bi da možda nije bio u radnom odnosu, međutim detalje ne zna. Nije sigurno 14 godina tužitelja uopće ni vidio ni čuo, pa mu nije poznato i ne može iskazivati o tome gdje je prebivalište tužitelja, mjesto stanovanja, je li vlasnik kakvih nekretnina i gdje se iste nalaze. Nije mu poznato je li se tužitelj i njegova obitelj bavila turizmom, je li investirao u kakav turistički objekt ili gradio nekretnine za najam. Na upit pun. tužitelja je li svjedoku poznato da bi tužitelj novčana sredstva predavao svjedoku a u svrhu obrane generala ZE, odg. da je to istina, u nekoliko navrata gotovinu davao tužitelj a i određena osoba u njegovo ime. Ne može se sjetiti koji je to iznos novčanih sredstava, ali kada se zbroje to su određena novčana sredstva. Na upit pun. 1-tuženika je li svjedoku poznato iz kojih izvora su ta novčana sredstva koja su davana svjedoku, odg. da on o tome nema saznanja.

15. U postupku je odlučno utvrditi je li tužitelj potrošač, jesu li ništetni ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652-5102527620 od 18. srpnja 2005. ugovor o prijenosu od 1. prosinca 2015. koji je sklopljen između prvotuženika i drugotuženika i ugovor o ustupu tražbine od 16. srpnja 2016. sklopljen između drugotuženika i trećetuženika, pa s tim u vezi je li osnovan zahtjev za brisanje založnog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, Zemljišnoknjižni odjel Makarska (prvo postavljeni tužbeni zahtjev), potom je li u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna (jer tužitelj nije bio upozoren od tuženika o mogućnosti rizika promjene tečaja i promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke), te s tim u vezi je li osnovan zahtjev za brisanje založnog prava na nekretnini (drugo i treće postavljeni tužbeni zahtjev kao objektivna eventualna kumulacija), kao i je li osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na sve tuženike, odnosno je li nastupila zastara i prekluzija podnošenja tužbe. Također, sporno je je li osnovan prijedlog za određivanje privremene mjere.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652- 5102527620 od 18. srpnja 2005.. na iznos kredita od 1.952.036,68 CHF utvrđeno je da se radilo o hipotekarnom kreditu građana, gotovinski kredit uz hipoteku, pri čemu tuženici 1 do 3 tijekom postupka osporavaju tužitelju status potrošača.

17. U odnosu na spornu činjenicu, je li tužitelj imao status potrošača u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu od 18. srpanj 2005., sud je ocjenom iskaza tužitelja kao stranke, te svjedoka HE, kojima poklanja vjeru u onom dijelu u kojem su njihovi iskazi međusobno suglasni, kao i u skladu s dokumentacijom priležećom spisu, i to izvatku iz prometa po računu tužitelja, ugovorima o zakupu poslovnih i najmu stambenih poslova (dodatak ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 20. prosinca 2001., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. veljače 2004., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1.11.2004. ugovor o zakupu od 9 ožujka 2001., ugovoru o najmu od 26. veljače 2004, ugovor o zakupu od 6 listopada 2000 , poslovnih prostora do 12. rujna 2003., ugovor o najmu od 1 siječnja 2005, dodatak ugovora o zakupu poslovnog prostora od 26. studeni 2002., ugovor o najmu poslovnog prostora od 14. prosinca 2004., ugovor o najmu 28 lipnja 2001., ugovor o zakupu poslovnog prostora 25. rujna 2003., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. prosinca 1997., ugovor o najmu poslovnog prostora od 3. siječnja 2003. ugovor o zakupu poslovnog prostora od 6 svibnja 2003 i 12 travnja 2003) , odnosno polazeći od navoda samog tužitelja kao stranke, da je bio i vlasnik pravne osobe Imvel d.o.o., da se u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bavio iznajmljivanjem stambenih i poslovnih prostora u RH, odnosno činjenice da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda koju je dao u zalog kao instrument osiguranja vraćanja gotovinskog kredita, da je dio novčanih sredstava dobivenih kreditom usmjerio na zatvaranje kredita ( pravne osobe u vlasništvu tužitelja ), i to oko 40%, a dio sredstava usmjerio na račun pravnih osoba Kerametal d.o.o i Petrokov d.o.o., dakle da je tužitelj bio vlasnik pravne osobe i ostvarivao novčana sredstva zakupom i najmom nekretnina, ovaj sud utvrđuje da osnovano tuženici 1 do 3 prigovaraju statusu potrošača tužitelja u ovom postupku.

18. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

19. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 18. srpanj 2005., bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Navedeni Ugovor o kreditu zaključen je 18. srpnja 2005., pa bi se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

21. Upravo iz iskaza tužitelja kao stranke i svjedoka HE, kao i materijalne dokumentacije koja prileži spisu, ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu zaključen u svrhu poslovne namjene, odnosno da je tužitelj sredstva dobivena kreditom namijenio za zatvaranje ranijeg kredita pravne osobe u njegovom vlasništvu, i proslijedio na još dvije pravne osobe, kako je to razvidno iz prometa po računu tužitelja, i koje činjenice tužitelj u svom iskazu niti ne osporava.

22. Nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 2000. do 2005 zaključivao ugovore o najmu i zakupu poslovnih i stambenih prostora, da je uknjižen i kao vlasnik nekretnina upisanih u z. k. ul br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda, da iz sudskog registra proizlazi kako je tužitelj bio vlasnik Imvel d.o.o koja pravna osoba se bavila među ostalim i uslužnom djelatnošću (priprema hrane i pića, catering, pružanje usluge smještaja, frizerski saloni, poslovanje nekretninama..) iz kojih sve okolnosti proizlazi da se tužitelj bavio poduzetničkom djelatnošću, te je za zaključiti da je realizacija kredita od 18. srpnja 2005. namijenjena investicijama – turistička djelatnost.

23. Stoga osnovano tuženici 1 do 3 osporavaju tužitelju status potrošača, kada navode da je ugovor o kreditu od 18. srpnja 2005. zaključen zbog djelatnosti i zanimanju tužitelja kao poduzetnika, odnosno njegovoj poslovnoj i poduzetničkoj aktivnosti.

24. Ovaj sud ne prihvaća iskaz tužitelja kada navodi da je novčana sredstva kredita realizirao da bi podmirio dug odvjetniku ŠE iz [adresa], a niti iskaze svjedoka NE , ŠE, DE kada iskazuju da su sredstva kredita bila potreba radi povrata duga koji je tužitelj navodno imao prema ŠE. Iskazima svjedoka sud ne poklanja vjeru jer su međusobno kontradiktorni, kada svjedok NE i ŠE potvrđuju da im je poznato da se tužitelj bavio turističkom djelatnošću i da je vlasnik hotela u Baškoj Vodi, dok svjedok EE iskazuje da se tužitelj ne bavi turizmom i ne ostvaruje sredstva iznajmljivanjem nekretnine, a niti članovi njegove uže obitelji, pa su njihovi iskazi u odnosu na djelatnost kojom se tužitelj bavi kontradiktorni.

25. Svjedok IE uopće ne zna je li tužitelj bio u radnom odnosu i čime se bavio 2005, ne može iskazivati o tome gdje je prebivalište tužitelja, je li vlasnik kakvih nekretnina i gdje se iste nalaze, a nije mu niti poznato je li se tužitelj i njegova obitelj ikada bavila turizmom, je li investirao u kakav turistički objekt ili gradio nekretnine za najam.

26. Pored toga, svjedoci EE i IE spominju da je tužitelj izdvajao novčana sredstva za obranu generala ZE, dok svjedoci NE i ŠE opisane okolnosti uopće ne iznose, pa su iskazi svjedoka o tome na koji je način tužitelj utrošio novčana sredstva dobivena kreditom od 18. srpanj 2005. suprotni jedan drugome, te materijalnoj dokumentaciji koja prileži spisu, ali i dijelom iskazu samog tužitelja i svjedoka HE, kojem je ovaj sud poklonio vjeru.

27. Činjenica je li tužitelj doista izvršio povrat pozajmice ŠE, ukoliko i jest istinita, nema dokaza o tome da bi povrat novčanih sredstava bio vršen upravo novčanim sredstvima kredita koji je zaključen s prvotuženikom 18. srpnja 2005., pa stoga sud ne može prihvatiti opisanu činjenicu istinitom. Ovo budući da svjedok ŠE, iako tvrdi da je pozajmica realizirana i novac od strane tužitelja doista vraćen, potvrđuje da nema nikakvu potvrdu o dugu, da nije bilo nikakvog osiguranja, da nisu u pisanoj formi zaključili ugovor, i da niti kod povrata sredstava ne postoji nikakav pisani trag, niti uplata na račun, pa ovaj sud ne prihvaća istinitim navode tužitelja da je novčana sredstva ishodovana kreditom utrošio u povrat pozajmice fizičkoj osobi, a ne imao namjeru investirati u obavljanje turističke djelatnosti u Baškoj Vodi, jer opisano tužitelj nije dokazao.

28. Stoga se po ocjeni ovog suda, tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe ZZP/03-a, a niti u ovom postupku pozivati na presude donesene u postupcima po kolektivnoj tužbi.

29. Tužitelj pri tome pogrešno smatra da time što je u ugovoru navedeno da se radi hipotekarnom kreditu građana - gotovinskom kreditu, zatim da to što je HE bio zaposlen kod prvotuženika na odjelu poslovanja s građanstvom, dokazuje da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru.

30. Naime, status i pojam potrošača Sud EU određuje objektivno, što znači da ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže i funkcionalno, a to znači da se stranke trebaju promatrati s obzirom na njihovo svojstvo, odnosno njihovu funkciju, tako što treba ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.

31. Pored toga, osoba, može imati više uloga tj. ista osoba može djelovati u svojstvu potrošača u okviru određenih poslova i u svojstvu proizvođača ili pružatelja u okviru nekih drugih, pa je stoga Sud EU "svrhu ugovora" uzeo kao kriterij za razgraničenje potrošačkog od trgovačkog ugovora.

32. Tužitelj u svom iskazu niti ne tvrdi da je koristio novčana sredstva za zadovoljenje nekih svojih osobnih potreba kao fizičke osobe ( osim što spominje pozajmicu od 600.000,00 eura, ali o tome nema pisanog dokaza , već samo iskazi svjedoka predloženih po tužitelju kojima ovaj sud ne poklanja vjeru), a potrošački ugovor određuje se kao onaj ugovor koji je sklopljen u svrhu zadovoljenja vlastitih individualnih potreba u smislu privatne potrošnje. Sud ne prihvaća da bi novčana sredstva dobivena kreditom bila utrošena u povrat pozajmice ŠE, pri čemu tužitelj niti ne navodi koje bi to bile individualne potrebe zadovoljene da bi se tužitelj mogao smatrati potrošačem.

33. Niti novčana sredstva utrošena u obranu generala ZE, niti povrat pozajmice od čak 600.000,00 eura, ukoliko bi i bila istinita, ne ukazuju da bi se radilo o potrošačkom ugovoru, jer proizlazi da je novčani iznos koji je ishodovan kreditom , i utrošen na zatvaranje ranije ugovorne obveze, te upućen na dvije druge pravne osobe, a što upućuje ovaj sud da se radilo o poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a ne sredstvima namijenjenima fizičkoj osobi i njihovoj individualno potrošnji.

34. Budući da proizlazi da je novčana sredstva tužitelj ishodovao radi ulaganja u investicije (turistička i uslužna djelatnost), to po ocjeni ovog suda ne bi mogao biti potrošački ugovor, jer je njegova svrha, i to u pretežitom dijelu, trgovačkog odnosno profesionalnog karaktera.

35. Ukoliko bi novčana sredstva dobivena kreditom i bila korištena dijelom za povrat pozajmice kao fizičke osobe tužitelja, a pored toga što je dio novčanih sredstava usmjeren na zatvaranje obveze pravnih osoba u vlasništvu tužitelja i poslovnoj djelatnosti, moglo bi se eventualno raditi o ugovoru o kreditu koji ima dvostruku svrhu; i potrošačku i poslovnu. U presudi H Sud EU je u izreci presudio kako nije potrošački ugovor onaj koji je namijenjen djelomično za privatnu, a djelomično za poslovnu svrhu, osim ako je profesionalna svrha zanemariva u ukupnom kontekstu ponude.

36. Imajući u vidu da tužitelj ne osporava da je dijelom novčanih sredstava zatvorio ranije obveze i usmjerio na pravne osobe, dakle da se radi o obvezama iz poslovne djelatnosti, i da je obveze po kreditu, među ostalim, otplaćivao sredstvima koje je ostvarivao poslovanjem pravne osobe Imvel d.o.o koje je bio osnivač i vlasnik, opisane objektivne okolnosti upućuju sud na zaključak da kredit nije zaključen niti za osobne i privatne potrebe tužitelja kao potrošača, već da se radilo o kreditu koji je imao poslovnu svrhu (barem u većem i pretežitom dijelu), dakle proizlazi iz činjenica koje iznosi tužitelj da profesionalna svrha nije zanemariva, već se ostvarivala u pretežitom dijelu.

37. Stoga dakle, iako je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora u sklapanju pravnog posla djelovao u okvirima svoje trgovačke, odnosno profesionalne djelatnosti, pa stoga ovaj sud ocjenjuje da se ne radi o potrošačkom ugovoru.

38. Iz iskaza svjedoka predloženih po tužitelju sud nije utvrdio suprotno, jer svjedoci iskazuju različito o djelatnostima kojima se tužitelj bavio, odnosno nemaju relevantnih saznanja (IE), pa stoga, niti navedeni svjedoci svojim iskazima nisu potvrdili da bi se radilo o kreditu u privatne potrošačke svrhe.

39. No, neovisno od navedenog, stav je ovog suda da tužitelj može i ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim ugovorene valutne klauzule u Ugovoru o kreditu od 18. srpnja 2005. i ništetnost promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama banke, iako nije dokazao status potrošača, a teret dokaza koje činjenice je na tužitelju.

40. Na ugovor o kreditu glede ugovorene valutne klauzule uz primjenu švicarskog franka, koji je predmet ovog spora, a koji je zaključen u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno se ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije.

41. Odredbom čl. 22. st 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje ZOO/05), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, bilo je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske.

42. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi , iako tužitelj tvrdi da nije bio upoznat sa smislom i značenjem pojma valutna klauzula, da je već ranije imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom. Iako tužitelj u svom iskazu navodi da se ne sjeća je li upoznat od strane banke sa rizicima promjene tečaja chf, upravo uvidom u čl. 7. spornog ugovora razvidno je da je potpisom ugovora tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja chf, te od banke informirana o takvim rizicima, pa stoga , pa ovaj sud ne prihvaća da tužitelj nije bila informiran i upoznat sa rizikom promjene tečaja valute chf prije i prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

43. I svjedok HE potvrđuje da je tužitelj upoznat s pojmom promjenjiva kamatna stopa i što znači valutna klauzula, kao i da u to vrijeme banka nije niti nudila proizvod koji bi imao fiksnu kamatnu stopu ili bio bez valutne klauzule, pa sud prihvaća da je tužitelj, imajući u vidu i ranije zaključene ugovore o kreditu, bio upoznat sa svrhom i značenjem iste, te pristao dobrovoljno zaključiti ugovor pod takvim uvjetima kreditiranja.

44. Ocjena je ovog suda, imajući u vidu da tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu odredbe ZZP/03, te istog ne štite odredbe ZZP-a o potrošačkim ugovorima, zatim da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa i njihovo ugovaranje bilo dopušteno u RH, kao i da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu upozoren na rizik promjene tečaja chf, ovaj sud utvrđuje da je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi iz čl 7. ugovora neosnovan.

45. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaka ugovorna strana je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, mogla kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Tužitelj, osim što se poziva na status potrošača ( a što po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka), ne dokazuje zašto bi ugovorna odredba bila ništetna, iz drugih razloga osim onih koje štite potrošača, pa stoga sud ne nalazi osnovanim zahtjev tužitelja u ovom sporu.

46. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u ugovorima o kreditu, po ocjeni je ovog suda i uočljiva i jasna i razumljiva, a i tužitelju je prema potpisanoj ugovornoj odredbi iz čl. 7 ugovora, bilo i moralo biti jasno da će se tijekom trajanja kredita iznos glavnice obračunavati primjenom tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

47. Isto i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama banke, koju ugovornu odredbu je tužitelj prihvatio potpisom ugovora o kreditu. Nitko od svjedoka saslušanih u postupku nema osobnih saznanja o uvjetima pod kojima je tužitelj zaključio s prvotuženikom ugovor o kreditu, kao niti jesu li tužitelju objašnjene ugovorne odredbe , osim svjedoka HE, čiji iskaz sud prihvaća istinitim, u odnosu na način i uvjete zaključenja ugovora o kreditu. Pri tome sud ne prihvaća iskaz tužitelja kao stranke, kada tvrdi da nitko nije pitao tužitelja koja je namjena zaključenja ugovora o kreditu, i svrha istoga, kao i da nitko nije objasnio tužitelju smisao i značenje ugovornih odredbi, jer suprotno proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu koji je tužitelj potpisao i priložio uz tužbu.

48. Ocjena je ovog suda je je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo valjano i da je takva činidba odrediva, kao i da odredba o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena. Na dan sklapanja ugovora o kreditu zakonska zatezna kamata iznosila je 15 % godišnje, dok je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 8,250 % godišnje. Tužitelj uopće ne dokazuje da bi eventualne naknadne izmjene propisa o najvećoj dopuštenoj visini ugovornih kamata rezultirale time da se kamatna stopa iz Ugovora o kreditu svojom visinom približi najvišim dopuštenim stopama ugovornih kamata, a pogotovo ne time da premaši navedene stope.

49. Odredbe Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga iz čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima, budući da nije ugovorena činidba korisnika kredita, već samo da je kamatna stopa promjenjiva, način njezine promjene i suglasnost korisnika kredita s promjenom. Dakle, činidba je bila određena, odnosno odrediva, a korisnik kredita niti jednom nije prigovorio da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena ili neodrediva. Ocjena je ovog suda, da odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope valjane i da nisu nepoštene, jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 270 do 272 ZOO-a.

50. Pored toga, tužitelj je potpuno poslovno sposobna osoba koja razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na razdoblje od više godina te je dužna primijeniti očekivanu pažnju, te je ocjena ovog suda da odredbe ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja.

51. Cijeneći da tužitelj nije dokazao status potrošača, kao niti ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, to nije osnovan zahtjev tužitelja kao provopostavljeni zahtjev, kada traži utvrđenje ništetnosti pravnih poslova u cijelosti, jer i kada bi bile ništetne osporene ugovorne odredbe ugovora o kreditu ( a nisu ), to ne bi povlačilo ništetnost pravnog posla u cijelosti, pa stoga nije ništetan niti objektivno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja ( točka II i III petita tužbe), kojim traži utvrđenje ništetnim samo pojedinih ugovorne odredbe, pa je valjalo odlučiti kao u točki I., II. i III. izreke presude.

52. Posljedično tome, nije osnovan niti zahtjev tužitelja za brisanje hipoteke na nekretnini pobliže opisano u točki II i III izreke presude, jer tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki, odnosno ništetnost pravnih poslova, koja bi za posljedicu imala uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

53. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

54. Tužitelj nije dokazao ništetnost pravnih poslova, pa stoga neosnovano traži brisanje založnog prava, te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu neosnovan.

55. Neosnovano tuženici 2 i 3 ističu prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pravnih poslova, kao i u dijelu zahtjeva za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa založnog prava iz točke I.II. II.III. (Z-17366/2016 i Z-252/2016), jer tužitelj iako nije sudionik niti ugovorna strana pravnih poslova zaključenih između tuženika 2 i 3, podnesenom tužbom dokazao je pravni interes za utvrđenje ništetnosti, jer se posljedice navedenih pravnih poslova odnose na tužitelja kao hipotekarnog dužnika.

56. Odredbom čl. 84. st 2 ZOO-a, propisano je da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

57. Odredbom čl. 327. st 1 ZOO-a propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

58. Međutim, kako tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki za ništetnost opisanih pravnih poslova, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i u odnosu na tuženike 2 i 3.

59. Po trećetuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

60. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja na brisanje založnog prava nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom bi bio utvrđen ništetnim ugovor o kreditu , ugovor o prijenosu tražbine i ugovor o ustupu tražbine, ali kako opisani pravni poslovi nisu utvrđeni niištetnim, to je i taj zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan i presuditi kao u točki I. II. i III. izreke presude.

61. Neosnovan i je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere.

62. Odredbom čl. 346 Ovršnog zakona ( Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ) propisano je u st. 1 da radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim: 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

63. Tužitelj izdavanje privremene mjere opravdava time što; ima nenovčanu tražbinu prema tuženicima 1 do 3 (postupak radi utvrđenja ništetnosti pravnih poslova zaključenih s prvotuženikom i između tuženika 1 do 3) , postojanje opasnosti time što trećetuženik provodi postupak ovrhe, i nastanak nenadoknadive štete time što nema drugog doma osim nekretnine na kojoj se ovrha provodi pa da postoji ugroza egzistencije tužitelja (a da trećetuženik ne bi pretrpio nikakvu štetu određivanjem privremene mjere).

64. Uvjerenje Državne geodetske uprave od 18. kolovoza 2021. kojim se potvrđuje da je tužitelj upisan u katastarski operat k. o. [katastarska općina]-Baška Voda kao posjednik katastarskih čestica [katastarska čestica] zgr u naravi zgrada hotel površine 830 m2, 791 zgr u naravi zgrada, površine 43 m2, 792 zgr u naravi vikend kuća, površine 70 m2,793 zgr u naravi vikend kuća, površine 128 m2, 794 zgr u naravi trafo stanica, površine 70 m2, 5440/5 u naravi pašnjak, površine 446 m2, 5440/9 u naravi izgrađeno zemljište, površine 35 m2, 5456/2 u naravi vinograd, površine 250 m2, 5476/1 u naravi pašnjak, površine 60 m2, 5477/1 u naravi pašnjak, površine 29 m2, 5477/2 u naravi uređeno zemljište i izgrađeno zemljište, površine 39 m2, od čega uređeno zemljište površine 28m2, a izgrađeno zemljište površine 28 m2, 5478/2 u naravi uređeno zemljište i izgrađeno zemljište, površine 44 m2, od čega uređeno zemljište površine 12m2, a izgrađeno zemljište površine 32 m2, 5479/1 u naravi pašnjak, površine 72 m2, 5479/2 u naravi uređeno zemljište, površine 25 m2, 5480/1 u naravi pašnjak, površine 293 m2, 5480/2 u naravi uređeno zemljište, površine 65 m2, 5481/3 u naravi pašnjak, površine 250 m2, 5481/4 u naravi uređeno zemljište, površine 58 m2, 5482/1 u naravi šuma "Rogač", površine 3409 m2, 5482/6 u naravi šuma površine 286 m2, 5483/1 u naravi pašnjak, površine 533m2, 5483/2 u naravi pašnjak "Rogač", površine 501 m2 ,5483/3 u naravi uređeno zemljište, površine 125 m2 , 5483/4 u naravi uređeno zemljište, površine 169 m2, 5485/2 u naravi pašnjak, izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište površine 123 m2, od čega pašnjak površine 117 m2, od čega izgrađeno zemljište površine 2m2, od čega izgrađeno zemljište površine 4 m2, 5485/6 u naravi uređeno zemljište i izgrađeno zemljište, površine 216 m2, od čega uređeno zemljište površine 166 m2, a izgrađeno zemljište površine 50 m2 ,5487 u naravi šuma i izgrađeno zemljište, površine 125 m2, od čega šuma površine 90 m2, a izgrađeno zemljište površine 35 m2, 5488/1 u naravi šuma i izgrađeno zemljište, površine 55 m2, od čega šuma površine 21 m2, a izgrađeno zemljište površine 34 m2 ,5488/2 u naravi uređeno zemljište, površine 95 m2 , 5488/3 u naravi uređeno zemljište i izgrađeno zemljište, površine 35 m2, od čega uređeno zemljište površine 33 m2, a izgrađeno zemljište površine 2 m2 ,5489/1 u naravi šuma površine 69 m2, 5489/2 u naravi uređeno zemljište, površine 63 m2 ,5489/3 u naravi uređeno zemljište, površine 8 m2 ,5490 u naravi šuma površine 92 m2 ,5491/1 u naravi šuma površine 4 m2 ,5491/2 u naravi uređeno zemljište, površine 70 m2 ,5492/1 u naravi šuma površine 24 m2 ,5492/2 u naravi šuma površine 79 m2 ,5494/3 u naravi put površine 107 m2.", nije dokaz da bi postojala opasnost i ugroza egzistencije tužitelja, imajući u vidu da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj ostvarivao prihode od zakupa i najma većeg broja nekretnina tijekom 2000. do 2005 godine, da iz izvatka iz zemljišne knjige z. k. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da je tužitelj uknjižen kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište na [adresa], da iz kupoprodajnog ugovora od 9. studeni 2017. sud utvrđuje da je tužitelj pravnim poslom otuđio nekretninu upisanu u z. k. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za novčani iznos od 320.000,00 eura, da je bio vlasnik pravne osobe Imvel d.o.o (brisan 5. siječanj 2015. rješenjem Tt-14/2320-22), kao i da i sam tužitelj tvrdi da je ugovarao pozajmice od oko 600.000,00 eura, te "uz poznanstva sa utjecajnim osobama uspio realizirati kredit kod banke s mjesečnom ratom otplate od cca 19.000.00 chf", pa se nikako se ne bi mogao izvesti zaključak da se radi o egzistencijalno ugroženoj osobi, koja je bez novčanih sredstava za život. Teret opisane činjenice leži na tužitelju, koji iste nije dokazao u ovom postupku.

65. Ukoliko tužitelj smatra da vođenjem ovršnog postupka može nastupiti šteta koja je nenadoknadiva, u tom slučaju ima mogućnost u okviru ovršnog postupka izjaviti pravni lijek ili prijedlog radi zaštite takvog prava, ali ne može tražiti da sud privremenom mjerom zabrani trećetuženiku poduzimati radnje radi prisilne naplate tražbine i voditi ovršni postupak, a niti bi izdavanje privremene mjere sadržaja pobliže opisanog kao u izreci rješenja bilo opravdano.

66. Konačno, kako tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva (niti provopostavljenog niti objektivno eventualno kumuliranog), to je prijedlog za određivanje privremene mjere neosnovan u cijelosti.

67. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

68. Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Pri tome se osobito ističe da sud o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8 ZPP-a), međutim da se sud rukovodi načelom stranačke istine, a ne načelom traženja materijalne istine, te je svaka stranka u postupku dužna dokazivati činjenice na koje se u postupku poziva. Sud nije dužan utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele a niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, osim ukoliko idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu odredbe čl. 3. st. 3 ZPP-a kako to propisuje odredba čl. 7. st. 2 ZPP-a.

69. Odluka o parničnom trošku u odnosu na prvotuženika temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Prvotuženiku je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku (vrijednost boda 250), i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 29. studeni 2023., 25. siječanj 2024., 12. ožujak 2024., 29.listopad 2024., 14. siječanj 2025., 19. veljače 2025., 19. ožujka 2023., 15. travnja 2025., u iznosu od 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1 Tarife) trošak sastava podneska od 17. siječanj 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak pristupa na ročište 18. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura ( Tbr 9. t. 5 Tarife) , sve uvećano za pdv 25% (1.275,00 eura), odnosno prvotuženiku je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 6.375,00 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke presude.

70. Odbija se zahtjev za nadoknadu parničnog troška prvotuženika u preostalom dijelu kao previsoko postavljen i to budući isti nisu bili nužni za vođenje postupka, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke presude.

71. Odluka o parničnom trošku u odnosu na drugotuženika temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Prvotuženiku je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku (vrijednost boda 250), i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 29. studeni 2023., 25. siječanj 2024., 12. ožujak 2024., 29. listopad 2024., 14. siječanj 2025., 19. veljače 2025., 19. ožujka 2023., 15. travnja 2025., u iznosu od 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1 Tarife), trošak pristupa na ročište 18. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura ( Tbr 9. t. 5 Tarife) , trošak sastava podneska od 17. prosinca 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8 t. 1 Tarife), sve uvećano za pdv 25% ( 1.275,00 eura), odnosno drugotuženiku je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 6.375,00 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VI. izreke presude.

72. Odbija se zahtjev za nadoknadu parničnog troška drugotuženika u preostalom dijelu kao previsoko postavljen i to budući isti nisu bili nužni za vođenje postupka, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki VII. izreke presude.

73. Odluka o parničnom trošku u odnosu na trećetuženika temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Trećetuženiku je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku (vrijednost boda 250), i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 29. studeni 2023., 25. siječanj 2024., 12. ožujak 2024., 29.listopad 2024., 14. siječanj 2025., 19. veljače 2025., 19. ožujka 2023., 15. travnja 2025., u iznosu od 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1 Tarife) trošak pristupa na ročište 18. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura ( Tbr 9. t. 5 Tarife) trošak sastava podneska od 7. rujna 2021., 22. studeni 2023. 11. siječanj 2024.,i 1. srpanj 2024. u iznosu od 500,00 eura svaki (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 21. ožujak 2025. u iznosu od 100,00 eura ( Tbr. 8. toč. 4 Tarife) sve uvećano za pdv 25% (1.800,00 eura), odnosno trećetuženiku je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 9.000,00 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VIII. izreke presude.

74. Odbija se zahtjev za nadoknadu parničnog troška trećetuženika u preostalom dijelu kao previsoko postavljen i to budući isti nisu bili nužni za vođenje postupka, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki VII. izreke presude

U Rijeci 6. lipnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. 1-tuženika

- pun. 2-tuženika

- pun. 3-tuženika