REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: P-1674/2023-11

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Borelli br. 9, Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Meliti Lisica, u pravnoj stvari tužitelja: GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po: Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Ulica Stjepana Radića 8, 23 000 Zadar, protiv tužene OTP banke d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, zastupane po OD Marinović i partneri radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 5. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, zam. punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, dana 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050712491106-SN, s nadnevkom: 12. srpnja 2005. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove odobravanja kredita u visini od 0,99 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju: GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 622,13 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 5. kolovoza 2005. god. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju: GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak postupka u iznosu od 500,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana, dok se za iznos preko dosuđenog zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su on i tužena, koja je tada poslovala pod nazivom Nova banka d.d., sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050712491106-SN, s nadnevkom: 12. srpnja 2005. god. ( dalje: Ugovor). Tužena da je tužitelju po Ugovoru zaračunala i naplatila naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita (dalje - naknada). Kredit po Ugovoru je isplaćen na račun tužitelja dana 4. kolovoza 2005. godine u iznosu od 473.475,47 kn ( u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.113,00 CHF prema srednjem tečaju 1CHF = 4,682637 kn). Shodno navedenom, visina Naknade je iznosila 4.687,41 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije HRK-EUR iznosi 622,13 EUR-a. Tužena da nije imala pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu, iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tužene da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Tako, Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Naime, Ugovor da je u cijelosti pripremila i predložila tužena, a prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženu. Ističe kako je pri tome sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja, te upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Zaključno, drži da je tužena navedenim postupanjem tužitelju pričinila štetu, a sebi stekla korist bez osnove, stoga da je dužna vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tužena u odgovoru na tužbu (l.s. 27-101) protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu, poriče sve navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se postavljeni tužbeni zahtjev (kao i svi eventualno naknadno postavljeni i precizirani zahtjevi) u ovoj pravnoj stvari u cijelosti odbace odnosno odbiju kao neosnovani uz dosudu na teret tužitelja nadoknade svih prouzročenih troškova ovog postupka u korist tuženika, a za slučaj da sud nađe da je postavljeni tužbeni zahtjev (ili pak bilo koji od eventualno naknadno postavljenih i preciziranih kumuliranih zahtjeva) osnovan ističe se i prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine sa utuženom tražbinom tužitelja. Također a prije upuštanja u raspravljanje o meritumu predmeta spora i biti ove pravne stvari prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i to samo ugovorne odredbe o naknadi za troškove odobravanja kredita u CHF u visini od 0,99% od iznosa kredita i isplati temelji na tvrdnji tužitelja da je s pravnim prednikom tuženika tadašnjom Novom bankom d.d. sklopio još dana 12.07.2005.g.,Ugovor o kreditu, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk.ul.br.E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora:050712491106-SN, a koji da je tobože u osporavanim tj utuženoj ugovornoj odredbi glede naknade za troškove odobravanja kredita ništetan, pa kako se radilo o isplaćenom kreditu od 101.113,00 CHF sud bi vrijednost predmeta spora trebao u ovom predmetu utvrditi u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa na dan njegove uplate tužitelju jer je upravo u tom iznosu predmetni kredit bio plasiran - isplaćen tužitelju od strane prednika tuženika. Posebno se ističe zastara prava na podnošenje ove vrste tužbe a koja je istekla potrošačima protiv banaka a time ovdje i u odnosu na tuženika s danom 14.lipnja 2023.g., a ova tužba je podnesena dana 27.lipnja 2023.g., dakle nakon proteka roka kada više potrošači pa tako i tužitelj nemaju prava na podnošenje tužbi protiv banaka po bilo kojoj osnovi i to bez obzira da li se radi o nekonvertiranim ili konvertiranim ugovorima o kreditu budući je sa danom 14.lipnja 2023.g., nastupila zastara prava na podnošenjem ovakvih vrsta tužbi protiv banaka dakle ovdje tuženika kao banke i to kako u odnosu na valutnu klauzulu, tako i kamatu te naknadu pa se tužba i tužbeni zahtjev mora ovdje odmah odbaciti jer je predmetna tužba podnesena nakon nastupa zastare prava potrošača prema bankama pa isti više a nakon dana 14.lipnja 2023.g., ne mogu radi nastupa zastare tužiti banke radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate zbog ništetnosti ugovornih odredbi pa tako i u odnosu na naknadu za troškove odobravanja kredita u visini od 0,99% od iznosa kredita kao što je to slučaj u ovom predmetu pa je razvidno da se ovdje radi o tužbi po načelu “ako prođe prođe ako ne ništa ionako se radi o malom iznosu”. Udruga Franak je više mjeseci prije 14.06.2023.g. javno pozivala potrošače a što je opće poznata činjenica da svi koji su imali zaključene Ugovore o kreditu u valuti CHF moraju podnijeti tužbe protiv banaka zaključno sa danom 14.lipnja 2023.g., a nakon čega više nemaju na to pravo radi nastupa zastare prava na podnošenje ovakvih vrsta tužbi protiv banaka radi čega su i pozivali potrošače da “se hitno požure” “da se jave udruzi i odvjetnicima te pravnim savjetnicima udruge” i sl.. Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj više nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g. konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke predmetnog ugovora nedvojbeno i to suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Prema zauzetom pravnom shvaćanju VSRH-a od dana 20.12.2022.g., izraženom na sjednici sudaca većinom glasova je odlučeno da tužitelji koji su konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR kao što je to ovdje slučaj kod ovog tužitelja nemaju pravo na obeštećenje glavnice niti kamata već samo eventualne razlike u kamati zbog čega je ovdje jasno da je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan i neutemeljen kako po osnovi valutne klauzule tako i u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te ga kao takvog treba odbiti tj odbaciti jer nema govora o bilo kojem osnovanom i utemeljenom potraživanju tužitelja u bilo kojem iznosu u ovom pravnom predmetu po osnovi ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva a kojeg je i incirao tužitelj a ne prednik tuženika ili pak ovaj tuženik. Nakon donošenja prednje navedene odluke viši sudovi kao i prvostupanjski su jasno osnovano i zakonito u istovrsnim pravnim predmetima počeli odbijati identične tužbene zahtjeve a koji su postavljeni radi utvrđivanja ništetnosti ugovorene valutne klauzule odnosno odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu a kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) i to kako u odnosu na tečaj valute tako i u odnosu na kamatu a pogotovo naknadu bilo da se radi o naknadi za troškove odobravanja kredita ili pak o tzv izlaznoj naknadi za prijevremeno zatvaranje – otplatu kredita jer tada nesporno tuženiku nastaju materijalni troškovi a prema odluci prednika tuženika isti je imao pravo naplatiti naknadu za troškove odobravanja kredita prema vlastitoj Tarifi u visini od 0,99% od iznosa kredita pa kako takva odluka prednika tuženika nikada nije utvrđena kao nezakonita niti je osporena jasno je i evidentno da tužitelj nema pravnu osnovu za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika. Pa tužitelj je sam inicirao i podnio kreditni zahtjev prema predniku tuženika a isti ga je nakon toga morao obraditi, prikupiti dokumentaciju i dr a što je dovelo do materijalnih troškova i utroška dodatnih radnih sati na teret prednika tuženika pa mu je te troškove bio jasno dužan nadoknaditi tužitelj a kako je to Ugovorom o kreditu bilo i ugovoreno. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, u daljnjem tijeku postupka Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, ali također predlaže i odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema više pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci: Rev-2868/18 od dana 12.02.2019.g., stoga je potpuno irelevantno pa i bespredmetno u ovoj pravnoj stvari, pogotovo sada u situaciji kada je VSRH dana 20.12.2022.g., zauzeo gore navedenom pravno shvaćanje kod konvertiranih CHF kredita dakle u istovrsnim pravnim slučajevima. Nadalje tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani i iz razloga jer je sada zauzet stav VSRH- a od 20.12.2022.g., prema kojem tužitelji a koji su konvertirali svoje kredite iz CHF-a u EUR nemaju pravnu osnovu za utuženo potraživanje radi valutne klauzule niti kamata odnosno glavnice niti kamata po tim osnovama kao niti naknade za troškove odobravanja kredita. Tužitelj u podnesenoj tužbi tvrdi da je ugovorna odredba a kojom je određena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva a kojeg je sam tužitelj inicirao tobože ništetna, kao i da je pri tome došlo do tobože„značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača“ da se nije pregovaralo o tome, da tužitelj nije dobio potrebne informacije, da se nije moglo utjecati na sadržaj ugovora niti visinu naknade, pa da je time tobože stavljen u neravnopravniji položaj u odnosu na prednika tuženika a pogotovo da bi spornu ugovornu odredbu sud trebao tj čak da je dužan tumačiti u korist tužitelja“ i sl;što je međutim poptuno pogrešno i neosnovano a pri tome zanemarujući i potpuno ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i ugovorenom kamatnom stopom,naknadom i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

Tuženik stoga ovdje upućuje na odredbu članka 19.a st.1. alineja 3.ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao svoj CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog tužitelj stoga nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, kao i radi toga što ugovorena naknada kao i valutna klauzula te kamatna stopa (promijenjiva) nije bila nezakonita niti onda a niti danas jer nije u protivnosti sa niti jednom odredbom ZOO-a a niti je zbog utužene ugovorne odredbe uopće došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega su parnične stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule ali i naknade kao i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporna ili pak sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim tj nepostojećoj ugovornoj odredbi. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st.5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom i sklopio Dodatak br.1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br.1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope ali i naknada) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br.1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: utvrđena preplata a koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate dijelom iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije a dio je isplaćen tužitelju te je;

• utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

Prednje navedeno je razvidno iz dokaza uz ovaj odgovor na tužbu a isto će biti potvrđeno ukoliko se provede vještačenje koje uostalom sam tužitelj u svojoj tužbi uostalom i predlaže.Nadalje tuženik ističe da se protivi i osporava privatni izračun tužitelja a na temelju kojeg je postavljena visina utuženog potraživanja jer nije uopće razvidno na koji način i kojom je to metodologijom izračuna tužitelj došao do utužene visine. Ističe se da je izračun potpuno pogrešan i neosnovan te se istom tuženik protivi kao i iz razloga jer tuženik na bilo koji način nije sudjelovao u izradi tog privatnog izračuna tužitelja, a niti se suglasio sa izvođenjem istog a pogotovo ne sa njegovim rezultatima a koji se ovdje kao osnovani i zakoniti u cijelosti osporavaju! Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br.1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je prednik tuženika primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope kao i ugovorena naknada su tužitelju bile poznate i na koje je notorno sam bio pristao te se i istima bio i suglasio a nikada im se nije niti protivio! Pa naknada je jasno ugovorena u postotku od iznosa kredita te je ista potpuno određena. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je prednik tuženika, a prije sklapanja predmetnog Dodatka br.1 svojim upućenim dopisom bio predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR, a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retoraktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br.899 od dana 10.09.2015.g. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br.1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema pravnog (pa čak niti moralnog) osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje, posebno po osnovi valutne klauzule i promijenjive kamatne stope a pogotovo po osnovi naknade za troškove odobravanja kredita a to je sada potvrdio i VSRH u zauzetom pravnom shvaćanju od 20.12.2022.g. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248.st.1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju prednik tuženika je dakle u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br.1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br.1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl.19.e st.6.ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu prednika ovog tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br.1.Ugovora o kreditu, a koji u niti jednom svom dijelu nije ništetan ili pogrešan tj validan pa tako niti u pogledu ugovorene odredbe o naknadi za troškove odobravanja kredita ali niti u pogledu povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), i glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao niti kamate. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br.1.,ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi: Rev-1172/18 od dana 19.03.2019.g. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim:

Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr.kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj:U-I-3685/2015 i dr. od dana 04.04.2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90.st.4.Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona

– ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu G, C-118/17 od 14.03.2019.g. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu G radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.g. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br.1, on apsolutno proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b. po kojem je položaj potrošača eventualno ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih tj sporne ugovorne odredbe doduše ovdje samo u odnosu na naknadu, jer pravno one više niti ne postoje. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu,Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g. rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli, naknadi ili pak kamati, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, pod posl.br: Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju Rješenja broj:Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl. br. Rev-18/18, ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj:

Gos-1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj:Rev-2868/18 od dana 12.02.2019.g.

Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati dokazan pravni osnov kao i interes, utvrđivanje kojeg se kod ovakve vrste zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate naplaćene naknade za obradu kredita iniciranog upravo od strane tužitelja potpuno neosnovan, zakašnjeli pa čak i promašen, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između tuženika i tužitelja kao stranaka ugovora o kreditu i njegovog kasnije sklopljenog Dodatka br.1.sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor, ali čak i da nije sklopljen predmetni sporazum o konverziji ponovno tužitelj nema zakonskih uvjeta za ostvarivanje bilo kojeg iznosa na teret ovog tuženika jer se njegovo pravo na utuženo potraživanje već odavno ugasilo zbog nastupa zastare o čemu će se kasnije još biti riječi u ovom odgovoru na tužbu. Isto tako položaj tužitelja kao eventualnog potrošača se unaprijed ne presumira ni u ovoj parnici već ga tužitelj sam mora prethodno nedvojbeno dokazati da je on doista i stvarno potrošač i da su ispunjeni kumulativni zakonski uvjeti i da on uživa zakonsku zaštitu prema odredbama ZZP-a. O prednje navedenom donesena je i recentna praksa višeg suda konkretno Županijskog suda u Zagrebu, a na koje odluke tj. zauzeti pravni stav se ovdje osnoavno i utemeljeno i poziva ovaj tuženik. Osporavaju se u potpunosti navodi iz povijesnog dijela tužbe budući da je tuženik doista u cijelosti bio informirao tužitelja o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke u ovom slučaju, i to kako u pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva a koja je bila određena u postotku dakle i po visini jer se postotak izračunava na temelju iznosa odobrenog kredita, ali i kamate, njezine vrste tako i u pogledu valutne klauzule i tečaja valute, pa stoga nije došlo do posljedice u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i iz razloga jer je predmetni osnovni ugovor izmijenjen suglasnom voljom ovih stranaka njegovim dodatkom br.1., i jer je došlo do njegove izmjene – tj. konverzije iz CHF u EUR. Također nema govora o nikakvoj šteti a niti stjecanju koristi bez osnove na strani ovog tuženika a niti prethodno njegovog pravnog prednika budući da on niti osnovnim ugovorom a niti njegovim dodatkom naravno nije počinio nikakvu štetu tužitelju niti je ista uopće nastala na strani tužitelja zbog bilo kakvog nezakonitog postupanja ili pak ugovorne odredbe prednika tuženika ili pak ovog tuženika u ugovornom odnosu sa tužiteljem radi čega su također potpuno neosnovani i neutemeljeni navodi tužitelja iz povijesnice njegove tužbe, a koji se kao takvi u potpunosti osporavaju jer također ne proizlaze iz niti jednog relevantnog i vjerodostojnog dokaza priloženog uz tužbu. Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl.502.n st.1.ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH. Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C-452/18 od dana 09.07.2020.g., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije (Direktivu 93/13) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:

▪ da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i

▪ da Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/19 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodatka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio kao niti kod osnovnog Ugovora o kreditu iz 2005.g. Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva i to iz svih naprijed navedenih i obrazloženih razloga. Na zahtjev tužitelja (a da predmetni Ugovor o kreditu nije kasnije kovertiran u eurski) imao bi se u ovom slučaju za utuženu isplatu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primjeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Odredbom čl.118.ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili pak njegovog pravnog prednika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 27.lipnja 2023.g., dakle više od sedam godina nakon provedene konverzije te više od osamnaest (18) godina od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva a koji je podnesen po tužitelju predniku tuženika tadašnjoj Novoj banci d.d., to tuženik ovdje ističe kako je prošlo puno više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio prije konverzije, dakle po osnovi naplaćene naknade koja je naplaćena još u srpnju 2005.g., pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja čak i da ono kojim slučajem i postoji u zastari zbog čega se istom ugasilo pravo na bilo koje novčano tužbeno potraživanje na teret ovog tuženika posebice po osnovi naknade za troškove obrade i odobravanja kreditnog zahtjeva tužitelja u ugovorenoj visini od 0,99%. Tužitelj podnošenje ove tužbe obrazlaže i tvrdnjom da mu tobože prednik tuženika nije dao sve potrebne informacije, da se nije pregovaralo, da mu nije dao sve potrebne obavijesti kao i da “tužitelj s prednikom tuženikom u ovom slučaju tobože nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi”, da nije znao te da nije bio informiran kolika je naknada i sl; a koji navodi tužitelja iz povijesnice njegove tužbe jednostavno nisu točni niti osnovani a niti proizlaze iz materijalnih dokaza u spisu. (odredbi Ugovora o kreditu, izvršene uplate / naplate u korist prednika tuženika i dr;) Uostalom da se tužitelj nije suglasio sa visinom ugovorene naknade za troškove odobravanja vlastitog kredita ne bi istu bio platio tj odustao bi od ugovora ili bi tražio da se ta naknada umanji ili ukine a u slučaju naplate mogao je tražiti raskidu ugovora no ništa od toga tužitelj nikada nije učinio niti je do konverzije tužio prednika tuženika a niti mu je ikada prigovarao u pogledu naplaćene naknade i dr, a to znači da je sa ugovorenom naknadom kao i sa drugim odredbama ugovora o kreditu bio apsolutno suglasan! Sva potrebna dokumentacija kao i informativne brošure prednika tuženika pa i o rizicima ugovoranja kredita u CHF kao i vrste kamatne stope ( promijenjiva a ne fiksna) ali i naknade kao i odluka prednika tuženika o tarifi za nagrade tj naknade bile su dostupne u svim tadašnjim poslovnicama prednika tuženika te su bile poznate tužitelju kao i sama kreditna dokumentacija jer je primjerak iste imao u svojem posjedu, zbog čega su njegovi tužbeni navodi apsolutno neosnovani i nevjerodostojni ali i protivni samim materijalnim dokazima u spisu. U prilog naprijed navedenom tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u rješenju posl.br:Gž-1334/2020 od dana 30.11.2020.g.: „prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je od tuženice zatražio predaju dokumentacije vezane uz kreditni odnos i da je tuženica odbila predati zatraženu dokumentaciju“ a isto tako i dokazati da se nije pregovaralo o naknadi a pogotovo da bi bio prisiljen sklopiti takav osnovni ugovor o kreditu. Ipak, ako sud zanemari sve naprijed navedeno te odluči izvoditi dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da sud kod imenovanja vještaka istoga ovlasti da sam eventualno a ukoliko mu je to potrebno od ovog tuženika zatraži svu dokumentaciju koja mu je potrebna za izradu nepristranog točnog i objektivnog ali i potpunog vještva, a koju će mu tuženik i dostaviti. Tuženik ističe i to da je ugovorena odredba o naknadi kao i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ali i promijenjivoj kamatnoj stopi pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tužitelj je s prednikom tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, dakle o visini i postotku naknade te isti nije tada a niti kasnije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule, a na što je sve tada kao i na visinu naknade za troškove odobravanja kredita u CHF tužitelj nedvojbeno pristao i to bez bilo kakve prisile, uvjetovanja, ucjenjivanja i sl. Tuženikov prednik je također tužitelja izrijekom bio upozorio i na sve moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, i promijenjive kamatne stope upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, (ali i same kamatne stope a koja je i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna) ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima te promijenjivom kamatnom stopom jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru, a što se ovdje podredno ističe. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., prednik tuženika je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj tada želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule te ugovorenom naknadom a koja doista objektivno je bila minimalna čak manja od stvarnih materijalnih i drugih troškova koji su nesporno bili prouzročeni predniku tuženika zbog podnesenog zahtjeva tužitelja za odobravanjem vrlo visokog kreditnog iznosa a radi čega je prednik tuženika čak morao angažirati vještaka radi procjene vrijednosti nekretnine i upisa hipoteke na istu a koja se daje u zalog radi osiguranja naplate iznosa prednika tuženika a zbog kredita koji će se isplatiti tužitelju sukladno odredbama Ugovora o kreditu od 12.srpnja 2005.g., Tužitelj je potpisom predmetnog ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, te kamatu kao i njezinu vrstu, a suglasio se i glede naknade za obradu kredita, a prednik tuženika ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima a napose o visini i postotku ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja (čl.16. i dr; Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod prednika tuženika, izabrana valutna klauzula, naknada i kamata po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio nepobitno jako dobro upoznat i sa istima se suglasio, (a to je potvđeno i njegovim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu) pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako napose glede naknade ali i valutne klauzule te kamate, tj kamatne stope koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ove ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i samom solemnizacijom predmetnog ugovora o kreditu a koji je kasnije izmijenjen u eurski. Tuženik također ističe činjenicu da su ugovorne odredbe o naknadi ali i valutnoj klauzuli, kao i o kamati jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedena sporna ugovorna odredba o naknadi kao i druge ugovorne odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti same naknade, valutne klauzule, kamate i upravljanje kreditom tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je njegov pravni prednik doista bio sveobuhvatno informirao o svim rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, odnosno kamatne stope – promijenjive i tečaja valute u CHF u odnosu na tadašnji naš HRK kao i visine naknade koju će platiti ukoliko mu se kredit odobri prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o naknadi, valutnoj klauzuli, kamati, tečaju, i eventualnim posljedicama koje ona ili pak one mogu imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od osamnaest (18) godina od sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu tvrdi da mu odredba Ugovora o naknadi nije bila jasna, da se nije pregovaralo o tome, da nije dobio potrebne informacije, da nije mogao prigovoriti, da nije znao njezin iznos i sl. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika prednika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za nakandu ali i valutnu klauzulu, te kamatu kao i njen učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumjeva da su mu sve ugovorne odredbe pa tako i sporna bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, ali I izvršenom uplatom naknade zbog čega su njegovi navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni, ali i protivni samim materijalnim dokazima u spisu. O informiranosti tužitelja i postupanju prednika tuženika u fazi pregovora Tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak kao i što je to naknada zbog čega se ista plaća predniku tuženika, kada će se ista platiti tj u kojem slučaju odnosno iznosu te na koji način…… Naime, prednik tuženika je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama pa tako i u banci prednika tuženika bili predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam naknade, valutne klauzule, kamate, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke prednika tuženika svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, kao i koliko iznosi određena naknada, odluka banke o tarifama naknada, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke www.novabanka.hr Tuženikov prednik je tužitelja kao i općenito potrošače dakle jasno upozoravao i informirao o naknadi ali i valutnoj klauzuli, tečaju, kamati kao i načinu njezine eventualne promjene u budućnosti i to na više različitih načina što ne bi trebalo uopće biti sporno kada je ova činjenica može se slobodno reći i općepoznata. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke prednika tuženika tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i što je to promijenjiva a ne fiksna kamatna stopa, a napose što je to naknada i dr te na koji način će se nakon pregovaranja i dogovora ista platiti, pa stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke prednika tuženika a koji je ugovarao ovaj osnovni kredit s tužiteljem ali i njegov Dodatak br.1. Odredba o naknadi, valutnoj klauzuli ali i kamati, tečaju i dr; sadržana u ovom predmetnom i to osnovnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u tadašnjoj našoj valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba tj odredbe isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Slijedom navedenog odredba osnovnog ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i ugovorena promijenjiva kamatna stopa a pogotovo naknada za troškove odobravanja kredita u točnoj visini I iznosu od 0,99% od iznosa kredita ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, iste tj ista nije nepoštena, nemoralna niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu ili nepoštenu tj nezakonitu odnosno nezakonite i ništetne ugovorne odredbe. Naime, navedena a u tužbi sporna ugovorna odredba tj navedene ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i razumljive, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom eventualnom potrošaču nije moglo ostati nepoznao niti to koliko iznosi ugovorena naknada kada se ista plaća i na koji način te kako se ista izračunava kao i da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima kao i to da se kamata može promijeniti za vrijeme roka trajanja njegove obveze povrata ugovorenih mjesečnih anuiteta predniku tuženika, dok je ugovorena naknada bila ista i nije se mijenjala niti do konverzije a niti nakon nje. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za tužitelja bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl.84.ZZP-a ocjena poštenosti utužene odredbe prema kriterijima iz čl.81.ZZP-a nije uopće dopuštena. Dakle, tuženik utemeljeno ističe da ugovorna odredba o naknadi kao i valutnoj klauzuli te kamatnoj stopi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nikakvu a poglavito ne značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ako je tužitelj uopće bio potrošač u smislu odredbi o ZZP-a. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, i da je osporavana odredba o naknadi ipak podložna ocjeni poštenosti iz čl.81.ZZP-a, tužitelj ponovno nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu prednik tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja a kada su oni bili ugovorili osnovni Ugovor o kreditu tj naknadu za troškove odobravanja kreditnog zahtjeva tužitelja a što je sve sada čak i bespredmetno jer su kasnije isti izmijenili njegovim Dodatkom br.1., i Sporazumom. U pogledu ocjene je li tuženik tj njegov prednik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ovdje upućuje i na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od dana 03.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja prednika tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od dana 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošaće nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošaće o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to i na koji to način prednik tuženika tobože propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a a na koje se poziva odnosno na koje će se eventualno u daljnjem tijeku postupka tužitelj pozivati potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o naknadi, valutnoj klauzuli ali i samoj kamati isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom oko tri godine kasnije i to 2008.godine između banke i potrošača a kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o nakandi ali i valutnoj klauzuli te kamati sadržanoj u čl.22.Zakona o obveznim odnosima. Odredba o naknadi kao i valutnoj klauzuli te kamati sadržana u osnovnom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju HNB-a a ne prednika tuženika za CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja. Odredba članka 22.Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u tadašnjoj našoj domaćoj valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti pa tako i glede postotka od iznosa kredita. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o naknadi kao i valutnoj klauzuli te kamati iz odredbi osnovnog predmetnog ugovora o kreditu, a koje odredbe su odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule i dr; potpuno neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da prednik tuženika, a unatoč svoj svojoj stručnosti i pažnji doista nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, i kamate, a kada je sklopljen predmetni osnovni Ugovor o kreditu 2005.g., a što se ovdje posebno ističe! Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavane ugovorne odredbe o naknadi nije postojao pravni okvir u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako prednik tuženika u osnovnom ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim još davne 2005.g., doista nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Kako u ovom slučaju zbog ugovorena odredba o naknadi za troškove odobravanja kredita u visini od 0,99% ali i valutne klauzule i kamatne stope nije došlo do neravnoteže a posebno ne značajne na strani tužitelja stoga se tužbeni zahtjev trebaju u cijelosti odbiti podredno odbaciti. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primjeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen dosta ranije tj. još 2005.g. Osnovni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nikako nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka bila postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu pa tako i o visini naknade kao i o samoj valutnoj klauzuli ali i kamati tj njezinoj vrsti kao i visini. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni osnovni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a niti u cijelosti, sve kada bi sporna ugovorna odredba o naknadi i bila ništetna no međutim ona to nikako nije kao niti druge ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu ali niti iz njegovog kasnije sklopljenog Dodatka i Sporazuma. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102.ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Ne bi trebalo biti sporno da je ugovorna odredba o naknadi kao i valutnoj klauzuli ali i kamati pravno valjana i dopuštena ugovorna odredba, jer je ugovaranje te tj tih ugovornih odredbi bilo dopušteno, što dosljedno znači da ona nije u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako je utužena ugovorna odredba potpuno jasna, razumljiva i lako uočljiva, to je ista stoga neupitno pravno valjana i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je jasno i nedvojbeno propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osnovni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem sadrži sve bitne sastojke, jer je prednik tuženika u skladu s Ugovorom tužitelju bio plasirao kredit u iznosu od 101.113,00 CHF u tadašnjoj kunskoj protuvrijednosti, a tužitelj je preuzeo obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj kamatnoj stopi u visini od 4,89% godišnje, a predmetni kredit se obvezao vratiti tuženiku u 300 jednakih mjesečnih anuiteta (25 godina) u iznosu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB- a a ne tuženika za CHF (prije izvršene konverzije) na dan uplate njegove tadašnje obveze, pa je evidentno da je i naknada kao i kamatna stopa, tečaj valute, te obveza tužitelja bila i jeste potpuno određena i pravno valjana, pa stoga predmetni osnovni Ugovor o kreditu nikako nije i ne može biti ništetan u cijelosti, pa niti djelomično sve kada bi sporna ugovorna odredba o naknadi i bila ništetna, no ona to doista NIJE, jer naknada kao i valutna klauzula odnosno kamata a koja je jasno određena i glede njezine vrste i visine nije bitan sastojak ugovora o kreditu pa isti može opstati i bez nje. Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope te naknade za obradu kredita za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu broj Gos-1/2019, od dana 04.03.2020.g. sve dvojbe su nestale. Naime, Vrhovni sud RH u navedenoj odluci zauzeo je sljedeće stajalište:

„Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti:

- da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova (odnosi se na presude u slučaju „Franak“, op. tuženika) pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.“ Iz navedenoga se bez osobitih teškoća može zaključiti kako je Vrhovni sud RH prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o naknadi, valutnoj klauzuli, kamati i promjeni kamatne stope kao niti tzv izlaznoj naknadi za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (AZ,Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005.g.,str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ako bi se i naknadno postavio i posebno precizirao u ovoj pravnoj stvari se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi njegov pravni prednik bilo koju štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br:Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi predmetni osnovni ugovor o kreditu tada u CHF s prednikom tuženika, već je to bio isključivo rezultat njegove tadašnje slobodne volje i želje. Ukoliko pak tužitelj sada nakon više od osamnaest (18) godina od sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu želi sebe prikazati kao osobu koja je taj ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, a posebice prema odredbama ZOO-a jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva od prednika tuženika radi ostvarenja namjene iz predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl.118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o naknadi kao i valutnoj klauzuli te kamati a na temelju koje je tužitelj uplaćivao ugovorene anuitete kao i naknadu za trošak odobravanja kredita predniku tuženiku nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na utuženi iznos od dana plaćanja /naplate iste / tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim utuženu odredbu ugovora a što nije pravno moguće i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214.ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, budući to nije pravno moguće nakon zauzetog stava VSRH od 20.12.2022.g., u ovim istovrsnim predmetima tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a prednik tuženika u trenutku stjecanja a niti kasnije poglavito nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i poštenim! Uostalom kako su stranke konvertirale osnovni ugovor o kreditu te kako je sporno potraživanje čak i da je ono postojalo zastarjelo tj ugasilo se kao i pravo tužitelja na podnošenje ove tužbe protiv tuženika tužitelj pogotovo stoga nema pravnu osnovu za bilo koje novčano ali niti drugo tužbeno traženje na teret ovog tuženika a kako je to detaljno već prethodno gore i obrazloženo u ovom odgovoru na tužbu. U ovom predmetu treba posebno ispitati i utvrditi da li je nekretnina- kuća tužitelja a koja je adaptirana upravo kreditnim sredstvima prednika tuženika tužitelj istu koristio ili koristi za iznajmljivanje, zakup, dakle da li je ostvarivao ili ostvaruje financijsku korist od dovršene tj u potpunosti adaptirane nekretnine -kuće temeljem kreditne namjene iz Ugovora o kreditu ili ne? jer ukoliko je ostvarivao ili ostvaruje novčana sredstva od predmetne nekretnine po bilo kojoj osnovi tada pogotovo tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a i ZPK-a niti se može takav smatrati a niti može uopće osnovano uživati zaštitu zakonskih odredbi na koje se poziva u tužbi. Prigovara se i aktivnoj legitimaciji tužitelja jer ničim nije dokazano da bi on uplatio ugovorenu naknadu za troškove odobravanja vlastitog kredita predniku tuženika. Opreza radi osporava se iznos koji se u tužbi potražuje na teret tuženika jer isti nije osnovan niti na zakonu utemeljen tim više jer nije jasno na temelju kojeg izračuna se uopće došlo do utuženog iznosa a isti nikada nije niti odobren od strane tuženika niti je u takvom izračunu na bilo koji način sudjelovao tuženik, radi čega se treba provesti objektivno i nepristrano i financijsko knjigovodstveno vještačenje u odnosu na visinu utuženog potraživanja a ovo da nije prethodno već nastupila zastara prava na podnošenje tužbe od strane tužitelja kao i zastara utužene visine tužbenog zahtjeva na teret tuženika. Na posljetku, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove naprijed navedene i obrazložene i na dokazima pa i sudskoj praksi utemeljene navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i iskorištene ukupne preplate kao i za manje plaćene anuitete kada je tečaj valute i kamata bila manja od početno ugovorene i to za razdoblje od dana 12.srpnja 2005.g., pa do konverzije tj dana sklapanja Dodatka br.1 Ugovora o kreditu a sve uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na taj iznos (koji će se točno precizirati nakon utvrđenja vještačenjem) teče od dana utvrđene i iskorištene preplate i dr pa do konačne isplate. Slijedom naprijed navedenoga i obrazloženog te na dokazima ali i sudskoj praksi utemeljenom tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu te p r e d l a ž e da se postavljeni (pa i eventualno naknadno precizirani) tužbeni zahtjev u cijelosti odbije (ili odbaci) kao neosnovan uz nalog tužitelju na nadoknadu tuženiku svih prouzročenih mu parničnih troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29.st.2.Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva (što ne bi bilo osnovano i zakonito) neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st.3. ZPP-a.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050712491106-SN, s nadnevkom: 12. srpnja 2005. (l.s. 4-9), isplatni nalog – obračun od 4.kolovoza 2005. (l.s. 14), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka (l.s. 116-117).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050712491106-SN,.sklopljenog između ovdje stranaka dana 12. srpnja 2005., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u visini od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, isplati iznos od 622,13 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

5. kolovoza 2005. pa do isplate.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 12.srpnja 2005. tužitelj i pravni prednik tužene zaključile predmetni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050712491106-SN, s nadnevkom: 12. srpnja 2005, kojim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101,113,00 CHF, uz rok otplate od 25 godina, odnosno 300 mjesečnih anuiteta, te promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako, u konkretnom slučaju ovaj Sud nalazi dokazanom činjenicu da tužitelj ima svojstvo potrošača, obzirom isto proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja (l.s. 116-117) koji navodi da je kredit podignut u svrhu adaptacije nekretnine u kojoj tužitelj i danas živi s obitelji, da je dakle, tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj Sud nalazi da tužitelj kao takav može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženu, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Nar. Nov. br. 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 5 Poslovni broj: P-69/2024

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i onih kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Rev-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.4. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/2003, 46/07 - dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

10. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj Sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Naime, odredba čl. 5. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu br. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. E-16 k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 050712491106-SN, s nadnevkom: 12. srpnja 2005236-67/2006 između tužitelja i pravnog prednika tužene, glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita ( troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% (nulacijeladevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

11.1. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem odnosno obradom kredita tužitelju, niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknada za obradu kredita. Naime, iz same sporne odredbe Ugovora proizlazi da se naknada za obradu kredita određuje sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora, pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba Ugovora kojom se uglavljuje tzv. naknada za obradu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

11.2. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

12. Tako, ovaj Sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnom ugovornu odredbu po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da vrati tužitelju ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznos naknade, pa je odlučeno kao izreci ove presude. Iako samo paušalno osporenu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj Sud je utvrdio uvidom u isplatni nalog – obračun od 4. kolovoza 2005 (l.s.11)

13. Tako, ovaj Sud drži neosnovanim prigovor tužene glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, u toč. I. izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 50 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 2. siječnja 2004. – 50 bodova, te trošak zastupanja na ročištima dana 27.ožujka 2025. i na ročište 5. svibnja 2025 - po 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, iznosi 400,00 EUR uvećano za pripadajući PDV, sveukupno iznosi 500,00 EUR, dok je preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu radi objave presude, slijedom čega je odlučeno kao u točki III izreke presude.

Zadar, 6. lipnja 2025.

S u t k i nj a

Melita Lisica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.