Pr-2008/2022-11
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženog Triglav osiguranja d.d., OIB:29743547503, iz Zagreba, Ulica Antuna Heinza 4, zastupano po punomoćniku Damiru Pokupec, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a po objavi presude dana 6. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati bruto iznos od 4.349,31 kune uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 1.452,15 kuna od 15. siječnja 2014. do isplate
- 1.435,27 kuna od 15. rujna 2014. do isplate
- 560,62 kune od 15. listopada 2015. do isplate
- 901,27 kuna od 15. studenog 2015. do isplate
i to po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati bruto iznos od - 7.814,14 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 3.751,39 kuna od 15. siječnja 2015. do isplate
- 3.751,39 kuna od 15. siječnja 2016. do isplate
- 311,36 kuna od 15. veljače 2016. do isplate
i to po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eura, uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 6. lipnja 2022. tužiteljica navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika do 31. siječnja 2016., temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2011. Naime, pred ovim sudom da je vođen parnični postupak pod poslovnim brojem Pr-409/2020 (ranije: Pr-157/2014) u kojemu je donesena presuda dana 20. siječnja 2021. kojom da je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je izvanredni otkaz od 19. prosinca 2013. ugovora o radu od 1. rujna 2011. nedopušten i da radni odnos tužiteljice nije prestao. Predmetnom prvostupanjskom presudom određen je sudski raskid ugovora o radu i to s danom 31. siječnja 2016. te je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici naknadu bruto plaće za vrijeme od siječnja 2014. do dana određivanja sudskog raskida ugovora o radu, božićnicu za 2014., 2015. i 2016., regres za godišnji odmor za 2014., 2015. i 2016., naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu te mu je naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž R-613/2021-5 od 25. svibnja 2021. i presudom istog suda, poslovni broj: Gž R-613/2021-8 od 19. listopada 2021. odbijene su žalbe stranaka čime da je prvostupanjska presuda stekla svojstvo pravomoćnosti. Tužiteljica da krivnjom tuženika nije koristila godišnji odmor za 2014., 2015. i dio godišnjeg odmora za 2016., dok je tuženiku naložena isplata naknade bruto plaće za razdoblje od siječnja 2014. do 31. siječnja 2016., pa s obzirom na to da je odluka o izvanrednom otkazu bila donesena dana 19. prosinca 2013. tužiteljici da pripada i pravo na naknadu bruto plaće za razdoblje od 19. prosinca 2013. do 31. prosinca 2013.; pored toga tužiteljici da je dosuđena naknada bruto plaće koja je bila određena u visini prosječne plaće isplaćene joj u posljednja tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu, međutim tužiteljica da ima pravo i na isplatu razlike, između naknade plaće i stvarno izgubljene zarade, koja se određuje prema visini plaće isplaćene usporednim djelatnicima ukoliko taj iznos premašuje iznos prosjeka zadnje tri plaće tužiteljice. Iz podataka koje je tuženik dostavio u spis u postupku ovog suda poslovni broj: Pr- 409/2020 a proizlazi da su usporedni djelatnici tuženika, i to ĐI i NI, za mjesec isplate 10., godina 2014., ostvarili prosječnu bruto plaću u iznosu od 5.186,66 kuna dok je tužiteljica za rujan 2014. potraživala isplatu naknade bruto plaće u iznosu od 3.751,39 kuna, kao što je i za svaki mjeseca prekida rada do kojega je došlo krivnjom tuženika potraživala naknadu plaće u visini od 3.751,39 kuna kao prosjeka zadnje tri isplaćene plaće. Za mjesec isplate 10., godina 2015., da proizlazi da je usporednim djelatnicima isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 4.312,01 kuna, dok za mjesec isplate 11., godina 2015., proizlazi da je usporednim djelatnicima isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 4.652,66 kuna.
1.1. Punomoćnik tužitelja podneskom od 15. veljače 2025. uređuje tužbeni zahtjev i to točku I. i točku II. tužbenog zahtjeva, a sve s obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.
2.U svom odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog suda dana 23. lipnja 2022. tuženik navodi da osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno da se ističe da tužiteljica nije precizirala za svaki pojedini iznos iz petita tužbe na što se odnosi, niti na koji je način je došla do takvog izračuna iz kojeg razloga tuženik da nije u mogućnosti očitovati se u cijelosti na tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da sukladno čl. 106. Zakona o parničnom postupku podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Tuženik osporava osnov tužiteljičinog potraživanja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014., 2015. i dio 2016. godine. Presudom Općinskog suda u Splitu, posl. br. Pr- 409/2020 od dana 20.01.2021. godine koja da je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, posl. br. Pr-409/2020 od dana 26.01.2021. godine (dalje u tekstu: Presuda Pr-409/20) određen da je sudski raskid ugovora o radu s danom 31.01.2016. godine te da je tužiteljici dosuđena isplata naknada bruto plaće u iznosu od 93.784,39 kn, božićnica za 2014., 2015. i 2016. godinu i to 500,00 kn za svaku godinu, regresa za godišnji odmor za 2014., 2015. i 2016. godinu i to 2.000,00 kn za svaku godinu, naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 26.259,00 kn te parničnog troška postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu, posl. br. Pr-409/2020 (ranije Pr-157/2014) u iznosu od 23.508,00 kn. Presudom Pr-409/20 tužiteljici da su dosuđene i zatezne kamate na sve prethodno navedene iznose. Dakle, tužiteljici da je presudom Pr-409/20 već dosuđeno sve što joj pripada i ista da je dovedena u radnopravno stanje i materijalnu situaciju kao da odluke o otkazu ugovora o radu nije niti bilo. U slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa, tuženik da je u obvezi tužitelja dovesti u radnopravno stanje i materijalnu situaciju kao da nedopuštene Odluke o otkazu Ugovora o radu nije niti bilo - i to isplatom naknade plaće na koju je imao pravo za čitavo utuženo vrijeme (do povratka na rad) u kojem zbog takve Odluke nije radio, kao i isplatom regresa i božićnice u visini koja bi mu bila isplaćena da je radio. Međutim, ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud da je utvrdio da je nepravilna pobijana presuda u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada za neiskorišteni godišnji odmor. Naime, godišnji odmor označava razdoblje u određenoj kalendarskoj godini u kojem neka osoba privremeno prestaje sa svojim redovnim poslovnim aktivnostima, to jest radom, i to u svrhu odmora i rekreacije. Dakle, pravo na godišnji odmor ima radnik koji je u određenoj kalendarskoj godini osobno obavljao rad za određenog poslodavca, a kako bi se odmorio od svakodnevnih radnih obveza. U konkretnom slučaju tužitelj da u razdoblju od 12. lipnja 2014. do 7. svibnja 2018. nije dolazio na posao niti je obavljao radne zadatke pa mu poslodavac nije bio dužan omogućiti korištenje godišnjeg odmora, niti je postojao objektivan način na koji bi tuženik kao poslodavac mogao odobriti tužitelju (koji u razdoblju od 47 mjeseci nije nigdje radio) korištenje godišnjeg odmora. Pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor da ima samo radnik koji je zaista radio i time stekao pravo na korištenje godišnjeg odmora, a poslodavac ga je u korištenju toga prava onemogućio, i to pod uvjetima iz čl. 61. st. 1. i 2. ZR-a. Svako drugačije tumačenje bilo bi protivno smislu i svrsi godišnjeg odmora i naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Pored toga, tužitelj da je zahtijevao isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, a koji da se isplaćuje prije godišnjeg odmora i u svrhu korištenja godišnjeg odmora, te po svojoj prirodi zapravo isključuje isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, jer da se ta naknada isplaćuje umjesto korištenja godišnjeg odmora (a regres se isplaćuje za godišnji odmor). Tužitelj da je u ovom postupku zahtijevao (i dobio) naknadu plaće i za one mjesece u kojima se uobičajeno koristi godišnji odmor (srpanj i kolovoz), što da je u skladu s čl. 60. st. 1. ZR-a prema kojem radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na plaću najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca. Na kraju, valja reći da tužitelj treba biti doveden u onu pravnu i materijalnu poziciju u kojoj bi bio da nije bilo nezakonitog otkaza o radu, a ne u poziciju koja bi bila povoljnija. Da je tužitelj u utuženom razdoblju radio, da bi primao plaću, božićnicu i regres te koristio godišnji odmor pa da mu je u skladu s time pravilno priznato pravo na isplatu naknade plaće, božićnice i regresa, dok je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor valjalo preinačiti pobijanu presudu i odbiti taj dio zahtjeva kao neosnovan. Nastavno na potraživanja tužiteljice vezano za naknadu plaće, tuženik prvenstveno da ističe da je to stvar o kojoj je već presuđeno i poziva se na načelo ne bis in idem. O tome je već raspravljeno u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu, posl. br. Pr-409/2020 (ranije Pr-157/2014) te je u tom predmetu pravomoćno utvrđena i visina naknade bruto plaće tužiteljice (pojedinačni mjesečni iznosi od 3.751,39 kn) kao i period za koji joj takva naknada pripada. Sukladno čl. 333. Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Tužiteljičin zahtjev za isplatu razlike između naknade bruto plaće koja da je isplaćena tužiteljici i plaće koja da je isplaćena radnicima ĐI i NI u potpunosti da je neosnovan. Kao prvo, visina iznosa naknade plaće da je već presuđena stvar o kojoj se raspravljalo u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu, posl. br. Pr-409/2020 (ranije Pr-157/2014). U presudi Općinskog suda u Splitu, posl. br. Pr-157/2014 od dana 26.03.2018. godine Naslovni sud da navodi da je razvidno da je tužiteljici prosječna bruto plaća iznosila 3.751,39 kn koji iznos joj je priznat, a da tužiteljica nije dokazala visinu zatraženog iznosa bruto plaće od 5.237,17 kn. U daljnjem tijeku postupka koji čak niti tužiteljica tako utvrđenoj visini naknade plaće nije prigovarala niti je osporavala. Nadalje, čl. 95. st. 3. i 5. Zakona o radu da se propisuje da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Ako tim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Obzirom da to pitanje nije bilo regulirano drugim izvorom radnog prava, mjesečni iznosi naknade plaće izračunati da su u skladu sa Zakonom o radu, a s tim u vezi tužiteljičin zahtjev za isplatom razlike je bez pravnog osnova. Osim prethodno navedenog da treba uzeti u obzir da je u pitanju radno mjesto zastupnik u osiguranju na kojem radnom mjestu prije svega plaća, ali i druga prava radnika, ovise o visini individualnog godišnjeg premijskog plana. Na tom radnom mjestu ispunjenje radne obveze jednostavno se mjeri ispunjenjem/ neispunjenjem planskih veličina, tako da visina plaće ovisi o zalaganju i sposobnostima svakog pojedinog radnika. Stoga da je i ovo jedan od razloga zašto nema smisla potraživanje Tužiteljice na razliku između plaća navodnih usporednih radnika i onoga što je njoj dosuđeno i isplaćeno na ime naknade plaće jer radnici ĐI i NI nisu niti mogu biti usporedni radnici s tužiteljicom. Čak i da je radnicima ĐI i NI u određenim mjesecima isplaćena plaća u nešto većim iznosima u odnosu na druge uobičajene iznose, što tužiteljica ničime nije dokazala, takva povećana isplata bi bila rezultat njihovog pojačanog truda, napora i zalaganja, za što tužiteljica nikako ne može preuzeti zasluge niti isplatu. Tuženik da je već u odgovoru na tužbu u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu, posl. br. Pr-409/2020 (ranije Pr-157/2014) obrazložio na koji način se radnicima kod tuženika obračunava i isplaćuje plaća i da ista ovisi o ostvarenim rezultatima, što je ponovno naglašeno u istom predmetu u podnesku tuženika od dana 14.09.2016. godine. Tuženik, pored svega prethodno navedenog, naglašava da se ovdje evidentno radi o obijesnom parničenju. Tužiteljica na naknadu za godišnji odmor da nema prava, a o naknadi plaće tužiteljice da je već pravomoćno presuđeno. Osim toga, iako je Presuda Pr-409/20 pravomoćna, taj predmet ipak da nije u potpunosti okončan jer da se nalazi u revizijskom postupku pred Vrhovnim sudom RH, pod posl. br. Rev-61/2022, povodom revizija i tužiteljice i tuženika te da postoji realna mogućnost da Presuda Pr-409/20 bude ukinuta ili preinačena. Sukladno svemu prethodno navedenom tuženik prvenstveno predlaže Naslovnom sudu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, a podredno tužbu odbiti kao neosnovanu. Tuženik od tužiteljice da potražuje i naknadu parničnih troškova zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate
3.Sud je tijekom postupka izveo dokaz čitanjem presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. GžR-768/2019 od 5. studenog 2019., presuda Općinskog suda u Splitu, posl. br. 409/2020 od 20. siječnja 2021. te druge sudske prakse.
4.Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
4.1. Tuženik je na ročištu od dana 13. veljače 2025. istakao prigovor zastare i prigovor presuđene stvari.
4.2.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu, obzirom na to da je odluka o izvanrednom otkazu bila donesena dana 19. prosinca 2013., i pravo na naknadu bruto plaće za razdoblje od 19. prosinca 2013. do 31. prosinca 2013.; pored toga tužiteljici da je dosuđena naknada bruto plaće koja je bila određena u visini prosječne plaće isplaćene joj u posljednja tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu, međutim tužiteljica ovom tužbom potražuje i isplatu razlike, između naknade plaće i stvarno izgubljene zarade, koja se određuje prema visini plaće isplaćene usporednim djelatnicima ukoliko taj iznos premašuje iznos prosjeka zadnje tri plaće tužiteljice. Tužiteljica navodi da iz podataka koje je tuženik dostavio u spis u postupku ovog suda poslovni broj: Pr- 409/2020 proizlazi da su usporedni djelatnici tuženika, i to ĐI i NI, za mjesec isplate 10., godina 2014., ostvarili prosječnu bruto plaću u iznosu od 5.186,66 kuna dok je tužiteljica za rujan 2014. potraživala isplatu naknade bruto plaće u iznosu od 3.751,39 kuna, kao što je i za svaki mjeseca prekida rada do kojega je došlo krivnjom tuženika potraživala naknadu plaće u visini od 3.751,39 kuna kao prosjeka zadnje tri isplaćene plaće. Za mjesec isplate 10., godina 2015., da proizlazi da je usporednim djelatnicima isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 4.312,01 kuna, dok za mjesec isplate 11., godina 2015., proizlazi da je usporednim djelatnicima isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 4.652,66 kuna.
5. Sporno je da li je predmetno potraživanje u zastari obzirom na istaknuti prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika, kao i prigovor presuđene stvari. Budući da potraživanja iz radnog odnosa sukladno odredbi članka 139. Zakona o radu (''NN'' 93/14) zastarijevaju za pet godina, a radi se o potraživanju za razdoblje od prosinca 2013.godine do kraja siječnja 2016.godine, a tužba je u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 06.lipnja 2022.godine u tom smislu predmetno potraživanje je zastarjelo, jer je proteklo više od pet godina od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.
6. Nadalje iz same tužbe tužiteljice nije jasno što tužiteljica zapravo potražuje odnosno osnov potraživanja. Iz historijata tužbe tužiteljica navodi da krivnjom poslodavca nije koristila godišnji odmor za 2014., 2015., i siječanj 2016., ali ne postavlja tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neiskorištenih godišnjih odmora, obzirom da joj je za te mjesece po citiranoj presudi isplaćena naknada plaće, niti predlaže provođenje dokaza na te okolnosti, već tužiteljica potražuje razliku isplate bruto plaće i to u toč. I. za prosinac 2013., kolovoz 2014, rujan 2015 i listopad 2015., a u toč. II za period prosinac 2014., prosinac 2015., i siječanj 2016. Poziva se da je tuženik dostavio u spis predmeta Pr 409/20 za usporedne radnike platne podatke i to za ĐI i VI za mjesec isplate 10., godina 2014., koji da su ostvarili prosječnu bruto plaću u iznosu od 5.186,66 kuna, dok je tužiteljica za rujan 2014. potraživala isplatu naknade bruto plaće u iznosu od 3.751,39 kuna, kao što je i za svaki mjeseca prekida rada do kojega je došlo krivnjom tuženika potraživala naknadu plaće u visini od 3.751,39 kuna kao prosjeka zadnje tri isplaćene plaće. Za mjesec isplate 10., godina 2015., da proizlazi da je usporednim djelatnicima isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 4.312,01 kuna, dok za mjesec isplate 11., godina 2015., proizlazi da je usporednim djelatnicima isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 4.652,66 kuna. Visina iznosa naknade bruto plaće za utuženi vremenski period bila je predmet postupka koji se vodio pred ovim sudom posl. br. Pr-409/2020 (ranije Pr-157/2014, (osim prosinca 2013), što nije sporno. U pravomoćnoj presudi ovog suda posl. br. Pr-157/2014 od dana 26.03.2018. godine, razvidno da je tužiteljici utvrđena i priznata prosječna bruto plaća u iznosu od 3.751,39 kn, stoga je u tom predmetu pravomoćno utvrđena i visina naknade bruto plaće tužiteljici i za vremenski period koji se precizira i u ovom postupku, osim prosinca 2013., koji je vidno u zastari. Dakle radilo bi se i o presuđenoj stvari (ne bis in idem) o čemu ovaj sud sukladno čl. 333 ZPP-a vodi računa i po službenoj dužnosti. Međutim kako je osnovan i prigovor zastare potraživanja, ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u izreci presude.
6. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa) VPS, te popis parničnog troška. Tuženiku je priznat trošak: za sastav podneska od 23. lipnja 2022.
– 100 bodova, za pristup na ročište od dana 5. prosinca 2024. , 13. veljače 2025. i 14. svibnja 2025. – za svako po 100 bodova, što sve zbrojeno iznosi 400 bodova, što daje iznos od 800,00 eura, uvećano za 25% PDV daje ukupno obistinjen trošak tužitelju u iznosu od 1.000,00 eura.
U Splitu, 6. lipnja 2025.
Sudac
Jelena Kvarantan Karuza
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.
