Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-146/2025-20
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Davorinu Tamašu, odvjetniku iz Slatine, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupan po generalnoj punomoćnici Senki Fazlić, odvjetnici iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvane generalne punomoćnice tuženika, dana 6. lipnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da nije dopuštena ovrha odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa tužiteljice ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pokrenute pred FINA-e Zahtjevom tuženika B2 KAPITAL d.o.o. iz Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, za izravnu naplatu od 2.8.2024. godine, temeljem Izjave-obične zadužnice ovjeren po JB Mati Krpačiću iz Slatine, OV- 1205/2008, Rijeka, dana 25.1.2008. godine.
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."
II Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 625,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je zaključkom Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, posl. br. Ovr-990/2024 od 28. listopada 2024., upućena da protiv tuženika pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim postupak pljenidbe i prijenosa, koji se vodi kod Financijske agencije (dalje FINA), koji postupak je pokrenut zahtjevom tuženika za izravnom naplatom od 2. kolovoza 2024., temeljem zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa] pod posl. br. OV-1205/2008 od 25. siječnja 2008. (dalje zadužnica). Tužiteljica smatra da je isprava na temelju koje je rješenje doneseno nije ovršna isprava jer da je protekao zakonski rok od 10 godina te da stoga tuženik ne može zahtijevati ovrhu, odnosno pljenidbu i prijenos putem FINA- e, jer je nastupila zastara, a zadužnica je izgubila svojstvo ovršen isprave protekom roka od 10 godina. Naime, zadužnica od 25. siječnja 2008., ovjerena kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz [adresa] pod posl. br. OV-1205/08, izgubila je svojstvo ovršnosti 25. siječnja 2018. te više ne predstavlja ovršnu ispravu podobnu za ovrhu pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužiteljice po njezinim računima putem FINA-e.
2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra da jer tužba neosnovana u cijelosti. Naime, u tužbi tužiteljica u bitnom ističe kako isprava na temelju koje je doneseno rješenje (?) nije ovršna isprava, da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) ne može zahtijevati ovrhu, odnosno pljenidbu i prijenos pred Financijskom agencijom jer da je nastupila zastara te da je zadužnica OV-1205/08 od 25. siječnja 2008. (dalje zadužnica) izgubila svojstvo ovršne isprave protekom roka od 10 godina, odnosno svojstvo ovršnosti 25. siječnja 2018. U odnosu na navode tužiteljice kako zadužnica nije ovršna isprava jer da je protekao zakonski rok od 10 godina te da stoga ovrhovoditelj, ovdje tuženik, ne može zahtijevati ovrhu, odnosno pljenidbu i prijenos već je pravomoćno odlučio Županijski sud u Zagrebu rješenjem posl. broj Gž-1300/2024 od 24. rujna 2024., istaknuvši: „U konkretnom predmetu predlagatelj osiguranja raspolaže ovršnom ispravom - zadužnicom od 25. siječnja 2008. ovjerene kod Javnog bilježnika Mate Krpačića iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-1205/08, te je stoga predmetna zadužnica valjana ovršna isprava u smislu odredbe čl. 23. toč. 7. OZ, te se na temelju nje može odrediti osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava stoga su žalbeni navodi protivnika osiguranja u tom pravcu neosnovani.“ Osim toga, odredbama članka 209. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje OZ), koje uređuju postupak izravne naplate propisano je sljedeće: „Ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186. a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova, europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.“ Prema tome, potpuno je nedvojbeno kako je zadužnica valjana ovršna isprava te kako je tuženik ima pravo na temelju iste u postupku izravne naplate zatražiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužiteljice. Iz navoda tužiteljice proizlazi shvaćanje kako je tražbina iz zadužnice dospjela odmah po njezinom izdavanju 25. siječnja 2008. te da je zastara počela teći prvog dana nakon njezinog izdavanja pa da je stoga zastara nastupila protekom roka od deset godina od njezinog izdavanja, tj. 25. siječnja 2018. Takvo pravno shvaćanje u potpunosti je pogrešno. Shvaćanje da tražbina iz zadužnice dospijeva odmah po izdavanju zadužnice može biti ispravno samo u slučaju kada je zadužnica izdana nakon dospijeća tražbine. Naime, prema odredbi članka 214. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje u tekstu ZOO), zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Ovakav stav zastupa i recentna sudska praksa (tako Vrhovni sud RH u presudi i rješenju broj Rev 2260/17 od 14. studenog 2017., Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju broj Gž-562/21 od 7. srpnja 2021., Visoki Trgovački sud RH u presudi broj Pž-99/2202-2 od 9. lipnja 2020. i dr.). Jednako tako navode i prof.dr.sc. Č i mag.iur. ZV, u znanstvenom radu: „Zadužnica: evolucija, aktualno stanje i otvorena pitanja“, objavljenom u Zborniku Aktualnosti građanskog procesnog prava – nacionalna i usporedna pravno teorijska i praktična dostignuća, Split, 2016.: „Zastarni rokovi u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima „pravo zahtijevati ispunjenje obveze“. To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.”. U konkretnom slučaju tuženik, odnosno njegov pravni prednik, imao je pravo zahtijevati ispunjenje obveze nakon dospijeća tražbine iz Ugovora o kreditu broj 5103805747 od 25. siječnja 2008. (dalje Ugovor o kreditu), budući da je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja navedene tražbine. Tražbina iz Ugovora o kreditu dospjela je otkazom dana 14. svibnja 2014., pa je zastarni rok počeo teći 15. svibnja 2014. Primjenjujući desetogodišnji rok, koji navodi tužiteljica, zastara je mogla nastupiti najranije 15. svibnja 2024. Ovo naravno pod uvjetom da nije nastupio prekid zastare propisan odredbom čl. 241. ZOO, prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Budući da je prijašnji vjerovnik Erste & Steiermärkische Bank d.d. (dalje u tekstu: Banka) zadužnicu podnosio na izravnu naplatu u više navrata, najprije djelomično za dio tražbine, a zatim nakon dospijeća tražbine u cijelosti i za ukupnu tražbinu, to je navedenim radnjama Banke zastara prekinuta. Zadužnica je prvi puta podnesena na izravnu naplatu Financijskoj agenciji 2. kolovoza 2011. za tada dospjelu tražbinu u iznosu od 457,88 EUR, zatim 4. siječnja 2013. za tada dospjelu tražbinu u iznosu od 1.275,88 EUR, a koji su iznosi su naplaćeni u cijelosti. Nakon dospijeća tražbine u cijelosti Banka je podnijela zadužnicu na izravnu naplatu Financijskoj agenciji 28. studenog 2016. za ukupni iznos tražbine od 22.991,45 EUR (173.229,11 HRK) te je prekid zastare trajao sve do 29. studenog 2019., kada je Financijska agencija na temelju i u skladu s odredbama članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN-8/2018, dalje u tekstu: ZPONS/2018) prestala s izvršavanjem zadužnice, budući da zbog nedostatka novčanih sredstava na računu tužiteljice zadužnica nije u cijelosti naplaćena u roku od tri godine od njezinog podnošenja na naplatu. U razdoblju od 28. studenog 2016. pa sve do 29. studenog 2019. provedba ovrhe je i dalje trajala. Naime, u tom razdoblju, a do stupanja na snagu ZPONS/2018 dana 4. kolovoza 2018., na postupanje Financijske agencije primjenjivale su se odredbe članka 4. do 11. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN-91/10 i 112/12, dalje u tekstu: ZPONS/2010), kojima su u bitnom, bez vremenskog ograničenja, određene radnje provedbe ovrhe koje poduzima Financijska agencija i banke, sve do izvršenja osnove za plaćanje, kada, sukladno odredbi članka 9. stavka 8. ZPONS/2010, Agencija u Jedinstvenom registru računa briše oznaku blokade računa i oznaku raspolaganja oročenim sredstvima. Tek 4. kolovoza 2018. kada stupio je na snagu ZPONS/2018. ograničeno je odredbama članka 17. vrijeme trajanja provedbe ovrhe kako je to ranije navedeno. Takvo shvaćanje izraženo je i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 441/2022 od 25. siječnja 2023., Rev 1027/2021 od 3. svibnja 2022. i Rev-534/2024 od 15. svibnja 2024. Prestankom izvršenja zadužnice od strane Financijske agencije 29. studenog 2019. zastara je počela teći iznova 30. studenog 2019. da bi bila ponovo prekinuta podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika 6. kolovoza 2024. Prema tome, evidentno je da na dan 6. kolovoza 2024. zastara nije nastupila jer od početka tijeka zastare pa do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu nije proteklo niti 4 godine. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te tužiteljicu obvezati da tuženiku naknadi parnični trošak, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike zahtjeva za izravnu naplatu od 2. kolovoza 2024. (list 4), preslike Izjave – obične zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa] Ov-1205/2008 od 28. siječnja 2008. (list 6), poziva na plaćanje sudužnika kredita – otkaz kredita od 14. svibnja 2014. (list 14), preslike prijamne knjige Hrvatske pošte od 14. svibnja 2014. (list 15), preslike Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/50404607-5103805747 od 25. siječnja 2008. (list 16-20), preslike naloga za isplatu sredstava kredita od 21. siječnja 2008. (list 21), dopisa Erste Bank upućen FINI - Reg. centar Osijek od 2. siječnja 2013. (list 22), dopisa Erste Bank upućen FINI – Reg. centar Zagreb od 25. studenoga 2016. (list 23), specifikacija izvršenih osnova za plaćanje br. Ov-1205/08 od 28. studenoga 2016., od 6. kolovoza 2024., od 2. kolovoza 2011. i od 4. siječnja 2013. (list 27-30), dopisa FINE od 29. siječnja 2025. i 13. siječnja 2025. upućeni ovom sudu na predmet koji se vodi između istih stranaka pod posl. br. P-518/2024. (list 72-73), preslike zahtjeva tuženika od 5. veljače 2024. upućen FINI – Reg. centar Zagreb (list 76), preslike dopisa Erste Bank upućen FINI – reg. centar Osijek od 27. srpnja 2011. (list 78) te preslike obračuna Erste Bank dospjelog dugovanja na dan 27. srpnja 2011. (list 79).
4. Nije sporno da je zaključkom Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, posl. br. Ovr-990/2024 od 28. listopada 2024., tužiteljica, kao ovršenik, upućena da protiv tuženika, kao ovrhovoditelja, pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim postupak izravne naplate pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava sa računa tužiteljice na račun tuženika, koji postupak se vodi kod Financijske agencije (dalje FINA), pokrenut zahtjevom tuženika za izravnom naplatom od 2. kolovoza 2024. temeljem zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa] pod posl. br. OV-1205/2008 od 25. siječnja 2008.
5. Nadalje, nije sporno da je predmetna zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine pravnog prednika tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. u iznosu odobrenog kredita u visini od 180.000,00 kn, uvećano za pripadajuće kamate i druge tražbine iz Ugovora o kreditu broj 5103805747 od 25. siječnja 2008. (dalje Ugovor o kreditu), zaključen između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, s jedne strane, te ĆV, kao korisnika kredita, i tužene, kao sudužnika, s druge strane.
6. Nije sporno, a kako je to razvidno iz otkaza kredita od 14. svibnja 2014. i preslike prijamne knjige Hrvatske pošte (list 14-15), da je pravni prednik tuženika otkazao navedeni Ugovor o kreditu s danom 14. svibnja 2014., s kojim datumom je pravni prednik tuženika učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita, koji zajedno sa pripadajućim kamatama dospijeva 11. siječnja 2008. i iznosi ukupno 166.107,55 kn, s pozivom tuženoj, kao sudužniku, da navedeni dug uvećan za zatezne kamate koje na iznos glavnice teku od dana 14. svibnja 2014. do isplate.
7. Sporno je da li je predmetna zadužnica od 25. siječnja 2008. ovjerena kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz [adresa] pod posl. brojem OV-1205/08, temeljem koje je tuženik podnio FINA-i zahtjev od 2. kolovoza 2024. za izravnom naplatom tražbine u iznosu od 180.000,00 kn, pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava sa računa tužiteljice, izgubila svojstvo ovršne isprave protekom 10 godina, odnosno 25. siječnja 2018., jer da je nastupila zastara.
8. Predmetna zadužnica valjana je ovršna isprava u smislu odredbe čl. 23. toč. 7. Ovršnog zakona (NN-112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje OZ). Naime, odredbom čl. 209. st. 1. OZ propisano je da ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova, europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud. Slijedom toga, predmetna zadužnica valjana je ovršna isprava te je tuženik imao pravo na temelju iste u postupku izravne naplate zatražiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužiteljice.
9. Pogrešno je shvaćanje tužiteljice kako je tražbina iz predmetne zadužnice dospjela odmah po njezinom izdavanju 25. siječnja 2008. pa da je stoga zastara počela teći prvog dana nakon njezinog izdavanja i da je slijedom toga zastara nastupila protekom roka od deset godina od njezinog izdavanja, tj. 25. siječnja 2018. Tražbina iz zadužnice dospijeva odmah po izdavanju zadužnice samo u slučaju kada je zadužnica izdana nakon dospijeća tražbine, što ovdje nije slučaj, budući da je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, prema odredbi čl. 214. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U konkretnom slučaju tuženik, odnosno njegov pravni prednik, imao je pravo zahtijevati ispunjenje obveze nakon dospijeća tražbine iz Ugovora o kreditu, a koja je dospjela otkazom Ugovora dana 14. svibnja 2014. te je stoga zastarni rok, sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO počeo teći 15. svibnja 2014., slijedom čega je zastara mogla nastupiti najranije 15. svibnja 2024., pod uvjetom da nije nastupio prekid zastare propisan odredbom čl. 241. ZOO, prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
10. Budući da je prijašnji vjerovnik Erste & Steiermärkische Bank d.d. zadužnicu podnosio na izravnu naplatu u više navrata, najprije za dio tražbine, a zatim nakon dospijeća tražbine u cijelosti, to je navedenim radnjama zastara prekinuta. Naime, kako je to razvidno iz preslike naloga za isplatu sredstava kredita od 21. siječnja 2008., preslike dopisa Erste Bank upućen FINI – reg. centar Osijek od 27. srpnja 2011. te preslike obračuna Erste Bank dospjelog dugovanja na dan 27. srpnja 2011., dopisa Erste Bank upućen FINI - Reg. centar Osijek od 2. siječnja 2013., dopisa Erste Bank upućen FINI – Reg. centar Zagreb od 25. studenoga 2016., specifikacija izvršenih osnova za plaćanje br. Ov-1205/08 od 28. studenoga 2016., od 6. kolovoza 2024., od 2. kolovoza 2011. i od 4. siječnja 2013., predmetna zadužnica je prvi puta podnesena na izravnu naplatu FINA-i dana 2. kolovoza 2011. za tada dospjelu tražbinu u iznosu od 457,88 EUR, zatim 4. siječnja 2013. za tada dospjelu tražbinu u iznosu od 1.275,88 EUR, koji iznosi su naplaćeni u cijelosti. Nakon dospijeća tražbine Erste & Steiermärkische Bank d.d. u cijelosti je podnijela zadužnicu na izravnu naplatu FINA-i dana 28. studenoga 2016. za ukupni iznos tražbine od 22.991,45 EUR (173.229,11 HRK), čime je došlo do prekida zastare, koji prekid je trajao do 29. studenog 2019., kada je FINA, kako je to razvidno iz dopisa FINA-e od 29. siječnja 2025. po osnovi za plaćanje OV-1205/08 zaprimljenoj dana 28. studenoga 2016. prestala postupati na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN-8/2018, dalje ZPONS/2018) te prestala s izvršavanjem predmetne zadužnice, budući da zbog nedostatka novčanih sredstava na računu tužiteljice zadužnica nije u cijelosti naplaćena u roku od tri godine od njezinog podnošenja na naplatu. U razdoblju od 28. studenoga 2016. pa sve do 29. studenoga 2019. provedba ovrhe je i dalje trajala. Naime, u tom razdoblju, a do stupanja na snagu ZPONS/2018 dana 4. kolovoza 2018., na postupanje FINA-e primjenjivale su se odredbe čl. 4. do čl. 11. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN-91/10 i 112/12, dalje ZPONS/2010), kojima su, bez vremenskog ograničenja, određene radnje provedbe ovrhe koje poduzima FINA i banke trajale sve do izvršenja osnove za plaćanje. Tek od 4. kolovoza 2018., kada je stupio na snagu ZPONS/2018, odredbom čl. 17. istog Zakona ograničeno je vrijeme trajanja provedbe ovrhe na tri godine od podnošenja zahtjeva za izravnom naplatom, ako u tom roku zbog nedostatka novčanih sredstava na računu dužnika zadužnica nije u cijelosti naplaćena. Takvo shvaćanje izraženo je i odlukama Vrhovnog suda RH br. Rev-441/2022 od 25. siječnja 2023. i Rev-1027/2021 od 3. svibnja 2022. i br. Rev- 534/2024-2 od 15. svibnja 2024.
11. Iz dopis FINA-e od 13. siječnja 2025., utvrđeno je da je ovršna isprava, izvornik zadužnice OV-1205/08, zaprimljena 2. kolovoza 2011., da su dodatni zahtjevi za naplatom zaprimljeni 4. siječnja 2013. i 28. studenoga 2016., a da je 13. travnja 2018. temeljem Ugovora o cesiji izvršena izmjena, prijenos tražbine po zadužnici sa ovrhovoditelja Erste&Steiermärkische Bank d.d. na novog ovrhovoditelja B2 Kapital d.o.o. te da su temeljem skupnog zahtjeva novog ovrhovoditelja B2 Kapital predmetna ovršna isprava, izvornik zadužnice i svi prateći dodatni zahtjevi po zadužnici OV- 1205/08 isknjiženi iz očevidnika 12. ožujka 2024. radi fizičkog povrata izvornika zadužnice ovrhovoditelju.
12. Dakle, cijeneći utvrđenu dinamiku događanja vezano za pokrenute postupke izravne naplate temeljem predmetne zadužnice od 25. siječnja 2008., ovjerena kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz [adresa] pod posl. brojem OV-1205/08, cijeneći da je predmetna zadužnica u više navrata podnesena na izravnu naplatu, najprije za dio tražbine, a zatim nakon dospijeća tražbine u cijelosti, da je navedenim radnjama najprije pravnog prednika tuženika, a zatim i samog tuženika kao novog ovrhovoditelja zastara prekinuta, utvrdivši da prestankom izvršenja predmetne zadužnice od strane FINA-e s danom 29. studenog 2019. zastara počela teći iznova 30. studenoga 2019. te da je zastara ponovo prekinuta podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika dana 6. kolovoza 2024., utvrđeno je da na dan kada je tuženik podnio zahtjev za izravnom naplatom (6. kolovoza 2024.) nije nastupila zastara tražbine jer od 30. studenoga 2019., kada je zastara počela iznova teći, pa do podnošenja novog zahtjeva za izravnom naplatom 6. kolovoza 2024., nije protekao zakonom propisani zastarni rok od 10 godina.
13. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je predmetna zadužnica od 25. siječnja 2008., ovjerena kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz [adresa] pod posl. brojem OV-1205/08, valjana ovršna isprava i da je tuženik stoga imao pravo na temelju iste u postupku izravne naplate zatražiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava sa računa tužiteljice, te utvrdivši da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara predmetne tražbine, sud je tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan odbio te presudio kao u izreci.
14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), temeljem koje je sud obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 625,00 EUR, i to 500,00 EUR na ime nagrade generalne punomoćnice tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN- 138/23, dalje Tarifa) te 125,00 EUR zna ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife). Na dosuđeni iznos troškova tužiteljica je dužna tuženiku platiti zakonske zatezne kamate po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuće od donošenje presude 6. lipnja 2025. pa do isplate.
U Slatini, 6. lipnja 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Davorin Tamaš, odvjetnik iz Slatine - punomoćnik tužiteljice.
2. Senka Fazlić, odvjetnica iz Zagreba - generalna punomoćnica tuženika.
