Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-631/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Rački i kolege, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima OD Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon javne glavne rasprave zaključene 21. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 06. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora kreditu broj: 9011668549 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužiteljice NA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđen kod javnog bilježnika Tanje Ferenc dana 14. srpnja 2006. pod poslovnim brojem OU-838/06, u dijelu u kojemu se glavnica, anuiteti i kamata vežu uz valutu švicarski franak CHF (članci 1., 4., 5. i 6.).

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici NA [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, zbog primjene valutne klauzule na glavnicu i kamatu, iznos od 2.483,42 EUR u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos 0,71 EUR od 16. rujna 2006. do isplate,

- na iznos 2,73 EUR od 19. studenog 2008. do isplate,

- na iznos 13,54 EUR od 20. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 14,38 EUR od 18. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 9,66 EUR od 24. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 11,13 EUR od 17. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 6,02 EUR od 08. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 7,05 EUR od 08. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 5,93 EUR od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 8,08 EUR od 12. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 7,17 EUR od 29. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 4,79 EUR od 29. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 6,95 EUR od 09. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 10,75 EUR od 06. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 14,27 EUR od 09. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 13,60 EUR od 09. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 18,02 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 19,51 EUR od 08. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 33,62 EUR od 29. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 27,66 EUR od 17. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 31,38 EUR od 17. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 39,51 EUR od 23. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 34,62 EUR od 23. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 36,23 EUR od 27. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 46,35 EUR od 29. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 47,11 EUR od 29. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 47,04 EUR od 01. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 42,74 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 46,10 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 47,07 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 52,04 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 63,89 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 77,51 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 90,73 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 68,90 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 60,86 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 60,34 EUR od 17. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 62,98 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 70,39 EUR od 24. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 69,38 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 68,95 EUR od 05. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 71,39 EUR od 07. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 69,83 EUR od 25. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 69,74 EUR od 24. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 68,94 EUR od 24. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 69,03 EUR od 24. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 69,57 EUR od 24. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 69,57 EUR od 24. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 70,60 EUR od 30. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 67,07 EUR od 08. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 66,68 EUR od 08. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 66,68 EUR od 08. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 66,67 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 70,13 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 62,33 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 62,78 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 62,72 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate,

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu za iznos 4.516,58 eura tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se tužiteljici NA, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 356,73 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), sve u roku 15 dana, dok se dijelu iznad dosuđenog zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 13. srpnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 9011668549, potvrđen kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 14. srpnja 2006. pod poslovnim brojem OV-838/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 25.060,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica da je sredstva dobivena iz predmetnog Ugovora o kreditu iskoristila za kupnju osobnog automobila i to vozilo marke PEUGEOT 307 MISTRAL 1,4; boja: crvena aden, zapremnine motora 1360 cm3, snage motora 65 kW, broj šasije [broj šasije]; motor: BENZIN. Istim Ugovorom da je ugovoren rok vraćanja kredita od 84 mjeseca. Sukladno čl. 4. navedenog Ugovora tužiteljica da je bila dužna tuženiku platiti kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila fiksna i koja se obračunavala u CHF. Tužiteljica da je u cijelosti isplatila kredit. Tuženik prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu da nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Anuiteti u kunskoj protuvrijednosti da su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., te u točki 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi da su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U navedenom kolektivnom sporu da je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Da se smatra da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, banka da na nepošten način potiče potrošače (tužiteljicu) na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe kojom je ugovorena valuta (uz koju je vezana glavnica i kamata) švicarski franak, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. travnja 2005. - 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) da je propisano: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača da propisuje (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Tužiteljica da tužbu podnosi Općinskom sudu u Pazinu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.I stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe čl. 1., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj 9011668549, kako je navedeno u točki I izreke presude, te kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici na ime stečenog bez osnove 7.000,00 eura i to na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita do isplate. U svom podnesku od 03. travnja 2025. (str. 124-138), po provedenom financijskom vještačenju, tužiteljica je uredila svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da u točki II tužbenog zahtjeva traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici na ime stečenog bez osnove 2.483,00 eura na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, zbog primjene valutne klauzule na glavnicu i kamatu, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve uz nadoknadu parničnog troška tužiteljici.

1.2. Podneskom od 26. siječnja 2025. (str. 54-57) tužiteljica ukazuje da su navodi tuženika neosnovani i usmjereni isključivo k izbjegavanju odgovornosti za plaćanje iznosa koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Činjenica da je predmetni ugovor prestao isplatom kredita da nema značaj prestanka prava tužiteljice na isplatu preplaćenih iznosa koji su plaćeni temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Članak 502.a ZPP da propisuje da udruge, ustanove, tijela i druge organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, a koje se bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa protiv fizičke ili pravne osobe koja se u obavljanju svoje djelatnosti, u postupanju ili radu teže povrjeđuje ili ugrožava kolektivne interese ili prava. Nadalje, člankom 502.c ZPP-a da je propisano da se sve kako fizičke, tako i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate, a da će sud u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici ako se tužitelj na njih poziva. Sve daljnje insinuacije i pretpostavke tuženika o tome kako se prava potrošača u nacionalnom zakonodavstvu trebaju dalje primjenjivati i definirati, da nisu predmet ovog postupka i predstavljaju subjektivna viđenja tuženika o predmetnoj materiji. Naglašava kako predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Iste da su, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnute u tipskom ugovoru o kreditu bez da se o njima pojedinačno pregovaralo na način na koji bi tužiteljica kao korisnik kredita mogla biti sveobuhvatno informirana o ekonomskim posljedicama koje proizlaze iz spornih ugovornih odredbi za korisnika kredita. Izričito osporava da ju je tuženik informirao o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF stoga da su sporne odredbe iz ugovora o kreditu predmetnog ugovora prema kojima se iznos glavnice kreditne obveze i mjesečnog anuiteta veže uz valutu švicarski franak. Naime, tužiteljici su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive jer istoj nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da je tuženik kao banka bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovakvog kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da je svjesno propustio o tome ga informirati. Sve to da je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu kako tužiteljice jer nije mogla predvidjeti visinu svoje obveze. S obzirom da su u predmetnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda na koje se tužiteljica poziva detaljno utvrđeni i obrazloženi razlozi zbog kojih je utvrđena nepoštenost ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, tužiteljica iste razloge ovdje neće posebno navoditi već ističe da je u istim presudama naglasak stavljen na to, da je sporne ugovorne odredbe banka kao trgovac trebala istaknuti i posebno naglasiti i alarmirati potrošačima rizičnost koje one nose, što ista nije učinila. U odnosu na prigovor zastare na koji se tuženik poziva, ističe kako tuženik istome neosnovano prigovara. Naime, odredbom čl. 214. st. 1. i 2. ZOO da je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 241. ZOO, propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe čl. 245. st. 1. i 3. ZOO. Imajući u vidu navedene odredbe ZOO-a o zastari, ističe kako je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod posl. br. P- 1410/12, u kojem je tužba podnesena 04. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, koji je pravomoćno završen glede utvrđenja ništetnosti valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kada je zastara počela teći ispočetka. Vrijeme prije prekida da se ne uračunava u tijek zastare (odluka VSRH, posl.br: Revt–2245/17). Tužiteljica se, nadalje, poziva i na presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020., koja se temelji na presudama Vrhovnog suda Rev-4 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 kao i na Zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, Su-IV-47/2020-2 od 30. ožujka 2020.: "Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena je na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u naprijed citiranim odlukama.“

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, te ističe da je tužbeni zahtjev upravljen je na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom te na isplatu zasad nespecificiranog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi predstavljao iznos za koji je tužiteljica navodno „preplatila“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužiteljica da je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 da postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno da je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužiteljica polagala pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužiteljica imala osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Dalje, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica da nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužiteljice. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, ukazuje i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan. U ovome pravcu, da je ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od 09. veljače 2005., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužiteljica da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica da se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice da se može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužiteljica smatra da ju je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je sama donijela odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisala, da je očito da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom da bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što da zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka da međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužiteljica i učinila. Nadalje, da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge da jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a usluga banke time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdila potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da joj je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica, kao korisnik kredita, upoznata sa svim ugovornim klauzulama, te da jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora s tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Iz odredbi Ugovora o kreditu da proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ju je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino da nedvojbeno proizlazi iz navoda tužiteljice da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te da očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužiteljica smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što da je pogrešno. Zaključno, ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, ističe i prigovor zastare, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

2.1. Ovdje valja istaknuti da je tuženik u podnesku od 09. svibnja 2025. naveo da je podneskom od 29. travnja 2025. (misli se na podnesak tužiteljice od 03. travnja 2025. – op.a.) tužiteljica djelomično povukla tužbu, pa da tuženik ne pristaje na takvo djelomično povlačenje, ukazujući i na pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21-8, slijedom čega je stav suda da je doista povlačenje tužiteljice bez procesnopravnog učinka, budući da sukladno odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a sukladno st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Tužiteljica je sukladno pravnom shvaćanju VSRH broj Su IV-16/21-8 povukla tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, pa kako tuženik na to povlačenje nije pristao, odlučeno je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice, o čemu nastavno.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 13. srpnja 2006. (str. 6-11), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 12-13), plan otplate (str. 25-27), pregled uplata po kreditu na dan 26. lipnja 2023. (str. 28-30), knjigovodstvena kartica (str. 31-49), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 2. ZPP-a.

4. Među strankama nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu dana 13. srpnja 2006. između tuženika kao kreditora, te tužiteljice kao korisnice kredita u pogledu novčanog iznosa 25.060,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

4.1. Isto tako nije sporno, da je među strankama toga ugovora ugovorena valutna klauzula na način da su stranke ugovorile u čl. 4. da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a da je ista sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, te u čl. 6. da se kredit u iznosu 25.060,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu 331,92 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Također nije sporno da je čl. 5. predmetnog ugovora ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.

5. Iz navedenog sud zaključuje da je riječ o ugovoru prema kojem je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/12.

6. Obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima – iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, one ugovorene čl. 1., 4.,5. i 6. predmetnog ugovora o kreditu vezano za otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

7. Nastavno na navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – tužiteljičin zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare).

8. Nadalje, a nastavno na to - među strankama zapravo nije sporan izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, pa ga je stoga, a budući je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dip. oecc., a tijekom postupka ga tuženik nije osporavao - sud i prihvatio kao vjerodostojan i točan, imajući u vidu da je isti u svemu razumljiv i sukladan pravilima struke. Sve utvrđene pojedinačne razlike pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da iznose 2.483,42 eura, pa da je upravo taj iznos tužiteljica preplatila, a u odnosu na početni tečaj CHF koji je iznosio 4,656540 HRK za 1 CHF.

9. Također, nedvojbeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom kao potrošačem, kada se ima u vidu njezin iskaz iz kojeg jasno proizlazi da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju automobila za vlastite potrebe (a koji tuženik, na kojem bi bio teret dokaza u tom pravcu – niti ne osporava), te odredba čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, dalje ZZP/03) kojom se potrošač definira kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa bi na tuženiku bio teret dokaza da je kredit u smislu odredbe čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/2009 i dr.) transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

10. Dakle, na isto se imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženik) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90. (u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007.), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici novčane iznose koje je primio na ime preplaćenih anuiteta obzirom na promjenu tečaja CHF u iznosima kako je navedeno u točki II. izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljici, a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dip. oecc. koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužiteljici, a vezano za ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13.1. Naime, na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, a koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio u pojedinim razdobljima viši od tečaja prilikom plasmana kredita pa da je stoga došlo do pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,656540 HRK za 1 CHF). Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj za CHF nije mijenjao, tužiteljica da je preplatila na ime tečajnih razlika kako je ranije navedeno 2.483,42 eura, a ne 7.000,00 eura kako to tužiteljica tvrdi u tužbi, odnosno mjesečne iznose kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

13.2. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje ovaj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženik je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki II. izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tog iznosa tuženik nije imao pravnog osnova.

13.3. Tuženik dakle, ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, o čemu je već rečeno.

13.4. Tuženik je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

13.4.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Prije navedenih razdoblja stopa zatezne kamate prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 153/04 i 35/05) iznosila je za razdoblje od 12. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. 15% godišnje (ovo će biti relevantno vezano za isplatu kamata na iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita, a o tome još i nastavno). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koji je izmijenjen Uredbom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22 i NN 156/2022, na snazi 01. siječnja 2023.) i to čl. 2. određeno je da se mijenja čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) na način da isti glasi: Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u t. I., II. i III. izreke presude.

15. Odluka o parničnom trošku (točka IV. izreke ove presude) temelji se na odredbi na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a ZPP koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužiteljica je uspjela s 35,48%, iz čega proizlazi da je tuženik uspio s 65,52% u ovom postupku, iz čega proizlazi da tuženiku pripada 30,04% priznatog parničnog troška.

15.1. Tuženiku su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav odgovora na tužbu, podneska od 09. travnja 2025. i podneska od 09. svibnja 2025. u iznosu ukupno 650,00 eura (tbr. 8/1 i 8/4 Tarife), zastupanja na ročištima 18. veljače 2025., 21. svibnja 2025. i na ročištu za objavu presude u iznosu ukupno 500,00 eura (tbr. 9/1 i 9/3 Tarife), odnosno sveukupno za zastupanje 950,00 eura, uvećano za PDV na taj iznos u visini 237,50 eura (tbr. 46 Tarife), tj. sve skupa 1.187,50 eura, od čega 30,04% iznosi 356,73 eura.

15.2. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući taj trošak nije ni imao, jer obveza plaća te pristojbe sukladno odredbi čl. 4.t.2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

U Poreču, 06. lipnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženik p.p.