REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-358/2023-10

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Marko Tušek, odvjetnik u Varaždinu, Trg slobode 10, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi zahtjeva za povrat doprinosa, 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-411-10/21- 01/580, URBROJ: 513-04-22-4 od 15. prosinca 2022. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin KLASA: UP/I-410-03/11-01/240, URBROJ: 513-07-05-02/21-27 od 1. veljače 2021. te se predmet vraća na ponovni postupak u kojem je potrebno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

II. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura).

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-411-10/21-01/580, URBROJ: 513- 04-22-4 od 15. prosinca 2022. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin KLASA: UP/I-410-03/11-01/240, URBROJ: 513-07-05-02/21-27 od 1. veljače 2021. kojim je obustavljen postupak pokrenut zahtjevom tužitelja, poreznog obveznika, za povrat više uplaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome opisuje da je još 12. kolovoza 2011. podnio zahtjev za povratom više uplaćenih doprinosa iz osnovice za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005. Navodi da je Porezna uprava, Područni ured Varaždin 23. rujna 2011. donijela rješenje iz čijeg obrazloženja proizlazi da je temeljem službenih evidencija same Porezne uprave samo njegovo pravo na povrat više uplaćenih doprinosa nesporno, ali da je odbijen zahtjev za povrat i to isključivo iz razloga jer da je isti bio nepravovremen tj. da je u trenutku podnošenja zahtjeva za povratom više uplaćenih doprinosa navodno već bila nastupila (relativna) zastara prava na povrat doprinos. Dodaje da je protiv tog rješenja podnio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika od 22. studenog 2019. Iznosi da je zatim podnio tužbu te da je upravni spor okončan presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-4234/19 od 28. rujna 2020. na način da je poništeno drugostupanjsko rješenje te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak pri čemu je sud jasno utvrdio da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je on pravovremeno podnio zahtjev za povratom više uplaćenih doprinosa te da njegovo pravo na povrat istih nije u zastari. Iznosi da je potom tuženik rješenjem od 28. listopada 2020. poništio u cijelosti prvostupanjsko rješenje iz 2011. kojim je odbijen njegov zahtjev za povratom više uplaćenih doprinosa te je vratio predmet na ponovni postupak Poreznoj upravi, Područnom uredu Varaždin kao prvostupanjskom tijelu uz jasnu uputu da je prvostupanjsko tijelo prilikom donošenja novog rješenja dužno postupiti sukladno pravnom shvaćanju Upravnog suda u Zagrebu. Nastavlja da je potom Porezna uprava, Područni ured Varaždin 1. veljače 2021. u ponovljenom postupku donijela novo rješenje kojim je jednostavno obustavila postupak po njegovom zahtjevu za povratom više uplaćenih doprinosa. Smatra da mu je na taj način prvostupanjsko tijelo u potpunosti uskratilo pravo na povrat više uplaćenih doprinosa i to ni više ni manje nego ponovno isključivo iz razloga jer da je zahtjev za povratom više uplaćenih doprinosa navodno u zastari i to sve usprkos tome što je Upravni sud u Zagrebu u svojoj presudi jasno ustvrdio da je on pravovremeno podnio svoj zahtjev i da nije nastupila zastara. Obrazlaže da je prvostupanjsko tijelo ovaj puta pravilno navelo da je zastara prava na povrat više uplaćenog doprinosa počela teći 1. siječnja 2007. odnosno da je zahtjev za povrat više uplaćenih doprinosa podnijet unutar roka zastare od 5 godina te da nije nastupila relativna zastara, ali da je prvostupanjsko tijelo ovaj put ustvrdilo da je 1. siječnja 2017. protekao rok od 10 godina od kada je zastara počela prvi puta teći i da je 1. siječnja 2017. stoga nastupila apsolutna zastara prava na povrat doprinosa. Navodi da je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika od 15. prosinca 2022. uz kratko ponavljanje obrazloženja prvostupanjskog rješenja. Ističe da nije u ovom slučaju, koji traje već 12 godina, uopće sporno da je on uplatio više doprinosa i da ostvaruje pravo na povrat istih, odnosno da mu je država dužna kao poreznom obvezniku vratiti preplaćene doprinose, uz činjenicu da je Upravni sud u Zagrebu utvrdio da nije nastupila zastara. Smatra da je pobijano rješenje i takvo obrazloženje posve neprihvatljivo, nelogično, nezakonito i u konačnici apsurdno sa stajališta najelementarnijih ustavnih i konvencijskih prava. Iznosi da iz takvog obrazloženja proizlazi da je upravo zbog pogrešnog i nezakonitog odlučivanja poreznog tijela došlo do proteka 10-godišnjeg roka kako bi se izbjegla obveza povrata više plaćenih doprinosa. Nastavlja da je navedeno isključivo posljedica pogrešnog postupanja upravnog tijela. Smatra da je takvo postupanje i stav koji je prezentiran u pobijanom rješenju apsurdan budući da bi slijedeći takvu logiku direktno proizlazilo da se odugovlačenjem i donošenjem nepravilnih i nezakonitih odluka država može osloboditi od plaćanja svojih nespornih i nepobitnih obveza (koje se temelje na službenim evidencijama same Porezne uprave), a što je protivno civilizacijskim tekovinama svake pravno uređene države ili koja se takvom smatra. Navodi da isključivo o tijelima države ovisi brzina i pravilnost rješavanja upravnih postupaka te da na isto on ne može ni na koji način utjecati. Mišljenja je da je doista 2017. nastupila zastara, to bi jamačno bilo utvrđeno od strane Upravnog suda na način da bi tužba bila odbijena. Smatra da su upravna tijela eklatantno prekršila članak 81. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima budući da su ista postupila direktno protivno pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izloženima u presudi poslovni broj UsI- 4234/19 od 28. rujna 2020. Nadalje, smatra da se radi o apsurdnom postupanju tuženika kojim se u potpunosti uskraćuje njegovo neupitno pravo na povrat više uplaćenih doprinosa i to isključivo na temelju odugovlačenja i nezakonitog rada tijela koje treba odlučiti o njegovom pravu, a čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Opreza radi ističe da smatra da je svojim utvrđenjem da je 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara, tuženik u svakom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo. Opisuje da iz članka 197. Općeg poreznog zakon iz 2016. proizlazi kako će se oni postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama Općeg poreznog zakona iz 2008., u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema odredbama Općeg poreznog zakona iz 2016., a da to mutatis mutandis mora vrijediti i za povrat poreza. Navodi da u ovom konkretnom slučaju nije ostvarena relativna zastara niti je na 1. listopada 2017. još bio protekao rok za kojeg tuženik uzimao da bi nastupila apsolutna zastara. Smatra da je do krajnosti apsurdan stav tuženika iz kojeg proizlazi da država koja je dužna, ali istovremeno i jedina ovlaštena odlučiti o svojem dugu prema poreznom obvezniku može izbjeći plaćanje svojih neupitnih obveza namjernim višegodišnjim odugovlačenjem i nezakonitim odlučivanjem tako što na kraju kaže da jednostavno više ne postoje pretpostavke za vođenje postupka te je time zasigurno povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Mišljenja je da neupitnost njegovog prava na povrat više uplaćenih doprinosa kao i visina istoga proizlazi iz službenih evidencija same Porezne uprave. Dodaje da to uostalom proizlazi i iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja iz 2011. u kojem je navedeno da je njegov poslodavac utvrdio osnovicu za obračun doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005. u svoti od 598.286,40 kuna i da je do dana podnošenja zahtjeva za povrat uplatio 119.657,28 kuna (tj. 20% od osnovice), da je prema članku 208. Zakona o doprinosima najviša godišnja osnovica umnožak prosječne plaće, koeficijenta 6,00 i broja 12, a da prema članku 5. Naredbe o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obveza osiguranja za 2005. najviša godišnja osnovica za 2005. iznosi 428.040,00 kn, odnosno da je on trebao uplatiti maksimalno (20% od najviše osnovice 428.040,00 kn) iznos od 85.608,00 kuna iz čega slijedi da je on preplatio doprinose za iznos od 34.049,28 kuna. Ističe da prema novom Općem poreznom zakonu ne postoji više institut relativne zastare pa da stoga zastara nije ni nastupila. Ukoliko bi sud smatrao da je nastupila zastara smatra da mu je potrebno suditi iznos zatražen u tužbenom zahtjevu budući da mu navedeno potraživanje pripada na temelju instituta naknade štete. Iznosi da tuženik nikada nije osporio iznos i pravo na povrat, već da se samo poziva na zastaru. Predlaže da se poništi rješenje tuženika, prvostupanjsko rješenje te da se riješi stvar uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj 12. kolovoza 2011. podnio zahtjev za povrat više uplaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005.

7. Sporno je, je li pravilno u upravnom postupku taj postupak obustavljen.

8. U obrazloženju osporavanog prvostupanjskog rješenja u bitnome je navedeno da je porezni obveznik podnio 12. kolovoza 2011. toj Ispostavi Porezne uprave zahtjev za povrat više uplaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005. Dodano je da je člankom 197. stavkom 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16.) propisano da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) slijedom toga će se i zahtjev poreznog obveznika riješiti po odredbama toga zakona. Izneseno je da je člankom 30. Zakona o izmjeni Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj: 115/16.) propisano da će se postupci utvrđivanja zastare započeti po zahtjevu obveznika doprinosa, a prema odredbama Zakona o doprinosima ("Narodne novine", br. 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) dovršiti sukladno odredbama toga Zakona, osim ako su odredbe ovoga Zakona i odredbe Općeg poreznog zakona povoljnije za obveznika doprinosa. Nastavljeno je da je člankom 230. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) propisano da apsolutni rok zastare prava na obračun obveze doprinosa i kamata i na naplatu doprinosa, kamata i troškova ovrhe, kao i zastare prava obveznika na povrat više plaćenih doprinosa, kamata i troškova ovrhe nastupa za deset godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći. Opisano je da je člankom 235. stavkom 1. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) propisano da postupke utvrđivanja odnosno obračunavanja obveze doprinosa i postupka inspekcijskog nadzora, načina i vremena plaćanja te redoslijeda plaćanja i prijeboja, naplate, obračuna i plaćanja zateznih kamata, povrata više uplaćenih doprinosa i doprinosa plaćenih bez pravne osnove, otpisa nenaplativih doprinosa, prodaje duga, zastare, odgode naplate i jamstva te postupke u vezi s ostalim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom provodi Porezna uprava prema odredbama Općega poreznog zakona, dok je člankom 243. stavkom 2. Pravilnika o doprinosima ("Narodne novine" broj: 2/09., 9/09. - ispravak, 97/09. i 25/11.) propisano da se zahtjev iz stavka 1. toga članka podnosi najranije 1. veljače godine koja slijedi iza godine za koju se podnosi, a najkasnije u roku od pet godina od isteka godine u kojoj je obračunan i uplaćen doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti prema osnovici čiji je iznos viši od najviše godišnje osnovice. Istaknuto je da se, vodeći računa o gore utvrđenim činjenicama te oslanjajući se na citirane odredbe zakona, zaključuje da je zastara prava na povrat više uplaćenog doprinosa s osnova doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti počela teći 1. siječnja 2007. te da je 1. srpnja 2017. protekao rok od deset godina od dana od kada je zastara prava na povrat više uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti počela prvi put teći. Izneseno je da je člankom 46. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku propisano da će se, kad se tijekom postupka utvrdi da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem obustaviti postupak. Nastavljeno je da, s obzirom da je 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje prava na povrat doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005., to više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje daljnjeg postupka pokrenutog po zahtjevu poreznog obveznika.

9. U obrazloženju osporavanog rješenja tuženika u bitnome je navedeno da s obzirom da je 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prava na povrat doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005., što je detaljno obrazloženo osporavanim rješenjem, uz citiranje odredbi Općeg poreznog zakona i Zakona o doprinosima, to više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka. Zaključeno je da slijedom navedenog, budući da je pobijano rješenje donijeto na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja te sukladno zakonskim propisima, žalbu je kao neosnovanu valjalo odbiti.

10. Osporavana rješenja se nisu mogla ocijeniti zakonitim. Tužitelj je zahtjev za povrat podnio 12. kolovoza 2011. kada još nije nastupila zastara prava na povrat plaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005. Naime, zastara je počela teći 1. siječnja 2007. pri čemu je sud imao u vidu da je člankom 243. Pravilnika o doprinosima ("Narodne novine" broj: 2/09., 9/09., 97/09 i 25/11.) propisano da postupak godišnjeg obračuna radi utvrđivanja prava na povrat plaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti koji je obračunan prema osnovici čiji je iznos viši od najviše godišnje osnovice provodi Porezna uprava, da se postupak pokreće na temelju pismenog zahtjeva obveznika doprinosa, sukladno članku 224. stavak 2. Zakona (stavak 1.) te da se zahtjev iz stavka 1. toga članka podnosi najranije 1. veljače godine koja slijedi iza godine za koju se podnosi (stavak 2.) te da je člankom 94. stavkom 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08. i 18/11.) propisano da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat. Stoga je takav zahtjev tužitelja, ukoliko je uplaćen veći iznos doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005., trebalo usvojiti, a ne odbiti rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostava Varaždin KLASA: UP/I-410-03/11-01/240, URBROJ: 513-07-05-04/11-07 od 23. rujna 2011. Napominje se da je žalba tužitelja podnesena 17. listopada 2011. odbijena tek rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-23/13-01/2697, URBROJ: 513- 04-19-2 od 22. studenog 2019., nakon čega je tužitelj pokrenuo upravni spor koji je okončan pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj: UsI-4234/19-9 od 28. rujna 2020., a kojom je poništeno rješenje tuženika te je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II- 410-23/13-01/2697, URBROJ: 513-04-20-11 od 28. listopada 2020. vraćen je predmet na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu koje je rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin KLASA: UP/I-410-03/11-01/240, URBROJ: 513-07-05-02/21-27 od 1. veljače 2021. obustavilo postupak pokrenut zahtjevom tužitelja za povrat više uplaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2005., s obrazloženjem da je 1. siječnja 2017. protekao rok od deset godina od dana od kada je zastara prava na povrat više uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti počela prvi put teći. Žalba tužitelja podnesena 10. ožujka 2021. odbijena je osporavanim rješenjem tuženika od 15. prosinca 2022. prihvaćajući obrazloženje prvostupanjskog tijela. Ovakvo stajalište poreznih tijela se nikako ne može prihvatiti, budući da su upravo porezna tijela doprinijela dugotrajnosti odlučivanja o predmetnom zahtjevu tužitelja, pa su postupala protivno načelu dobrog upravljanja koje podrazumijeva postupanje na vrijeme, na prikladan i dosljedan načine, a koje je načelo razvijeno u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa su ga upravna tijela trebalo primijeniti imajući u vidu da bi ovakvim tumačenjem propisa došlo do povrede prava vlasništva tužitelja koji se jamči člankom 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 55/01., 5/14. i 85/10.) te člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24.). Slijedom navedenog na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.), u vezi članka 119. stavka 4. istog Zakona odlučeno je kao u točki I. izreke s time da će u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo odlučiti o zahtjevu tužitelja imajući u vidu pravno shvaćanje i primjedbe ovog suda.

11. Nadalje, kako je tužitelj uspio u sporu priznati su mu kao opravdani troškovi zatraženi trošak sastava tužbe te zatraženi trošak zastupanja na ročištu 8. svibnja 2025. u skladu s člankom 144. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 27. t. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife, a sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točkama II. izreke.

U Zagrebu 6. lipnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Marko Tušek – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom

3. u spis