REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9141/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 21. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvano tuženika, dana 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos 117.823,95 kn / 15.637,93 eur sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik AJČ ozlijeđen u prometnoj nezgodi 30. kolovoza 1990., a koju da je skrivio osiguranik tuženika AJ upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika registarske oznake [registarska oznaka]. Zbog posljedica prometne nezgode tužitelj je priznao pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja rješenjem broj 680474 od 20. listopada 1994. Nadalje navodi da je odgovornost tuženika utvrđena presudom Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-1458/96 od 20. lipnja 1996. u kojem postupku je tuženik priznao svoju odgovornost. Tuženik je svoju obvezu uredno izvršavao zaključno do 30. rujna 2010., postupajući po odštetnom zahtjevu tužitelja. Za nastavna razdoblja tužitelj je pokretao parnične postupke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojima ishodio pravomoćne presude u svoju koristi i to, presudu P-1676/14 od 27. listopada 2015. po kojoj je tuženik u cijelosti izvršio uplatu glavnice i kamata, presudu P-1584/15 od 10. lipnja 2016. po kojoj je tuženik također izvršio uplatu. Za prethodno razdoblje isplate zaključeno sa 30. rujna 2018. u tijeku je parnični postupak koji s pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod brojem P-2997/18. Nadalje navodi da je daljnjom isplatom mirovine osiguraniku AJČ, trpio štetu koja za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. prosinca 2020. iznosi 117.823,95 kn, a što da je ukupan iznos mirovine isplaćen u navedenom razdoblju. Navodi da je 8. siječnja 2021. tuženiku uputio odštetni zahtjev kojim ga je pozvao da štetu podmiri u mirnom postupku, a koji zahtjev da je tuženik otklonio kao neosnovan. Stoga tužitelj predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 117.823,95 kn sa zateznom kamatom od utuženja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev kao neosnovan. Navodi da tužitelj nije dokazao postojanje svog potraživanja i njegovu visinu, jer da nije dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki su mjesečni iznosi isplaćene mirovine, kada su isti isplaćeni niti su dostavljeni dokazi o njihovoj isplati. Stoga tuženik predlaže da sud, bez upuštanja u raspravljanje, odbaci predmetnu tužbu kao neurednu. Osporava visinu zahtjeva u cijelosti. Naime, prema općim propisima obveznog prava štetnik dužan oštećenom naknaditi stvarnu štetu u smislu uspostave stanja kakvo je bilo da se nije desila štetna radnja. Tuženik smatra da tužitelju isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, za njega nije nastala stvarna šteta, koja bi prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja bi u konkretnom slučaju predstavljala razliku između razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine osiguranika tužitelja koju bi isti ostvarivao da nije bilo štetnog događaja. Osporava da bi se, u konkretnom slučaju, primjenjivao zakon koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već da se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja. Zakonom o mirovinskom osiguranju na koji se poziva tužitelj u ovom postupku nije propisano da bi se te odredbe primjenjivale i na prijašnje odnose. Navodi da je iz dokumentacije priložene uz tužbu vidljivo da bi osiguranik tužitelja rođen **.**.1946., da nije bilo štetnog događaja stekao bi uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, s navršenih 65 godina života, koju bi mu bio u obvezi isplaćivati tužitelj. Da nije bilo štetnog događaja tužitelj ne bi imao obvezu isplate invalidske mirovine oštećenom, ali bi mu imao obvezu isplaćivati starosnu mirovinu. Tužiteljeva obveza za isplatom invalidske mirovine, dakle, nikako nije mogla izostati u slučaju da nije bilo štetnog događaja. Stoga za tužitelja isplatom invalidske mirovine nakon navedenog datuma nije nastala stvarna šteta. Tužitelj bi eventualno trpio štetu ukoliko bi iznos invalidske mirovine koju isplaćuje bio veći od iznosa starosne mirovine koju bi bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja. Taj stav izražen je i u pravnom shvaćanju usvojenog na 26.sjednici Odjela trgovačkih ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH, održanoj dana 5. prosinca 2016. kojim Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu stvarne štete od društava za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike invalidske i starosne mirovine. Tuženik podredno, osporava pravo tužitelja na naknadu štete u punom iznosu isplaćene mirovine te smatra da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine. Naime, izvanugovorni odnos između štetnika i oštećenog nastaje u trenutku prouzročenja štete - čl. 20. Zakona o obveznim odnosima, tj. u trenutku nastanka štetnog događaja i za taj trenutak primarno vežemo prava i obveze stranaka tog odnosa kao i primjenu odgovarajućih zakonskih propisa. Sama šteta može nastati kasnije i sam trenutak nastanka štete važan je kako za tijek kamata odnosno dospjelost potraživanja oštećenog, tako i za računanje početka tijeka zastare potraživanja naknade štete. Međutim, šteta odnosno njen nastanak ne dovodi do stvaranja novog obvezno pravnog odnosa niti se za nastanak same štete vezuje primjena materijalnog prava. U konkretnom slučaju, na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja od 23. siječnja 1991. primjenjuje se materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme njegovog nastanka, a to su odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ( Sl. list. SFRJ-17/90, u primjeni od 23. ožujka 1990.), koji u članku 94. propisuje da kada organizacija koja obavlja poslove mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, organizacija za osiguranje dužna je platiti razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju je u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika odnosno uzročnika štete koju tužitelj potražuje. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete oštećenim osobama, pa je za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti mjerodavan kao poseban propis upravo naprijed citirani zakon. Stoga tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o invalidskoj mirovini ili onaj koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja. Takav stav zauzima i sudska praksa, odnosno takav je stav Vrhovnog suda RH – Rev 1889/01. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: rješenje tužitelja broj IN- 680474 od 20. listopada 1994. (list 4-5 spisa), obavijest tuženika o isplati štete (list 17- 19 spisa), obračun isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja (list 20 spisa), odštetni zahtjev tužitelja od 18. siječnja 2021. sa preslikom povratnice i prijemnim štambiljem tuženika (list 21-24 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev neosnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja (regres) za isplatu iznosa 15.637,93 eur/ 117.823,95 kn sa zateznom kamatom, koji iznos je isplatio AJČ, svom osiguraniku, na ime invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. prosinca 2020., a povodom ozljeda koje je isti zadobila u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, a koje ozljede su prouzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja.

6. Između stranka nije sporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu kao posljedica štetnog događaja – prometne nezgode od 30. kolovoza 1990. koju je skrivio osiguranik tuženika, kao i da se osiguraniku tužitelja mirovina isplaćuje od 6. listopada 1994. Nije sporna niti odgovornost osiguranika tuženika za nastanak prometne nezgode 30. kolovoza 1990. kao i pasivna legitimacija tuženika.

7. Sporna je osnova i visina zahtjeva obzirom na tvrdnje tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije u obvezi nadoknade predmetne štete jer da je osiguranik tužitelja navršenjem 65. godina života ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, a slijedom čega bi tuženik bio dužan naknaditi samo stvarnu štetu, a što bi u konkretnom slučaju bila razlika između razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine za osiguranika koju bi isti bio ostvario da nije bilo štetnog događaja. Time je dakle, sporno ima li pravo tužitelj na regresno potraživanje od tuženika nastalog na ime isplate invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja AJČ.

8. Glede primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju, valja napomenuti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine ,mjerodavan je Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.( Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

9. Naime, prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

10. Tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika, se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja."

11. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

12. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluka bi se trebala donijeti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja". Sukladno odredbi čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

13. Međutim, u konkretnom slučaju, a u skladu sa stavom i ocjenom drugostupanjskog suda iz toč. 14. obrazloženja odluke poslovni broj Gž-534/2022-3 od 9. svibnja 2023., stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine, nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegova osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do nastupanja invalidnosti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

14. Odredbom čl. 221.a ZPP propisano je da će sud, ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. istog Zakona) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, a člankom 219. st. 1. ZPP propisano je kako je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. S obzirom da u ovom postupku treba utvrditi, a kako je to prethodno obrazloženo, postoji li razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do nastupanja invalidnosti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala, a koja razlika bi dakle, predstavljala stvarnu štetu tužitelja te time osnovu i visinu zahtjeva, to je teret dokaza za isto na tužitelju, a što tužitelj, u skladu sa odredbom čl. 219. ZPP, nije dokazao budući da nije predložio adekvatan dokaz kojim bi sud mogao utvrditi isto.

16. Naime, sukladno odredbi čl. 250. ZPP propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. S obzirom da sud ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao utvrditi činjenicu postoji li prethodno opisana razlika i ukoliko postoji, kolika bi iznosila ta razlika, u ovom postupku bilo je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem što tužitelj, iako je teret dokaza na istom, nije predložio pa stoga sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem i nije mogao utvrditi navedenu odlučnu činjenicu da bi mogao odlučiti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva pa je, u skladu sa odredbom čl. 221.a. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 6. lipnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku