REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-986/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], prije iz Belgije, Rue de Dublin 46, 1050 Ixelles, kojeg zastupa punomoćnica Vanja Joka Brkljačić, odvjetnica u Zagrebu, Lobmayerove stube 2, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d. o. o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 15. travnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Vanju Joka Brkljačić te zamjenika punomoćnika tuženika Ninu Šuka, odvjetnika u Oroslavju, dana 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. 2. ugovora o kreditu broj 9011602662, sklopljenog između tužitelja PJ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu u kojem je određeno da se kredit u iznosu od 113.799,35 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju PJ iznos od 7.464,44 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate te iznos od 857,67 EUR, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PJ, koji glasi: "Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. ugovora o kreditu broj 9011602662 od 28. lipnja 2006., sklopljenog između tužitelja PJ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti 113.799,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PJ, koji glasi: "Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. 2. ugovora o kreditu broj 9011602662 od 28. lipnja 2006., sklopljenog između tužitelja PJ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu koji glasi: "u 360 jednakih mjesečnih anuiteta"".

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PJ, koji glasi: "Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. za isplatu iznosa od 2.859,42 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana."

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PJ za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 857,67 EUR, tekućih od 30. rujna 2015. do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. nadoknaditi tužitelju PJ troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.072,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 6. lipnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. VII. izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude do isplate te zahtjev za isplatu troškova preliminarnog financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2006. do isplate.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 28. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu br. 9011602662 na iznos od 113.799,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 1. ugovora ugovorena je valuta kredita CHF te je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 113.799,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 7. 2. ugovora određeno je da se kredit i kamata otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Na račun tužitelja je 28. lipnja 2006. isplaćena kunska protuvrijednost iznosa kredita od 113.799,35 CHF, a početni anuitet je iznosio 543,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Tužitelj je naveo da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Tužitelj je naveo da je promjene tečaja tuženik vršio jednostrano svojim jednostranim odlukama o kojima s tužiteljem nije pregovarao, niti je tužitelj imao utjecaja na odluke tuženika. Također ga tuženik kao trgovac, prilikom ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03).

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača navodeći da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je utvrđena povreda kolektivnih interesa te da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetne. Tužitelj stoga smatra da su u odnosu na valutnu klauzulu sve promjene tečaja koje je obračunavao tuženik za svaki pojedini anuitet tijekom otplate kredita ništetne i da se za svaki anuitet ima obračunati tečaj kune prema CHF-u koji je vrijedio na dan plasmana kredita te da razlika koja je nastala primjenom tečaja različitog od onog koji je vrijedio na dan plasmana kredita predstavlja preplatu na strani tužitelja i navedene razlike potražuje tužbom u ovom predmetu.

1. 3. Tužitelj je također naveo da je prije podnošenja tužbe angažirao stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije koji je izračunao preplaćene iznose s osnova promjene tečaja, a trošak provođenja tog vještačenja iznosio je 250,00 kn, pa smatra da da mu je tuženik dužan naknaditi taj trošak jer je isti bio neophodan za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva.

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1. i čl. 7. 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i u dijelu u kojem je određeno da se kredit i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 7.992,18 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa preplate od strane tužitelja tuženiku, pa do isplate. Ujedno je zatražio da se tuženiku naloži naknada troškova financijskog vještačenja koje je bilo potrebno za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 250,00 EUR.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim je provedena konverzija kredita u skladu s tim zakonom.

2. 2. Tuženik je u cijelosti osporio navode tužbe i tužbeni zahtjev. Naveo je da su u razdoblju od 2004. do 2008. banke u Republici Hrvatskoj odobravale kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF i da su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. Međutim, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF je intervenirao zakonodavac donošenjem ZID ZPK/15, sa ciljem uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana i radi izjednačavanja položaja dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima ili s valutnom klauzulom u eurima. Nakon stupanja na snagu tog zakona i nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane prema tvrdnji tuženika ne mogu temeljem instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate jer je smisao i svrha tog pravnog instituta u tome da svaka strana vrati ono što je primila, a vraćanje "preplate" je određeno dodatkom ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da iz dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da je tužitelj već restituiran, da je dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi između stranaka reguliraju upravo na način kako je to sadržano u dodatku ugovoru.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije, da je za potrebe provjere izračuna konverzije u skladu s odredbama ZID ZPK/15 izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna konverzije sa svim elementima sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15 te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču putem svojim mrežnih stranica, pa tako i tužitelju. Prije objave kalkulatora na svojim mrežnim stranicama, tuženik je sukladno svojoj zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s propisanim načinom izračuna te je i takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. Tuženik je naveo da tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti dodatak ugovoru o kreditu, već je imao izbor hoće li prihvatiti ponudu za sklapanje dodatka ugovoru ili ne.

2. 4. Tuženik je tvrdio da je kroz konverziju kredita tužitelj restituiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15, odnosno na zakonom propisan način, a da sada tužbom traži restituciju na potpuno drugi način. Tuženik smatra da bi povrat učinjenih plaćanja s osnova ugovora o kreditu u CHF bio moguć jedino u slučaju ništetnosti konverzije, pa smatra da je prvenstveno potrebno utvrditi je li konverzija izvršena u skladu sa zakonskim odredbama, odnosno je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK/15 naložio.

2. 5. Nadalje, tuženik je naveo da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, da bi se mogao pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača. Također je naveo da tužitelj nije dokazao da je upravo on vršio uplate po ugovoru o kreditu, odnosno da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi tuženik upravo njemu bio dužan vratiti stečeno bez osnove.

2. 7. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ista izričito dopuštena i predviđena odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da se radi o politici monetarne vlasti i uvjetovanosti valutnom strukturom štetnih depozita velike većine hrvatskih štediša. Naveo je da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe iz čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kad dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

2. 8. Nadalje, tuženik je naveo da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo i da iste nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je naveo da to potvrđuje i činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je postupio sukladno odredbama čl. 57. do 59. Zakona o javnom bilježništvu te je zbog toga jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao sa svim potrebnim informacijama i pristao je na ugovorne odredbe jer je u cijelosti razumio sadržaj i posljedice sklapanja takvog ugovora. Tuženik je naglasio da je tužitelju predočio sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu te da ga je informirao o rizicima vezanima uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj je to i samom tuženiku u tom trenutku bilo poznato te je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti predmetni ugovor. Tužitelj je stoga bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule, u prilog čemu govori i činjenica da se radilo o ugovoru sklopljenom na dulji vremenski period i da nije životno logično te uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu može doći do promjene tečaja.

2. 9. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja je predmet tužbenog zahtjeva te je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj je priznao činjenicu da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, ali je osporio da bi provođenjem konverzije kredita bile otklonjene posljedice nitšetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, dodatak ugovoru o kreditu ne sadrži odredbe prema kojim bi se tim dodatkom ugovoru otklonile posljedice ništetne odredbe osnovnog ugovora. Naveo je da u trenutku sklapanja dodatka ugovoru o kreditu u kolektivnom sporu još nije bilo pravomoćno utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u u potrošačkim kreditima ništetna, pa tako niti jedna od ugovornih strana nije imala svijest i volju da se predmetnim dodatkom ugovori, odnosno uredi restitucija potrošača uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj je naveo da nikad nije dao izjavu, niti poduzeo bilo koju drugu radnju iz koje bi se moglo zaključiti da se odrekao zahtjeva za povrat onoga što je banka stekla bez osnove. Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita stranke su sklopile temeljem odredbi ZID ZPK/15, sa ciljem izjednačavanja potrošača s kreditom u valutnoj klauzuli u CHF-u s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, pa stoga osnova ugovora nije bila povrat stečenog bez osnove, odnosno stečenog temeljem ništetnog ugovora. Tužitelj je naveo da je samo formalno imao pravo prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, ali da takav izbor u suštini nije postojao. Kako je uslijed povećanja rate kredita, što se dogodilo zbog nezakonitog i nepoštenog povećanja kamatne stope i tečaja, došlo do povećanja iste u toj mjeri da ju nije mogao financijski podnositi bez da ugrozi osnovne životne standarde, on zapravo nije bio u situaciji da bi mogao odbiti konverziju kredita. Dakle, konverzija je potrošačima zapravo bila nametnuta, iako je formalno postojala.

4. Nakon provođenja financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 7. travnja 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 11.181,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate. Tužitelj je obrazložio da se njegova tražbina sastoji od više plaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu, prema tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, sve do konverzije (7.464,44 EUR), zakonskih zateznih kamata na više plaćene anuitete do konverzije (2.842,30 EUR), razlike preostale glavnice po konverziji (2.859,42 EUR), sve umanjeno za iznos preplate priznate konverzijom kredita (1.984,63 EUR).

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 12-42 i 66-68 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 89-183 spisa.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

7. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporan je bio tužiteljev status potrošača te potrošačka svrha ugovora.

8. Uvidom u ugovor o kreditu od 28. lipnja 2006., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba 30. lipnja 2006., pod poslovnim brojem OU- 934/2006 utvrđeno je isti sklopljen na iznos od 113.799,35 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je za kupnju nekretnine sukladno ugovoru o kupoprodaji nekretnine br. 731-K3/2005. Odredbom t. 4. ugovora tužitelj se obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,00% godišnje. Otplata kredita određena je u čl. 7. ugovora te je rok otplate kredita ugovoren u trajanju od 360 mjeseci, određeno je da će se kredit i kamata iz točke 4. otplaćivati u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

9. Uvidom u aneks ugovora o kreditu od 28. prosinca 2015., koji je 29. prosinca 2015. solemniziran kod javnog bilježnika Darje Bošnjak iz Zagreba, pod brojem OV- 11692/15, utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 57.483,10 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke te je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) od 1.957,87 EUR, koji iznos se preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 14.953,23 kn. Nadalje, ugovorne strane su suglasno utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru, vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF te je utvrđeno da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR, utvrđenog novim otplatnim planom, iznosi 29,01 EUR te se smatra preplatom. Nadalje, utvrđeno je da ukupni iznos preplate iznosi 1.986,88 EUR, što preračunato u kune sukladno Zakona po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.174,80 kn, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, utvrđenog u novom otplatnom planu, namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, a za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Utvrđen je iznos preostale glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 57.353,16 EUR, a mjesečni anuitet na dan sklapanja dodatka ugovoru iznosi 308,18 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

10. Tužitelj je iskazao da je trebao kredit radi kupnje stana te je otišao u banku u kojoj je imao otvoren račun, a to je bila upravo tužena banka. Tada je bio na početku poslovne karijere i tadašnja njegova plaća bila je prosječna te je tražio najpovoljnije uvjete kreditiranja, a djelatnica banke ponudila mu je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. On nije puno znao o karakteristikama CHF valute, niti mu je u banci nešto u vezi toga posebno objašnjeno, tražio je samo da mu bude što manja kamatna stopa kako bi mu mjesečni anuiteti bili što niži. Nije imao mogućnost utjecaja na bilo koje ugovorne odredbe, a ugovor su mu sastavili djelatnici banke. Stan kojeg je kupio sredstvima kredita koristio je za stanovanje. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo te nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, već je radio u firmi Holcim. U razdoblju od oko 2012. do 2014. bio je vlasnik tvrtke koja je imala prijavljeno sjedište na adresi stana kojeg je kupio sredstvima kredita. Tvrtka se bavila Internet marketingom i ponekad je obavljao poslove za tu tvrtku iz stana putem računala, a pretežni dio vremena posao je obavljao na terenu. Nakon što je dobio posao u Belgiji, zatvorio je navedenu tvrtku. U početku otplate kredita mjesečni anuiteti bili su na razini iznosa navedenih u prvotnom otplatnom planu, ali su isti uskoro počeli znatno rasti te bi gotovo svakog kvartala dobio obavijest o značajnom porastu anuiteta, što je za njega bilo iznenađujuće jer su ti iznosi ponekad bili dvostruko veći od prvotnih. To mu je stvorilo financijske probleme te je teško otplaćivao kredit, a konverziju kredita je prihvatio kako bi se mjesečni anuiteti ustabilili i došli u neke razumljive okvire. Kredit je u međuvremenu otplatio. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je izjavio da ga u vrijeme kad je ugovarao predmetni kredit nitko u banci nije upozorio na mogući rizik u vidu rasta tečaja CHF-a i kamatne stope. I ranije je imao sklopljen ugovor o kreditu, ali svakako ne uz valutnu klauzulu u CHF-u.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., P,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju nekretnine, odnosno stana za vlastito stanovanje na adresi u [adresa], na kojoj adresi tužitelj i sada ima prebivalište. Iz iskaza tužitelja utvrđeno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost i nije imao nikakvo trgovačko društvo u svom vlasništvu. Tijekom razdoblja otplate kredita i to u vremenu od oko 2012. do 2014. tužitelj je bio vlasnik tvrtke koja je imala prijavljeno sjedište na adresi stana kupljenog sredstvima kredita, a tvrtka se bavila Internet marketingom te je tužitelj djelatnost u pravilu obavljao na terenu, osim što je u stanu držao računalo na kojem je ponekad obavljao određene poslove. Tužitelj je tvrtku zatvorio 2014., nakon čega je otišao u Belgiju. Činjenica da je tužitelj na adresi stana kojeg je kupio sredstvima predmetnog kredita imao prijavljeno i sjedište svoje tvrtke u razdoblju od oko dvije godine ne dovodi u pitanje potrošačku svrhu ugovora o kreditu, jer u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj nije imao svoju tvrtku, a stan je prvenstveno koristio za stanovanje, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti.

11. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio obvezan otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, s obzirom na njegova tadašnja primanja. Tužitelj tada nije imao nikakvih posebnih saznanja o karakteristikama valute CHF, a djelatnici tuženika nisu mu ništa u vezi toga posebno objašnjavali, dok je tužitelju bilo bitno da mu kamatna stopa bude što niža, kako bi mu bili i niži mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili na moguć rizik u vidu rasta tečaja CHF-a i kamatne stope.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 28. lipnja 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 30. lipnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13. 11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih i to gotovo dvostruko, što mu je stvorilo financijske probleme kod otplate kredita, kojeg je teško otplaćivao, zbog čega je i prihvatio konverziju kredita kako bi se iznosi mjesečnih anuiteta doveli u razumne i stabilnije okvire. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

14. 1. Tužitelj je deklaratornim tužbenim zahtjevima tražio utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. te dijela odredbe čl. 7. 2. ugovora o kreditu.

14. 2. Odredbom čl. 1. ugovora o kreditu određeno je da se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje kredit u iznosu u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 113.799,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Navedena ugovorna odredba je po ocjeni ovog suda pravno valjana jer sadrži osnovne elemente ugovora (iznos kredita koji je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju), bez koje ugovor o kreditu ne bi mogao opstati. Osim toga, tečaj CHF-a u odnosu na kunu na dan korištenja kredita bio je poznat tužitelju i prema tom tečaju je tuženik tužitelju doista isplatio kredit. Sud je stoga odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim tog dijela ugovorne odredbe.

14. 3. Odredbom čl. 7. 2. ugovora određeno je da se kredit i kamata otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, što je također bitan sastojak ugovora o kreditu u smislu odredbe 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), a o roku isplate kredita i o načinu u smislu da se isti otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta tužitelj je također bio valjano informiran i pristao je na takav rok i dinamiku otplate. Stoga je i taj dio ugovorne odredbe po ocjeni ovog suda pravno valjan te je i u tom dijelu sud odbio deklaratorni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. 4. Ništetan je dio ugovorne odredbe iz čl. 7. 2. ugovora o kreditu prema kojem je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu važećem na dan plaćanja, jer je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja te valute u odnosu na kunu, na koju okolnost i rizik tužitelj prije i tijekom sklapanja ugovora nije bio upozoren te valjano i potpuno informiran. Ništetni dio odredbe čl. 7. 2. ugovora o kreditu, prema ocjeni ovog suda glasi: "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora." U tom je dijelu sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev iz razloga navedenih u gornjem dijelu obrazloženja.

15. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

16. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 56.241,00 kn, odnosno eurska protuvrijednost od 7.464,44 EUR.

16. 3. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.194,36 kn, odnosno 291,24 EUR.

16. 4. Nadalje, utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 21.544,28 kn, odnosno 2.859,42 EUR.

16. 5. Prema aneksu ugovora o kreditu, utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR (preplata), na dan 30. rujna 2015. te iznosi 14.953,23 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti 1.984,63 EUR.

16. 7. Financijski vještak je izračunao da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 2.842,30 EUR, pa kada se od zbroja tih zateznih kamata s iznosom više plaćenih razlika anuiteta s osnove valutne klauzule oduzme iznos preplate utvrđene konverzijom (1.984,63 EUR), dobije se iznos od 8.322,11 EUR.

17. 1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je kondemnatorni tužbeni zahtjev postavio u skladu s istim, potražujući isplatu iznosa od 11.181,53 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate, sukladno rekapitulaciji iz nalaza i mišljenja, označenoj kao ukupno I. i II.

18. Tuženik nije prigovorio matematičnom izračunu financijskog vještaka, već je iznio primjedbe pravne prirode, ističući u bitnome da je tužitelj u potpunosti obeštećen provedenom konverzijom te da nema osnovu za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva, pozivajući se pri tome na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. Također je naveo da je konverzija kredita provedena sukladno prisilnim propisima i to odredbama ZID ZPK/15 te da razlog eventualne nevaljanosti ne izvire iz općih odredbi obveznog prava, pa da stoga tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi o kamati i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega je neosnovan i njegov kondemnatorni zahtjev. Tuženik je također prigovorio nalazu i mišljenju iz razloga što stranke nisu ugovorile fiksnu, već promjenjivu kamatnu stopu te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Navedeni prigovor nije relevantan u ovom predmetu jer financijskim vještačenjem nisu utvrđivane razlike u plaćenih anuitetima zbog promjene kamatne stope, već samo zbog promjene tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita. Osim toga, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu predmet deklaratornog tužbenog zahtjeva, niti tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom traži bilo kakvu isplatu iznosa koje je platio tuženiku uslijed promjene kamatne stope redovne kamate.

19. Kako su nalaz i mišljenje vještaka izrađeni temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno, sud je iste prihvatio u cijelosti.

20. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

20. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Ž 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti izričito osporavao pravnu valjanost aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je aneks ugovora o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Aneks ugovora o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istoga.

21. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita u iznosu od 1.984,63 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

21. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 7.464,44 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 2.842,30 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno umanjiti za iznos preplate priznate konverzijom kredita od 1.984,63 EUR-a, nakon čega preostali dio zakonskih zateznih kamata za navedeno razdoblje iznosi 857,67 EUR. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita samo su djelomično namirene zakonske zatezne kamate, dok glavna tražbina po toj osnovi nije namirena, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za ono što je tuženiku preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

21. 3. Tužitelj, međutim, nema pravo tražiti plaćanje kamata na apsolutno izražen iznos istih, jer bi to bilo protivno odredbi čl. 31. ZOO-a, prema kojem na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Sukladno takvoj zakonskoj odredbi, tužitelj bi kao vjerovnik mogao zatezne kamate utužiti kao glavnu tražbinu tek nakon prestanka glavne tražbine. Kako glavna tražbina tužitelja s osnove preplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita nije prestala, tužitelj na izračunati iznos kamata do 30. rujna 2015. nema pravo tražiti plaćanje daljnjih zakonskih zateznih kamata.

21. 4. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa više plaćenih razlika s osnove promjene tečaja od 7.464,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. te zahtjev za isplatu preostalog dijela kamata koji nije namiren preplatom priznatom konverzijom i to u iznosu od 857,67 EUR, bez daljnjih kamata na taj iznos.

22. Vezano uz prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je upravo on otplaćivao mjesečne anuitete kredita, a ne netko treći, ističe se da iz priložene dokumentacije ne proizlazi da bi netko treći za tužitelja otplaćivao kredit, a čak i da jeste, to nije odlučno za donošenje odluke u ovom predmetu jer se radi o ugovornoj obvezi tužitelja, a ne nekog trećeg, pa u slučaju da je i netko treći za njegov račun otplaćivao kredit, to je predmet odnosa između tužitelja i treće osobe te ne utječe na obvezu tuženika da stečeno bez osnove vrati upravo tužitelju, kao obvezniku otplate predmetnog kredita.

23. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir priliko utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

24. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.

25. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

25. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice od 2.859,42 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

26. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 11.181,53 EUR, od čega je tužitelju dosuđen ukupni iznos od 8.321,57 EUR, a tužbeni zahtjev odbijen je u iznosu od 2.859,42 EUR. Imajući u vidu iznos prihvaćenog tužbenog zahtjeva, tužiteljev kvantitativni uspjeh u parnici iznosi 74,42%, dok tuženikov uspjeh iznosi 25,58%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (74,42%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (74,42%- 25,58%) dobiva se iznos od 48,84 % uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

26. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 3. listopada 2024. i 7. travnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 16. siječnja 2025. i 15. travnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu 7. listopada 2024. po tbr. 9. t. 5. u visini od 25 bodova,

- što ukupno iznosi 525 bodova ili 1.050,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 262,50,00 EUR, što ukupno iznosi 1.312,50 EUR.

26. 3. Tužitelju je odmjeren trošak s osnove plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 64,44 EUR, pa njegovi ukupni troškovi ovog postupka iznose 1.376,94 EUR.

26. 4. Tužitelju nisu odmjereni troškovi s osnove sudske pristojbe na presudu jer je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23.)

26. 5. Sud je tužitelju dosudio 48,84% odmjerenih troškova zastupanja po punomoćniku i troškova s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu, što iznosi 672,50 EUR. Navedenim troškovima dodani su u cijelosti troškovi s osnova plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, jer su troškovi vještačenja na način kako je to predložio tužitelj u cijelosti bili potrebni, neovisno o uspjehu stranaka u postupku.

26. 6. Slijedom navedenog, tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.072,50 EUR, dok je preko dosuđenog iznosa odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

26. 7. Sud tužitelju nije odmjerio troškove za provedeno financijsko vještačenje prije podnošenja tužbe, jer je odluka u ovom predmetu utemeljena na nalazu i mišljenju sudskog vještaka kojemu je sud povjerio vještačenje, pa trošak izvansudskog financijskog vještačenja nije bio potreban za svrhovito vođenje postupka. Odbijen je stoga zahtjev za naknadu tih troškova postupka kao neosnovan, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

27. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 6. lipnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Vanja Joka Brkljačić, Zagreb, Lobmayerove stube 2

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III