Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-983/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB:61817894937, protiv tuženika ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina iz Zagreba, radi smetanja posjeda, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Psp-101/2023-27 od 20. lipnja 2024., dana 6. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Usvaja se žalba tužitelja, preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Psp-101/2023-27 od 20. lipnja 2024. u točki I. i II. izreke i rješava:
Utvrđuje se da je tuženik smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu stana u [adresa], 5. kat, stan broj 224, površine 61,38 m2, tako što je stupio u posjed tog stana i isti koristi te se nalaže tuženiku uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da se iseli iz navedenog stana te isti preda u posjed tužitelju slobodan od osoba i stvari u roku od 15 dana, te mu se zabranjuje svako takvo i slično smetanje posjeda tog stana.
Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 106,18 EURA u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da ga je tuženik smetao u posljednjem i mirnom posjedu stana u [adresa], tako što je stupio u posjed tog stana i isti koristi, kao i uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da se tuženik iseli iz predmetnog stanja i isti preda u posjed tužitelju slobodan od osoba i stvari, te da mu se zabrani svako takvo i slično smetanje, te zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom II. Izreke presuđeno da svaka stranka snosi svoj trošak.
2. Navedeno rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Tuženik nije odgovorio na žalbene navode.
4. Žalba tužitelja je osnovana.
5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, prvostupanjski je sud, pozivajući se na odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje: ZV) u svezi s čl. 20. st. 1. i 2. i čl. 21. st. 1. istog Zakona, utvrdio da je tuženik samovlasno oduzeo posjed stana na adresi u [adresa], 5 kat, u vlasništvu tužitelja, a u odnosu na koje postupanje je tužitelj pravovremeno reagirao podnošenjem tužbe, pa na osnovu navedenog izvodi zaključak da tužitelj osnovano traži da se utvrdi čin smetanja, uspostava prijašnjeg posljednjeg stanja i ubuduće zabrani svako takvo ili slično smetanje posjeda.
6. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor prava na dom od strane tuženika, sud tvrdi da je potrebno odgovoriti i na pitanje je li zatraženo iseljenje tuženika i njegove djece nužna mjera, te preteže li pravo na zaštitu vlasništva nad interesom tuženika za zaštitom korištenja predmetnog stana.
7. Stoga, cijeneći okolnost da tuženik sa svojom djecom u predmetnom stanu živi tri godine, da su stan uredili, da djeca pohađaju škole koje se nalaze u blizini stana, a nedaleko od istog stanuje i tuženikova sestra, sud uvjerljivom utvrđuje tvrdnju tuženika da su isti ostvarili dovoljno jaku i trajnu povezanost da bi navedeni stan mogli smatrati svojim domom, pa da je potrebno provesti test razmjernosti, uzimajući u obzir pitanje je li miješanje u pravo na dom utemeljeno na zakonu, te je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja te nužno u demokratskom društvu.
8. Smatrajući da je tužitelj dao jasne i uvjerljive razloge zbog kojih smatra da tuženiku ne može pripasti pravo na dom u ovoj pravnoj stvari, posebno naglašavajući da ima zakonsku obvezu zbrinjavanja prioritetnih skupina građana koji dugi niz godina čekaju red prvenstva po uredno provedenom javnom natječaju na temelju zahtjeva koje su podnijeli u smislu čl. 7. Odluke o najmu stanova, a što tuženik nije učinio, sud navodi da nije prihvatljivo koristiti se pravom na dom kako bi tuženik i nadalje nastavio bespravno koristiti predmetni stan.
9. No, sud smatra da tužitelj navedenim ne dokazuje nužnost iseljenja tuženika i njegove djece u smislu ekonomske nužnosti, pa uvažavajući konkretne okolnosti i to pravo na dom, spremnost tuženika da plaća troškove najma stana po tržišnoj cijeni, spremnost podmirenja dospjelih i dospijevajućih režijskih troškova, pa ocjenjuje da pravo na zaštitu imovinskih prava tužitelja ne preteže nad interesom tuženika za zaštitom korištenja stana u vlasništvu tužitelja koji predstavlja tuženiku i njegovoj mlt. djeci jedini dom.
10. U žalbi tužitelj navodi da sud nije utvrdio je li se predmetni stan može smatrati tuženikovim domom u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija), pojašnjavajući da je tužitelj podnio tužbu radi smetanja posjeda 20. rujna 2021. i kaznenu prijavu 11. listopada 2021. te da se u vremenskom periodu od devet dana prije podnošenja tužbe radi smetanja posjeda ne može uspostaviti tuženikova dovoljna trajna i stalna veza sa predmetnim stanom. Navodi da tuženik ne može imati pravo na dom, a ne podmirivati troškove stanovanja, te da ne postoje činjenice koje podupiru zaključak suda o spremnosti tuženika da plaća troškove najma i režijskih troškova, jer tužitelj vodi protiv tuženika ovršne postupke radi povrata iznosa koje je platio na ime režijskih troškova predmetnog stana. Ponavlja da je tuženik provalio u stan u vlasništvu tužitelja pa navodi da je opravdano da se u ovom postupku utvrdi smetanje, te zabrani svako takvo i slično smetanje, te naloži da tuženik preda tužitelju posjed predmetnog stana. Posebno ukazuje da se u postupcima zbog smetanja posjeda ne može isticati pravo na dom, a da posjedovna zaštita implicira podnošenje tužbe u zakonskim rokovima u kojima se ne može ostvariti dovoljno jaka i trajna povezanost da bi mogli smatrati domom počinitelja smetanja posjeda.
11. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) na koju sadržajno ukazuje tužitelj jer ista nije opterećena nikakvim nedostacima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, obzirom da je sud pravilno cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, niti pak je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221.a ZPP-a, na koju pogrešno ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.
12. Međutim pravilno tvrdi tužitelj da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
13. Naime, odredbom čl. 21. st. 1. ZV-a pravo na zaštitu posjeda ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava ili mu ga je oduzeo, dok je odredbom čl. 22. st. 2. ZV-a propisano da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom hitnom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu, dok je cilj posjedovne zaštite koja se pruža prema odredbi čl. 22. ZV-a održavanje kontinuiteta postojećeg stanja, pa pružena posjedovna zaštita vodi k cilju uspostave stanja kakvo je bilo prije pružanja posjedovne zaštite.
14. Stoga je prvostupanjski sud zanemario da u parnicama po tužbama zbog smetanja posjeda nema mjesta raspravljanju o, među ostalim, pravu na posjed, niti pravnom temelju posjeda, a kako prigovor prava na dom, kojeg tuženik ističe, braneći svoju pravnu poziciju, upravo predstavlja prigovor koji posljedično dovodi do raspravljanja o pravu na posjed i pravnom temelju posjeda, to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zbog istaknutog prigovora prava na dom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, jer je primjenom odredbe čl. 22. ZV-a i čl. 441. ZPP-a valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja s obzirom da nije sporno da je tuženik provalio u predmetni stan, uselivši se sa svojom obitelji u isti bez valjane pravne osnove, na koji način je smetao tužitelja, slijedom čega je osnovan tužbeni zahtjev i u pogledu uspostave ranijeg posjedovnog stanja i zabrane svakog takvog i sličnog smetanja (isti pravni stav iznesen je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3611/2019-2 od 29. studenog 2022.).
15. Stoga se zbog naprijed navedenog ovaj sud neće upuštati u ocjenu žalbenih navoda tužitelja u kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se sporni stan može smatrati tuženikovim domom u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije, pa je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP-a u svezi s čl. 381. istog Zakona usvajanjem žalbe tužitelja preinačiti prvostupanjsku odluku pod točkom I. izreke i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.
16. Kako je ovaj sud preinačio prvostupanjsku odluku valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka, pa kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu valjalo mu je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a dosuditi zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EURA koji trošak mu je dosuđen i za sudsku pristojbu na rješenje od 17. siječnja 2023., dok mu nije priznat trošak sudske pristojbe na pobijano rješenje u zatraženom iznosu od 53,09 EURA obzirom da sukladno toč. 3. Napomene uz Tbr. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na novu odluku.
17. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a usvajanjem žalbe tužitelja preinačiti točku II. pobijanog rješenja i dosuditi tužitelju navedeni trošak.
U Varaždinu 6. lipnja 2025.
Sutkinja
Tatjana Ledinšćak-Babić
