REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-112/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, od 30. siječnja 2025., poslovni broj P-410/2024-17, 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini, od 30. siječnja 2025., poslovni broj P- 410/2024-17, u pobijanom dijelu točke I i II izreke.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, platiti tužiteljici BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.008,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 04. rujna 2014. godine do isplate, i to za razdoblje od 04. rujna 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 809,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna, punomoćniku tužiteljice, odvjetniku Mari Ogresta iz Zagreba, nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 38,60 EUR, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I i II izreke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Žalbom ne pobija točku III izreke presude.

2.1. U žalbi navodi da pobijana presuda nije zakonita zbog: - pogrešne primjene materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača i to članka 96., 99. i 102., kada je prvostupanjski sud odredbu o prijevremenoj konačnoj otplati utvrdio ništetnom, - bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP- a, kada je prvostupanjski sud odbio provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po zadatku tuženika, čime da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, te - ocjene da tužiteljici zakonske zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja, čime da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo članka 1115. ZOO-a.

2.2. Smatra da mu je onemogućeno raspravljanje jer prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije prihvatio njegov prijedlog za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost troška financiranja te nastanka i visine štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, te nije uzeo u obzir dostavljenu dokumentaciju tijekom postupka, ni izjavu svjedoka TĆ djelatnika tuženika, pri čemu da sud ne navodi razloge za odbijanje tih dokaznih prijedloga, a naknadno navodi i da predloženi svjedoci (TĆ i AĆ) nisu saslušani, što za posljedicu ima da se pobijana presuda ne može ispitati. Nadalje navodi da mu je uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta i da je trpio određene troškove pa da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova i to iz razloga što bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima, da je nastanak štete okolnost koja je nužna za utvrđenje da nije postupao protivno savjesnosti i poštenja i da sporna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, te radi udovoljenja teretu dokaza iz članka 81. stavka 4. istog Zakona. Pri tome se poziva na sudsku praksu.

2.3. Navodi i da osim što prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnom odredbu o prijevremenoj otplati kredita, da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je spornu odredbu utvrdio ništetnom pri čemu se poziva na Zakon o zaštiti potrošača, te ističe da je u njemu sadržana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, pa da je osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to obzirom da je predmetna odredba u skladu s člankom 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ne i da se u istu uračunavaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što nije niti učinio. Obzirom da su u presudi izostali eventualni razlozi za odbijanje dokaznih prijedloga tuženika, smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.4. Prigovora pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezano za tijek zateznih kamata pri čemu se poziva na odredbe članka 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, ističe i prigovor zastare, te napose prigovara dosuđenim troškovima postupka.

2.5. Predlaže da se žalba uvaži kao osnovana i preinači pobijana presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužiteljice da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje u žalbi jer nije utvrđeno nezakonito postupanje prvostupanjskog suda zbog kojega tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

5.1.1. Naime, neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom članka 220. stavka 2. ZPP- a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, što je valjano obrazložio navodeći da tuženik osim općenitog pozivanja na Odluku o naknadama za usluge banke, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate, a ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornom naknadom, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima niti navodi način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da se ista naplaćuje u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke što znači da takvu naknadu jednostrano određuje tuženik temeljem odluka koje će biti na snazi u trenutku otplate kredita. Prvostupanjski sud ističe i da tuženik samo općenito navodi da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, međutim da te tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom.

5.1.2. Prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom, pa kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

5.2. Također žalitelj neosnovano u žalbi ističe da je sud trebao saslušati svjedoke HĆ i FĆ, djelatnike tuženika, obzirom da nije ni predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka već je predložio samo da sud izvrši uvid u njihove izjave koje je dostavio u spis, što je prvostupanjski sud i učinio kao što je izvršio uvid i u dostavljenu dokumentaciju, ali ih nije cijenio kao dokaze zbog kojih bi tuženik mogao ostvariti uspjeh u ovome postupku, a čak da je i uvažio izjave djelatnika tuženika izostalo bi načelo neposrednosti koje se ima primijeniti kod provođenja dokaza saslušanjem svjedoka.

5.4. Stoga suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi.

5.5. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnica kredita bila valjano informirana o svim aspektima naknade za prijevremenu otplatu kredita na način razumljiv prosječnom potrošaču da bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bila korisnica kredita, mogla dati informirani pristanak za plaćanje tzv. izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

5.6. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženiku da zbog ništetne odredbe članka 8. Ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, isplati tužiteljici iznos od 1.008,95 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.008,95 eura plaćen na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatnu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama čemu je prethodilo pitanje tvrđenja ništetnim odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 016-834/2006 od 7. travnja 2006. kojom su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb i tužiteljica ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu u skladu sa Odlukom o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d

7. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, ništetna, te pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe platila tuženiku. Visina utuženog iznosa nije sporna.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Zagreb, dana 6. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj: 016-834/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika odobrio korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.900,00 CHF sa rokom otplate od 15 godina,

- da su odredbom članka 8. Ugovora o kreditu sudionici ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.,

- da je tužiteljica 3. rujna 2014. izvršila prijevremenu otplatu kredita kojom prilikom je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 7.601.94 kn / 1.008,95 eura,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužiteljice,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu ugovornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe niti je bila upoznata u čemu se troškovi tzv. izlazne naknade sastoje, obzirom da sporna odredba ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita.

9. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je predmetni kredit uzela radi kupnje stana i rješavanja stambenog pitanja. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu isti ju je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na njegov sadržaj, te joj nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Za postojanje tzv. izlazne naknade saznala je 2014. kada je u banku došla radi prijevremene otplate kredita i tada joj je rečeno da je dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu, a nije joj rečeno koji troškovi se pokrivaju iz predmetne naknade niti joj je rečeno koje usluge banka pruža za takvu naknadu. Da je odbila platiti izlaznu naknadu ne bih mogla iskoristiti opciju prijevremene otplate kredita.

9.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu ugovornu odredbu kako bi mogla predvidjeti njezine posljedice, a o kojoj odredbi tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju, prema mišljenju ovog suda izostalo.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila na snazi i odredba članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta Direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

13. Pri tome se ističe i da iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i ZZP/03, proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, ali isto tako da pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, što ovdje nije slučaj.

14. Prema odredbi članka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, stavkom 3. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, dok je stavkom 4. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove i koji su to konkretni troškovi koji bi se podmirili iz predmetne naknade zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu konkretnog kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke, a Ugovor ne sadrži niti jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Kako je utvrđeno da je odredba članka 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, ništetna temeljem članka 322. stavka 1. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. i 1115. ZOO-a, naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.008,95 eura, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena i zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

16.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik koji odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

17. Žalbeni navodi tuženika glede sporne odredbe ugovora te činjenica da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

18. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je ustanovljena ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

19. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

20. Odluka o parničnom trošku u stavku II izreke presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, a tužiteljici je osnovano dosuđen trošak u iznosu od 809,73 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

21. Slijedom svega naprijed navedenog na temelju 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 6. lipnja 2025.

Sutkinja

Mirjana Šebalj Meglajec