REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

17 P- 52/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja SČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 29. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici SČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.730,88 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to na iznose kako slijedi:

- 1,51 EUR od 20.11.2007. pa do isplate

- 0,04 EUR od 20.12.2007. pa do isplate

- 0,67 EUR od 20.12.2007. pa do isplate

- 0,02 EUR od 21.01.2008. pa do isplate

- 3,61 EUR od 21.01.2008. pa do isplate

- 0,08 EUR od 20.02.2008. pa do isplate

- 5,23 EUR od 20.02.2008. pa do isplate

- 0,12 EUR od 20.03.2008. pa do isplate

- 8,00 EUR od 20.03.2008. pa do isplate

- 0,19 EUR od 21.04.2008. pa do isplate

- 3,83 EUR od 21.04.2008. pa do isplate

- 0,09 EUR od 20.05.2008. pa do isplate

- 2,17 EUR od 20.05.2008. pa do isplate

- 0,07 EUR od 20.06.2008. pa do isplate

- 4,18 EUR od 20.06.2008. pa do isplate

- 0,13 EUR od 21.07.2008. pa do isplate

- 1,23 EUR od 21.07.2008. pa do isplate

- 0,04 EUR od 20.08.2008. pa do isplate

- 1,38 EUR od 20.08.2008. pa do isplate

- 0,04 EUR od 19.09.2008. pa do isplate

- 3,13 EUR od 19.09.2008. pa do isplate

- 0,10 EUR od 20.10.2008. pa do isplate

- 16,40 EUR od 20.10.2008. pa do isplate

- 0,49 EUR od 20.11.2008. pa do isplate

- 7,50 EUR od 20.11.2008. pa do isplate

- 0,24 EUR od 19.12.2008. pa do isplate

- 19,07 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 0,31 EUR od 20.01.2009. pa do isplate

- 20,83 EUR od 20.01.2009. pa do isplate

- 0,34 EUR od 20.02.2009. pa do isplate

- 21,62 EUR od 20.02.2009. pa do isplate

- 0,35 EUR od 20.03.2009. pa do isplate

- 19,42 EUR od 20.03.2009. pa do isplate

- 0,32 EUR od 20.04.2009. pa do isplate

- 19,83 EUR od 20.04.2009. pa do isplate

- 0,34 EUR od 20.05.2009. pa do isplate

- 16,48 EUR od 20.05.2009. pa do isplate

- 0,29 EUR od 19.06.2009. pa do isplate

- 14,01 EUR od 19.06.2009. pa do isplate

- 0,25 EUR od 20.07.2009. pa do isplate

- 14,67 EUR od 20.07.2009. pa do isplate

- 0,26 EUR od 20.08.2009. pa do isplate

- 15,96 EUR od 20.08.2009. pa do isplate

- 0,28 EUR od 21.09.2009. pa do isplate

- 15,85 EUR od 21.09.2009. pa do isplate

- 0,28 EUR od 20.10.2009. pa do isplate

- 14,53 EUR od 20.10.2009. pa do isplate

- 0,26 EUR od 20.11.2009. pa do isplate

- 17,00 EUR od 20.11.2009. pa do isplate

- 0,31 EUR od 21.12.2009. pa do isplate

- 18,97 EUR od 21.12.2009. pa do isplate

- 0,35 EUR od 22.01.2010. pa do isplate

- 21,70 EUR od 22.01.2010. pa do isplate

- 0,48 EUR od 19.02.2010. pa do isplate

- 21,05 EUR od 19.02.2010. pa do isplate

- 0,47 EUR od 19.03.2010. pa do isplate

- 24,85 EUR od 19.03.2010. pa do isplate

- 0,55 EUR od 13.05.2010. pa do isplate

- 23,92 EUR od 13.05.2010. pa do isplate

- 0,75 EUR od 24.05.2010. pa do isplate

- 25,52 EUR od 24.05.2010. pa do isplate

- 0,58 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

- 38,53 EUR od 24.06.2010. pa do isplate

- 35,97 EUR od 03.08.2010. pa do isplate

- 41,35 EUR od 06.09.2010. pa do isplate

- 2,44 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

- 40,37 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

- 0,71 EUR od 20.10.2010. pa do isplate

- 36,09 EUR od 20.10.2010. pa do isplate

- 0,65 EUR od 19.11.2010. pa do isplate

- 45,10 EUR od 19.11.2010. pa do isplate

- 0,81 EUR od 20.12.2010. pa do isplate

- 56,57 EUR od 20.12.2010. pa do isplate

- 0,99 EUR od 20.01.2011. pa do isplate

- 48,42 EUR od 20.01.2011. pa do isplate

- 0,89 EUR od 21.02.2011. pa do isplate

- 51,26 EUR od 21.02.2011. pa do isplate

- 0,94 EUR od 21.03.2011. pa do isplate

- 47,64 EUR od 21.03.2011. pa do isplate

- 0,88 EUR od 14.04.2011. pa do isplate

- 868,73 EUR od 27.04.2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 269,12 eura tužiteljica se odbija.

III Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici SČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 2.253,09 eur, s zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 22.09.2007.g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 028-50-4410803, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz [adresa], pod brojem OV-7495/2007, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 14.788,01 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene.

Predmetni kredit je vraćen u cijelosti.

1.1. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81 i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07- dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87 st 1. ZZP/03).

1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena „u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

1.3. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

1.4. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.5. Tužiteljica je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu, slijedom čega tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate.

2. Tužitelj stoga, predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kojom će naložiti tuženoj povrat preplaćenih iznosa , a do koje preplate je došlo iz razloga što je tužitelj tuženoj plaćao rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF.

3.Tužitelji potražuju i naknadu parničnih troškova.

4. U tužbi tužiteljica potražuje povrat iznosa od 10.000,10 kn, a podneskom od 17. svibnja 2023. potražuje povrat iznosa od 2.000,00 eura.

4.1. Kako je tužiteljica podneskom od 17. svibnja 2023. povisila svoje potraživanje to se tužena usprotivila takvom potraživanju obrazlažući da se radi o preinaci tužbe.

4.2. Međutim sud je na pripremnom ročištu održanom 15. svibnja 2024. dopustio preinaku tužbe jer smatra da je raspravljanje i odlučivanje o istom svrsishodno za rješavanje odnosa među strankama, a posebno što tužiteljica obrazlaže da je tužbu preinačila tako što je dala sačiniti preliminarni izračun potraživanja.

4.3. Tužena se također protivi preinaci tužbe u odnosu na potraživanje zz kamata iz konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon nalaza vještaka.

Međutim, sud cijeni da se u odnosu na potraživanje zz kamata ne radi o preinaci tužbe jer su zz kamate potraživane u tužbi, podnesku od 17. svibnja 2023. ali na način da se potražuju od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, a u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, nakon što je knjig. vještak u svojem nalazu točno naznačio kada su vršene pojedine uplate kreditnih anuiteta, tužiteljica je specificirala točne datume uplata od koji datuma potražuje i zz kamatu.

5. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu.

5.1. Nadalje navodi da je neosnovana tvrdnja tužitelja o ništetnosti valutne klauzule, da je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit u CHF, te mu je moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, i da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi, a da je tužitelj mogao odabrati i druge valute pa tako i fiksnu kamatu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman jer mu je bio najpovoljniji, da je osim toga ugovor o kreditu solemnizirana isprava i kao takva istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada tečaj CHF raste ili i kada pada, pa se ne može smatrati da je ugovaranjem te klauzule prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranka.

5.2. Nadalje ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja.

6. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s istim te potražuje naknadu parničnih troškova.

7. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupka tijekom kojega je pročitao dokumentaciju uz tužbu na listu 6-18, odgovor na tužbu na listu 33- 41, podneske tužitelja na listu 68-73, 74-75, 95-97, podneske tuženika na listu 76-81, 98-100, nalaz i mišljenje financijskog vještaka na listu 88-93 te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice..

8.Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve u zajedništvu, sud cijeni da je tužbeni zahtjev kako je konačno postavljen po tužitelju u cijelosti osnovan.

9.Prvenstveno je u postupku valjalo ocijeniti osnovanost prigovora tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda za postupanje, te prigovoru zastare istaknutom u odgovoru na tužbu.

10.O prigovoru mjesne nenadležnosti

10.1.U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kredit ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu.

10.2. Međutim, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

10.3.Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.4. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.5. Ovaj sud je stava da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP, pa kako su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

10.6. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca, pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10.7. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača tj. tužitelja.

10.8. Slijedom obrazloženoga sud je procesnim rješenjem na pripremnom ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

11. O prigovoru zastare

11.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu podnijeta 2. veljače 2022.,

-da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute tj. tečajne razlike sa dospijećem 20. studeni 2007. do 27. travnja 2011.

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ugovorenu valutu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

11.2 Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

11.3. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

11.4. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

11.5. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

11.6. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 2. veljače 2022., a Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a 14. lipnja 2018. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna odnosu na valutu, to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

12. O predmetu spora

12.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

12.2. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

12.3. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 22. rujna 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 14.788,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,49 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2. ugovora),

Nesporno je da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12.4. Nadalje je nesporno da je:

-donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke

12.5. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od

10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine,

Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.6. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12.7. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.8. S obzirom na sve naprijed obrazloženo sud je odbio dokazne prijedloge tuženika koji se sastoje od personalnih dokaza, a na okolnost je li ugovor tužitelju rastumačen, kao i dokaz saslušanjem tužitelja, jer kao što je rečeno sud je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude po kolektivnoj tužbi te se izvođenje personalnih dokaza na predložene okolnosti ukazuje suvišnim i nepotrebnim te je i bez provođenja personalnih dokaza činjenično stanje u ovom postupku u potpunosti utvrđeno.

12.9. Što se personalnih dokaza tiče sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza slijedi da je kredit dizan radi kupovine osob. automobila time da joj je u auto kući preko koje je kupovina izvršena rečeno, a ukoliko će se raditi o plaćanju putem kredita, da je u tome trenutku najpovoljniji kredit u CHF te joj je zaposlenik auto kuće preporučio i dizanje kredita kod tuženika.

Nakon što se odlučila za tu opciju, ugovor o kreditu ju je, sa svim potrebnim podacima, dočekao u auto kući gdje ga je i potpisala tako da u banku uopće nije odlazila niti joj je zaposlenik auto kuće objašnjavao da može doći do promjene u tečaju CHF u odnosu na tadašnju kunu.

Nije razmišljala o mogućnosti promjene tečaja, bilo na niže ili na više u odnosu na HRK, jer je vjerovala zaposleniku auto kuće odnosno njegovom navodu da je kredit u CHF trenutno najpovoljniji zbog najpovoljnijeg tečaja te nije bila kao opcija spominjana bilo koja druga valuta, a sve kreditne anuitete otplaćivala je tužiteljica.

Što se tiče podignutog iznosa nije isplaćen tužiteljici na ruke nego je uplaćen na račun auto kuće i time je prema auto kući bila riješena uplata osob. automobila. Prije potpisivanja ugovor je pročitala i u njemu nije uočila nikakve nejasnoće.

13. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po tvrtki D&S iz [adresa], a zadatak vještaka je bio utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, a sve u mjesečnim iznosima i ukupno.

14. Vještak tablično prikazuje razlike u visini anuiteta koje su rezultat tečajne razlike nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita.

14.1. U konačnom mišljenju vještak utvrđuje da razlika po osnovi valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit obračunavan i plačan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 1.730,88 eura (pozitivne razlike u korist tužitelja) time da su pojedinačni iznosi razlika iskazani u tablici na str 92 i 93 spisa i to, što se tiče prikaza u eurima, u stupcu 18.

15. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te u skladu s njim specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje upravo iznose koje je utvrdio vještak te svakomjesečno prikazao tablici koja je sastavni dio nalaza vještaka.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, a na koji nalaz stranke nisu imale prigovora.

17. Slijedom svega navedenog, a nalazeći osnovanim zahtjev tužitelja kako u pogledu osnovanosti tako i u pogledu visine koja je usklađena sa nalazom vještaka, valjalo je zahtjevu tužitelja udovoljiti u visini kako ju tužitelji konačno postavljaju i donijeti presudu kao u izreci.

18. Međutim, kako je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a koji je u skladu s nalazom vještaka, tužiteljica potraživala manje od 2.000,00 eura, a kao je to potraživala u podnesku od 17. svibnja 2023. to se tuženik usprotivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u odnosu na potraživanje od 2.000,00 eura te tužiteljicu odbio sa viškom zahtjeva, a to je iznos od 269,12 eura.

¸19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha stranaka u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

19.1. U odnosu sa osnovom tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u cijelosti, a u odnosu sa visinom nije uspjela samo u neznanom dijelu, pa sud cijeni da tužiteljici pripada pravo na naknadu cjelokupnog parničnog troška.

19.2. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25 % PDV na trošak zastupanja, troška financijskog vještačenja te troška sudske pristojbe na tužbu.

18.3. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 22. ožujka 2022., 17. svibnja 2023., zastupanja na ročištima 15. svibnja 2024., 3. srpnja 2024., sastava podneska od 28. travnja 2025., zastupanja na ročištu 29. svibnja 2025., za svaku radnju po 200,00 eura te na ročištu za objavu presude od 100,00 eura tako da je trošak zastupanja tužitelice ukupno 1.500,00 eura uvećan za PDV od 300,00 eura, trošak knjig. vještačenja od 400,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eura tako da je ukupni parnični trošak tužiteljice iznos od 2.253,09 eura, a platež se nalaže tuženiku.

19 Slijedom iznijetog presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu 6. lipnja 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc.

2. OD Glamuzina&Grošeta iz Zgb.