REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3462/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice ZČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Maja Vukelić Brčić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnice tužitelja Stipice Jakića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika SČ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 06. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu br. 628- 50-2905273 od 23. lipnja 2005. potvrđenog (solemniziranog) po Javnom bilježniku Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU-1263/05 dana 23. lipnja 2005. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu br. 628-50-2905273 od 23. lipnja 2005. potvrđenog (solemniziranog) po Javnom bilježniku Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU-1263/05 dana 23. lipnja 2005. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF-švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude isplati tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 1.348,56 eura uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose i to :

-na iznos od 0,87 eur od 18.08.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,43 eur od 17.09.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,45 eur od 25.10.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,95 eur od 22.11.2005. godine do isplate

- na iznos od 5,08 eur od 30.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 8,46 eur od 30.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,90 eur od 03.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,00 eur od 03.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,97 eur od 31.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,55 eur od 05.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,90 eur od 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,49 eur od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,39 eur od 31.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,20 eur od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,04 eur od 30.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,22 eur od 03.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,64 eur od 02.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,38 eur od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,28 eur od 02.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,38 eur od 02.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,67 eur od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,67 eur od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,63 eur od 28.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,56 eur od 22.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,08 eur od 27.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,73 eur od 17.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 38,05 eur od 23.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 32,13 eur od 14.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 44,61 eur od 26.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 60,50 eur od 24.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 49,24 eur od 25.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,20 eur od 15.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 48,18 eur od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,08 eur od 03.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 70,38 eur od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 72,45 eur od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 90,25 eur od 02.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 81,11 eur od 30.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 71,10 eur od 04.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 70,03 eur od 22.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 69,26 eur od 06.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 74,03 eur od 03.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 78,19 eur od 02.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 78,75 eur od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 75,87 eur od 19.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 77,81 eur od 10.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 79,14 eur od 14.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 76,91 eur od 03.07.2012. godine do isplate

koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 645,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. lipnja 2025. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude isplati tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika preplaćeni iznos od 466,85 eur uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose i to:

- na iznos od 3,08 eur od 30.11.2007. godine do isplate

- na iznos od 3,07 eur od 01.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,12 eur od 01.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,15 eur od 01.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,21 eur od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,13 eur od 03.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,50 eur od 30.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,55 eur od 25.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,47 eur od 29.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,48 eur od 26.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,52 eur od 25.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,89 eur od 30.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,66 eur od 02.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,96 eur od 30.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 5,01 eur od 03.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,03 eur od 03.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,18 eur od 31.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,20 eur od 05.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,03 eur od 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,91 eur od 31.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,94 eur od 31.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,01 eur od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,00 eur od 30.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,94 eur od 03.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,07 eur od 02.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,16 eur od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,30 eur od 02.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,27 eur od 02.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,46 eur od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,43 eur od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,50 eur od 29.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,12 eur od 22.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,99 eur od 27.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,39 eur od 17.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,24 eur od 23.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,03 eur od 14.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,49 eur od 26.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,07 eur od 24.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,66 eur od 25.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 10,80 eur od 15.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 10,62 eur od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 10,65 eur od 03.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,43 eur od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,50 eur od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,70 eur od 02.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,38 eur od 30.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 11,04 eur od 04.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,99 eur od 22.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,97 eur od 06.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 10,12 eur od 03.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 10,25 eur od 02.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 10,27 eur od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 10,18 eur od 19.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 10,24 eur od 10.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 10,28 eur od 14.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 10,21 eur od 03.07.2012. godine do isplate sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude isplati tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 2.633,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. svibnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu br. 628-50-2905273 od 23. lipnja 2005., potvrđenog (solemniziranog) po Javnom bilježniku Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod brojem OU-1263/05 23. lipnja 2005. parnične stranke su ugovorile mjesnu nadležnost naslovnog suda. Navedenim ugovorom o namjenskom kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 26.473,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita radi kupnje novog vozila Peugeot, koji se tužiteljica obvezala vratiti u ukupno 84 mjesečnih obroka u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećim na dan dospijeća zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Predmetnim ugovorom definirano je i plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu ugovoreno je da su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF valuti, koje se ispunjavaju plaćanjem u hrvatskim kunama, prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećim na dan dospijeća. Za sva plaćanja je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF). Iz plana otplate od 24.06.2005. proizlazi da je tužiteljica bila u obvezi mjesečno uplatiti iznos od 384,83 CHF, koji se sastoji od anuiteta (glavnice i kamate). Zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između stranaka došlo je do značajnog povećanja mjesečnih obroka što je nesporno vidljivo u pregledu provedenih plaćanja. Tuženik, unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora, osim što je jednostrano mijenjao kamatnu stopu, jednostrano je mijenjao i visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, slijedom čega je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan početka korištenja predmetnog ugovora. Odredbom članka 2. ugovora ugovorena je redovita godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,85% godišnje. Shodno tome, tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ugovoru na način da je ista bila veća od prvotno ugovorene. Činjenica promjene (povećanja) kamatne stope rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta, a kamatna stopa je mijenjana jednostrano odlukom tuženika. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćnom presudom pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. prema kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ovakav stav je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. u kojoj je iznio i svoje pravno shvaćanje da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi apsolutno nerazumljive prosječnom potrošaču jer da istome nije bilo moguće spoznati učinke koji će za njega proizaći u budućnosti, a zbog čega je Vrhovni sud proveo ocjenu poštenosti odredbe i kao nesporno utvrdio da su predmetne odredbe bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na sadržaj odredbe, te da je u istim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zbog čega se izvodi zaključak da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na drugu ugovornu stranu banku – ovdje tuženika, a zbog čega da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, pa samim time, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i ništetne. Također, odredbom članka 1. ugovora, ugovoreno je da je CHF

– švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, drugim riječima ugovorena je valutna klauzula u CHF valuti (švicarskim francima). Dakle, tuženik je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 26.473,00 CHF i to po srednjem tečaju kreditora – tuženika na dan korištenja, dočim je obvezao tužiteljicu da dobiveni iznos (zajedno s gore opisanom kamatom) vrati tuženiku u roku od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 384,83 CHF po srednjem tečaju kreditora – tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Iako je u početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate bio relativno stabilan, vremenom je došlo do naglog rasta tečaja što je nesporno rezultiralo značajnim povećanjem mjesečnih anuiteta. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćnom presudom pod posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. prema kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu na način da je ugovarao da se glavnica veže uz valutu CHF – švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima . Stoga tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, da se naloži tuženiku da s naslova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati tužiteljici iznos od 1.327,23 eura/10.000,00 kuna, da se utvrdi ništetnima odredbe ugovora o kreditu u članku 1. i 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno se glavnica kredita veže uz valutu CHF – švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća te kojim se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude isplati tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 3.981,68 EUR/30.000,00 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, od dana njihova dospijeća pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, o istima se pojedinačno pregovaralo i nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i u obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa tuženik je uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji su neovisni o poslovnoj politici banke te navedeni parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je ona dopušten i opće prihvaćen institut od strane banaka i potrošača. U odnosu na ove odredbe tuženik tvrdi da iste odgovaraju pravoj volji stanaka te da u vrijeme ugovaranja nisu bile protivne niti jednom pozitivnom propisu. Također ističe prigovor zastare, osporava tijek zateznih kamata, ističe da je kredit u cijelosti otplaćen, a da povrede na koje ukazuje tužitelj predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužiteljica je podneskom od 23.07.2024. (list 100-104 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi traži isplatu iznosa od 466,85 eura, a s naslova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 1.348,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate čemu se tuženik usprotivio podneskom od 20.08.2024. (list 106 spisa) navodeći da je tužiteljica navedenim podneskom djelomično povukla tužbu čemu se tuženik protivi. U odnosu na navedeni prigovor tuženika valja reći da je tužiteljica podneskom od 23.07.2024. smanjila tužbeni zahtjev, a predmetno smanjenje se u smislu članka 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što je potreban pristanak tuženika. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je odlučivao o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno o tužbenom zahtjevu iz tužbe kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 1.327,23 eura s naslova promjenjive kamatne stope i iznosa od 3.981,68 eura s naslova valutne klauzule (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na trećoj sjednici Građanskog odjela održane 26. travnja 2021., broj Su-IV- 16/2021-8).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zahtjev za dostavu podatka (stranica 10-11 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (stranica 12- 17 spisa), otplatni plan (stranica 18-21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (stranica 22-26 spisa), otplatni plan (stranica 28-31 spisa), Ugovor o kreditu s prilozima (stranica 33-39, 54-58 spisa), promotivni uvjeri za odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila (stranica 59-62 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 85-95 spisa), izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu (stranica 110-117 spisa) i saslušao tužiteljicu (stranica 159 spisa), dok je odbio dokazni prijedlog radi saslušanja javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu zbog razloga koji će biti izneseni u daljnjem obrazloženju presude.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud: (1) utvrdi ništetnost dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, (2) naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, (3) utvrdi ništetnost dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i (4) naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 23. lipnja 2005., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 26.473,00 CHF, da je člankom 2. ugovorena redovna godišnja kamata od 5,85%, a koja je promjenjiva te da je člankom 1. Ugovora određeno da se glavnice kredita veže uz valutu CHF dok je člankom 7. Ugovora ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan dospijeća.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

12. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

16. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

17. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". Stoga je sud i odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javnobilježničke prisjednice Milene Čehajić kod Javne bilježnice Vesne Ćuzela koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu jer ista kao javnobilježnička prisjednica nije mogla potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirala, niti je imala takve zakonske ovlasti.

18. Tužiteljica je iskazala da je došla u autokuću Kuželka s namjerom kupiti osobni automobil u lipnju 2005. Oni su joj predložili kredit u CHF i rekli da je to najstabilnija valuta, a i nudili su kredit tuženika kojeg ona nije ni kontaktirala. Pristala je na kredit, dobila otplatni plan sa vremenom od 7 godina te su joj rate kredita iznosile 384 CHF. Nakon nekog vremena rate kredita su se povećale. Ugovor je bio pripremljen, tužiteljica je došla i potpisala ga kod javnog bilježnika. Tom prilikom ništa joj nije objašnjavano o vezi odredbi Ugovora u kreditu. Načelno je znala što znače pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali nije znala da će se to tako odvijati, da će se rate kredita nakon nekog vremena povećavati te je navela da nije imala mogućnost utjecala na sadržaj Ugovora o kreditu s time da je kredit otplatila 2012. godine. Nadalje, navela je da nije pročitala Ugovor o kreditu, već ga je potpisala kod javnog bilježnika, dok je automobil za koji je sklopljen ugovor o kreditu korišten za osobne potrebe. Punomoćnik tuženika prigovorio je iskazu tužiteljice navodeći da ista nije postupila dužnom pažnjom obzirom da nije pročitala Ugovor o kreditu te da je iz promotivnih uvjeta Ugovora vidljivo da je bila ponuđena i neka druga valuta osim CHF.

19. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te smatra da tužiteljica nije dobila cjelovito i puno objašnjenje o značaju ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule odnosno rizicima kretanja tečaja CHF, neovisno o tome što nije pročitala ugovor te da je bila ponuđena i mogućnost ugovaranja druge valute osim CHF. Tužiteljica uopće nije bila u banci, pa nije niti mogla s djelatnicima tuženika pregovarati oko pojedinih odredbi Ugovora te je uvjerljiv njezin iskaz da joj je ponuđen kredit u CHF i da su joj tu mogućnost ponudili djelatnici autokuće što znači da joj nije nuđen kredit u nekoj drugoj valuti, rekavši joj da je to kredit sa najstabilnijom valutom. Stoga sud zaključuje da tužiteljici nisu dane potpune obavijesti o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli odnosno rizicima valute CHF.

20. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

21. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje zahtjeva za utvrđenje da je točno određena odredba (ili dio odredaba), točno određenog ugovora ništetna, kao niti kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužiteljice nije podmireno.

22. Također, za dodati je i da budući da spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 105. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO) odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

23. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članaka 2., 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa i valutna klauzula vezana uz CHF (točke I. i II. izreke presude).

24. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je plaćen na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi te pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

25. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare. Prema odredbi čl. 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a.

26. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

27. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u pogledu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika zastara teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

28. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

30. Tužba u ovom sporu je podnesena 11. svibnja 2023. iz čega slijedi da je zastarjela tražbina tužiteljice koja se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, jer je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a računajući od 13. lipnja 2014., pa su zastarjeli svi preplaćeni iznosi anuiteta budući je posljednji anuitet dospio 03. srpnja 2012.

31. Nasuprot tome, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja CHF, jer se zastarni rok od 5 godina računa od 14. lipnja 2018. Budući je tužba podnesena 11. svibnja 2023., to proizlazi da tražbina tužiteljice s osnove razlike u tečaju CHF nije zastarjela.

32. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile rok otplate od 84 mjeseca uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,85% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Vještak je mišljenja da razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene visine kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi 466,85 eura, a da razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 1.348,56 eura uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od otplate kredita do konačne otplate kredita.

33. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik prigovara da ovakav izračun nema smisla, jer da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i otplatu anuiteta vezale uz promjenu tečaja CHF, ali nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka i nije predlagao njegovo saslušanje.

34. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika da ovakav izračun nema smisla i nije u skladu s odredbama Ugovora je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud.

35. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio preplaćeni tečaj po kreditu u iznosu 1.348,56 eura, kako je to tužiteljica precizirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka, dok je u preostalom dijelu za iznos od 2.633,12 eura odbio kao neosnovan zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

36. Prema odredbi čl. 210. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan plaćanja tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je zatraženo.

38. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214.. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te točke 7. Ugovora o kreditu. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

39. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu preplaćenog iznosa i isplatu zateznih kamata od dana plaćanja tih iznosa sve s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 466,85 eura, jer je taj dio tužbenog zahtjeva zastario, a kako je to obrazloženo u prethodnom dijelu presude.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP- a pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovi i visini prema postavljenom tužbenom zahtjevu u tužbi obzirom se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva. Nije uzet u obzir deklaratorni dio zahtjeva, jer u odnosu na taj dio zahtjeva sud nije izvodio nikakve dokaze, već se radi o primjeni direktnog učinka presude iz kolektivnog spora. Dakle, kod izračuna uspjeha sud je uzeo u obzir kondemnatorni dio zahtjeva i to iznos od 1.327,23 eura s naslova promjenjive kamatne stope i iznos od 3.981,68 eura s naslova valutne klauzule odnosno ukupno iznos od 5.309,91 eura imajući u vidu da se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva kako je već navedeno u ranijem dijelu obrazloženja presude. Uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 25,40%, a uspjeh tuženika iznosi 74,60% (100% - 25,40% uspjeha tužiteljice), što znači da je tuženik u većoj mjeri uspio u parnici i od njegovog postotka oduzima se postotak uspjeha tužiteljice te se tuženiku odmjerava naknada troška u omjeru od 49,20% (25,40% uspjeha tužiteljice umanjeno za 74,60% uspjeha tuženika).

41. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 - 100 bodova), sastav podneska od 16.01.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 01.3.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 20.8.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastav podneska od 11.09.2024. (Tbr. 8/3-25 bodova) i zastupanja na ročištu 22.04.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova). Ukupno je tuženiku priznato 525 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.049,00 eura uzimajući u obzir da je tuženik za sastav odgovora na tužbu tražio 100 bodova odnosno iznos od 199,00. Na navedeni trošak priznat je pdv od 25% odnosno 262,25 eura tako da ukupni trošak iznosi 1.311,25 eura. Sukladno uspjehu u sporu od 49,20%, tuženiku je priznat trošak postupka u iznosu od 645,13 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

42. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen je jer je tuženik u većem dijelu uspio u osporavanju tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu 06. lipnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.