- 1 -              Rev 532/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 532/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. N. iz V., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. P. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. ... d.o.o. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. O., odvjetnici iz V., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora i isplate plaće, naknade plaće i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1028/2017-5 od 15. listopada 2019., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. Pr-118/15-41 od 24. ožujka 2017., u sjednici održanoj 22. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Tužiteljici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1 Prvostupanjskom presudom: „utvrđeno je da nisu dopuštene Odluka tuženika o privremenom udaljenju tužiteljice od 2. listopada 2015. (točka I. izreke presude) te točka I. Odluke tuženika od 27. listopada 2015. kojom je odbijen Zahtjev za zaštitu prava radnice podnesen protiv Odluke o privremenom udaljenju od 2. listopada 2015. (točka II. izreke presude). Tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 7.336,44 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2015. do isplate (točka III. izreke presude), a utvrđeno je i da nije dopuštena Izjava o raskidu ugovora od 30. listopada 2015. i da temeljem te izjave radni odnos tužiteljice nije prestao (točka IV. izreke presude). Raskinut je Ugovor o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju voditelja turističke djelatnosti od 1. svibnja 2007. kojeg su sklopili tužiteljica kao radnica i tuženik kao poslodavac (točka V. izreke presude), te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati naknadu plaće za mjesece studeni i prosinac 2015. u iznosu od 17.399,88 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka VI. izreke presude). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati naknadu štete u iznosu od 28.860,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2015. do isplate (točka VII. izreke presude) te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.906,24 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka VIII. izreke presude).

 

Tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala da joj tuženik isplati iznos od 725,22 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2015. do isplate (točka IX. izreke presude), u dijelu u kojem je zahtijevala do joj tuženik isplati na ime naknade plaće za mjesec listopad, studeni i prosinac 2015. iznos od 3.529,45 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka X. izreke presude) te u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala da joj tuženik s osnove naknade štete isplati iznos od 48.040,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2015 do isplate (točka XI. izreke presude).

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba tužiteljice radi utvrđenja da nisu dopuštene toč. 2. i toč. 3. Odluke tuženika od 27. listopada 2015. (točka I. izreke rješenja), te je odbijen tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti (točka II. izreke rješenja).“

 

2. Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu pod točkom IX., X. i XI izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom VIII. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.“,

 

- u stavku II. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV., V., VI., VII. i VIII. Izreke“,

- u stavku               III. izreke, odbijen je „kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.750,00 kn“,

 

- u stavku               IV. izreke, odbijen je „kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 11.231,25 kn“

 

2.1. Drugostupanjskim rješenjem:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje „u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke“,

 

- u stavku II. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje „u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke“.

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude u odluci kojom je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi odbiju ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju i predložila da se ova odbaci kao nedopuštena podredno odbije kao neosnovana.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 15. listopada 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

 

Obzirom da je tužiteljica ovaj spor pokrenula kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa – podnesena revizija tuženika je dopuštena kao izravna (dakle: i bez prethodnog i posebnog dopuštenja revizijskog suda).

 

7. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

7.1. Suprotno tvrdnji revidenta da „osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati“, da je njezina izreka nerazumljiva i proturiječi razlozima presude, da u njezinom obrazloženju „nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni“, da su u njoj „paušalno izneseni navodi“ i (u suštini) zanemarena njegova shvaćanja:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

 

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o sadržaju a time i prirodi ugovora kojeg je sklopio sa tužiteljicom, sve uz tvrdnje - da je „dio dokaza uopće zanemaren na njegovu štetu“, da „nisu pravilno ocijenjeni svi dokazi u spisu“, da je valjalo prihvatiti da je tužiteljica kod njega bila u „posebnom statusu“, u biti su (a i jer pitanje stvarnog sadržaja odnosa stranaka i prijepornog ugovora, predstavlja činjenično pitanje) samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

8.1. Valja kod toga imati na umu (obzirom na revizijske razloge, koji su usmjereni na valjanost ocjene provedenih dokaza i, u suštini, na utvrđeno činjenično stanje):

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza (pa i sadržaja prijepornog ugovora) nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokaznoj vrijednosti po njemu predočenih dokaza - a sve jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

10. Predmetom spora zahtjevi su tužiteljice da joj se pruži radnopravna zaštita u odnosu na postupke tuženika.

 

11. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je 1. svibnja 2007. tužiteljica sklopila sa tuženikom Ugovor o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju poslova voditelja turističke djelatnosti,

- da je Odlukom o opozivu i imenovanju uprave društva tuženika od 17. siječnja 2008. tužiteljica imenovana direktorom tuženika,

 

- da je 1. listopada 2015. tužiteljica opozvana s mjesta člana uprave-direktora tuženika,

 

- da je 2. listopada 2015. tuženik donio Odluku o privremenom udaljenju tužiteljice s posla voditelja turističke djelatnosti,

 

- da je 9. listopada 2015 tužiteljica protiv te Odluke o privremenom udaljenju s posla podnijela Zahtjev za zaštitu prava, kojeg je tuženik primio 16. listopada 2015.: 27. listopada 2015. tuženik je donio Odluku kojom je taj Zahtjev tužiteljice odbio,

 

- da je 13. studenoga 2015., a po primitku Odluke tuženika od 27. listopada 2015., a koju je zaprimila 29. listopada 2015., tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o privremenom udaljenju i točke 1. Odluke donesene povodom po njoj podnesenog zahtjeva za zaštitu prava,

 

- da je 12. studenoga 2015. tužiteljica podnijela novi Zahtjev za zaštitu prava protiv točaka 2. i 3. Odluke tuženika od 27. listopada 2015., na koji zahtjev tuženik nije odgovorio,

 

- da je 30. listopada 2015. tuženik donio Izjavu o raskidu Ugovora sklopljenog 1. svibnja 2007., a koju Izjavu je tužiteljica primila 2. studenoga 2015. - sa kojim je danom ona i odjavljena kao radnik tuženika (uz navođenje razloga prestanka svojstva osiguranika: osobno uvjetovani otkaz),

 

- da je 16. studenoga 2015. tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava protiv Izjave o raskidu ugovora od 30. listopada 2015., na kojeg tuženik nije odgovorio,

 

- da je 15. prosinca 2015. tužiteljica pokrenula sudski postupak i radi utvrđenja nedopuštenosti toč. 2. i 3. Odluke tuženika od 27. listopada 2015.,

 

- da je 17. prosinca 2015. tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu u formi Izjave o raskidu ugovora od 30. listopada 2015.,

 

- da tužiteljici nije isplaćena razlika plaće za mjesec listopad 2015. od 7.336,44 kn, kao niti naknada plaće za mjesece studeni i prosinac 2015. od 17.399,88 kn,

 

- da „je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena osam i pol godina i da uzdržava jedno dijete“.

 

12. Drugostupanjski sud je, polazeći i od tih utvrđenja, sada prijeporne zahtjeve tužiteljice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

„...sud prvog stupnja je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice u postupku. Za svoja činjenična utvrđenja sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća. Stoga je u konkretnom slučaju, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP koji u svojim žalbama ističu i tužiteljica i tuženik.

 

Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, između stranaka je sporna priroda Ugovora o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju voditelja turističke djelatnosti od 1. svibnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o međusobnim obvezama). Točnije sporno je predstavlja li isti ugovor o radu ili se radi isključivo o obveznopravnom ugovoru o djelu (tzv. menadžerskom ugovoru) na koji se onda primjenjuje odredba čl. 4. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14 - dalje: ZR).

 

Sud prvog stupnja u prvostupanjskom postupku utvrđuje da Ugovor o međusobnim obvezama predstavlja ugovor o radu na koji se slijedom toga primjenjuju i odredbe o prestanku ugovora o radu, dakle, i odredbe ZR o otkazu ugovora o radu. Navedeno prema utvrđenju suda prvog stupnja proizlazi iz samog sadržaja ugovora posebice odredaba čl. 2. kojim ugovorne strane utvrđuju da je tužiteljica voditelj turističke djelatnosti u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i čl. 12., 13. i 14. kojima su uređena materijalno-statusna prava, pa tako i pravo na plaću i godišnji odmor.

 

Utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na pravnu prirodu Ugovora o međusobnim obvezama kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Naime, i prema ocjeni ovog suda, predmetni ugovor, iako ima određene elemente ugovora o djelu, sadržajno predstavlja ugovor o radu što jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika koji osporavaju navedeno pravilno utvrđenje suda prvog stupnja. Tuženik tako u žalbi ističe da bi tuženik, da mu je namjera bila sklopiti ugovor o radu, u ugovoru to zasigurno i naveo. Međutim, u konkretnom slučaju, predmetni Ugovor o međusobnim obvezama potrebno je ocjenjivati kroz njegov sadržaj, a kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, a iz kojeg sadržaja proizlazi da isti ima karakter ugovora o radu. Na navedeno osim toga ukazuje i okolnost, koju ističe i sud prvog stupnja u prvostupanjskoj presudi, da je tužiteljica tek sedam mjeseci nakon sklapanja Ugovora o međusobnim obvezama postala članom uprave. Pritom je potrebno i navesti i da iz samog čl. 21. st. 2. Ugovara o međusobnim obvezama, temeljem kojeg je tuženik dao Izjavu od 30. listopada 2015., proizlazi da tuženik kao poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor, ali u skladu sa odredbama Zakona o radu.

 

(...)Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije ocijenio sve izvedene dokaze jer je sud prvog stupnja ocijenio sve dokaze pa tako i iskaze svjedoka, dokumentaciju koju je u spis dostavio tuženik (str. 20 i 21. presude). Pritom je sud prvog stupnja, kako je ranije već i navedeno, savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP, te je na temelju istih utvrdio sve pravno relevantne činjenice koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke tako da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tuženik.

 

Tuženik u žalbi ističe i da tužiteljica u zahtjevu za zaštitu prava od 9. listopada 2015. kojeg je podnijela protiv Odluke o privremenom udaljenju radnice od 2. listopada 2015. nije zahtijevala vraćanje na rad. Međutim, navedenim zahtjevom, koji je tužiteljica podnijela nedvojbeno kao radnica tuženika i sukladno odredbama Zakona o radu, tužiteljica jasno pobija odluku o udaljenju, predlažući stavljanje iste izvan snage. Okolnost što tužiteljica u istom nije izričito navela da predlaže da je se vrati na rad, iako bi stavljanje izvan snage odluke o udaljenju nedvojbeno imalo takvu posljedicu, nikako ne može upućivati na zaključak da Ugovor o međusobnim obvezama predstavlja menadžerski ugovor koji je podložan primjeni odredbe čl. 4. st. 4. ZR. Na takav zaključak ne može upućivati niti tužiteljičino upućivanje dopisa od 5. studenog 2015. tuženiku kojim ga poziva na provođenje primopredaje pokretnina koje su ostale u njezinu posjedu jer niti taj dopis ne može imati takav značaj.

 

Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da Ugovor o međusobnim obvezama predstavlja ugovor o radu. Slijedom toga, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je Odluka o privremenom udaljenju tužiteljice od 2. listopada 2015. nedopuštena jednako kao i točka I. Odluke tuženika od 27. listopada 2015. kojom je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava odbijen. Naime, kako se u vrijeme donošenja Odluke o privremenom udaljenju tužiteljica nalazila u radnom odnosu kod tuženika, a tuženik nije pokrenuo bilo kakav postupak otkazivanja ugovora o radu to je navedena odluka protivna odredbi čl. 150. st. 10. ZR. Neosnovani su stoga žalbeni navodi tuženika da je tuženik mogao osnovano tužiteljicu privremeno udaljiti sa rada jer tužiteljica nije imala zaključen ugovor o radu. Naime, obzirom da je tužiteljica u trenutku donošenja pobijane odluke o privremenom udaljenju imala sklopljen ugovor o radu, to se tužiteljicu moglo privremeno udaljiti s posla pod pretpostavkama koje su propisane odredbama ZR. Kako u konkretnom slučaju, pretpostavke iz čl. 150. st. 10. ZR nisu bile ispunjene, to je tuženikova odluka o privremenom udaljenju nedopuštena, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

Također, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je nedopuštena i Izjava o raskidu ugovora od 30. listopada 2015. kojom je tuženik jednostrano raskinuo Ugovor o međusobnim obvezama. Naime, obzirom da se tužiteljica u radnom odnosu nalazila temeljem Ugovora o međusobnim obvezama koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o radu, to je isti mogao prestati na način predviđen odredbom čl. 112. ZR. Kako je donošenjem Izjave o raskidu ugovora od 30. listopada 2015. ugovor o radu tužiteljice prestao na način koji nije predviđen odredbom čl. 112. ZR, to je navedena izjava nedopuštena, pa je stoga i u tom dijelu pobijana presuda prvog stupnja pravilna, a žalba tuženika neosnovana.

 

Pravilna je i odluka suda prvog stupnja kojom je odredio sudski raskid Ugovora o međusobnim obvezama. Naime, obzirom da je sud prvog stupnja utvrdio da je Izjava o raskidu ugovora od 30. listopada 2015. nedopuštena, to je pravilno na zahtjev tužiteljice odredio sudski raskid ugovora o radu. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljica bila dužna dokazati da je odluka o otkazu temeljena na šikanoznom ponašanju tuženika. Naime, za određivanje sudskog raskida ugovora o radu potrebno je da sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten. Razlozi zbog kojeg je otkaz utvrđen nedopuštenim irelevantni su za primjenu odredbe čl. 125. st. 1. ZR, tako da tužiteljica u konkretnom slučaju, nije bila dužna dokazivati da je odluka o otkazu utemeljena na šikanoznom ponašanju tuženika, kako to pogrešno smatra tuženik.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi tužiteljice i tuženika koji se odnose na visinu dosuđene naknade štete. Naime, imajući u vidu trajanje radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, starost tužiteljice, te njene obveze uzdržavanja, pravilno je sud primjenom odredbe čl. 125. st. 1. ZR, tužiteljici dosudio naknadu štete u iznosu od 28.860,00 kn, što predstavlja tri mjesečne plaće tužiteljice. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je sud dosudio naknadu štete u preniskom iznosu. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da sud prilikom dosuđivanja naknade štete nije uzeo u obzir način na koji je tužiteljici otkazan ugovor o radu, složenost poslova koje je obavljala tužiteljica, kao i okolnost da je zbog otkaza imala zdravstvenih problema, potrebno je navesti da navedene okolnosti ne predstavljaju, sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR, okolnosti koje bi trebalo uzimati u obzir prilikom dosuđivanja naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Pravilna je i zakonita odluka suda o isplati razlike plaće i naknade plaće, kao u dosuđujućem, tako i u odbijajućem dijelu. Naime, i u tom dijelu sud prvog stupnja je pravilno utvrdio visinu razlike plaće i naknade plaće, te je pravilno u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično prihvatio. Stoga su i u tom dijelu žalbe tužiteljice i tuženika neosnovane.

 

(...)Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. toč. 2. ZPP, žalbe stranka odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima....“

 

13. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno i takvim ga prihvaća i revizijski sud.

 

14. Za takvo je shvaćanje drugostupanjski sud dao valjane, dostatne i razumne razloge, vrijednost kojih nije umanjena revizijskim navodima - pa ih, kako su prethodno i izloženi, nije niti potrebno ponavljati.

 

To se odnosi i na osnovno u ovome predmetu prijeporno pitanje, o prirodi ugovora kojeg su stranke sklopile, a kojemu je (i pored činjenice da ga takvog stranke nisu naznačile, odnosno imenovale) opravdano pridan značaj kakav proizlazi iz samog njegovog sadržaja - ugovora o radu, takvog - kojim je uređen radnopravni odnos tužiteljice prema Zakonu o radu, a ne, na čemu tuženik ustraje - značaj ugovora sa elementima menadžerskog, a kojim se inače uređuje statusnopravni odnos ugovorne stranke - kakav je propisan Zakonom o trgovačkim društvima ("Narodne novine", br. 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona NN 34/99, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 125/2011 - 152/2011. pročišćeni tekst i 111/2011) ili Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 i 125/11), s određenim elementima i ugovora o djelu, a kojim ugovorne stranke ne bi bile ograničene odredbama ZR-a koje propisuju način i pretpostavke za prestanak ugovora o radu (budući da bi stranke menadžerskog ugovora bile slobodne ugovoriti i mogućnost te pretpostavke jednostranog otkaza /raskida/ ugovora i prema drugim odredbama).

 

Navedeno valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da smisao, prirodu ili vrstu neke poduzete radnje ne određuje naziv koji su stranke dale toj radnji ili kako su je pravno kvalificirale (moguće i u svome nesnalaženju) - već sam stvarni sadržaj te radnje i volja u kojoj je poduzeta, pa inzistiranje tuženika da se ovdje prijeporni ugovor tumači samo po njegovom nazivu predstavlja inzistiranje na strogoj formalnosti, a ovu sudovi (pa i ovaj revizijski) ne mogu dopustiti.

 

15. Stoga, a budući da su nižestupanjske presude u revizijom tuženika osporenom dijelu donesene u skladu s pravilnim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga (onih jedinih određenih u reviziji), o reviziji tuženika valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

16. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. kolovoza 2023.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                dr. sc. Jadranko Jug, v.r.