Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-381/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vedranu Bikić odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 8.svibnja 2025. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Vedrana Bikić odvj. u Vinkovcima, te zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvj.u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 6.lipnja 2025.godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 6.lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50- 2725180 o valutnoj klauzuli isplati - vrati preplaćeni iznos od 1.127,17 eura (slovima: tisućustodvadesetsedam eura i sedamnaest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos kako slijedi:

- na iznos od 2,10 eura tekućim od 01. studeni 2008.g.

- na iznos od 5,75 eura tekućim od 01. siječanj 2009.g.

- na iznos od 8,37 eura tekućim od 01. veljače 2009.g.

- na iznos od 9,56 eura tekućim od 01. ožujak 2009.g.

- na iznos od 6,39 eura tekućim od 01. travanj 2009.g.

- na iznos od 7,02 eura tekućim od 01. svibanj 2009.g.

- na iznos od 1,94 eura tekućim od 01. lipanj 2009.g.

- na iznos od 1,17 eura tekućim od 01. rujan 2009.g.

- na iznos od 1,00 eura tekućim od 01. listopad 2009.g.

- na iznos od 2,74 eura tekućim od 01. prosinac 2009.g.

- na iznos od 5,74 eura tekućim od 01. siječanj 2010.g.

- na iznos od 10,01 eura tekućim od 01. veljače 2010.g.

- na iznos od 9,03 eura tekućim od 01. ožujka 2010.g.

- na iznos od 14,82 eura tekućim od 01. travanj 2010.g.

- na iznos od 13,72 eura tekućim od 01. svibanj 2010.g.

- na iznos od 15,86 eura tekućim od 01. lipanj 2010.g.

- na iznos od 34,38 eura tekućim od 01. srpanj 2010.g.

- na iznos od 30,57 eura tekućim od 01. kolovoz 2010.g.

- na iznos od 42,22 eura tekućim od 01. rujan 2010.g.

- na iznos od 38,19 eura tekućim od 01. listopad 2010.g.

- na iznos od 31,72 eura tekućim od 01. studeni 2010.g.

- na iznos od 45,38 eura tekućim od 01. prosinac 2010.g.

- na iznos od 62,75 eura tekućim od 01. siječanj 2011.g.

- na iznos od 50,45 eura tekućim od 01. veljače 2011.g.

- na iznos od 54,76 eura tekućim od 01. ožujak 2011.g.

- na iznos od 621,53 eura tekućim od 10. ožujak 2011.g.

od 01.11.2008. god. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna stavka iz odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj 198- 50-2725180 koja glasi “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime povrata iznosa naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 118,78 eura (stoosamnaest eura i sedamdesetosam centi) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.03.2011. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.518,75 eura (slovima: tisućupetstoosamnaest eura i sedamdesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.518,75 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 12. lipnja 2023.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja je tužba zaprimljena 01. kolovoza 2023.g., zbog štrajka službenika. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23.03.2005. godine zaključio u Podružnici tuženika u Vinkovcima Ugovor o kreditu broj 198-50-2725180 (nastavno:Ugovor), a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 27.994,30 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen u 09.03.2011. godine.

1.1. Nadalje navodi, da je člankom 12. Ugovora za slučaj spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Nesporno je da je čl. 12 Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda mjestu sjedišta kreditora, međutim predmetna odredba se nalazi u tipskom, odnosno adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati te postoji evidentna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Nadalje, odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta trgovca, tj. tuženika predstavlja situaciju iz točke 19. čl. 50. Zakona o zaštiti potrošača pa budući su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZPP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača, niti poslovnica kreditora, tužitelju bi bilo otežano pravo na ostvarivanje prava iz ugovora pred sudom.

1.2. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Kredit se trebao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za za CHF važećim na dan dospijeća. Prvi anuitet dospio je 30.04.2005. godine. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili su 1.860,00 kn. Tijekom razdoblja otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn povećali, te su se mjesečni anuiteti popeli do iznosa od cca 2.450,00 kn. Dakle, tužena banka je obračun otplate kredita izvršila temeljem odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je kredit otplatio 09.03.2011. godine i to uplatom u iznosu od 30.782,56 kn. U tom iznosu uključena je i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 894,97 kn.

1.3. U ugovor o kreditu banka je ugradila odredbu - valutnu klauzulu koja je proglašena ništetnom. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki je I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik Raiffeisenbank d.d., u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a s obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.04.2005. – 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takve ništetne odredbe Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046 ZOO-a.

1.5. Također, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1 ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Isto tako, čl. 138. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

1.6. Tužena banka je naknadu za prijevremeni povrat kredita naplatila temeljem odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu. Kako je već navedeno, citirani Ugovor sklopljen je od strane tuženika, te uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužitelju. Sukladno odredbi čl. 1024. ZOO-a ovlaštenje je korisnika kredita da isti vrati i prije roka određenog za vraćanje o čemu je dužan obavijestiti banku bez obveze plaćanja naknade. Odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti. U konkretnom slučaju tuženiku, kao davatelju kredita nije nastala bilo kakva šteta zbog prijevremene otplate već upravo suprotno. Dakle, odredba čl. 9. st. 2. Citiranog Ugovora o kreditu je ništetna i u suprotnosti je s odredbama čl. 1024. ZOO-a. Isto tako, naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita je i u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 11.a. st.6. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.7. Da bi banka imala pravo naplatiti prijevremenu naknadu radi otplate kredita sukladno odredbama čl. 1024. ZOO-a nužno je da davatelj kredita pretrpi štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti. U konkretnom slučaju tuženiku, kao davatelju kredita nije nastala bilo kakva šteta zbog prijevremene otplate već upravo suprotno.

1.8. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti, i to prijevremeno, ali je tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj također predlaže da se sudski vještak očituje o tome koliki iznos je tužitelj platio tuženiku kao izlaznu naknadu i kojeg datuma. Tužitelj zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 3. ZPP-a.

1.9. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 31. ožujka 2025. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 10. ožujka 2025.g.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužitelj i tuženik dana 23.03.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-2725180 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 27.994,30 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

2.1. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik se poziva na odredbe čl. 48. ZPP-a, a prema kojoj odredbi je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a osim toga pozivao se i na odredbu čl. 70. ZPP-a prema kojoj odredbi se stranke mogu u pisanom obliku sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određen isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a stranke su, što je i vidljivo iz čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu izričito ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu banke u kojoj je ugovor sklopljen, a to bi u konkretnom slučaju bio Općinski građanski sud u Zagrebu, zbog čega je tuženik predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.

2.2. Tuženik navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tužitelj je između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja. Završno, ističe prigovor zastare, te da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.3. Nadalje, tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Navodi, kako se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati.

2.4. Tuženik se protivi i tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Završno ističe prigovor zastare.

2.5. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći kako odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju mjesne nadležnosti nisu bile posebno ispregovarane i da tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj i da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

3. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Nesporno je da je čl. 12. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP-a). Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine.

3.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

3.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

3.3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

3.4. Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, odnosno to bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na udaljenost od cca 270 km i cijenu putovanja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag (u slučaju putovanja automobilom trošak puta iznosi minimalno 150,00 eura), kao i zbog gubitka vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020. godine.

3.5. Uz navedeno odredbom članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke u obliku obroka.

3.6. U konkretnom slučaju stranke su točkom 12. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

3.7. Naime, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužitelj bi trebao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi putovanje za istog iziskivalo znatne troškove a samim tim tužitelj bi bio ograničen u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika, te ne bi imao mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njezina stanovanja i na taj način bi mu bila otežana komunikacija s odvjetnikom o samom tijeku spora. Radi odlaska u Zagreb tužitelj uvijek gubi barem jedan radni dan budući da put u jednom smjeru traje minimalno 3 sata, a ako ide javnim prijevozom oko 5 sati, a tužitelj bi svakako više puta morao putovati u Zagreb (radi pronalaska odvjetnika i potpisivanja punomoći nepoznatom odvjetniku, radi saslušanja na sudu itd.).

3.8. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP- a).

3.9. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 23.03.2005. u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

3.10. S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. ZPP-a, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

3.11. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

3.12. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 12. zaključenog Ugovora, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

3.13. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor (list 20-26 spisa), otplatna tablica (list 27-29 spisa), otplatna tablica (list 35-39 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 30-34 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 10. ožujka 2025. godine (list 65- 72 spisa), te je pročitan iskaz tužiteljice sa zapisnika od 10.travnja 2025.g. (list 81-82 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće: 4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-2725180 dana 23.03.2005. godine radi kupnje motornog vozila, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 24. ožujka 2005. pod brojem: OU-467/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 27.994,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,85% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila.

4.2. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,85% godišnje rasla do 7,75% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

4.4. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.5. Nesporno je da je temeljem odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu, banka naplatila tužitelju naknadu za prijevremeni povrat kredita.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, kao i odredbi o izlaznoj naknadi, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

6. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2005. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kredit u CHF podigla je iz razloga što joj je rečeno da je isti najpovoljniji, iz Auto kuće prilikom kupnje vozila uputili su ju da sklopi sa tuženom bankom ugovor o kreditu u CHF, iako to tada nije bila njena banka. Naime, nitko joj nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Prilikom sklapanja ugovora nitko joj nije objasnio da će morati plaćati naknadu tzv. izlaznu, budući je ovaj ugovor bio uzmi ili ostavi, te nije pregovarala o odredbama koje govore o ovoj naknadi niti je imala mogućnost utjecati na njihovu visinu. Ne može se sjetiti visine izlazne naknade. Nadalje navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila zaposlena, ima obiteljsku mirovinu od supruga. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitala, ali su ju zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos rate i rok otplate, nitko joj ga nije obrazložio. Nadalje navodi da se zbog proteka vremena ne može sjetiti visine početnih rata, anuitete je plaćala redovno, osobno, a kredit je otplaćen prijevremeno. Nije prilikom sklapanja ugovora zahtijevala da tzv. izlazna naknada bude manja, odnosno da je nema budući da nije niti znala da bi uopće imala ovakvu mogućnost.

6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju novih vozila.

6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 7. i 9 Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, i u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući sporne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 27.994,30 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 7. Ugovora nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Slijedom toga, navedene odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 7. i 9 Ugovora unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 7. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

11.1. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 9. Ugovora o kreditu, budući da je ta odredba bile unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena izlazna naknada je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, pa je stoga sud odlučio kao pod II. i III izreke presude.

12. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit je odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 27.994,30 CHF sa rokom otplate 84 mjeseca i kamatnom stopom 5,85 %, a početni iznos anuiteta 406,95 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 24.03.2005 godine u visini 4,806627 kuna za 1 CHF iznosi 1.956,06 kuna.

13. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 1.127,17 eura, ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -530,02, ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 597,15 eura. Prilikom prijevremene otplate kredita, dana 9. ožujka 2011. godine tuženik je naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 894,97 kuna, odnosno 118,78 eura primjenom fiksnog tečaja konverzije, a sukladno Članku 9. Ugovora o kreditu broj 198-50-2725180 od 23. ožujka 2005. godine.

13.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 31. ožujka 2025. uskladio sa nalazom vještaka.

13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.127,17 eura, te na temelju ništetne odredbe o izlaznoj naknadi iznos od 118,78 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja.

15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 12. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, u odnosu na naknade, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

15.3. Kako je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ovom presudom, to proizlazi da nije protekao zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe ugovora, zbog čega je isti prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.518,75 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 2 obrazložena podneska svaki po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 487,5 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 975,00 eura, odnosno zajedno s PDV-om u iznosu od 243,75 eura, iznosi 1.218,75 eura, što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.518,75 eura.

17.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

17.2. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 eura, budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 9 kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 6.lipnja 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Vedran Bikić, odvjetnik u Vinkovcima

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb,