REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 305/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po OD Mađarić& Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 14. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 218-50-2790305, solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca, pod brojem OU-388/05-1 dana 25. travnja 2005., koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dužna je tužiteljici HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 496,37 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.04.2005.g. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 602,31 eur sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 22. travnja 2005. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, solemniziran kod javnog bilježnika, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 23.706,48 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

1.1. Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, određeno je da se “Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita"

Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 27. travnja 2005.g., naplatila iznos od tada 3.739,92 kn (sada 496,37 eura) na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 15. veljače 2022.

1.2. Tužena je odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.3. Sporna ugovorna odredba čl.3. predmetnog ugovora o kreditu unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena naplatila iznos od tadašnjih 3.739,92 kn, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

1.4. Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tužene. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

1.5. Stoga tužiteljica predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kao pod točkama I i II izreke presude te nadoknadi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju je pojašnjena sporna odredba Ugovora, pa je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, pa tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

2.1.Tuženik ističe prigovor zastare.

Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 19.05.2023. razvidno je da je tražbina zastarjela.

3. U svezi sa naprijed navedenim, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s istim te potražuje naknadu parničnih troškova.

4. Prvotno je u postupku valjalo odlučiti o istaknutom prigovoru zastare, a koji prigovor sud cijeni neosnovanim.

4.1.Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2005. godine. te se na zahtjev tužitelja za povratom naplaćene naknade ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

4.2. Naime, prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata, pa kako je tužiteljica ovom tužbom tražila i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe.

Takav stav je, osim VSRH, zauzela i brojena sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž- 2406/18 ŽSZG).

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojega je pročitao dokumentaciju u spisu te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tužiteljica izvršila uplatu kako to u tužbi navodi, a proizlazi i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu.

7. Iz njenog stranačkog iskaza slijedi da je predmetni kredit iskorišten za kupnju osobnog automobila koji joj je bio potreban tako da je sve predradnje koje su vezane uz dobivanje kredita obavila u auto kući gdje joj je rečeno kolika će biti rata, vrijeme otplate, kamate, ali nije bilo govora ni o kakvoj naknadi koju bi trebalo platiti. Ugovor je bio pripremljen u auto kući tako da u banku nije išla, letimično ga je pregledala i to ono što ju je najviše zanimalo, a to je visina rate i rok otplate i nije ni tada uočila da bi se na iznos kredita plaćala bilo kakva naknada.

S obzirom je koristila Internet bankarstvo, kod plaćanja prve rate je vidjela da joj je od iznosa kredita oduzeta određena svota, ali to je već bilo gotovo i nije se posebno raspitivala za što je ta određena svota oduzeta jer ionako tada više nije mogla poduzeti. Nikada do pokretanja ovog postupka i mogućnosti za povratom plaćene naknade nije znala za što je ista po tuženiku iskorištena, nije pokušavala ništa naknadno promijeniti jer kredit je već bio realiziran niti je pokušavala pregovarati radi eventualno promjene ugovornih odredaba jer je mogla ili ne pristati na njih, pa ne dobiti kredit ili pristati, pa kredit dobiti.

8.U konkretnom ugovornom odnosu tužitelj je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu koji je podignut za kupnju automobila za vlastite potrebe te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je novčani iznos kredita podigao za kupnju auta.

8.1. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

9. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

9.1. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

10.1. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud nalazi da se tužiteljicu nitko nije informirao o plaćanju ulazne naknade jer je tipski, unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora čitala u poslovnici auto kuće, a ne u banci tj. poslovnici tuženika, tužena banka unaprijed je imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu i plaćanje. U opisanoj situaciji odlučno je što je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

11. Dakle, ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a spornom odredbom ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kako je to određeno ugovorom.

12. S obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno ista odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

12.1. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12.2. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12.3. O ugovornim odredbama, pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

12.4. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

12.5. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

12.6. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

13. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

14. S obzirom među strankama nije sporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu, odnosno nije sporna visina, to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos ali sada u eurima, sa zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 27. travnja 2005. (kako je tužitelj tražio) pa do isplate.

14.1. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

14.2. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

15. Temeljem čl. 154 ZPP, tužena je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak koji se sastoji od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25% PDV na trošak zastupanja te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu.

15.1. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 7. rujna 2023., zastupanja na ročištu 4. travnja 2024., 14. svibnja 2025., za svaku radnju po 100,00 eura za svako po 100,00 eura i na ročištu za objavu presude od 50,00 eura što je ukupno 450,00 eura, uvećano za PDV od 112,50 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 eur i presudu od 26,54 eur tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 602,31 eura, a platež se nalaže tuženoj.

16. Slijedom iznesenoga presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu, 6. lipnja 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc

2. OD Mađarić&Lui, Zgb