Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-612/2024-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, B. Jelačića 12, protiv Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao tuženika, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9. svibnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja TK uz punomoćnika Hanu Lukić Hob, odvjetnicu iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 6. lipnja 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012346848 od 19. ožujka 2007. god. zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom „Završne odredbe“ i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % ( nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna „.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb OIB:02535697732, da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 48,48 eur (četrdesetosameuraičetrdesetosam- centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2007. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 269,21 eur (dvijestotinešezdesetdeveteuraidvadesetjedancent), sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012346848 dana 19. ožujka 2007. na iznos od 16.000,00 CHF, s rokom otplate na 102 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita (točka 12.3. Ugovora o kreditu) a naplaćuje se jednokratno, unaprijed, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, te je stoga navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 20. ožujka 2007. naplatio od tužitelja naknadu od 0,50 % od iznosa kredita 16.000,00 CHF, što je iznosilo 365,27 kuna, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 28. listopada 2024.

3. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima).

3.1. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 48,48 eura i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, odnosno od dana 20. ožujka 2007. pa do isplate. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

4. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012346848 od 19. ožujka 2007. te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare jer je naknada iz predmetnog ugovora o kreditu temeljem točke 12.3. plaćena 20. ožujka 2007., dok je tužba podnesena 17. prosinca 2024., te je nesporno da je kondemnatorni tužbeni zahtjev u zastari temeljem članka 215. stavka 1. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima jer je istekao petogodišnji zastarni rok.

5.1. Nadalje, tuženik navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, navedena odredba nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, te ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.2. Tuženik posebno napominje i upire na sudsku praksu suda Europske unije u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. i C-84/19 od 3. rujna 2020., gdje je zauzet stav da je ta odredba jasno i razumljivo sastavljena, a da banka pri tom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, koja je jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.

5.3. Tuženik ističe da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu sa Općim uvjetima poslovanja tuženika koji su uručeni tužitelju prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu.

5.4. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

6. Tužitelj se svojim podneskom od 29. siječnja 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

7. Na ročištu održanom kod ovoga suda 3. travnja 2025. tuženik ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te navodi da je stoga nepotrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ali i dalje osporava osnovanost zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

8. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u preslik ugovora o kreditu broj 9012346848 i to 19. ožujka 2007. sa lista 5 - 9 spisa, presliku ovjere Ugovora javnog bilježnika Nikole Vulića iz Vinkovaca, broj: OV-2596/07 od 19. ožujka 2007. sa lista 10 spisa, preslik potvrde tuženika od 22. listopada 2024. da je od tužitelja naplaćena naknada za obradu kredita sa lista 11 spisa, preslik knjigovodstvene kartice od 25. listopada 2024. za tužitelja sa lista 13 – 14 spisa, preslik općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika, sa lista 27 – 35 spisa, preslik presude Vrhovnog suda RH broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. sa lista 41 – 45 spisa, preslik presude Vrhovnog suda RH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. sa lista 46 – 50 spisa, preslik rješenja Vrhovnog suda RH broj Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. sa lista 51 – 52 spisa. Kako tuženik na ročištu od 3. travnja 2025. nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, to sud nije niti provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

9. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

10. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je podignuo kredit stambeni za izgradnju i dovršenje stambenog objekta, krovište. Nije se raspitivao kod drugih banaka jer je bio klijent tuženika, primao je preko njih plaću, imao je povjerenje u banku. Tražio je novac u kunama ali su mu u banci ponudili kredit u CHF jer je u to vrijeme bio najpovoljniji i kamata je bila povoljna, tako mu je rečeno u banci. U banci su mu predočili već otisnuti obrazac ugovora koji je pročitao i potpisao. Nije uočio članak vezan za troškove obrade kredita, nego je o istom saznao tek od odvjetnice koja mu je rastumačila da mu je ustegnut iznos za troškove od samog iznosa kredita. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a ni sada, nije imao obrt ili trgovačko društvo. Rate kredita su mu ustezane sa plaće. Nije intervenirao u banci kada se rata počela povećavati. Novac od kredita mu je isplaćen na račun. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nije ekonomske struke pa nije u cijelosti razumio sve odredbe kredita, rata mu je odgovarala kao i kamata, kada se rata povećavala nije odreagirao jer je smatrao da kredit mora u cijelosti otplatiti. Ni na koji članak ugovora nije mogao utjecati.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

12. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

13. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 19. ožujka 2007., na iznos od 16.000,00 CHF sa rokom otplate od 102 mjeseca.

13.1. Između stranaka je sporno je li ništetna i nepoštena ugovorna odredba točke 12. točke 3. ugovora o kreditu broj 9012346848 od 19. ožujka 2007. i može li proizvoditi pravne učinke, te je sporna zastara potraživanja tužitelja.

14. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 19. ožujka 2007.

14.1. Prema odredbi članka 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.2. Odredbom st. 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.3. Sukladno čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

15.1. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

16. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom točke 12.3. Ugovora o kreditu ništetne.

16.1. Navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega je i ništavna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Također, po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

17. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

18. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

19. Uvidom u potvrdu tužene banke od 28. listopada 2024. proizlazi da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio iznos od 365,27 kuna, odnosno sada 48,48 eura i to 20. ožujka 2007., a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

19.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

20. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 19. ožujka 2007. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

22. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 294,91 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 22. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 3. travnja 2025. i od 9. svibnja 2025., svako po 50,00 eura po Tbr. 9/1, nadalje, sud je priznao tužitelju i iznos troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, što sveukupno iznosi 269,21 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

23. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 6. lipnja 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hana Lukić Hob, Vinkovci

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb

na broj: F-01200