REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-427/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Kseniji Penić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ksenije Penić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelić, odvjetnika iz Slavonskog Broda, 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 918-50-3942447 od 28.2.2007., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora i tužitelja IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu iz članka 3./treće/ NAKNADA koji glasi: „ 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužitelju IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 349,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2007. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje bake, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za zakonske zatezne kamate na iznos glavnog dugovanja od 349,79 eura u periodu od 28. veljače 2007. do 2. ožujka 2007., kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužitelju IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 563,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 28. 2. 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj : 918-50-3942447, prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.591,20 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 60 mjeseci, i promjenjivom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje.

1.1. Navodi da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

1.2. Ugovornu odredbu iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu smatra nepoštenom i ništetnom, sve pozivom na presude suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19

1.3. Nadalje, tužitelj navodi da činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

1.4. Poziva se i na članak 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača /03 kojom je propisano koja ugovorna odredba se ima smatrati nepoštenom.

1.5. Smatra da je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 3,30 % iznosa kredita, što je iznosilo 580,51 CHF te kako je tečaj CHF na dan korištenja kredita, 28. 2. 2007. iznosio 4,540016 kuna, po srednjem tečaju za devize, pa 3,30 % isplaćenog kredita preračunat u eure iznosi 349,79 eura, što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i tuženik 28.02.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-3942447 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.591,20 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

2.1. Navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.2. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna navodi da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva te da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

2.3. Nadalje, ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade.

2.4. Tuženik ističe prigovor zastare pozivom na članak 225. Zakona o obveznim odnosima kojim je predviđen zastarni rok od pet godina te kako je tužitelj podnio tužbu 20.09.2024.tražbina je zastarjela.

2.5. Osporava da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti predviđeni čl.81. Zakona o zaštiti potrošača /03 da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.6. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovor o kreditu broj 918-50-3692447 od 28. veljače 2007. koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, ..." te isplata iznosa od 349,79 eura.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 28. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50- 3942447, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.591,20 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 60 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje,

- da je člankom 3. istog ugovora ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% iznosa kredita,

- da je naknada tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

6. Sporno je među strankama da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za otplatu kredita u visini od 3,30%, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je visina naplaćene naknade. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj: 918-50-3942447 od 28. veljače 2007. (str. 7-10 spisa), u tečajnu listu HNB na dan 27. veljače 2007 (str. 5 spisa), u Potvrdu banke tuženika od 1. travnja 2025. (str. 25 spis), kao i dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. U provedenom dokaznom postupku saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je Ugovor o kreditu s tuženikom realizirao u 2007. kada je kupovao motorno vozilo u auto kući Vrančić. Nadalje, da mu je kredit vezan uz CHF bio preporučen od strane zaposlenika auto kuće koji ga je naknadno uputio u banku, da su u banci znali zbog čega dolazi jer su imali poslovnu suradnju sa auto kućom i da nije bilo nikakvog razgovora niti uz ugovorenu valutnu klauzulu, niti uz promjenjivu kamatnu stopu, niti uz ugovorenu naknadu za otplatu kredita, odnosno da se razgovor svodio samo na visinu kredita, rok otplate i s tim u vezi iznos rate. Kredit mu je u početku odgovarao jer je rata bila oko 1.400,00 kn, a naknadno je otišla na oko 2.400,00 kn. Kredit je u cijelosti otplatio uplatama u banci. Istakao je da mu je rečeno da će ustegnuti neku naknadu za obradu kredita, ali na što će se ona trošiti i čemu ona služi, kao i za druge ugovorne odredbe nije bilo nikakvog tumačenja, pojašnjavanja i razgovora. Smatra da je banka nepošteno postupila kada ga o ničemu nije obavijestila na način da on to razumijem, odnosno da mu je samo navedeni kredit preporučila kao najpovoljniji za njega s najnižom kamatnom stopom. Ugovor je pročitao u dijelu koji ga je zanimao, odnosno znao je koliki iznos realizira, na koji rok i kolika će mu rata biti. Vozilo je kupio isključivo za osobne potrebe. Po zanimanju je tada bio tokar, zaposlenik u Đuri Đaković i vozilo mu je trebalo za odlaske i dolaske s posla i druge privatne potrebe. Nije na sebi imao nikada nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu.

10. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu nije pojašnjeno na što će se naknada za obradu kredita trošiti i zbog čega iznosi 3,30% od iznosa kredita, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru. Tuženik nije osporio iskaz tužitelja niti mu je prigovorio.

11. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao radi kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Za istaći je i da tuženik nije osporavao tužitelju status potrošača.

13. Slijedom, ovaj sud smatra da je sporni dio odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetan u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP) važećem u vrijeme sklapanja ugovora, te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti iz konkretnog ugovornog odnosa tuženik nije predložio niti jedan dokaz.

17. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

18. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Ugovaranje naknade za obradu kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za obradu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o troškovima obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju tokar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

26. Tuženik je osporio postavljenu visinu tužbenog zahtjeva zbog čega je naloženo tuženiku dostaviti potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita.

27. Temeljem dostavljene Potvrde banke tuženika od 1. travnja 2025. (str. 25 spis) utvrđeno je da je tužitelju 2. ožujka 2007. kada je kredit isplaćen, ustegnuta naknada za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita ili 2.644,79 kuna.

28. Uvažavajući fiksni tečaj konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, nesporno je da je tužitelju 2. ožujka 2007. naplaćena naknada od 351,02 eura.

29. Podneskom od 5. svibnja 2025. tužitelj je, unatoč naplaćenom iznosu od 351,02 eura, ostao kod tužbenog zahtjeva kojim potražuje iznos od 349,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2007.

30. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

31. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

32. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dio ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

33. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od zatraženih 349,79 eura sa kamatom od 2. ožujka 2007. kada je kredit isplaćen i naknada ustegnuta, kako je to i odlučeno pod II. izreke presude.

34. U preostalom dijelu traženja zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog dugovanja u periodu od 28. ožujka 2007. do 2. ožujka 2007. tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, kako je i odlučeno pod III. izreke presude.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i kondemnatorni dio traženja glavnog dugovanja tako da mu je sud dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

36. Dio odbijajućeg dijela zakonskih zateznih kamata sud smatra neznatnim zbog kojih za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi u ovom postupku.

37. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 550,00 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 25.3.2025. i 8.5.2025. za svako u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 13.11.2024. kao očitovanja na odgovor na tužbu, i sastava podneska od 5.5.2025. kao očitovanja na potvrdu tuženika, za svaki u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 550,00 eura.

38. Tužitelju je priznat i plaćeni trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i isto toliko za presudu, ukupno 13,28 eura.

39. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 563,28 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

40. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa odredbama čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).

Slavonski Brod, 6. lipnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ksenija Penić, Slavonski Brod,

2. OD Mađarić i Lui, Zagreb.