Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-523/2024-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao tuženika, zastupana po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9. svibnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja DĐ uz punomoćnika Branka Kobaša, odvjetnika iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojku Čolaković, odvjetnicu iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 6. lipnja 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.3 st.1. Ugovora o kreditu br. 198-50-4226955 sklopljenog dana 02. srpnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 03. srpnja 2007. godine po javnom bilježniku Želimiru Mirić iz Vinkovaca pod brojem OV-10729/2007, u dijelu odredbe koji glasi:, u dijelu odredbe koji glasi:

„ 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 242,03 eur (dvijestotinečetrdesetdvaeuraitricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 06. srpnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 900,00 eur (devetstotinaeura), sa zateznim kamatama, tekućim od 6. lipnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom dana 02. srpnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 198-50-4226955, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 12.529,59 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Predmetnim tipskim ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita (članak 3. Ugovora o kreditu), a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, s tim da je tuženik 5. srpnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od tada 1.823,57 kuna, a koja sada iznosi 242,03 eura.

1.2. O ugovornoj odredbi za tzv. " ulaznu naknadu " nije se pojedinačno pregovaralo već je ista kao takva unaprijed formulirana od strane tuženika i unešena u tipski ugovor na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja jer mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje.

1.3. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri od strane tuženika te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

2. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima).

3. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-4226955 te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, te uzimajući u obzir navedeno nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF, da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i Opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usluglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

5. U odnosu na naknadu za obradu kredita odnosno navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik ističe da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, tim više što tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Naime, tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tim više, što je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a s obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

6. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom moraju biti kumulativno ispunjeni uvjeti i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.1. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je pojašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti je ugovor potpisao, te je stoga razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

7. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima jer je tužitelj podnio tužbu 17. listopada 2024., a navedena zakonska odredba izričito napominje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

8. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

9. Tužitelj se svojim podneskom od 13. prosinca 2024. u odnosu u odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

9.1. Isto tako tužitelj ističe i praksu suda Europske unije s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, a treba naglasiti i točku 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., te pojedinačno obrazlaže zaključke u navedenim spojenim predmetima.

10. Na ročištu održanom kod ovoga suda 1. travnja 2025. tuženik ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te navodi da je stoga nepotrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ali i dalje osporava osnovanost zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ističe prigovor zastare sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima, dok tužitelj i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

11. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje preslike ugovora o kreditu broj 198-50-4226955 od 2. srpnja 2007. sa lista 5 - 8 spisa, preslike ovjere Ugovora javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca, broj: OV-10729/2007 od 3. srpnja 2007. sa lista 9 spisa, preslike otplatnog plana sa lista 12 – 15 spisa, preslike potvrde tuženika od 17. srpnja 2024. da je od tužitelja naplaćena naknada za obradu kredita sa lista 16 spisa, saslušan je tužitelj na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Kako tuženik na ročištu od 1. travnja 2025. nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, to sud nije niti provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

12. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

13. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je podigao kreditu za kupnju rabljenog automobila, kredit je pokrivao cjelokupni iznos kupovnine. Nije se raspitivao kod drugih banaka nego je otišao u auto kuću gdje je odabrao automobil i od strane prodavača je upućen u banku tuženika budući je auto kuća imala kreditnu liniju sa RBA bankom. Otišao je u banku i rekli su mu da dođe za nekoliko dana dok pripreme dokumentaciju, kada je došao predočen mu je već otisnuti obrazac ugovora koji je pročitao i potpisao, uočio je spornu odredbu naknade za obradu kredita, pitao je o čemu se radi ali mu je službenik odgovorio da je to normalno i da to banka svakom određuje, nije siguran je li mu iznos naknade ustegnut od iznosa kredita a misli da se radilo oko 1.500,00 ili malo više kuna. Odgovarala mu je rata kredita i kamata. Rate kredita su mu se skidale sa plaće. Ne sjeća se je li išao kod javnog bilježnika na ovjeru. Nije intervenirao u banci kada su se rate kredita počele povećavati, bilo je "uzmi ili ostavi " jer mu je automobil bio potreban. Pitao je zašto je valuta kredita u CHF a ne u EUR, na što mu je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji pa je pristao na to. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a ni sada, nije imao obrt ili trgovačko društvo. Ni na koji članak ugovora nije mogao utjecati. Pitao je da visina naknade za obradu kredita bude manja međutim rečeno mu je da je tako izračunato i da tako mora biti. Pojedine odredbe ugovora nije mogao mijenjati ni na koji način jer mu je predočen već gotov ugovor, pitao je u vezi naknade.

14. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

15. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

16. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 02. srpnja 2007., na iznos od 12.529,59 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca.

16.1. Između stranaka je sporno pitanje zastare potraživanja tužitelja, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 2. srpnja 2007.

17.1. Prema odredbi članka 81. stavak 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.2. Odredbom st. 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17.3. Sukladno čl. 87. stavak 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

18. Analizirajući spornu odredbu članka 3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je u ovom slučaju primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03– dalje ZZP/03) jer je isti bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom odnosno 02. srpnja 2007.

18.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

18.2. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

19. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ništetne.

19.1. Navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega je i ništavna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Također, po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

20. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

21. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

22. Uvidom u potvrdu tužene banke od 17. srpnja 2024. proizlazi da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio iznos od 1.823,57 kuna (3,30 % od iznosa kredita), odnosno sada 242,03 eura i to 5. srpnja 2007., a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

22.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

23. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 2. srpnja 2007. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja

( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

25. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 900,00 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 1. travnja 2025. i od 9. svibnja 2025., svako po 200,00 eura po Tbr. 9/1, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9/3, što sveukupno iznosi 900,00 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

26. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 6. lipnja 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Branko Kobaš, Osijek, S. Radića

2. OD Mađarić & Lui, Zagreb, Radnička cesta 54

na broj: RBA-PAS-1452